Jesmo li se voljeli, je li to bila

ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima

od mesa i koze, ljubav kao slatka smrt

dovoljna sama sebi? Put je bio dug

u sjeni vatre. Postoji

jedna zena u svima, stvorena

bez nade na granici ocaja, od razbijenih lutaka,

od krhotina placa. Isto ime

za sve što se izgovara, za sve

sto se kaze, dozivajuci duhove neke sobe

u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, jeli to bila

igracka ili noz u ruci, kolijevka

ili odar ? Vise ne znam

odakle dolazi bol, ni tko je taj

u kome se nastanjuje dio neba.

Bez mene sve se desava, i ja pamtim,

kao sto sam oduvijek pamtio, samo ono

sto se zaboravlja.

Sve se izmijesalo poput karata i vise

ne znam bdijes li ili spavas oslonjena

o moje srce. A tu je i svijet

okrenut naglavce i misao

koja tumara izmedu zidova i udara

poput jeke u svome kavezu. Volim te

kao sto sam volio stotinu ruza.

Jesmo li se voljeli kao što se voli

sruseno srce, jeli to bio

krik ili jecaj u nasem zajednickom grlu ?

U vremenu koje je stalo prije nego krene

i taj glas odjekuje

izmedu mnogih.

Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,

ne znajuci

odakle stize brod krcat snovima,

ni tko je zaboravio da ih sanja.


Z. Golob