Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:27:20
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Jacques Prevert  (Pročitano 2406 puta)
15. Apr 2006, 00:58:18
Moderator
Svedok stvaranja istorije


Izgubljeno je samo ono cega smo se odrekli...

Zodijak Aquarius
Pol Žena
Poruke 28108
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
SonyEricsson X10 Mini Pro
Za tebe ljubavi moja

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe
Ljubavi moja

Išao sam na trg cveća
I kupio sam cveće
Za tebe
Ljubavi moja

Išao sam na trg železa
I kupio sam okove
Teške okove
Ljubavi moja


-----------------------


Ta ljubav

Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna
Ta ljubav
Lepa kao dan
I ružna kao vreme
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna
Tako srećna
Tako vesela
I tako jadno
Drhteći od straha ko dete u mraku
A tako sigurna u sebe
Ko neki spokojni čovek u sred noći
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali
Ganjani ranjavani gaženi dotucavani poricani zaboravljeni
Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali
gazili dotucavali poricali zaboravljali
Ta ljubav cela celcata
Još toliko živa
A sva ozarena
To je tvoja lljubav
To je moja ljubav
Ona koja je bila
To osećanje je uvek novo
I nije se izmenilo
Toliko stvarno kao neka biljka
Toliko drhtavo kao neka ptica
Toliko toplo i živo kao leto
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo zaboraviti
A zatim ponovo zaspati
Pa probuditi se patiti bditi
Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se osmehnuti se smejati se
I podmladiti se
Naša ljubav zastaje tu
Tvrdoglava ko magare
Živa ko želja
Svirepa kao sećanje
Hladna kao kajanje
Nežna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lepa kao dan
Nežna kao dete
Gleda nas smešeći se
I kazuje mnogo ne govoreći ništa
A ja je slušam drhteći
I vičem
Vičem za tebe
Vičem za sebe
I preklinjem te
Za tebe za sebe i za sve one koji se vole
I koji su se voleli
Da ja im vičem
Za tebe za sebe i sve druge
Da ne znam
Ostani tu
Tu gde si
Gde bila si nekad
Ostani tu
Tu gde si
Gde si bila nekad
Ostani tu
Ne pomiči se
Ne idi
Mi koji smo voleli
Mi smo te zaboravili
Ali ti nas ne zaboravi
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji
Ne dopusti nam da postanemo hladni
Da se udaljavamo sve više
Odemo gde bilo
Daj nam znak da si živa
A mnogo docnije na ivici nekog šipražja
U šumi uspomena
Iskrsni odjednom
Pruži nam ruku i spasi nas.

----------------------


Krv i perje

Ševo uspomena
To tvoja krv teče
A ne moja

Ševo uspomena
Stegao sam svoju pesnicu

Ševo uspomena
lepa mrtva ptico
Nije trebalo da sletiš
I zoblješ iz moje ruke
Zrnca zaborava.

------------------

Živi pesak

Demoni i divote
Vetrovi i oseke
Daleko već povuklo se more
A ti
Kao alga blago milovana vetrom
U živom pesku postelje ne miruješ sanjajući
Demone i divote
Vetrove i oseke
Da daleko povuklo se more
Dok su u tvojim poluotvorenim očima
Zaostala dva mala talasa
Demoni i divote
Vetrovi i oseke
Dva talasa mala da me potope

----------------------


Tamničareva pesma

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojim nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju


-----------------


Pesma

Koji smo danas dan
Mi smo svi dani
Prijateljice moja
Mi smo čitav život
Ljubavi moja
Mi se volimo i mi živimo
A ne znamo šta je to život
I ne znamo šta je to dan
I ne znamo šta je to ljubav


-----------------------


Buket

Šta tu radiš devojčice
Sa tim cvećem tek uzbranim
Šta tu radiš devojko
Sa tim cvećem ne više svežim
šta tu radiš lepa ženo
sa tim cvećem koje vene
Šta tu radiš starice
sa tim cvećem davno uvelim

- Čekam pobednika

----------------------------



Pesma ptičara

Ptica koja leti tako nečujno
Ptica crvena i topla kao krv
Ptica tako nežna ptica ismevač
Ptica koju odjednom obuzima strah
Ptica koja samu sebe udara
Ptica koja bi htela pobeći
Ptica usamljena i izbezumljena
Ptica koja bi htela živeti
Ptica koja bi htela pevati
Ptica koja bi htela vikati
Ptica crvena i topla kao krv
Ptica koja leti tako nečujno
Da to je tvoje srce lepa devojko
Tvoje srce koje krilom tužno udara
O tvoje čvrste i bele grudi.


--------------------


Deca se vole

Deca kad se vole ljube stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih
Ali decu kad se vole
Baš je briga dal ih ko vidi
Jer tu su samo njihove senke
Treperave u noći
I koje izazivaju kod prolaznika
Bes prezir smeh i zavist
Deca kad se vole nisu ovde ni za koga
Tada su dalje odavde nego što je noć
I mnogo dalje nego što je dan
Ona su
U zaslepljujućoj svetlosti prve ljubavi.


------------------


Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

----------------------

Uvelo lišće

Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela
Živeli smo zajedno
Ti koji si me voleo
I ja koja sam te volela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voleli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.


Pesma za vas

Crna kosa kosa crna
milovana talasima
kosa crna crna kosa
rasplitana vetrovima
Septembarske magle
plove iznad drveta
sunce ko limun zeleno
A Beda
u svojim kočijama praznim
koja vuku tri deteta plava
preko ruševina prelazi
i gubi se ka moru
Crna kosa kosa crna
milovana talasima
kosa crna crna kosa
rasplitana vetrovima
Sa gvozdenim buradima
i krhotinama od betona
kao neko mrtvo pseto
nogama okrenutim uvis
admiralitetski splav
na šljunku nepomičan leži
Crna kosa kosa crna
rasplitana talasima
kosa crna crna kosa
milovana vetrovima
Sunce
limun zeleni nošen vremenom
glasovi sirena
glasovi su dece.


Dimničar o svojoj lepojki

Ja sam njen karanfil
Ona je moja rupica na kaputu
Ona je moje ludo zvono
Ja tučak u njemu
Ona je moja privlačna zamka
Ja sam njena zaluđena ptica
Ona je moje srce
Ja sam njena pomešana krv
Ja njeno drvo
Ona u mojoj kori urezano srce
Ja njen klin
Ona moj zarez
Ja sam njena duša
Ona moja užarena kopriva
Ja njeno raspaljeno ognjište
Ona moja zimska vatrica
Ja led u njenoj čaši vode leti
Ona moj vatreni duh
Ja sam njen medved
A ona alka u mom nosu
Ja sam kosa koju su mlade krojačice
Nekda ušivale u haljinu neveste
Da bi se i one iste godine udale
Sitni udari grada mala violina od krvi
Slabi krici vapaja tihi jecaji vetra
Kišica poljubaca cijukanje proleća
Uskoro će se sveće noći
Pogasiti vatrom jutra
I rodiće se dan
Voda iz oluka krenuće moru
A sanjalo sanjaće svoj san
Ljubavnik će poći za svojim ljubavima
Dimničar će poći za svojim ljubavima
Dimničar svojim putem.


Jutarnji doručak

Sipao je kafu
U šolju
Sipao je mleko
U šolju sa kafom
Stavio je šećer
u belu kafu
Kašičicom je
Promešao
Popio belu kafu
Bez i jedne reči
Zapalio je
Cigaretu
Pravio kolute
Od dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Bez i jedne reči
Ustao je
I ne pogledavši me
Stavio je
Šešir na glavu
I uzeo kišni ogrtač
Jer je padala kiša
A onda je otišao
Po kiši
Bez i jedne reči
I ne pogledavši me
Tada ja spustih
Glavu u ruke
I zaplakah.


E tako je to!
(dekor prikazuje kuću, groblje i salon za čaj)

-Oh, izgubih ženu! peva i igra udovac neutešan, veseo i očajan, nerava iskidanih pa povezanih.
-Muž me je izgubio! peva i igra žena, mrtva za života, nasmejana, ravnodušna, ali takođe tužna kao u svojim prošlim vremenima.
-Muž me je izgubio, i nikad me nije našao! Nema on čime da se hvalim. Pa i da me je on izgubio, da li bi me mogao ikada spasti?
I oni igraju, s ulice i iz dvorišta, ispred groblja i ispred salona za čaj, zajedno i odvojeno, zajedno, kao što su spavali, sanjali i budili se, svako sa svoje najgore strane.

Pa čak i da je muzika lepa, taj balet nije nikako veseo.


Potok

Pod mostom prolazi mnogo vode
a za njom i mnogo mnogo krvi
Ali ispred nogu ljubavi
teče veliki beli potok
U vrtu bledog meseca
u kome se praznuje svaki dan
taj potok peva uspavljajući
Bledi mesec moja je svest
u kojoj se kreće jedno plavo sunce
A to sunce to su tvoje oči.


Razbijeno ogledalo

Čovečuljak koji je neprestano pevao
čovečuljak koji je neprestano igrao
u mojoj glavi
čovečuljak moje mladosti
prekinuo je pertlu na cipeli
i sve se šatre vašara
srušiše u jedan mah
a u tišini te svetkovine
i u pustoši toga slavlja
čuo sam samo tvoj veseli glas
glas tvoj koričući i slabačak
detinjast i očajan
kako me iz daljine doziva

Ja tada stavih ruku na srce
u kome se prelamalo
sedam parčadi ogledala
okrvavljenih
tvogazvezdanog osmeha.


Poseta muzeju

U muzeju voštanih Uspomena
prođite glaerijom Promašenih namera
hodnikom Neiskrenih želja
stepenicama Bezvoljnih žudnji
i upašćete u klopku Kajanja
i tu
moći ćete da urežete po zidovima
sa malim nožem-uspomenom kupljenim na ulazu
zareze Nesporazuma
Ali
iznad sale Izgubljenih dobročinstava
vezanih očiju akrobata Ljubav
igraće na žici ukočen od sreće jedva nazrene
od sreće nikad ne zaboravljane
I muzika njegovog cirkusa
okretaće svoju izlizanu ploču
islabljenu ali oduševljenu
i ploča će se okretati
kao mesec krvavi i ožalošćeni
očarani oživljeni nasmejani obasjani
zadivljeni i zadivljujući
I biće to
muzika naroda ptica
muzika ptica naroda
Posetioci
slušajte tu muziku i dobro je čujte
i ne da samo obraćate pažnju na tu muziku
na taj šum
već predajte joj se sasvim
Ona će vam se spokojno isplatiti
jednog lepog dana
ili nekog drugog dana
ta muzika naroda ptica ljubavi.


Staro vino

Narandža na stolu
Tvoja haljina na podu
A ti u mojoj postelji
Blagi poklon trenutka
Svežina noći
Toplota moga života.


Kad

Kada lavče doručkuje
lavica se podmlađuje
Kad oganj traži svoj deo
zemlja crveni
Kad smrt govori o ljubavi
ćivot podrhtava
Kad život govori o smrti
ljubav se osmehuje.


Crveni konj

U manežu lagarija
Crveni konj tvoga osmeha
Okreće se u krug
A ja ukočen stojim tu
Sa tužnim bičem realnosti
I ne mogu ništa da kažem
Jer tvoj osmeh je isto toliko istinit
Kao i sve moje istine.


Da se načini portret jedne ptice

Pre svega naslikati kavez
sa otvorenim vratima
naslikati zatim nešto lepo
nešto prosto
nešto divno
nešto korisno…
A potom za pticu
postaviti platno uz neko drvo
u nekoj bašti
u nekom gaju
u nekoj šumi
i sakriti se iza drveta
ne govoreći ništa
i bez ijednog pokreta
Neki put ptica doleti brzo
a mogu proći i duge godine
pre nego što se reši da dođe
Ali ne obeshrabrivati se
već čekati uporno
čekati ako treba i godinama
tu brzinu ili lagodnost dolaska ptice
pošto to nema nikakve veze
sa uspehom slike
A kad ptica dođe
ako dođe
u najvećoj tišini
sačekti da ptica uđe u kavez
pa kad je ušla
zatvoriti tiho vrata kičicom
a zatim
izbrisati jednu po jednu sve prečage
pazeći dobro da se ne dodirne
ni za jedno perce ptice
Zatim načiniti portre drveta
izabravši najlepšu od njegovih grana
za pticu
Naslikati zatim zeleno lišće
svežinu vetra
sunčanu prašinu
šum životinja i trave u vrelini leta
Najzad sačekati da ptica reši da peva
Ako ptica ne zapeva
loš je znak
znak da je rđava slika
a ako peva dobar je znak
znak da se može slika potpisati
Tad iščupajte sasvim lagano
jedno pero iz krila ptice
i ispisite svoje ime u uglu platna.


Šta se sve događa u jednom trenutku

Jedna lasta leti po nebu
leti ka svome gnezdu
u kome su joj mali
Ona im nosi suncobrane
stakliće lončiće trave
i mnoge stvari koje zanimaju decu
U istome trenutku
dole u kući u kojoj je postelja
mladić jedan umire polako
Na troroaru ispred vrata
zastaje neki tip u crnom
pa odlazi
dok iza ovih vrata
mladić ljubi devojku
A mladić na postelji umire
lasta proleće ispred prozora
i baca poklone kroz okna i veli
Gle jedan kako umire
i ona leti sprat više
i tamo gleda kroz okno
a tu
ubica sedi s licem u šakama
a žrtva leži u uglu zgrčena
Još jedan mrtvac govori lasta
Ubica sa licem u šakama
pita se kako da ode odavde
Ustaje i uzima cigaretu
pa seda
A lasta ga posmatra izdaleka
i najzad u svom kljunu nosi šibicu
pa kljunom kljuca u okno
Ubica otvara prozor
uzima šibicu hvata lastu
i pali svoju ciragetu
Nema na čemu odgovara lasta
to je bar najmanja stvar
i odleće jednim treptajem krila
A ubica zatvara prozor
seda na stolicu i puši
Žrtva ustaje i veli
Nezgodno je biti mrtav
čovek je sasvim hladan
A ubica žrtvi daje cigaretu
Popuši jednu zagrejaće te
I žrtva kaže hvala
A ubica odgovra
Oh to je najmanja stvar
Zar vam ne dugujem barem toliko
I uzima šešir i stavlja na glavu
i odlazi
Korača ulicom
pa naglo se zaustavlja
misli na ženu koju je mnogo voleo
zbog nje je čak i ubio
Istina on tu ženu ne voli već odavno
ali joj to nikad nije smeo reći
jer neće da joj učini nažao
I tako s vremena na vreme
zbog nje tek ubije po nekog
Njoj to čini veliko zadovoljstvo
radije bi umro nego ona da pati
zbog njega
a nje se ne tiče šta muči ubicu
A kad drugi pati
on prosto poludi
kao da je ošinut
Van sebe je
i čini šta bilo gde bilo kad bilo
a onda se gubi naglo

Svako vrši svoj posao.


IN MEMORIAM

Slušajući novu muziku
koja se dotle nikad nije čula
neku bednu romansu
ariju pretučenog psa
a pevala ju je neka pijana žena
nasred ulice
Zboravko se setio neke udovice
koju nikad nije poznavao
pa je u snu zatim dodavao
žalopojki nove strofe
dok ona strofa u kojoj muž umire
nije izazivala u njemu smeh
i ohrabrila ga
Pevajući tako on je otišao dalje
da potraži tu ženu
Ide on pravo
za put ne pitajući nikog
I eto ga gde stupa bez kucanja
u jednu kuću zatvorenih kapaka
a ta kuća je pravi Dvor
I tako on postaje Knez
koga su tamo očekivali
Penje se uz stepenice
razmetljivo
ne brojeći ih
A zatim otvara velika vrata
Jedna žena je tu
nasmejana i naga
ispred novog novcatog uvoštanjenog platna
po kome se rastureni komadi njenog muža
raskomadani njenom rukom
Ona se smeši videći Zaboravka
Zbog tebe sam učinila to
Poljubi me poljubi me Fransoa
I ona mu pada u naručja
a Fransoa koji se zove Pol
ne stavlja nikakav prigovor
On je prosto naprosto srećan
i dok se sprema da je položi na divan
da bi je obljubio
ona se otima i veli
pokazujući ostatke mužag
Avaj
poseldnji komad još nije rasparčan
jer svako dalje parče
još uvek je cao komad
Oh bojim se da se iz tog haosa
nikad izvući neću
To ti je kao igra sa kockama za sklapanje
reče Zaboravko
Imala si uzornog muža
ali ne treba da očajavaš
mogu ti ga ponovo sastaviti
I strpljivo
parče po parče
Zaboravko vraća sve na svoje mesto
arterije i srce
boju pogleda
ruke i njihovu toplinu
izgled lica i njegovo bledilo
Najzad mužu se vraća volja za životom
i on priređuje svojoj ženi
ljubomornu scenu
Loša muzika
veli Zaboravko
i odlazi
kao i što je došao
Iznenadno.


Pikasova šetnja

Na sasvim okruglom tanjiru od pravog porculana
jedna jabuka pozira
Licem u lice prema njoj
jedan slikar realista
uzalud pokušava da naslika
jabuku onakva kakva je
ali
jabuka
ne da se slikati
i ona hoće da kaže svoju reč
jer ima puno trikova u svojoj jabučijoj ćupi
ta jabuka
I evo je gde se okreće
u svome realnom tanjiru
podmuklo oko sebe
laganno ne mičući se
I kao što se vojvoda od Giza prerušava u
ulični fenjer
zato što ga silom hoće da portretiraju
tako se jabuka prerušava u lepo prerušeno voće
i tada
slikar raealista
počinje da realizuje
dok su svi spoljni izgledi jabuke protivu njega
I
kao ubogi nesrećnik
kao siroti nevoljnik koji je spao na mislost nekog
dobrovornog društva milosredno i strašnog
zbog dobrotvornosti i strašnosti svoje
nesrećni slikar realista
odjednom postaje tužni plen
bezbrojne gomile asocijacija ideja
I jabuka – plod u obrtanju svom evocira jabuku
- drvo
i Zemaljski raj i Evu i Adama
prskalice nastrešnice puzavice stepenice
Kanadske Hesperdiske Normandijske Zimske
Zmiju iz Misterija i zakletvu iz Pariske
kuglane
i praiskonski greh
i praporeklo umetnosti
i Švajcarsku sa Vijemom Telom
pa čak i Isaka Njutna
više puta nagrađenog na izložbi Opšte Gravitacije
I zaneti slikar gubi iz vida svoj model
i uspavljuje se
Tada Pikaso
koji je prolazio tuda
kao što prolazi svuda
svakodnevno i kao kod svoje kuće
vidi jabuku i tanjir i slikara uspavanog
Kakva ludost slikati jabuku
Pikaso veli
i pojede jabuku
a jabuka mu kaže Hvala
Zatim Pikaso razbija tanjr
i odlazi smešeći se
a slikar iščupan iz sna
kao zub
budi se i ponovo ja sam pred nedovršenim
platnom
usred parčadi razbijenog tanjira
i groznih semenki realnosti


Da se nasmejemo u društvu

Ukrotitelj je stavio glavu
U čeljust lava
A ja
Stavio sam samo dva prsta
U grkljan Lepoga Sveta
Ovaj nije imao vremena
Da me ujede
samo je urlajući
Povratio
Malo od onoga zlatnoga soka
Do koga mu je toliko stalo
Da bi se uspelo u toj veštini
Korisnoj i zanimljivoj
Traba pažljivo
Predhodno
Oprati prste
u lokvici dobre krvi
Svakome svoj cirkus.


Borba s anđelom

Ne idi tamo
Sve je sračunato unapred
Meč je udešen
I kad se on bude pojavio u ringu
Obasjan munjama od magnezijuma
Oni će zapevati da uši zaglunu Te Deum
I pre nego što ti budeš ustao sa stolice
Oni će zazvoniti u zvona što mogu jače
Tresnuće ti u lice
Sveti sunđer
I ti nećeš imati vremena da mu uletiš u perje
Zatim će se oni baciti na tebe
A on će te udariti ispod pojasa
I ti ćeš se srušiti
U strugotine
Sa glupo ukrštenim rukama
I nikad više nećeš moći leći sa ženom.


Divni život

U menažerijama
Puno je životinja
Čitav život provode
Iza rešetaka
Zar mi nismo braća
Tih sirotih životinja

Nismo za kaljnje
treba nas koreti
Dopustili smo da nas iznenade
A šta smo učinili
Mi deca stepeništa
Deca iz ćorsokaka
Svet nas je odbacio od sebe
A život tresnuo u blato

Majka nam je beda
A otac krčma
Izrasli smo po fiokama
Umesto u kolevci
Dopustli su da se otkotraljamo
Niz oluke ulične nagi
od najmlađih naših dana
Parkirani smo po zatvorima
Spavamo po kavezima
I vrtimo se u krug
Ne videći prirodu
Ne pevajući pesme

Nismo za žaljenje
Mi smo za prekore
Dopustili smo zda nas iznenade
A šta smo učinili
Mi deca stepeništa
Deca iz ćorsokaka
Svet nas je odbacio od sebe
A život tresnuo u blato.


Pesma o puževima koji idu na pogreb

Na sahranu jednog opalog lista
Dva puža idu
Crne su im kućice
I crni flor oko rogova
Krenuše oni u sumrak
Jednog lepog jesenjeg večera
Ali avaj dok su stigli
Oslavilo je proleće
Lišće koje beše mrtvo
Bilo je već vaskrslo
I oba puža
Razočarana su grdno
Ali evo sunca
Koje im veli
Budite ljubazni
Ljubazni da sednete
I ako vam srce želi
Poslužite se čašom piva
A uzmite ako vam je po volji
I autobus za Pariz
On će krenuti večeras
I naputovaćete se
Samo ne tugujte
Ja vam to velim
Jer to tamni beonjače
I poružnja lice
Priča o mrtvačkim kovčezima
Tužna je i nije lepa
Povratite svoju boju
Boju života
Tada sve životinje
Drveće i bilje
Počeše da pevaju
Da uši zaglunu
Prvu živu pesmu
Prvu pesmu leta
Počeše svi piti
I kucati se
Divno je veče
Lepo letnje veče
Kada oba puža
Kretoše kućama
Išli su uzbuđeni
Išli su vrlo srećni
Pošto su mnogo pili
Posrću malčice
Dok odozgo s neba
Mesec bdi nad njima.


Mačak i ptica

Selo sluša rastuženo
Pesmu ptice na umoru
Ptica je jedina u selu
I mačak je jedan u selu
A on ju je upola pojeo
Kad ptica prestade da peva
I mačak presta da prede
Pa svoju njuškicu umiva
Selo priredi ptičici
Neviđenu do tad sahanu
Tad mačal takođe pozvani
Koračao je iza kovčega
U kome je ptica ležala
Nošena od jedne devojčice
Koja je stalno plakala
Da sam znao te žalosti
Veli joj mačak raznežen
Pojeo bih je odmah svu
A zatim bih ti ispričao
Da sam je video da je odletela
Daleko negde na kraj sveta
Odakle se više ne vraća
Ti bi tad bila manje žalosna
Ne čini nikad ništa upola.


Pesma o krvi

Postoje velike lokve krvi na svetu
Pa gde odlazi sva ta rasuta krv
da li je zemlja pije i od nje se opija
Neobično li pijančenje onda
i tako mudro… i tako jednoliko…
Ne zemlja se ne opija
ni zemlja se ne okreće naopako
ona urdeno gura svoje piljarske taljige
kiša… sneg…
grad… lepo vreme…
Nikad ona nije pijana
tek s vremena na vreme dozvoli sebi
poneki bedni mali vulkan
Okreće ona svoju loptu
sa drvećem… baštama… kućama
okreće ona i te velike lokve krvi
i sve žive stvari okreću se s njome
i krvare…
Ali zemlju
ni brige za to
okreće se ona i dalje
i sve žive stvari počinju da urlaju
A nju ni brige
već okreće se dalje
i ne prestaje da se okreće
i krv ne zaustvalja da teče…
Pa gde odlazi sva ta rasuta krv
krv ubica… krv rata…
krv bede…
i krv ljudi mučenih po zatvorima…
krv dece koju spokojno muče njihovi očevi i majke…
i krv ljudi kojima ona teče iz glave
po ludačkim ćelijama…
i krv zidara kad padnu sa krova…
i krv koja izbija i teče velikim lokvama
sa novorođenima… za decom novom…
Majka viče… dete plače…
krv teče… zemlja se okreće…
i zemlja ne prestaje da se okreće
I krv ne prestaje da teče
Kuda odlazi sva ta rasuta krv
krv isprebijanih… poniženih…
samoubica… streljanih… osuđenih…
i krv onih koji umiru tako… slučajno
Ulicom prolazi jedan živi stvor
sa telom punim krvi
i odjednom eto smrti
i sva krv njegova ističe
a drugi živi uklanjaju krv
i odnose telo
Ali tvrdoglava je krv
i onde gde je bila smrt
mnogo docnije još uvek je trag…
Usirena krv
rđa život rđa telo
Krv gruša kao mleko
kao mleko kad se pokvari
kad se okrene kao zemlja
kao zemlja kad se okreće
sa svojim mlekom… svojim kravama…
i svojim živima… i svojim mrtvima…
zemlja koja se okreće sa svojim drvećem…
živima… mrtvima…
zemlja koja se okrećesa svojim venčanjima…
sahranama…
školjkama…
vojskama…
zemlja koja se okreće i okreće
sa svojim potocima krvi…


Kraljevska noć

Na prestolu slamnom
jedan konj krunisan
Magarac ga zasmejava
odeven ko dzokej
Zagonetke ljupke
šale starog doba
o slušajte pesme
a i smeh seljaka
Vukli su kraljeve
radosni su zato
izvukli su kralja
i kraljicu s njime
O slušajte pesme
a i smeh seljaka
Kralju puna usta
i čaša u ruci
ispružen pod stolom
kupa se u krvi
trbuh mu otvoren
i u njemu kupač
dok je krv crvena
kupač je sav beo
Zagonetke ljupke
šale starog doba
Na vratima dvorca
kraljica je bleda
zakovana dobro
ona ukočena
i pogleda tvrda
uzduž sasečena
ko sazreli čir
Zagonetke ljupke
šale starog doba
Na prestolu sramnom
jedan konj krunisan
Magarac ga zasmejava
odeven ko dzokej.


Priča o konju

Dobri ljudi dobri ljudi
čujte moju žalopojku
čujte priču moga života
To vam siroče govori
i ređa svoje male nevolje
o hiiii da da da…
Jednoga dana jednom generalu
ili bolje reći
jedne noći jednom generalu
hiiii da da da…
pod njime pogiboše dva konja
A ta dva konja behu
hiiii da da da…
kako je ovaj život gorak
to moj siroti otac beše
i moja nesrećna majka
koja se sakrila pod postelju
pod postelju generala
a koji se isto tako bio sakrio
negde u dubokoj pozadini
u nekom malom mestu na Jugu
A taj general imao je običaj
da sam govori po čitavu noć
da govori o svojim malim nevoljama
i tako su eto moj nesrećni otac
a tako su isto i moja majka
hiiii da da da…
iste noći umrli od dosade
Eto tako je moj porodični život
završen bio
Pa istrčavši iz noćnog stočića
u velikom galopu pobegoh ja
ka velikom gradu
u kome sve blista i sve svetli
Eto stigao sam u Pariz
i tamo potražio da vidim lava
kralja životinja
ali dobih odmah po brnjici
I kako je vladao rat
zauzdaše me
odnosno mobilisaše
Dugo je trajao taj rat
i život je bio sve teži
i namirnice se smanjivale
da su me građani sve više gledali
nekim neobično čudnim pogledom
i kroz zube koji su cvokotali
pominjali stalno neke bifteke
a ja sam mislio da govore engleski
hiiii da da da…
I svi koji su još bili živi
i koji su me milovali
čekahu da već jednom budem mrtav
pa da me pojedu
Ali jedne noći u štali
jedne noći dok sam spavao
čuo se neki neobični šum
Jedan glas koji sam poznavao
bio je to starog generala
generala koji se povratio
povratio kao avetinjski duh
sa nekim isto tako pokojnim majorom
Mislili su oni da ja spavam
i zato su govorili veoma polako
Dosta nam je pirinča i testa
jede nam se već i malo mesa
U zob mu treba staviti samo
malo starih igala od gramofona
Tada mi se krv okrete u krug
kao ono konji na ringišpilu
pa pojurivši iz svoje štale
pobegoh daleko u šumu
Rat je sad već davno prošao
i stari general za svagda otišao
U svojoj postelji je umro
od neke lepe i mirne smrti
A ja sm još uvek živ
i to je najzad glavno
I zato dobro veče
i dobru noć
kao i dobar apetit želim
svima vama generali moji.


Povratak u rodni kraj

Jedan se Bretonac vraća u rodni kraj
Pošto je učinio nekoliko loših dela
Šeta se ispred fabrike u Duarnenu
I nikog ne može da pozna
A niko i njega ne poznaje
I on je veoma tužan
Ulazi u jedan restoran
I poručuje palačinke
Ali ne može da ih jede
Nešto mu smeta da ih guta
Plaća
Izlazi
Pali cigaretu
A ipak ne može da puši
Ima nešto
Nešto u glavi
Nešto loše
I sve je više tužan
Odjednom počinje da se seća
Neko mu je kazao kad je bio mali
''Završićeš na gubilištu''
I za vreme mnogoh godina
Ništa nije smeo da čini
Čak ni da pređe preko ulice
Čak ni da ode na more
Ništa i baš ništa
Seća se
Onaj koji je to prorekao bio je ujak Grezijar
Ujak Grezijar koji je slutio nesreću čitavom svetu
Svinja
I Bretonac misli na svoju sestru
Koja radi u Vožiraru
Na svoga brata poginulog u ratu
Misli na sve šta je učinio
Tuga se steže oko njega
On pokušava još jednom
Da zapali cigaretu
Ali nema volje da puši
I tada se odlučuje da vidi ujaka Grejzijara
Ide
Otvara vrata
Ujak ga ne može da pozna
Ali ga on dobro prepoznaje
I veli mu
''Dobar dan ujaće Grezijaru''
A zatim mu zavrne šiju
Završio je na gubilištu u Kemperu
Pošto je pojeo pola tuceta palačinki
I popušio cigaretu


Lokalna boja

Lep je ovaj mali predeo
ove dve stene i nekoliko dvreta
a tu je i voda pa obala
Kako je sve to divno
mali šum malecni vetar
i mnogo vode
A to je sićušan predeo Bretanje
koji kad se gleda izdaleka
i mogao bi da se sav smesti na dlanu ruke
Ali ako mu se priđe bliže
ne vidi se ništa
čovek tresne o neku stenu
ili o drvo
i pozledi se da nije baš prijatno
Ima stvari koje se ne mogu dodirnuti izbliza
i druge koje je bolje gledati izdaleka
Ipak sve je to lepo
A tu je sem toga
crvenilo crvenih ruža plaventilo različaka
žuta boja nevena i sivoća sivih veverica
cela celcata zamagljena i nežna čarolija
pa i zvonki smeh rajske ptice
i sve neke takve neobičnosti
vesele tužne drage
Dabome
to je predeo Bretanje
predeo bez ružičastih ruža
bez crvenih ruža
suri predeo bez sivih veverica
predeo bez neobičnosti i bez rajske ptice
Ipak meni se dopada baš taj predeo
te mu mogu dodati sve lepote
Ali sve to nije važno zar ne
Možda mi se baš to i sviđa
u čitavom predelu tom
jer najlepša devojka na svetu
može dati samo ono što ima
A tu najlepšu devojku na svetu
ja takođe postavljam u predeo taj
i njoj je tu prijatno
i voli ga mnogo
On joj pravi hlada
a zatim je žari suncem
u granicama svojih mogućnosti
I ona ostaje tu
a i ja takodje ostajem tu
uz tu devojku
Zatim pored nas su pas i mačka
a nedaleko i jedan konj
pa čak i mrki medved sa velikim dobošem
i više drugih životinja najobičnijih
kojima sam zaboravio ime
Najzad tu se praznuje i neki praznik
sa vencima svetiljkama lampionima
dok mrki medved udar au bubanj
i svi igraju neku igru
i svi pevaju neku pesmu


Sjećaš li se Barbara

Sjecas li se Barbara, padala je kisa neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si isla nasmijana
pokisla, ozarena, ocarana, pod krupnim kapima kise
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjecas li se Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjecas li se, sjecas li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan covjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrcala njemu po kisi
pokisla, ozarena, ocarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjecas li se Barbara,
ne ljuti se sto ti kazem ti
jer ti kazem svakom koga volim
pa cak iako ga ne poznajem.
Sjecas li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kisu tako blijedu i tako srecnu
tu kisu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara
velika je svinjarija taj Rat i sta je sa sobom
sada
pod kisom od gvozdja, vatre, celika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il je jos ziv
Oh, Barbara
jos uvijek kisa pada nad Brestom kao sto je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je poruseno
To su samo posmrtne kapi kise, uzasne i ocajne
A nije ni onaj potop kise, gvozdja, celika, krvi
vec prosto kisa iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo nista.


Nevaljali đak

On glavom kaže ne
A srcem kaže da
Da svemu što voli
Ne svom profesoru
Tako da on sad stoji
I njega ispituju

Pa kad sve probleme bude rešio
Odjednom obuze ga ludi smeh
I izbrisa sve
Cifre i reči
Datume i imena
Rečenice i klopke

Na hajući na pretnje profesora
A usred graje čudovišne dese
Kradam svih boja
Na crnoj tabli
Simbolu nesreće
On crta lice sreće


Pesma o školi

Dva i dva su četiri
četiri i četiri su osam
osam i osam šesnaest
Ponovite veli učitelj
Deca ponavljaju u horu
Dva i dva su četiri
četiri i četiri su osam
osam i osam šesnaest
Ali u to nebom preleće
ptica sa repom kao lira
Dete je vidi
dete je čuje
dete je zove
Spasi me
igraj se sa mnom
o ptico
Tada ptica sleće
i igra se sa detetom
Ponovite govori učitelj
Dva i dva su četiri
četiri i četiri su osam
osam i osam šesnaest
a sesnaest sesnaest
koliko je to
Ali dete misli na pticu
i sesnaest i sesnaest
ne sabiraju se vise
a narocito nikako ne
trideset i dva
i trideset i dva
već sve to odlazi daleko
jer dete je sakrilo pticu
u svoju klupu
I sad sva deca
čuju samo njenu pesmu
i sva deca čuju samo muziku
a osam i osam
i četiri i četiri
i dva i dva
odmagljuju redom
A zatim ptica-lira igra
dete peva
a učitelj viče
Kad ćete već jednom
prestati da ste pajaci
Ali sva deca
slušaju muziku
dok zidovi učionice
lagano se ruše
a prozorska okna postaju pesak
mastilo nepregledna pučina morska
klupe ponovo postaju drveta
kreda stenovita obala morska
a držalja ptica-lira.


Škola umetnosti

U kutiji od upletene slame
Otac izabra jednu kuglicu od hartije
I baci je
U staklenu zdelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi odjednom
Raznobojni
Veliki japanski cvet
Kratkotrajni lokvanj
I deca zanemeše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvet uvenuti neće
Taj iznenadni cvet
Stvoren za njih
Za tren
Pred njima.



ČARI PARIZA


Očajanje sedi na klupi

Na jednom skveru dok prolazite
Jedan čovek zove vas za klupe
Ima naočari stari sivi kaput
I puši kratku cigaru i sedi
Dok prolazite zove vas
Ili vam samo daje znak
Nikako ga ne treba gledati
Ni slušati ga
Već najprostije treba proći
I praviti se da ga ne vidite
A ako ga gledate
I slušate
Daće vam znak
I niko i ništa
Ne može vas više sprečiti
Da ne odete i ne sednete do njega
Od tada on će vas samo posmatrati
I smešiti se
A vi ćete patiti užasno
I smešićete se istim osmehom
Baš upravo tako
Pa ukoliko se više smešite
Patićete sve više
I ukoliko više patite
Osmehivaćete se sve više
Ne mogući da se uzdržite
I ostaćete tu sedeći zgrčeni
I nasmejani na klupi
Dok će deca igrati oko vas
I prolaznici prolaziti
Spokojno
I ptice uzletati
Napuštajući jedno drvo
Za neko drugo drvo
A vi ćete ostajati i dalje tu
Na klupi

Znajte znajte
Nikada se više nećete igrati
Kao ta deca
Nikada se više nećete šetati
Spokojno
Kao ovi prolaznici
I nikada više nećete uzletati
Ostavljajući jedno drvo za neko drugo drvo
Kao ove ptice.


Na uglu ulice

Na uglu ulice Dana
I ulice Rajske
Video sam da je prošao čovek
Koga sam smo ja dete mogao videti
Nije bio odeven a bilo je podne
Zaista samo sam ga ja najmlađi video
Jer stariji ga ne mogu videti
Naročito kada je tako lep
Kad je tako divan

Imao je kose devojačke
Bradicu kovrdzavu
Rep sirene
Struk pčele
Noge pravih stolica starinskih
A telo stablo topole
Prsti mi rumeni ko od vina
Dve ruke bele ko od hartije
A mala glava – glavica luka
Pa usta žarka kao požar
Jedno oko vola
Drugo jarebice
Na uglu ulice Dana
I ulice Rajske
Video sam ga
Jednoga dana usred podne
To nije bilo u mome kraju grada
Već negde gde se ulice susreću
A one se susreću gde ima je volja


Bašta

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskoga praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda


Nedelja

Između redova drveta avenije Goblena
Jedna mermerna statua za ruku me vodi
Nedelja je u bioskopima mesta nema
Ptice sa drveta gledaju živa bića
Statua me ljubi al nas niko ne vidi
Osim slepog dečaka koji na nas ukazuje prstom.


Deca bogatog grada

Deco bogatoga grada
Kćeri bednih predgrađa
Nedeljom šetate ulicom De la Pe
Jer vaš kraj Pariza je opusteo
Radnje su zatvorene
A pod nebom boje sivoga miša
Grad je pomalo zelen iza gvozdene ograde
Tiljerija
Dok koračate po uglačanom asfaltu
Vi nesvesno igrate
I nemate ni pojma
Da dajete modu svetu
Vaš mantil je od furira
Iznad haljine od cica
A haljina je nad zaobljenom kadifom
Vašeg za ljubav stvorenog tela
Potpunog svežeg i sveg pozlaćenog
O vi luda deco bogatoga grada
Zanosne devojke bednih predgrađa
Modeli ste koji sene mogu kopirati
Cover girs
Coloured girls
Predgrađa Gut d’Ora i Belvila
Grenela i Banjolea


Suncokret

Svakoga dana u sedmici
Zimi i u jesen
Po nebu Pariza
Fabrički odzaci bljuju sivi dim

A proleće nailazi sa cvetom za cvetom
Pod ruku s lepom devojkom
Suncokret suncokret
Ime je cveta
Nadimak devojke
Koja nema drugo ime pa čak ni prezima
Ali igra na raskršću
Belvila i Sevilje

Suncokret suncokret suncokret
Valcer se čuje sa raskršća
Divni dani su prošli
I lepi život sa njima

Genije Bastilja puši finu cigaru
Na zaljubljenom nebu
Na nebu Sevilje na nebu Belvila
Il’ na svejeno kojem

Suncokret suncokret
Ime je cveta
Nadimak devojke


Na vašaru

Crečni kao pastrmka kada plovi uz brzak
Srećno srce sveta
Na svome vodoskoku od krvi
Srećni glibonja
Urlajući u prašini
Svojim kiselim glasom
Neku narodnu pesmu
Bez slika i smisla
Srećni ljubavnici
Na vrtoglavoj ljuljašci
Srećna riđokosa devojka
Na svome belom konju
Srećni crnomanjasti mladić
Koji čeka osmehujuči se
Srećni čovek u crnini
Uspravljen u čamcu
Srećna debela žena
Sa zmajem od hartije
Srećni stari idiot
Koji razbija posuđe
Srećna mala beba
U svojim kolicima
Nesrećni regruti
Na strelištu
Nišaneći svoje lično srce
Nišane srce sveta
Dok se grohotom smeju


I leti i zimi

I leti i zimi
u blatu i prašini
ispružen na stare novine
čovek
čije cipele propuštaju vodu
gleda u daljini brodove

Blizu njega neka budala
neki gospodin koji ima od čega da živi
setno peca ribu na udicu
Gleda kako prolaze dereglije
pa ga obuzima neka nostalgija
a ni sam ne zna zašto
hteo bi i on da krene
niz vodu negde daleko
i da proživi novi život
sa manje debelim trbuhom

I leti i zimi
u blatu i prašini
ispružen ko stare novine
čovek
čije cipele propuštaju vodu
gleda u daljini brodove

A ona pecaroška dobričina
vraća se kući bez lova
Otvara kutiju sardina
pa brizne u gorki plač
Shvata da će uskoro umreti
a da nikad voleo nije
Žena ga njegova posmatra
i osmehuje se prezrevim osmehom
Ona je žalosna rospija
žaba iz kropionice

I leti i zimi
u blatu i prašini
ispružen ko stare novine
čovek
čije cipele propuštaju vodu
gleda u daljini brodove

Zna on dobro da su dereglije
veliki ploveći ćumezi
i da zbog pada nadnica
lepe brodarke
i njihovi siroti brodari
vozikaju po rekama
čitav tovar dece
propale od bede
i leti i zimi
i po svakojakom vremenu


Još jednom na reci

Još jednom na reci
remorker zore
kriknuo je

I još jednom
sunce se rodilo
sunce slobodno i lutalica
koje voli da spava na obali reke
na kamenu
ispod mostova
I kao što noć sa blagim licem meseca
pokušava da pobegne
kradom
čudesni beskućnik u pobedonosnom buđenju
velikolepno sunce pohotljivac dobričina
i nasmejanko
zagnjuruje svoje duge tople ruke u golotinju noći
i naglo joj cepa divnu večernju haljinu
Tada se ulični fenjeri
blistave zvezde bednih pasa lutalica
gase naglo
I tada još jednom događa se obesvećenje noći
Zvezde – lutalice padaju na trotoar
na kome oiščezavaju bez traga
a u dronjcima krvavog i crnog satena
pojavljuje se praskozorje
to mrtvorođenče slabačko i bledo
i koje prestrašeno prenosi
scoje malo telo utvare
sputano u sivom kovčegu
u posteljici noći
Zatim tek pojavljuje se njegov veliki brat
Dan
i njiha ga po Seni

Kakva porodica
A zatim taj neprirodni otac
tata-sunce ravnodušni
koji
ne brinući se ni najmanje na svetu
o preobražajima svoje dece
ogleda se dobroćudno u ogledalima
vazdušnog metroa
koji prelazi preko mosta Osterlic
kao i svakoga jutra
odnoseći otprilike
isti broj ljudskih stvorenja
s leve obale na desnu obalu
sa desne obale na lebu obalu
Sene
Ima toliko posla to sunce da obavi
a pojedini od njih
izazivaju mu ipak veliku muku
Na primer
da probudi lava u zoološkom vrtu
Kako neprijatan posao
I kako je očajan i lep
i beskrajno tužan
i nezaboravan
pogled lavov kad otkriva
kao i svakog jutra
na svome buđenju
užasne rešetke još užasnje gluposti ljudske
rešetke svoga kaveza zaboravljene u snu
I sunce prelazi ponovo Senu
preko jednog mosta koji nećemo pomenuti ovde
zbog jedne nemoguće statue svete Ženevjeve
kako bdi nad Parizom
I sunce se šeta po ostrvu svetoga Luja
i ima mnogo lepih i nežnih stvari
da kaže o svemu
ali to su tajne koje moraju ostati između njih
I evo ga u četvrtom kvartu
i to je ugao koji voli
O kako je sunce bilo tužno
kada je žuta zvezda svirepe gluposti ljudske
bacila svoju neljudsku senku
na najlepšu ružu ulice Ružičnjaka
Zvala se Sara
ili Rašel
i njen otac je bio kapidzija
ili krznar
i voleo je mnogo slane haringe
I sve što se zna o njoj
to je da ju je Kralj Sicilije voleo
Kada bi on zazviždao u prste
prozor se otvarao na njenom stanu
Ali nikad ona više neće otvoriti svoj prozor
jer su se vrata blombiranog vagona
jednom za svagda zatvorila zatvorila za njom
Sunce uzalud
pokušava da zaboravi te stvari
i nastavlja svoj put
ponovo privučeno Senom
Ali zaustavlja se čas u ulici Žui
da ogreje malo
sasvim blizu ulice Fransoa – Miron
jednu veoma prljavu radnjicu
starinarnicu
a zatim berbernicu i jedan alžirski restoran
i dalje prekoputa
ruševine gipsane itpatke krhotine
I berberin sa praga svojih vrata
posmatra preneražen
taj krnjavi pejzaž
i baca očajan pogled
kao ulici Žofroa-Anijeom
Koja se pojavljuje sada na suncu
nedirnuta i nova
sa svojim kućama iz prošlih vekova
jer sunce
a ima od tada već više vekova
beše najbolje sa Žofroa-Anijeom
Ti si mi prijatelj govorilo je ono
i nikad te neću ostaviti da padneš
I zato
senka srećna i obasjana suncem
senka Žofroa-Anijea
koji je voleo sunce i sunce volelo njega
prolazi svakog dana
bilo da je zima biolo da je leto
ulicom de-Bara
čak tamo do Sene
i tamo senke i njohove nežne životinje
brste slatki drač s one strane života
i piju tihe vode
srećnih uspomena
A u isto vreme iznad njih
nalakćen na ogradu mosta Luja-Filipa
besmisleni i veličanstveni odrpanko
koga zovu
kralj Mostova
bljuje vodu da bi budio talase
Opčinjen monotonim sjajem
te tekuće vode
te žive vode
ne mareći ni najmanje šta će se reći
on ne prestaje da baca vodu
i
dajući tako poslednje kapi
sve od svoga života
i sve od samoga sebe
u čast svoje stare prijateljice Sene
on govori

Sena je moja sestra
i kao što sam ja izašao
jednoga dana iz utrobe svoje majke
ona izbija svakoga dana
i bez prestanka iz utrobe zemlje
a zemlja je majka moje majke
dok je smrt majka zemlje
I zaustavlja se za trenutak da bljuje
i razmišlja kako se Sena uliva u more
Nalazi da je to lepo
zadovoljan je
Njegovo srce kuca kao nekad
oseća se kao nekada
sasvim mlad sa čistom košuljom
koju je zadigao da legne sa ženom
i gleda Senu
i misli na nju
na život i smrt
a i na ljubav
i viče

Oh! Seno
ne ljuti se na mene
što ležem u tvoju postelju
To ne bi trebalo
jer sam ja tvoj brat
ali ne duljimo
ja te volim i ti me ponesi
Samo pazi
kada stignemo dole
mi oboje
i u isti tren
za koji se ne zna kada će biti
i kada voda ne bude bila više slatka
a još nije ni slana
ne zaboravi tada Kralja Mostova
ne zaboravi tvog starog prijatelja
udavljenog
Ne zaboravi siroto dete ljubavi
poniženo i uništeno
i u novoj buci mora
zadrži za časak tvoj nežni i blagi glas
da bi mi kazala šta misliš o meni

I on se baci u talase
a vatrogasci dojure
Ali sve je već kasno
kao što se prosto kaže
u Hiljadu i jednoj noći
Tad Sena nastavlja svoj put
prolazi ispod mosta sen-Mišela
odakle se vide izdaleka
Arhanađeo i demon i obala
kojom prolaze ispod njih
jedna stara podvodačica
jedan nesrećni boj-skot
i jedan tužni debeli stari gospodin
kojije skunatorio bedno bogatstvo
trgujući sirom i jajima
Laganim korakom približava se on Seni
posmatrajući kule Notr-Dama
A međutim
ni crkva ni reka ne zanimaju ga
već samo stari dućan antikvara
I on se tu zaustavlja zgrčen i opčinjen
pred slikom jedne male devojčice
pokriven providnom hartijom
Ona je sa crnom keceljom koja je zadignuta
a jedna kaluđerica modrih čiju
šiba je
Kapa kaluđerice
isto je onako bela kao i donje rublje devojčice
Ali kako antikvar posmatra starog zadriglog
gospodina
ovaj posramljen okreće pogled
i ostavljajući tu sramnu knjigu
baca nevin i kao slučajan pogled
na drugu stranu Sene
ka keju Orfevr
onamo gde je pravda nastanjena u jednoj palati
i čuvana od užasavajućih zelenih petlova
sudi i kažnjava bedu
kad se usudi da izađe iz svojih ćumeza
Podrugljiva i neprijatna parodija
u kojoj zakleta laž
nalaže bedi da kaže istinu
samo istinu i ništa drugo do istinu
A nju pita beda
treba li je ipak obaviti nečim
I na neispravne terazije
baca onu krvavo nagu istinu
To je moja kći kaže beda
moja poslednja
moje nahoče
Umrla je za vreme božićnih praznika
pošto je lutala dugo
ispod smrznutih kestenova
na obali
tu
na dva koraka od vaše kuće
Vi gospodo gradski oci koji sedite
ustanite
a vi
gospodo gradski oci koji stojite
približite se
Pogledajte to dete od petnaest godina
Bidite li ta mršava kolena te jadne grudi
te bedne crvene kose
te promrzline na nogama i ispucane ruke
pogledajte kako je bol opustošio to lice deteta
I vi gospodo gradski oci u posteljama dobro
zašuškani
probudite se
Nije u pitanju uspavanka jedne romanse
ne računajte na mene da ću pevati u vašem dvorištu
Nije reč o nekom feljtonu
ili melodrami
ništa sentimentalno nikakva ljubavna istorija
Tiče se samo užasa i zaprepašćenja koje se
urezalo u lice toga detetai koje je svirepo
stezalo njeghovo srce u trenutku kada je ono
shvatilo da će dobiti dete an emože reći
to nikom pa čak ni svojoj majci koju već
odavno ne voli više a naročito ne svome
ocu jer je zlosrećno baš on otac deteta
svoga deteta

Na dušeku ona je sanjarila
a oko nje njena braća i sestre
pokretali su se u spavanju
i majka pored zida
hrkala je očajno
I eto tako sva lira
kako se to u poeziji kaže
A otac koji radi na Pijacama i koji se vraća
kući
pošto je tražio đavola po svima budžacima noći
zaustavio se za trenutak pustivši ucveljeni
uzdah
pred vratima jedne javne kuće
zatvorene iz razloga Visokog Morala
I on se udaljio
sa treperavom malom svetlošću
u svojim plavim i izbledelim očima
i eto ga odjednom
starog kolonijalca i ako vas to zanima
oslobođenog vojne obaveze zbog mentalne
nesigurnosti
utonulog odjednom
u životinjsku i tropsku blagotovrnu toplinu
bedne porodične zbrke
I crvena lampa rodoskrnjavljenja
pali se u trenu
u glavi roditelja
i pipajući oko sebe približava se ćerci
a njegovu kćer obuzima strah...
Zamislite vi pošteni ljudi
ono što se zove Ostalo
i zašto su jednog večera
dvoje zaljubljenih i zanetih na klupi
uparku Negovano zelenilo
čuli krik jednoga deteta
tako očejan

Bila sam i ja tu kad se to desilo
pored Novoga mosta
nedaleko od spomenika koji zovu
Kovnica
Bila sam tu kada se ona nadala
i ja sam je gurnula
Drugo se ništa nije moglo učiniti
Ja sam Beda
i vršim svoj posao
a i Sena je učinila isto
kada je sklopila iznad nje
svoje bratske ruke
zaista bratske
Bratstvo Jednakost Sloboda sve je završeno
Oh blagonaklona Bedo
da ne postojiš trebalo bi te izmisliti
I javna uprava koja se podigla
sa jednom rukom na srcu drugom ka nebu i ušnim
školljkama na svojim mestima
i sa svim suzama svoga tela u očima
zahteva se neskrivenim uzbuđenjem
oslobođenje Bede
odnosno jesnije rečeno i s obzirom na nužnu
potrebu i hitnu hitnost
njeno puštanje na privremenu slobodu
uneograničenom vremenu
I tako će gospodo Pravda biti Praznik
s obzirom da...

na overeči oduševljenje je opšte
i večernje odelo obavezno
i velika zgrada obasuta veličanstvenom svetlošću
i ima mnogo naroda na balkonima
i zastave lepršaju na vetru
i veliki orkestar frankofilharmonije čuvara
mira
takmiči se u revnosti i virtuoznosti sa
velikom bas –trubom Notr Dama Perionica
Pivnice Palea

A Beda zgranuta očajna otupljena razočarana
okružena svim svojim službenim advokatima
i svim svojim policijskim agentima
oslobođena je jednoglasno više jednim glasom
mirne savesti i ujedinjenog javnog mišljenja
I svečano pobednički priznata Javna Korisnost
odmah je
darežljivo zakonski i bratski
izbačena na ulicu
sa snažnim udarom noge u stomak
i nekoliko dobrih udaraca pesnice u nos
A onda se ona s mukom podigla
izazivajući razdraganu veselost gomile
koja je zamišlja kao neku staru pijanu ženu
i ona se zaslepljena posrćući krenula
ka spokojstvu
ka miru
ka nekom skloništu
ka Seni
ka obalama

Gle kako je lepa dopada mi se

A Beda je zadrhtala u svojoj staroj haljini
pokrivena domaćim đubretom
pa čuvši ovaj glas kao razbijenog porculana
poznala je glas Šarloa Smelog
zvanog Kidanje ili Gubiš svoje vreme
jednog od svojih najstarijih prijatelja
jednog od svojih najvernijih ljubavnika
i ona pada na kaldrmu
Kad bi znao veli ona
Znam
odgovara krpač porculana
Znam
odgovara kupač pasa
Ono što ne znam ja pogađam
A ono što ne mogu da pogodim
izmišljam
a ono što izmislim zaboravim
Pa čini isto i ti lepojko moja
gledaj kako teče Sena i ne pričaj svoj život
Ili još bolje
govori samo o prijatnim stvarima
o lepim stvarima sanjanim i ostavrenim
Najzad o stvarim akoje vredi pričati
jer o muci ne vredi govoriti
Govoreći to on kvasi u vodu
staru i pocepanu kariranu maramicu
i briše sa lica Bede
jadne tragove progrušene krvi
I ona zaboravlja za časak svoje nevolje
slušajući njegov promukli i otrcani glas
koji nežno govori o njenoj mladosti
i o njenoj lepoti

Seti se i ja te podsećam Čudotvorko
kada si stanovala na šestom spratu
prema dvorištu Čuda
pored postelje bili su plavi zumbuli
i nikada nisam zaboravio
jednu viticu tvoje kose
Seti se nazivao sam te Zimljivice
kada ti je bilo zima
a zvao sam te Slamčice
ležući na tebe
Seti se naše prve noći
i prve ljubavi
Crni oblaci nad Bijankurom
nadletali su fabrike
a iza njih
poseldnji zraci praskozorja
bacali su na reku
svoje bedne zrake drhtave i crvene
Bila je zima
i ti si treperila kao oni slabački zraci
ali u zelenoj kadifi tvojih očiju
blistalo je sedamnaest proleća ljubavi
Nisam te smeo dodirnuti
samo sam gledao
dah tvog divnog tela
koji je igrao na tvojim usnama
Seti se
kako smo lagano koračali
po mostu Grenel
ne govoreći ni reči
A ne zaboravi na ostrvo Labudova
lepojko moja
sa svim svojim obespokojavajućim
zapljuskivanjem
pa ni statuu Slobode
koja naglo izbi iz rečne magle
oko koje se ona vitlala
ko tužni velovi udovice
Seti se buke Zimskog Velodroma
i ne zaboravi na gromki glas gomile
koji se rasturao na vetru
pa i mosta cara Aleksandra
sa svojim nagim ženama
i njihovim zlatnim konjima
nepomičnim zgrčenim zaslepljenim
od farova iz Salona automobila
i pokretnih svetiljki Gran-Palea
dok je sa druge strane
sleđena palata Invalida
pretila svojim mrtvim topovima
pustom prostranom trgu

I ostali smo dugo
stisnuti jedno uz drugo
blizu mosta Konkord
Seti se
slušali smo zajedno
kako odjekuje u noći
blagi zvuk letnjih udara čekića
kad letnje jutro
žuri da sakupi ploveće drvodelje
istočnjačkog dekora Velikih kupatila Delinji

Seti se
kako smo oživljavali u nama
ludi smeh devojaka
dok prolaze stazicom sa majicama u rukama
i debele ljudoždere dok izlaze iz ministarstava
u podne
i koji su očajnički pokušavali da zapaze
između lebdećih platana vertikalno rastegnutih
malo mesa svežeg
i nagog

Nagog

I moja je ruka stezala sve više tvoju ruku
O seti se
Sećam se
odgovori Beda
Dva časa su odkucala
na velikom časovniku stanice Orsej
kada si me odvukao do barke
nije bilo drugih svetiljki
osim samo jedne zaboravljene gasne svetiljke
ispred Palate Legije časti
Ali bledi i prelivajući se končić krvi
poslednje četvrti Meseca
duboko ranjen oštrom zimom
prljao je opusteli pejzaž
u kome su se uspravljale
osvetljene mesečevom svetlošću
ogromne piramide od peska
i kamena
Ti se sećaš
Kao da je bilo juče
govorio je stari nepokornik
i čak si rekla smešeći se
Kako je lepo
pomislilo bi se da smo u Egiptu sada
I zaista
bilo je lepo lepojko moja
suviše lepo da ne bude stvarno
I zaista bio je Egipat
i bila su zaista
i tople i mirne vode Nila
koje su tiho tekle
između obala Sene
i vrela krv ljubavi
tekla je našim venama

Seti se
Ležala si na džaku sa cementom
u jednom uglu zaklonjenom od vetra
i kada sam spustio svoju ledenu ruku
na blagu toplotu tvoga srca
tvoja mlada dojka naglo se uspravila
kao neki raskošni cvet
usred tajnog vrta
tvog mladog tela polegog
i skrivenog
Ne zaboravi onu lepu zvezdu onih koji se vole
zvezdu i trenutka u večnosti
zanosnu zvezdu zajedničkog zadovoljstva

A ko to ikada može da zaboravi

I Beda
nasmejana i gotovo utešena
posmatra svetlost koja kupa Grad
A pored nje
jedan stari mokri pas podrhtava
slušajući krik remorkera u daljini
koji pozdravlja još jednom
završetak rađanja novog dana
A tamo gore
u blagom šumu svakodnevnosti
veliki pariski magazini
Samara i Bel-Žardinijer
podižu škripeći zubima
svoje teške gvozdene zastore
A na kraju keja Mežiseri
sitne gazdice radnji sa pticama
pripremaju u pozadini svojih dućana
male papagaje bele pacove i egzotične ribice
Ali pre nego što će se povući u svoju strašnu senku
jedan plavi majmun
baci poslednji i bolni pogled
na Pon dez Ar
po kome se šeta
ogromni crveni i besni lav
A taj crveni lav
je Sunce
koji se tu još malo šeta
pre nego što ode
Ubrzo će
noćni pajkani
mahanjem svojim pelerina
oterati ga
I zato on reži
nije zadovoljan
i ričići trese
svojom velikom sabazorskom grivom
na prolaznike
A oni se zarumenjeni ljute
i trepću očima
Tada je ogromnom crvenom lavu već svega dosta
i okreće se od njih
pa odlazeći miluje
svojom teškom riđom šapom
nemarno
bedra i stražnjicu jedne žene
koja se naglo zaustavlja
misleći na svoga prijatelja
i posmatra Senu podrhtavajući.


Sena protiče kroz Pariz

Ko je to
šta je uvek u ovome gradu
i neprestano dolazi
i neprestano odlazi

A dete
vrač pogađač
odgovara
To je rek
i blistava oka dodaje
Toj reci ime je Sena
a grad se zove Pariz
Sena je ko neka osoba
Neki put trči i ide žurno
uvek ubrazava korak kad suton pada
Al’ katkad u proleće zaustavi se
i gleda vas baš ko ogledalo
A ume i da plače ako plačete
ili se smeši
da vas uteši
I uvek prasne u smeh
kad dođe sunce leta

Sena veli mačak
pa to je mačka
Ona prede češući se o mene
A možda je i miš
koji se igra sa mnom
pa posle beži

Sena je devojka
a onih divnih dana
bila je lepojka
iz Frenč kankana
veli stari obalski beskućnik
plemića bede već klasični lik
kome za brodovljem rečna pena
dočarava slike lepih žena
šuštavih sukanja nagih ramena
iz starih dobrih vremena

Sena
veli jedan nadničar
sanjalica znojav i mišićav
Sena je fabrika
Sena znači rad
Uzvodno nizvodno ista obrtaljka
Brodovi sa vinom ugljem i žitom
niz reku se kreću tamo-amo
a sve prema berzanskom kursu
Bregovi flaša
gomile zarđale gvožđarije neke
starih kreveta kotura kaveza
bicikla alatki šipki i veza
iz svih predgrađa
skrkani su ovde na obali reke
u hlad ovih divnih breza
Sena
pa ona je fabrika
I kada je zima
na njoj se preznojava
Ona je pesma što od izvora teče
i glas ima mladosti
devojka jedna s osmehom to reče
zaljubljena u mladog predstavnika strasti
I sve ljubavnice s Labudovog ostrva
govore to isto sanjareći

Senu
dobro znam
ko da sam je stvorio sam
veli pilot remorkera u majici plavoj
i išaranoj
mazutom suncem i dimom
Neki put ko da je luda zbog svoga tela
i tu ludost naziva velikom modom
pa sutradan spava ko zaklana
i ko parket dobro uglačana
preteća opaka burna zamišljena
vragolasta u
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak
Pol Žena
Poruke 592
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
To lice ljubavi opasno i nežno

To lice ljubavi

opasno i nežno

jedne se večeri javi

posle predugog dana

možda je strelac bio sa lukom

ili svirač sa harfom.

Ne znam više...

Zaista ne znam.

Znam samo da me je ranio

možda strelom,možda pesmom.

Znam samo da me je ranio,

zanavek ranio.

Iz srca krv mi teče,

vrela me,suviše vrela

ljubavna rana peče.
IP sačuvana
social share
Kada je srce u redu sve drukcije izgleda.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:27:20
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.092 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.