U STRAHU OD NEPOZNATOG

Vrijeme u kojem živimo prepuno je izazova i promjena koje zadiru u sva područja života. Tehnička i znanstvena dostignuća iz dana u dan ruše granice svijeta koji smo poznavali, premošćujući udaljenosti među najudaljenijim civilizacijama naše planete, štoviše, sve dostupnijim nam čineći i one druge. Ustaljeni obrasci i navike življenja iz dana u dan bivaju dovedeni u pitanje. I to plaši. Budi strah od promjene pri kojoj nužno umire manji ili veći dio staroga poznatog nam svijeta, kako bi ustupio mjesto nekom novom, nepoznatom.
Unutar poznatoga, ma koliko ono ne zadovoljavalo naše kriterije i sličice o sreći, osjećamo se sigurnima i zaštićenima, budući da smo na njegove kušnje navikli i na neki nas način one više ne mogu bitno povrijediti. Novo pak u sebi krije izazove i opasnosti o kojima još ni ne slutimo; njegove kušnje mogu nas povrijediti na neki dosad nepoznati način, s kojim se možda nećemo znati nositi.

Strah, tj. očekivanje neke nesreće, veće je zlo od onoga što očekujemo i čega se bojimo.
                                                (Iginio Tarchetti)
 
 
Ma čime potaknuto bilo, događalo se nama ili ljudima u našoj bližoj okolini, nepoznato budi strah i potiče pitanja o kojima u kolotečini svakodnevice obično ne razmišljamo mnogo. U strahu pred njim, upadamo u krize. Počinjemo sumnjati u sve, preispitivati se, grčevito tragajući za nekim novim sobom, koji bi mogao odgovoriti na ono što se sada od nas traži. U svakoj se krizi iznova osjećamo kao da su se za nama zauvijek zatvorila vrata svijeta koji smo poznavali a mogućega novog se bojimo. U svakoj se krizi iznova osjećamo kao da smo u mračnom hodniku iz kojega, vjerojatno, postoji neki izlaz, samo ga mi još ne vidimo i ne znamo pronaći. A niotkuda ni tračka svjetla koje bi nam moglo pokazati put.
I upravo je taj osjećaj ono što životne krize čini tako teškima.
Krize su prekretnice, točke prelaska. Kinesko slovo za krizu weichi, sastavljeno od dvaju znakova od kojih jedan predstavlja opasnost, a drugi šansu, upućuje na to da svaka kriza, ma kako nam se teškom i opasnom činila, pruža mogućnost da iskusimo nešto novo, bliže sadašnjem sebi. 

JA BIH, ALI…
 
Život je dinamičan proces tijekom kojega se mijenjamo, rastemo i razvijamo. Dok se jedan dio nas grčevito drži starog i poznatog, drugi nas vodi prema naprijed kako bismo, osvajajući predjele novog i nepoznatog, učili, razvijali se i rasli u psihološkom i duhovnom smislu riječi. Put iz starog u novo vodi kroz probleme i zadatke koje oni pred nas postavljaju. Svaki od njih predstavlja izazov i pruža priliku da naučimo nešto o sebi te promijenimo nešto u svom životu. Ali to nije lako. Često ni bezbolno.
U strahu od promjene, mnogi ljudi cijeloga života ostaju zatočenima na pragu svjetova o kojima su čeznuli i do kojih su mogli doprijeti, samo da su se usudili.
 
Poput fetusa, koji se pupčanom vrpcom grčevito drži svoje majke, i mi smo pupčanom vrpcom vezani za sve ono što nam život čini poznatim, predvidljivim i sigurnim mjestom za življenje. No prije ili kasnije fetus mora izići, roditi se, osamostaliti. Pupčana vrpca treba biti prerezana; ona je ispunila svoju svrhu i više nije potrebna. Grčeviti pokušaj da je se zadrži ne bi završio dobro ni za majku ni za dijete.
 
"Bolji je poznati pakao nego nepoznati raj" (ili "vrabac u ruci nego golub na grani") deviza je kojom se vodimo kako bismo opravdali svoj strah od promjene. Čak i onda kada je to staro dotrajalo i u svojoj suštini odavno mrtvo, trudimo se iz petnih žila umjetno mu produžiti vijek, pokušavajući kontrolirati ljude i situacije, ne bi li sve ostalo onakvim kakvo mislimo da bi trebalo biti. Vezani uz sličice koje smo stvorili davno jednom, vjerujući da je to jedino istinito, moguće i stvarno. Stojeći i čekajući da netko umjesto nas riješi, učini i promijeni ono što jedino mi sami možemo riješiti, učiniti i promijeniti.


U SVIJETU PRIVIDA
 
Za materijalni smo svijet vezani raznim nitima; šarenilom svojih oblika i boja on mami i hrani naše osobnosti, držeći nas u iluziji odvojenosti od duha i od duše. Osnovna tri mamca kojima se pritom služi odnose se na seksualnost, moć i posjedovanje. Stoga se i čuvar praga najčešće javlja u likovima koji odgovaraju tim područjima, zavodeći nas i plašeći, kako ne bismo napravili ono što želimo, npr. napustili posao koji nas frustrira te potražili drugi, izišli iz odnosa koje smo prerasli, promijenili nešto bitno u onima u kojima želimo ostati. Pored individualnih čuvara pragova postoje i kolektivni, poput političara, vojske, banaka, kojekakvih institucija, društava i sekti sl. – tj. svega onoga što na bilo na koji način dotiče naše strahove.
 
Maskirajući naš strah slikama prividne sigurnosti, čuvar praga nam ne dopušta da se odlijepimo već nas drži prikovanima uz staro; vjerujući mu bez preispitivanja, i dalje ostajemo u cipelama koje smo prerasli jer se bojimo da možda nećemo naći nove koje bi više odgovarale našoj sadašnjoj mjeri.
I čekamo da se desi nešto izvana te riješi problem koji se ne usuđujemo riješiti sami. Onako kako se to događalo u grčkim dramama.
 
Branka Jakelić

DEUS EX MACHINA
 
Proces se u njima odvijao na dvjema razinama. Na jednoj od njih, poistovjećujući se s pričama glavnih junaka, i sami su gledatelji na simboličan način prolazili kroz cijeli proces od prvog impulsa preko zapleta i katarze do raspleta u kojem se sve konačno postavljalo na svoje mjesto. Na drugoj je pak, komentirajući radnju i najavljujući pojedine njezine segmente, kor cijelo to događanje stavljao u određeni okvir. U odsudnom trenutku, kada bi zaplet bio doveden do vrhunca, uz pomoć posebne naprave spuštalo bi se na scenu neko božanstvo, kako bi junacima pomoglo razriješiti sukob koji se činio nerješivim te u određenom smjeru zaokrenuti njihove sudbine. S vremenom je pojam "deus ex machina" postao sinonimom za iznenadna rješenja problema, s kojima se onaj kojega muče ne zna i ne uspijeva nositi na pravi način. U svom iskrivljenom značenju, postao je sinonimom za čudesna rješenja, pri kojima se od osobe ne zahtijeva ništa drugo doli da čeka na njih.
Poput junaka antičkih drama, i mi smo glumci koji na pozornici života, zakriveni maskama, odigravaju svoje uloge i, slijedeći svoj usud, svoju misao vodilju, prolazimo kroz razne situacije, ogledajući se u susretima s raznim ljudima i odnosima s njima, dok korifej u pozadini prati proces, najavljujući i komentirajući pojedine njegove etape. Poistovjećeni s ulogama koje igraju i maskama koje služe njihovu prepoznavanju, mnogi ljudi uopće nisu svjesni onoga dijela sebe koji iz pozadine nevidljivo vuče konce cijele te drame i dovodi nas u situacije u kojima ćemo imati prilike odigrati njezine pojedine dijelove.
Svatko je od nas glavni junak vlastite životne drame i svaka je životna drama bremenita kušnjama i poukama koji tvore zaplete i utječu na njihove rasplete. U onoj mjeri u kojoj smo spremni suočiti se sa sobom i učiti iz vlastite sudbine, put kojim idemo može nam se činiti strmijim ili ravnijim, a okuke na njemu manje ili više zakučastima.
Problemi s kojima se susrećemo predstavljaju izazove koji nas tjeraju na izbore a proces vršenja izbora i donošenja odluka omogućuje učenje budući da svaki izbor, svaka odluka nosi sa sobom posljedicu s kojom, htjeli to ili ne, trebamo živjeti. Upravo iz straha od posljedica mnogi se ljudi boje izabrati i krenuti u određenom pravcu te radije čekaju i puštaju da se stvari odviju same po sebi ili, pak, da netko drugi odluči umjesto njih. U pozadini je takva stava često strah od preuzimanja odgovornosti, a u pozadini straha od odgovornosti jak osjećaj krivnje i strah od osude/odbacivanja od strane okoline, pođe li slučajno nešto "po zlu" te se na taj način njihov izbor pokaže pogrešnim. Puste li, pak, druge da izaberu umjesto njih, i u vlastitim će očima i u očima okoline ispasti nevine žrtve okrutne sudbine ili drugih ljudi. Barem na prvi pogled, to je svakako komotnija pozicija od prethodne. Maštajući o budućnosti na način "što bi bilo kad bi bilo", mnogi ljudi ostaju na mjestu i život prolazi pored njih. Sve dok jednoga dana ne ustanove da je prošao i da im više nije preostalo mnogo vremena za izbore i donošenje odluka. Usude li se biti iskreni prema sebi, ustanovit će da su se svi napori da si nebiranjem osiguraju mirnu i sretnu budućnost pokazali bezuspješnima; osvrnu li se za sobom, na kraju svoga životnog puta mogu vidjeti samo niz propuštenih prilika i mogućnosti te žaljenja na temu "što je sve moglo biti da je bilo". Mnogo je kreativnih potencijala, mnogo energije ostalo blokirano u strahu i bezumnoj ideji da svojim ponašanjem mogu kontrolirati život i zaštititi se od nepredviđenoga.
 
Nemojte strahovati da će vaš život završiti, strahujte da nikad neće započeti.
(Grace Hansen)
 

UMJESTO TOGA – ŽIVOT
 
I prečesto zaboravljamo da je život čudo, a čudo se ne da kontrolirati. Čudu se možemo čuditi, diviti, sudjelovati u njemu. Tajna je njegova upravo u nepredvidljivosti i svaka ideja da ga možemo uhvatiti ili zaskočiti sama je po sebi neodrživa. Svaka misao o tome da se na bilo koji način možemo zaštititi od patnje i bola, da na bilo koji način možemo zadržati trenutak - potpuno je iluzorna. Kao i svaka misao o tome da su ljubav, naklonost ili podrška nešto što možemo "kupiti", iznuditi, "zaslužiti". Iluzorno je vjerovanje da ćemo, ne budemo li donosili važne odluke ni upuštali se u rizike - biti lišeni patnji i sumnji te si osigurati vječnu sreću, mir i zadovoljstvo.
Život je čudesna škola tajni. Živeći ga, postajemo njegovim sudionikom, suoblikovateljem. Ma što mi mislili o tome.
Stoga i svaki neizbor predstavlja izbor i, htjeli to ili ne, odgovorni smo za nj i trebamo se nositi s njegovim posljedicama. Razlika je samo u tome što - birajući, svjesno "svoj život uzimamo u svoje ruke" i preuzimamo odgovornost za nj; ne birajući, pak, biramo ostati nesvjesni te puštamo da nas struja života i izbori drugih ljudi nose kojekuda.
No, čak i kada svjesno biramo i odlučujemo o svojim koracima, stvari nisu posve jednostavne. Život je, naime, dinamičan proces zasnovan na igri suprotnih sila (aktivne i pasivne), koje se međusobno neprestano izmjenjuju; jedan korak u pravcu svojih snova napravimo mi – drugim nam odgovori život. Da bi neko sjeme izraslo u plod, seljak mora obraditi zemlju, staviti u nju sjeme i zalijevati je - njegov posao i mogućnosti djelovanja tu prestaju; proces klijanja i rasta odvija se sam po sebi na sebi svojstven način, kroz sebi svojstveno vrijeme - seljak tu može samo čekati. Obje su faze potrebne, obje neophodne: bez seljakova truda, sjeme ne bi dobilo šansu da izraste u plod; istovremeno, bez mističnoga procesa sazrijevanja i rasta te plodne zemlje, kiše i sunca, koje sjeme treba da bi izraslo u plod, sav bi seljakov trud bio uzaludan. Slično je i s procesom života i odlukama koje donosimo. Živimo li u skladu s vlastitom dušom i slušamo li njezin glas, bit ćemo u stanju prepoznati vrijeme za donošenje odluke i čin koji iz nje proizlazi; u protivnom, sjeme će ostati nezasađeno i šanse da se razvije u plod minimalne.
 

I TEK POTOM – ČUDO
 
Pod pojmom "Više sile koja pomaže" mnogi ljudi zamišljaju nešto poput čarobnog štapića ili osobe koja će uz pomoć neke, samo njoj poznate, čarobne moći učiniti da sve naše dileme i patnje nestanu preko noći. Očekujući takvu vrstu pomoći, u trenucima kriza idu "od Poncija do Pilata" ili pak sjede i čekaju da se dogodi nešto te riješi njihove probleme, pokrene ih, izliječi, učini sretnima.
No čudo se pojavljuje na drugačije načine: u obliku knjige, misli ili tihoga glasića koji nam kaže da je vrijeme da nešto učinimo, u obliku prepreke na ustaljenom putu kojim se svakodnevno krećemo pozivajući nas da osluhnemo je li to doista put kojim želimo ići, u liku neke osobe koju smatramo neprijateljem kako bi nam pomogao susresti se s vlastitom sjenom, u obliku bolesti ili smrti vlastite ili drage osobe, u obliku kakve vizije, slutnje – u svem šarenilu likova i poruka koje sa sobom nosi. Mnogo je načina i uloga čuda u našem životu, ali ma kako veliko bilo i ma kako plodnu ljetinu donijelo, ono ne isključuje seljaka ni njegov trud, koji je potreban da bi sjeme dospjelo u zemlju pogodnu za njegov rast.
 
ČUVAR PRAGA, OPET
 
Ljudi koji kroče putem istine i samospoznaje znaju da su i sav materijalni svijet i sve ono što se u njemu događa - tek pozornica i šifra kojom se objavljuje ono nevidljivo. Svaka je životna kriza ispit i prilika za predah i pitanja, te korak prema naprijed. Ma kako bolna i teška bila, ona je prilika za novi početak, za novo rođenje duše, inicijaciju. Upravo u krizi savršeno smo slobodni, budući da već i sama činjenica da smo u njoj znači da nam je odsad zauvijek zatvorena jedna mogućnost, no istovremeno, na jednoj dubljoj razini, pred nama se otvara znatno više mogućnosti no što smo ih ikada i bili svjesni.
 
Sve u prirodi ima svoj tijek i svoje vrijeme, sve je u prirodi podložno ciklusima rađanja i umiranja. Sva mudrost svijeta sastoji se u prepoznavanju tih faza u svojim životima i odgovarajućem reagiranju na njih: odnosno dopuštanju da umre ono što je staro i dotrajalo, kako bi se napravilo mjesto za rođenje nečega drugog, novog. Bližeg onome kakvi smo sada.
 
Ne prepoznamo li glas čuvara praga i smisao kušnje pred koju nas stavlja, zastat ćemo zastrašeni i nesposobni pomaknuti se, privezani za aveti prošlosti, projicirajući svoj unutarnji pakao na svijet i ljude oko sebe.
 
Samo oni koji se usude, mogu ići naprijed. Samo oni koji se usude pogledati u tamu, mogu zaista stići do svjetla. Uspijemo li prepoznati i prevladati svoj strah i otpor te, usprkos njima, nastaviti put, uskoro ćemo spoznati da čuvar praga, kojeg smo doživljavali kao zastrašujućeg protivnika, u suštini nije protivnik već zaštitnik koji nam pomaže da svojim putem ne idemo prebrzo, već svjesno i odgovorno napredujemo korak po korak. Usudimo li se suočiti se s tamom i strahom, koji u svom liku utjelovljuje, te proći pored njega, imat ćemo prilike vidjeti kako se ta tamna zastrašujuća sila najednom transformira u svjetlo koje nas prati dalje na našem putu. Umjesto zastrašujućeg demonskog bića, pred nama je sada anđeo čuvar koji će nas povesti dalje. Do novoga praga. I tako redom.
 
Jednom kada je prevladan, sav naš strah čini nam se ništavnim i smiješnim, a nova sloboda, koju smo svojim izborom dobili daje nam snagu da se suočimo sa svim preprekama na koje ćemo na svom putu naići. Ono što nas je strašilo, bile su samo aveti prošlosti i naša vezanost za stvari koje su morale umrijeti kako bi napravile mjesta za rođenje nečeg novog.
 
Smijati se: rizik je, da ispadneš budala. Plakati je: rizik izgledati sentimentalan. Posegnuti za drugim rizik je uplitanja. Otkriti osjećaje rizik je otkriti svoje pravo ja. Izložiti ideje i snove pred svjetinu rizik je da ih se izgubi. Voljeti nekoga: rizik je da ljubav ne bude uzvraćena. Živjeti je rizik umiranja. Pokušati, znači: riskirati pogrešku. Ali riskirati se mora. Jer najveća je opasnost ništa ne riskirati. Čovjek koji ništa ne riskira, ne čini ništa, nema ništa, nije ništa i postaje ništa. On će možda izbjeći patnju i bol, ali ne može ništa naučiti ni osjetiti, mijenjati se ni rasti, ljubiti ni živjeti. On je okovan svojim stavovima, on je rob. On je proigrao svoju slobodu. Samo onaj koji se usudi, istinski je slobodan.
(xxx)
 
 
Drugim riječima: ma s kakvom kušnjom bili suočeni, trebamo zastati na trenutak, osluhnuti na što nas sve upozorava čuvar praga (naš unutarnji saboter) te se okrenuti svojoj unutarnjoj mudrosti, moleći je za vodstvo i podršku pri prvom koraku i onda krenuti. Usprkos svom strahu, usprkos svom neznanju. Svi sljedeći koraci otkrivat će nam se putem. Polako osvajajući predjele nepoznatoga i čineći ih poznatima, bliskima.

Branka Jakelić