Intuicija: kako ostati svoj u svijetu vanjskih utjecaja



Pitanje je s kojim se svakodnevno susrećemo, gotovo na dnevnoj bazi donošenja odluka u kojima balansiramo između vlastitih želja i prohtjeva okoline. Pitanje kako ostati svoj u svijetu vanjskih utjecaja pitanje je našeg integriteta i odgovor na to pitanje mnogi od nas traže cijeli život, mnogi pronađu tek sa zrelom životnom dobi, a neki ne pronađu nikad. Većinu nas pak bar jednom tijekom života osvijesti neki nenadani događaj, i onda se nađemo zbunjeni jer shvatimo da smo zalutali. Ipak postoji metoda koja nas može vratiti na pravi put, kao i pomoći nam da lakše shvatimo koji je to put: naša intuicija.

Kad radikalno ne pazimo na sebe,  u datom trenutku obično ne prepoznajemo da nešto nije dobro za nas. Bilo da smo se našli uvučeni u situaciju u kojoj nismo dobrovoljno ušli (ili nam se bar čini da nismo), u posao koji nismo htjeli raditi ili još gore, u život koji nismo htjeli živjeti. Kako se to moglo dogoditi, pitati ćemo se zabrinuto gledajući u daljinu otok na kojemu smo htjeli biti, sa otoka na kojemu smo greškom završili. Simptomi našeg otoka su umor, iscrpljenost, nedostatak inspiracije, težina i nedostatak smisla. U daljini pak vidimo da su ljudi na drugom otoku mirni i zadovoljni. Djeluju ispunjeno. Rado bismo došli do tog otoka, ali more koje vodi do tamo izgleda nepremostivo. Zaboravili smo kako se tamo vratiti .

Odgovor je u ponovnom buđenju našeg unutarnjeg kompasa čije nas je ne-funkcioniranje u prvom redu i zagubilo: intuiciji.

Kako naučiti slušati intuiciju?

    * Probudite svoje tijelo. Počnite se baviti nekom od vještina koje vas vraćaju natrag u tijelo, kao što su yoga, tai-chi, pilates, ili ples. Na početku bi vam se mogle događati čudne stvari, jer ipak radite na osvještavanju nečega što ste godinama zanemarivali. Ne dajte se obeshrabriti, ima i pozitivnih nuspojava- veća otvorenost, veće povjerenje u sebe i svijet oko sebe. O tome da ćete početi  bolje osjećati vlastito tijelo pa i poruke koje vam ono šalje, dakle, intuiciju, da ne govorimo.

    * U situacijama u kojima ne znate što učiniti ostavite odluku na neko vrijeme, zaboravite na nju. Ostavite da „odleži.“ Ako možete, prespavajte. Nema potrebe da žurite i glavom ulijećete u nešto što tijelo nije proradilo. A tijelo je sporije od glave, ali njegove su odluke temeljnije od odluka glave, i radi toga, često mudrije. Pustite, dakle, da se odluka iskristalizira u tijelu. Kad dođe ona prava, znati ćete da je to to. Nećete imati nikakvih dvojbi. Samo ćete odjednom osjetiti da točno znate što treba učiniti, i da to nema veze s glavom.

    * Kad osjećate da vam se nešto ne radi, nemojte forsirati. Pokušajte se više usmjeriti na osjete u tijelu nego na sva moraliziranja i „trebaliziranja“ u glavi. Osjetite što tijelo kaže, pustite glavu. Jedan od najboljih savjeta koje sam ikad dobila dao mi je čovjek koji je na mene utjecao više nego itko ikad, iako sam ga vidjela samo triput u životu. Rekao mi je: „kad ti se nešto ne radi, jednostavno NEMOJ to raditi“. Ja sam se zblenula i pomislila kako mi govori nešto što već znam, ali s vremenom sam ustanovila da stvari nisu baš tako jednostavne. Kasnije sam shvatila da to uključuje i stvari kao što je otkazivanje sastanka na kojem te svi očekuju, sat vremena prije početka. Ili odluku da ne prihvatiš neko radno mjesto jer znaš da to nije to, i da se ne bi osjećala dobro da svaki dan odlaziš raditi u taj ured – iako svi ostali misle da si potpuno poludjela jer propuštaš savršenu priliku.


No često nas uvuku. Odlučimo ne otići na radionicu koju smo otkrili pola sata prije ali nam se, eto jako ide na nju, nego idemo na koncert na koji nam se baš i nije toliko išlo ali smo se još davno dogovorili pa „bi bilo glupo da sad otkazujemo“ (vidite kako djeluju te misli, čije su to misli? Kome bi bilo glupo da sad otkazujemo? Na kraju dođemo i ustanovimo da bi druga strana bila sretna da smo otkazali jer se ni njoj nije išlo. A obje smo upale u proces predviđanja tuđih želja umjesto da slušamo sebe). Ili ni sami zapravo niste sigurni što želite, pa prihvaćate put manjeg otpora. Ili niste ni povodljivi ali ste nepopravljivo znatiželjni, pa se volite baciti u stvari za koje osjećate da ne biste trebali iz puke znatiželje. Mogu li ja to? Nedugo nakon toga, obično saznajete značenje one poslovice „znatiželja je ubila mačku“. A ponekad mamac previše sjaji, kao kolači ili slastice iz neke bajke, i vi od samog pogleda na blještavi stol skrećete s puta i ni ne vidite da je iza stola zid.

Nema veze. Ova je priča, naravno, idealna. Ipak živimo u društvu, u kojemu ponekad jednostavno moramo zastraniti i raditi stvari koje zapravo ne želimo raditi. Bilo da se radi o poslu koji ne želimo ali moramo prihvatiti jer nam treba novac, bilo da se radi o kompromisu u koji moramo ući ako želimo da nas društvo prihvati, bilo da se radi o nalaženju s drugima na pola puta. U onim istinskim odnosima, ti će nas kompromisi veseliti jer će značiti prepoznavanje druge osobe, a u situacijama poslovnog ili društvenog tipa, to uvijek može biti prilika za učenje, za igru, korak na stepenici do ostvarenja nekog većeg cilja ili jednostavno, ono što radimo da nam vrijeme brže prođe i usput nešto zaradimo do trenutka kad možemo raditi ono što stvarno želimo.

Bitno je da generalno ne zastranimo. Bitno je da znamo što stvarno želimo, kao i da ne radimo stvari koje se generalno ne kose s našim integritetom. Bitno je da negdje u tijelu imamo onaj kompas, koji zna koji je naš pravi put, i da je ta prostorija s kolačima samo privremena. Bitno da znamo kada smo svoji i da ne zaboravimo svoje istinske prioritete. Jer ako zaboravimo, život će nas vratiti na pravi put, ako ne milom a onda silom. U najgorem slučaju, uz pomoć bolesti. U najboljem, samo osjećajem uzaludno provedenog vremena nakon što ste ipak otišli na taj koncert umjesto na onu radionicu.

Stvarnost je, jasno, složenija od toga. Stvari nisu crno-bijele. Radi jednog odlaska na koncert vjerojatno vam neće propasti svijet, i vjerojatno ćete, kao što sam i ja bila, biti sretni što ste bar popričali s frendicama. Isto tako, nećete svaki put otkazivati nekome kad vam puhne, jer morate razmišljati i o tuđim osjećajima. Ali pazite da ne počnete razmišljati samo o tuđim osjećajima. Pazite da ne završite tako da dan za danom, mjesecima ili godinama radite nešto što niste uopće htjeli raditi. Pokušajte naučiti slušati sebe i svoje instinkte, pokušajte vidjeti što tijelo ima za reći.


Jer intuicija se može opet otkriti, a nema alata koji vas bolje može odvesti na pravi put, ili koji bolje zna što je dobro za vas. Samo treba, kao u onoj metafori s lukom, guliti sloj po sloj društvenih želja. I otkriti ono ispod, ono naše. Ne ono u glavi. Ono za što u tijelu osjećamo da je to – to.

Izvor: Psiha

Kako naučiti koristiti intuiciju by Osho

Istočnjački mudrac Osho nudi pet koraka na putu do pronalaženja intuicije, sličnim nekima koje smo već spomenuli. Ipak, ponavljanje nikad nije naodmet, pogotovo kod intuicije za čiji nam pronalazak obično treba neko vrijeme jer je kolektivno nikad nismo naučili koristiti. Intuiciju, dakle, možemo naučiti koristiti:

1. Osvještavanjem fizičkih osjeta koje smo davno zaboravili: okusa, mirisa, dodira, pogleda, sluha.

2. Osvještavanjem društvenih i kulturalnih uvjetovanja.

 „Ti sistemi vjerovanja trebaju se napustiti. Tada se javlja pravo razumijevanje, spremnost da se istražuje, nevinost. Tada nas okružuje osjećaj misterije, tajanstvenog iščekivanja, čuđenja. Tada život prestaje biti unaprijed poznata stvar i postaje pustolovina. I ta pustolovina je toliko tajanstvena, da je ne možete prestati istraživati, nema kraja. I ne stvarate daljnja vjerovanja, jednostavno ostajete u stanju ne-znanja. Upravo na tom stanju ne-znanja inzistiraju sufijski mudraci kao i zen učitelji.“

3. Gubljenjem sentimentalnosti.

„Sentimentalnost je pseudoosjećaj, kaže Osho. To je impotentna simpatija, a ne akcija koja nešto radi. „Npr. ako je netko bolestan, a vi sjedite kraj njegovog kreveta i plačete. Vaš plač ne pomaže. Ili, kuća gori, a vi plačete- to neće pomoći.  Pseudoosjećaj trebate osvijestiti kao takav, inače nikada nećete otkriti prave osjećaje. Pravi su osjećaji uključivanje, predanost. To je empatija, a ne samo simpatija. Kada osjetite nešto stvarno u vašem srcu, to vas u hipu transformira; postaje akcija. Ako vaš osjećaj ostane samo osjećaj a nikad ne postane akcija, tada budite svjesni da se radi o pseudoosjećaju.“

4. Ponovnim otkrivanjem instinkta kojeg smo zatrli.

„Glava bi trebala funkcionirati sve dok se bavi razunmom, to je sve. Jeste li primjetili suprotno? Ponekad ljudi kažu: „Mislim da te volim. Mislim da te volim? Ljubav nema apsolutno nikakve veze s razmišljanjem. Kako možeš misliti da me voliš? Ali ljudi ne znaju kako funkcionirati direktno iz srca, čak i srce mora ići kroz glavu. Ne mogu jednostavno reći „Volim te“.

5. Ponovnim otkrivanjem zatrte intuicije.

„Kada odbacite sve ostale prethodno navedene slojeve i unaprijed fiksirane ideje – zato jer su vas učili da je razum jedini put do zaključka – kada odbacite tu fiksaciju, tu fiksaciju na razum, tada intuicija počinje teći. …

Intuicija znači biti u kontaktu sa samim sobom, potpuno u kontaktu sa sobom. I iz tog kontakta, rješenja počinju pristizati naoko iz ničega.“

(Izvor: Osho: Intuition; Knowing beyond logic, Osho internatioanl foundation, New York)
Izvor: Psiha

po meni je intuicija podsvesno "razmisljanje" osobe zasnovano na predjasnjem iskustvu a manifestovano kroz osecaj priklonjen nekom resenju koje je dobijeno izborom....

isto