kad pođeš u čile

Prolazeći pored pločanskog groblja, na putu prema Saburinoj školi, đaci jutarnje smjene ispuštali su tašne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oči: u Hitlerovom igralištu osvanuo je pravi pravcati ringišpil sa dvadesetak drvenih sjedišta okačenih željeznim lancima za široki išarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tišinu mahalskog jutra nahrupiše žestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od čega naglo strujnu krv u zastalim đačkim tijelima. Živ a nestvaran ženski glas, u ritmu koji su dječija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke čudne riječi od kojih se u glavi maglilo a pred očima mutile slike:

"Kad pođeš ti sad u dalek kraj,
u Čile, u Čile,
znaj da su sve žene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj — u Čile!"

Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim ženama u dalekom nekom Čileu, počelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kući i među drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjećanjem ponosa što je upravo njemu zapalo da iz porodičnog kataloga imena ponese ime očevoga brata, Sabahudina Zolja, grafičara, tipografa, komuniste čiji su se život i tijelo, potonuvši negdje u jasenovačkim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odškrinutim vratima života, velikog Života, kako je tu riječ sam obično ispisivao na stranicama svojih aljkavo vođenih dnevnika.

Ni dječak ni mladić, ni čovjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bićence, muško bićence tek napadnuto noćnim snovima erotičkog elektriciteta, biće brzo na jeziku i lako na suzi, što je, kao svojstvo, po svemu sudeći, bilo ukrštaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih noćnih orgazmičnih časova čitanja i čitanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a što se, sasvim netačno i nepravedno, imenuje šundom — i drugog, kome je teško dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodične selidbe na relaciji Sarajevo—Zvornik—Sarajevo: teško brundanje kamiona natovarenih drvenim namještajem, oči natekle od što puštenih a što progutanih suza, povraćanje groždane kiseline, konzumirane maločas, u velikim žuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je šofer odmarao mašinu i podmazavao grlo u vlaseničkom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Rođe".

Eto — pred očima takvog plačljivog dječarca toga su se ljeta vrata života otvorila u obliku raširenih lijepih, zdravih nožica N. N., seljančice čije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po čemu se pročula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, širom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tužnog života. Nije ostalo upamćeno kako se to slučilo da ljepuškasta seljančica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjećaju gužvi i tuča pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da se tih godina najduže vrtio čarobni film s naslovom "Evropa noću", u kome se, u nekom pariskom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Dječaci, dežurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u času kad bi se, uličicama pored Bezistana, ugašenih svjetala, nečujno privukla "marica" puna spremnih i dobro raspoloženih momaka iz lugavinske i vratničke stanice milicije, na čelu kojih bi se, naravski, nalazio čuveni Salko Jež od čijeg je masnog i znojnog lica sa četiri podvoljka i dlakave mesnate ručerde bježalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i dužno i nedužno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika.

(Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo — sarajevska specijalnost: Dragan = Drago, Tarzan = Tarzo — dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Ježu! Koje li je taj batine morao pojesti?)

Život se dakle toga ljeta zbivao što pred ljetnjim kinom, što pred Kajtezovim vratima, što u Hitlerovom igralištu, prema kojem su, uz Kovače, djeca trčala podvriskujući: U Čile, u Čile! Okolo su, pored nišana, na ponjavama sjedile žene iz okolnih kuća: svjetla brojnih sijalica, u ritmičkom okretanju, prelamala su se u mesingu žutih džezvi. Žensko mahalsko teferičenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredaše tuče. Vratničani protiv Bistričana, Patkačani protiv Pirušana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringišpila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pješadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kočili ringišpil, u zraku se sudarale stolice, dječija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedžike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih nišana. Sabahudina su ove tuče mimoilazile, prislonjen uza zid pokušavao je razabrati smisao toga što se zbiva, uočivši nepogrešivo pravilo po kojem majstori, poslije tuče, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuče. Prilazio je ringišpilu oprezno, kao i drugi, tražeći u rulji koja se skuplja poznato lice djevojčice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjećanjem krivnje i nečisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih očiju tanku mrenu bola i povrijeđenosti, dok se u stomaku grčilo klupko nekakve nejasne želje za osvetom: sada mu se njeno lice činilo bezazleno i glupo, glupo bezgranično, u tome je, činilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, što upravo trešti, kao da je namijenjena njemu, on pokušava misao zaposliti nečim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te riječi pune samo njemu znanog bola i smisla:

"... Na mostu čekam na te
da l' ćeš ipak doć',
i drhtim videć' bujne vode
silnu moć —
Kao reka koja teče
ti ćeš pokraj mene proć.. "

Ta će mu melodija zvoniti u glavi i noću, u samoći golubarnika što ga je stvorio sam, podijelivši prostor šupe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom žičanom mrežom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto žito i perje, s druge svijeća, baterija, "Kako se kalio čelik", "Dubrovački gusar", "Estetika" nekakvog Benedeta Kročea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao načuditi otkuda u kućnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspresa restorana, čovjeka čiju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, čak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom — ali čiji mu cjelovit ljudski lik i životni put nikako nije bio jasan. Česti razgovori između oca i sina doticali su se svake božije i ljudske teme i priče, samo je teška zavjesa šutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao život prvotnog mašinbravara, potonjeg sindikaliste i visokog činovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.

dani i noći u kući zoljevih

Jutra u kući Zoljevih osvitala su s majčinom ceduljom i novčanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oči sinova svakoga su jutra čitale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Čuvajte kusur i Melihu. A svaki je od braće odlazio u svoje dane i poslove: Kerim, negdje dolje, u grad, među prijatelje — maturante u čijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim pločama Pol Enke i gdje su noću održavane sjedeljke s pićem i plesom, nazivane čudesnom riječju žur, u kojoj je Sabahudin osjećao miris ženskog tijela i polumraka, ali čije mu je doslovno značenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir golubane, među knjige iz čijih je svjetova izlazio ošamućene glave: među drugove, u ulicu, dolazio je šeprtljava koraka, lišen identiteta kušao je gledati taj svijet očima Nike Bartule, dubrovačkog gusara čiji mu se život činio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogućim. Samo će ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti rečenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove čarobne literature: "Nema to veze. Palamude — od A do Ž!" Najmlađi od braće Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni učenik elektroprivredne škole, okretao je neke svoje poslove i trgovine: lutrija, staro gvožđe, gus, mesing i bakar — s jedmm tako bliskim a teško ostvarivim ciljem: da se udvostruči stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome mlađem bratu želio svaku sreću u teškom poslu umnožavanja novca i oholost starijega nije ga priječila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajući niže poslove ručnoga rada: sipanje brokata po novogodišnjim čestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih će nastati špicasta novogodišnja kapa ...

Iz majčinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio što se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braća su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmišljenih školskih potreba, za što ni jednom, bogu hvala, nije nedostajalo mašte. Sestrica se igrala u dvorištu između baraka i ako je oko nje nešto trebalo paziti i čuvati činile bi to dobre komšinke u ime ljubavi i sažaljenja prema Seniji Zolj, knjigovođi u trgovinskom preduzeću "Željeznica", paćeničkoj materi četvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrećnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrđeno mišljenje: dobar i fini čovjek — samo kad ne pije.

A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao: "Iz knjiga sam naučio da puno mislim o sebi" — uzalud je nastojao pronaći neku zakonomjernost u očevim opijanjima. Činilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuče čistu košulju, i ispeglano odijelo, čemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Mažući i glancajući očeve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i čudio se šta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva čujno pjevuši dok četkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smeđežutih čekinjastih dlačica: "S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..."

Bezbolna i srećna varijanta očevoga opijanja zbivala se — kako Sabahudin pamti — kada kući dođe u popodnevnim satima, neznatno zaklaćen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti traži niti očekuje:

— Šta se novo zbiva u svijetu?

— Kaži nam, pa da ti kažemo — govorila je majka hineći ljutnju, koja će, tren potom, postati stvarna, jer će Mahmut Zolj početi iz svih džepova da vadi izgužvane novčanice i da ih, ne gledajući i ne brojeći, dijeli sinovima nespremnim da odbiju.

— Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam šta jesti.

— Komunizam mora doći do dvije hiljadite godine! — uzviknuo je Mahmut Zolj podižući svoju ženu u zrak i vrteći je ukrug opasno nagnut leđima prema podu.

— Nemoj ti pit' — kućeš boljeg komunizma!? — odgovarala je mater otimajući se iz očevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oči širile od zadovoljstva što ih gleda u nečemu što bi moglo naličiti sreći.

Ona bolna i nesrećna varijanta očevih pijanstava zbivala se noću: prigušen majčin plač, zatim tamna sjenka očevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka što baulja oko prekidača:

— Ustajanje, bando banditska!

Sinovi bi, jedan po jedan, napuštali široki bračni krevet, kao osuđenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u pročelju sjedio otac:

— Žene u drugu sobu! — bivala je posljednja očeva naredba prije početka noćne porodične konferencije na čijem se "dnevnom redu" nalazio splet kućnih tekućih problema što su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. Vosak očevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tačkaste tragove.

Sabahudin nije mogao odvojiti oči od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u čvor iz koga se, povremeno otima desna šaka i prstima nervozno lupka po šarama plastične mušeme.

— Da ne mislite da sam pijan, sastanak će voditi Kerim.

Strah od batina, predviđenih pod četvrtom tačkom noćnog dnevnog reda, činio je da Kerim svoje rečenice izgovara telegrafskim jezikom, prešućujući što se moglo i dalo prešutjeti, ublažujući što se moglo i dalo ublažiti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pušenje, svoje prekoračenje kućnih nadležnosti dok batinama interveniše povodom grijehova mlađe braće...

Braća su ove noćne konferencije razlikovali jednu od druge po tome što je otac na svaku od njih donosio neku novu riječ. Bivale su to riječi kojih značenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi očevo beskrajno ponavljanje učinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakoćom:

— Ja to od tebe permanentno doživljavam. Per-ma-nen-tno!

— Ti to permanentno obećavaš! Per-ma-nen-tno!

Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one riječi na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod noćne konferencije moguć samo ukoliko otac sam upadne u mrežu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegorične priče o njegovom školovanju u nanulama, o samofinansiranju izrađivanjem crteža za djecu imućnijih roditelja, (o čemu su dokazi stajali na stolu: izgužvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta ...), o batinama pojedenim za dvomjesečnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani...

— Prođe razno bez batina — rekao bi Midho zavlačeći se pod Sabahudinov pokrivač suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na što Sabahudin nije odgovarao ništa podređujući položaj tijela ekonomiji pokrivača, dok mu je u glavi zvonila rečenica: "Sve ovo treba opisati, jednoga dana."

pred kajtezovim vratima

Nenapisani ljetopis Baščaršije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i zanemariti šta hoće, ali nipošto ne istorijski značaj koji je vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra površine, s nešto natrule daske kapijskog praga i uglačanim ovalima leđa na drvenim vratnicama s kojih se ljušti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, baš kao na straži, smjenjivale su se generacije Patkačana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tačke žudno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepeništa, raste prozirna lokva svegeneracijske pljuvačke. Sabahudin se ne sjeća da je ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuće sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opšteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s mušepkom i sa tužnog, dugačkog Emina-hanuminog lica po njima padale riječi od suza:

— Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo što nije umro, a vi tako. Gdje će vam duša, bog vas ne ubio dabogda?!

U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatračnicom, i misleći prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi ("Bio na osmatračnici. Nije prošla.") — nije ni slutio koliko je bogato značenjem ime koje je, u naporu ka šifriranju dnevničkih zapisa, smislio za betonsko stepenište pred kapijom Kajtez-begove kuće.

Osmatračnica!

Dok napregnute uši Sabahudinovih ispisnika — ne razlikujući stvarno od nestvarnog, moguće od nemogućeg — po stoti put slušaju erotske ispovijesti — maštarije Drenke Zloka, vječitog dobrovoljca—dežurnog pripovjedača, i dok svejednako raste lokva pljuvačke pred dječacima — u obzor osmatračnice ulazi mnoštvo slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog baščaršijskog ljetopisa.

Tu, preko puta, u okviru prozorčeta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka — čupava, sijeda glava Babe Žicarke. Ona iz kuće izlazi jedanput nedeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju prošnju i vraća se, na svoj prozorčić, svoju osmatračnicu. U Sabahudinovom sjećanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo počivati ime Babe Žicarke, jer o njenome porijeklu baš ništa ne govori prezime nastalo od sarajevskog žargonskog izraza za prosjačko zanimanje: žicanje. Sasvim se rijetko događalo da s prozora siđe njen molbeni starački glas te jednim dugim "oooo" na krivome mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice:

— Nikolooo! Molim jednu cigaretu!

Na taj se poziv odzivao Nikola Jočić, podstanar u susjednoj kući, kod majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura — mladić čija se sudbina ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodišnje noći — kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jočiću izrazio sa svirepom preciznošću:

— Nije loš. Al' ništa od njeg neće biti. Jasno?

Obzor osmatračnice, u samo predvečerje, prekriće široko tijelo Davida Mente.

U samome dnu ulice, iza ugla će se najprije promoliti njegov ogromni trbuh, zatim crna kožna zanjihana tašna, kojom Mento održava ravnotežu svoga tijela i ravnotežu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitaće onaj koji ne pomišlja da u toj crnoj, kožnoj tašni sa metalnom bravicom Mento svakog dana kući donosi pazar kafe-poslastičarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratiće crnu tašnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina podstanarka Elza, na službi u Umjetničkoj školi, na radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dežurni pripovjedač prekidao priču, makar i na najvažnijem mjestu — jer šta su mogle kazati riječi dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i gležnji? Dok je za ćoškom zamicalo njeno nevjerovatno dupe, pred vratima još je visila šutnja; Sabahudin se sjeća kako je krišom gutao pljuvačku, obarajući pogled ka zemlji, praveći se da veže cipelu.

Prolaziće obzorom Sabahudinove osmatračnice dimnjačari-podstanari Nihade Kotur; s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve čašice brčanske rakije i vječnu priču o ženskom. Dva puta će u toku dana, iz lisnate kuće u susjednoj ulici izići, proći, i vratiti se, sitna ženica sa debelim cvikerom, čije se prezime izgovaralo s naročitim užitkom: Gospićka. Sabahudinovo tadašnje osjećanje za jezik nije uočavalo temeljnu razliku što je u samo zmačenje i smisao izgovorene riječi ugrađuje pogrešno afrikatno "ć". Previsoke zidine kojima biješe opasana lisnata kuća i dvorište puno bijesne paščadije — obavijali su Gospićkinu kuću i život bršljanom tajne koja je punila gladna usta ženskog dijela komšiluka, a pred Kajtezovim vratima rađala najčudesnije priče o špijunaži, teškom pokeru i kriminalu.

— Kakav poker, kakvo sranje?!, kazaće jednoga dana čuveni Emin Šintor, naišavši, kao slučajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja.

— Stara loče.

Tako je Emin Šintor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud potrošiše nekoliko dana i noćiju prokrstarivši samo njima znane tavanske puteve, preskočivši silne ograde ne bi li vidjeli šta se zbiva u Gospićkinoj kući i dvorištu.

Na osmatračnici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu Šintoru pričale su se legende. Sabahudinu se brzo učinilo da ga nikuda neće odvesti napor razlučivanja mogućeg od nevjerovatnog — te je priče o Eminu Sintoru odlučio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam Šintor o sebi nikada nije govorio ni riječi. One noći, kad se zadihan pojavio u Sabahudinovoj golubani, ispruživši se potrbuške u ugljenu prašinu i pilotinu — Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mračni život Emina Šintora o kome pričajući momci iz ulice troše večeri pred Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokušaj da nešto upita Šintor je odgovarao ljutitim "Šut!", a u zoru mu je stavio ruku na rame, pogledao ga u oči (Sabahudin se sjeća kako ga je punilo osjećanje važnosti) i rekao:

— Ništa čuo — ništa vidio?! U dure?

— U dure, Šintore, nema zime.

U potonjim rijetkim Šintorovim nailascima pred Kajtezova vrata Sabahudin je osjećao kako u vazduhu struji tajna one noći, trudio se da nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga veže sa velikim Šintorom, birao mjesto podalje od njega — i činilo mu se, na trenutke, kako mu Šintor povlađuje, kako naročitim sklapanjem očnih kapaka, dok gleda u njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne riječi: "Tako se to radi, vidiš kako znaš ..." Osjećao se Sabahudin tada starijim i jačim, kući je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da čim prije u Dnevnik upiše večerašnji izvještaj sa osmatračnice: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem."

vlast nad samim sobom

Među knjigama iz očeve šarene kućne biblioteke Sabahudinovu glad za svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta naročito jedna tanka knjižica bez korica, s izgužvanim požutjelim listovima kod kojih su na svakom drugom izrasle čuvene uši. Učeći sebe pedanteriji, Sabahudin je raspeglavao požutjele stranice i puštao dragocjenu knjigu da prenoći pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide: težina njihovog čupavog papira i čvrstih korica, udružena sa težinom njihovih naslova (Stvaralačka evolucija, Propast Zapada, Estetika), činila je da se knjižica s naslovom "Vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije" u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.

Porijeklo te knjige u očevoj biblioteci Sabahudin je nužno vezivao s kratkim, tužnim i svijetlim postojanjem svoga amidže i imenjaka, komuniste i grafičara, jasenovačkog stradalnika Sabahudina Zolja. Uspomena na njega, u kući Mahmuta Zolja imala je svoje čvrste, opredmećene oblike: na krivom lesonitnom zidu što je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, švaba i rusa — dično uramljena visila je Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proći a da ne zastane i po stoti put ne pročita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, praćena srsima što su porijeklo imali u Sabahudinovom osjećanju ponosa — nije ga sprečavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira može pročitati kao ćiriličko TO. Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafičkog godišnjaka, u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i — sve dok mu glava ne bi posrnula na utrnulu mišicu desne ruke — listao te velike glatke stranice što su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov život zbiva.

Nesreća od kućnih kavgi i nesreće od čestih i naglih zaljubljivanja u Sabahudinovu vruću glavu unosile su na trenutke misao o samoubistvu: tada se sjećao Grafičkog godišnjaka iz 1938. u kome je pronašao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za herojski čin samoubistva. Sudbina mu je sama — što bi drugo moglo biti?, pitao se Sabahudin — u ruke poslala knjižicu u kojoj su sadržana rješenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv svih bolesti što su, nemilice, napadale na njegovu krhku plačljivu dušu. Imajući na umu očev savjet—direktivu: "Lekcije se najbolje uče kada se prepisuju!" — Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik prenosio pouke i mudrosti što mu je upućivala sudbinska knjiga:

— Svaki je čovjek onakav kakvim sam sebe zamišlja; svaki vrijedi onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu; uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. Čovjek koji vjeruje da će uspjeti preći će preko svih prepreka na koje naiđe.

— Mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina.

— Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okreće protiv nas. Zato, odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.

Prvi eksperiment koji je Sabahudin odlučio da izvede, s ciljem provjere savjeta iz sudbinske knjige — pokazao se uspješnim: tačno u sedam sati, ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojčica srnećih očiju kojoj je juče, zaustavivši loptu u nogama, rekao: "Sutra u sedam, pod jablanom." Ona se dakle pojavila, stigla je kao po užetu što ga je njegova uobrazilja razapela između ljubavnog jablana i njene ruševne kuće u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i čeka, dok on spetljanog koraka prelazi brisani prostor što ga dijeli od njenog vrelog tijela.

Kako ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonačni metar odmaknuti jedno od drugog silazili niz Kovače; namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje bi, zasigurno, bio izložen baražnoj vatri pogleda i dobacivanja dežurne ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka Baščaršiji, neprekidno nešto pričala, ali se njen glas gubio u odjecima njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem! Magično dejstvo izgovaranih riječi javilo se tek kada su načinjali treći krug oko Bezistana, po čijim se zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin pamti njen glas i riječi:

— Kad smo sami, ja dozvaljam da me držiš za ruku. Ako nas niko ne vidi moreš me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda diraš.

Sabahudin je registrovao žmarce negodovanja što ih je u njemu budilo to njeno ponavljajuće "dozvaljam — ne dozvaljam" — ali šta je takva jedna mana (koju će on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog čvrstom crnom kosom što pada po golim i nježnim jabukama ramena? Njene oči od badema, i taj pogled, taj, činilo mu se, pametni pogled sme — učinili su da je progutao već spremnu za izgovor rečenicu: "Ne kaže se dozvaljam, nego dozvoljavam... i nije moreš, nego možeš" — odgodio je tu rečenicu za bolju priliku, kakvih će biti, nema sumnje, kad je već ovako dobro krenulo.

Za potonje bolove i jade što mu ih je, onog lednog decembra, i one novogodisnje noći, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u Sabahudinov Dnevnik), on neće kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima da zahvali što je Srna uopšte ušla u njegov život i dane, niti će kriviti Srnu, koja je, ipak, za neki dio čulnog prostora pomakla branu svoga ne dozvaljam — nego će kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao namjeravanu rečenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadržala u njegovim rukama glavna oružja ljubavnog rovovskog ratovanja.

Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:

— Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: "Neću da patim", već: "Ja ne patim!"

— Riječi: "htio bih" — uvijek izazivaju riječi:"ali ne mogu". Zato, ako imate kakav bol, ne recite nikad: "pokušaću da ga uklonim", već "ukloniću ga"; jer kad god postoji sumnja, ne može doći do rezultata.

— Ne pitajte se šta je uzrok vašoj bolesti; konstatujte samo šta je njena posljedica i učinite da ona nestane. Malo po malo, vaše nesvjesno biće otkloniće i uzrok, ako je to moguće.

Ratujući tako sa svojim bolestima duše — on je, u Dnevniku, podrazumijevao apsolutnu razliku između sintagmi: bolesti duše i duševne bolesti — Sabahudin je zaslužio nadimak kakvom se nikako nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:

— Šta ima novo, reakcijo?

Njemu je, iz noćnih konferencija, s onih digresivnih očevih putovanja, bilo poznato značenje riječi reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mračnoj riječi: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se očiju okretao zidu, ka ikoni—Spomenici 1941., tražeći po hiljaditi put spas i smirenje u prokušanoj molitvi: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije."

Istrčao je iz kuće, ridajući, onoga dana kad ga je otac objema rukama okrenuo, otevši mu ikonu iz očiju, i rekao, glasom u kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:

— Bolje bi ti bilo da kažeš: Svakoga dana u svakom pogledu sve više zaserujem.

ženska pod uličnim svjetlom

Sve što se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj duši umnožavalo višestruko: činilo mu se da sve ima neki tajni smisao, a ono što je očiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo pokušava pronaći i zauzeti svoje mjesto.

Kad je od Ulice Miloša Obilića do Kajtezovih vrata stigao bruj Šintorovog bemvejca — tako znan i tako čudesan! — dežurni momci poskakaše na noge, ne obuzdavajući nestrpljivu želju da dotaknu rukom taj crni sjaj, kožu, presvučenu ručku jake guvernale. Sa bemvejca Šintor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se učini da to i nije Šintor, onaj što je, bježeći od nekih silnih potjera, prenoćio u njegovoj golubani, onaj o kome se pričaju priče, od Vratnika do Malte — nego da je to, glavom i bradom, Old Šeterhend, s kojim se Sabahudin rastao netom, sklopivši korice knjige i izašavši na ulicu spetljanog koraka, mutne i vruće glave, s maglom pred očima. Tajna od one noći sa Šintorom pomjerala je nejaku tačku u kojoj se nalazilo uporište Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu Šintor prilazi, korakom koji u Sabahudinovim očima nikako nije običan, nego naročit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao Koturove kuće — Sabahudin osjeća da je on zapravo Vinetu, i da je u tome morao, dakle, biti tajni smisao Šintorovog pada po ugljenom tlu njegove šupe.

— Je li ti tu ključ?

— Tu je, Šintore, što pitaš?

— Hajd' za mnom!

I Sabahudin osjeća kako raste, u svojim očima i u očima momaka nadžidžanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata Šintorovog tajnog života i sada mu valja ući u bogate pećine pustolovina i avantura! Zašto Šintor ništa ne govori? — pitao se Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, Šintor pa on, Sabahudin Zolj, svršeni učenik drugog razreda gimnazije — prelazili kaldrmu Jagodića ulice. "Zašto ništa ne govori? Kuda me vodi?" Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazeći da Šintor ne primijeti njegovu uznemirenost. "Dobro je što on ide naprijed..." — razabirao je, strahujući da bi se čulo kucanje njegovog srca ako bi Šintor bio samo korak bliže. Sa same ivice svjetlosnog kruga što ga je bacala nekim čudom čitava i zdrava sijalica okačena u mračnoj zeleni lisnate kuće — u Sabahudinov pogled uđe crvena haljina i crna kosa nepoznate mu ženske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije usuđivao zagledati joj u lice: ono što je u trenu vidio bile su oči, činilo mu se plačne i nesretne, crne, velike ženske oči.

— Ovo je jedna moja cura. Biće kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim neke poslove, razumiješ?

— Nema problema, Šintore. Kako ti kažeš ...

Te dvije rečenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale vratne jabučice, kroz suha usta i razjapljene čeljusti, oduzele su mu čulo sluha, i do njega nije doprlo ništa od onog što je Šintor govorio tužnoj ljepotici pod uličnim svjetlom:

— Ovo je jedan fin dečko. Nema ništa da se brineš. Isto ko da si mi kod brata, kužiš?

— Znam, Braco.

— Pa šta onda kenjaš?

— Neću ja, Braco, nigdje bez tebe ...

Zvonak pljesak šamara vratio je Sabahudinu oduzeto čulo sluha kao da je pao po njegovom bubuljičavom licu, a ne po čistom licu djevojke što plače, naslonjena na zid, dok joj zgužvana tašna ispada iz ruku i prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadržinu. Sabahudin je, drhtave ruke, podigao okruglu kutijicu; čitaći automat njegovog oka je registrovao: NIVEA; začudio se, na trenutak, kako nije čuo lom stakla, jer, evo, okolo su rasuti komadići onoga što je bilo ogledalo u kome je ova sirotica ogledala svoje lijepo lice... Pokušao je dodati joj tašnu, ali se Šintorova ruka našla na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena prsa koja tek tada uđoše u Sabahudinov pomućeni vidik. "Bože, kako je lijepa!" pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan žig pobune. "Zašto je mora tući?" Taj mu se žig udvostručio u času kad na ramenu osjeti Šintorovu tešku ruku:

— Ti, pazi kako ćeš s njom. Ne do ti bog da mi se nešto požali. Ona okom, a ti skokom, razumiješ?

— Razumijem, bolan, Šintore, ne brigaj se.

— Furajte!

I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su došli da ga ponovo ne dotače neprikosnovena naredbodavna Šintorova šaka.

— Ne tuda. Ovamo.

Okrećući se, Sabahudin se sudari sa čvrstim mesom njenih prsa; i dok je posrtao, učini mu se da vidi smiješak u njenom oku, tik pred njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i zašto, Sabahudin se sjetio majke, i učinilo mu se da čuje njen glas:

"Kad se ogledalo razbije, u kući nema nafake četiri mjeseca..."

(Poslije će Sabahudin, u noćima svirepe auto-analize, kako je u Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom dušom, odgonetati kako se i zašto slučilo da se nijednoga trena, te večeri, ne sjeti spasonosne autosugestivne formule. Naći će da se toga časa, kad se sudario s njenim licem i sisama, dogodio najbliži kontakt sa ženskim tijelom, što ga je uopšte imao u svome dugačkom sedamnaestogodišnjem čulnom iskustvu i životu. Zapisaće da vlastitom reakcijom i ponašanjem ne može biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstrože uzevši, ipak kretalo u granicama normalnog.)

Koračajući jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevića ulice, Sabahudin i tužna seljančica, kojoj nije znao ime, mislili su svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zašto je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje — Sabahudin se trudio da misli unaprijed i riješi osnovni problem što ga je pred njega postavljalo druženje s nepoznatom ženskom: o čemu se sa ženama može pričati? Preturao je po glavi moguće teme za razgovor, ali mu se svaka činila izlišnom i nejakom da premosti strašnu provaliju straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tužne ženske i njenog procvalog čvrstog tijela.

sa ženskom nasamo

Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane maštao o ženskoj koja će jednoga dana ući tu, među njegove knjige i golubove, svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska prašina, dok se, zajedno sa golubjim pernatim ruhom, mitari i njegova duša. Pogleda uprtog u nepostojeću tačku krovne daske, gradio je njen lik, kosu i prste, usne i čelo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a ne bi trebalo, nipošto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima nečeg ružnog. Kušao je Srnu privoljeti da dođe, on će joj pokazati svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenošću koja mu je nanosila bol, pitala: "A zašto mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali kako proći pored stostrukih očiju dvorišnih baraka, između šamrli na kojima geometarske domaćice kahvenišu pretresajući tekuća zbivanja u kosmosu što ga čine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod Zinhasovića kuće? Maštao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri godiine, od onog ponedjeljka — toga će se sjećati cijelog života: bio je ponedjeljak! — kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po trbuhu prosula odvratna slipava tekućina, sjećaće se cijeloga života kako ga je, toga časa, preplavio čitav košmar čuvstava. Neshvatljiva milina i trbušni žmarci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz mozga, ka vrućoj mesnatoj žili što je nesvjesno drži u ruci, potom gađenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni riječi, ali su mu postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog pričalačkog repertoara Drenke Zloka, iz svakodnevniih večernjih seansi pred Kajtezovim vratima.

I dok drhtavih ruku otključava katanac, Sabahudinu kroz mutnu svijest promiče čitava ta trogodišnja čulna istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetaog kina, užagreni pogledi ka velikom platnu na kojem će, evo ovoga časa, da se pojavi Doli Bel, nepodnošljivo lijepa i naga. Osjećajući u tome zajedničkom drkanju nešto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda gledao da šmugne niz oluk prije završetka filma kako se ni sa kim ne bi gledao u lice, do sutra, kad će ponovo, po prešutnom dogovoru i sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Baščaršije ka vratima velikog svijeta što ih je otvarao film "Evropa noću". — Sada njegova lijeva ruka otvara vrata šupe, dok desna napipava bateriju na drvenoj gredi pokraj unutrašnje reze. Palac pomiče baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile naslagane kreke, nerazbijenih čvornatih bilja, s pozadinom-zidom složenih iscijepanih drva.

— Pa đe ti se ovdje, bolan, može spavati? — upitala je, zastavši na pragu, Šintorova tužna ženska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka drvenim ljestvama što su vodile tavanu.

— Uđi, bona, saćeš vidjet. Ne boj se ništa.

I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo našlo u magnetskom polju njenih sisa, dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao strujni udar od koga je uzdrhtao, pomislivši samo i jedino: "Bože, hoću li ovo moći izdržati?" Vrhovima prstiju dotaknuo je njenu lijevu plećku:

— Hajde! Ovuda.

Prateći svojim tijelom svjetlosni snop ženska je prilazila ljestvama šutke, i Sabahudinu se na tren učina da se ona ponaša poput kakve domaće životinjke: u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena Šintorova rečenica na rastanku: "Nemoj da mi se što požali. Ona okom, a ti skokom". Ta je rečenica, ako je izgovara Šintor, mogla da znači sve. Najprije: "Nemoj da joj šta usfali. Ako joj se kara — karni je!" Sabahudin pokuša, kao rukom, odagnati te odveć smjele pomisli: da se u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara oči i kratkim trzajima trese glavom lijevo — desno. Ona je, međutim, već krenula uz ljestve, pipajući niskom štiklom po drvenim prečagama i Sabahudina osupnu ponovo strah: u svjetlu baterije će se, kako se ona penje na gore, sve više ukazivati njene noge, ona uzbuđujuća mekota prevoja zakoljenice, i stegna, ženska, jedra, nikad viđena stegna! Eno gaćica! Ajoooj, majko mila! Zaglušujući topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh šupe, rastvori njene drvene zidove, rasprostre se po tišini između usnulih baraka, preplavi Kovače i sali se, niz Baščaršiju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu mesare. Poželio je — o, kad bi to bilo moguće! — da dotakne rukom svoju nabreklu žilu, tako silovito uperenu nagore, ka vrhu ljestava, samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog šmrka, sune olakšavajuća tečna bujica.

— Ne vidim ti ja ovdje maknut'.

— Čuješ li, bolan, ne vidim prst pred okom!

— Eto me. Eto me odmah — izusti Sabahudin šapatom koji je kušao sakriti trešnju njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajući penjanje povremenim zastojima uz izmišljeni kašalj.

Pokazao je, svjetlom, mjesto na šiltetu gdje ona može sjesti i ona je to učinila, ponovo nijemo, bez upita i suvišnog pokreta.

— Pridrži mi bateriju. Posvijetli vamo.

U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma odbačenih stvari tetka Besima — ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i istoga časa, otamo, iza žičane mreže golubane, doprije spasonosni gugut golubova. Ženska podiže glavu, osvrnu se oko sebe, vidje, iza mreže, Sabahudinovo pernato šarenilo od kojeg dopire gugut — i licem joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.

— Pa ovdje je lijepo ...

— Rekao sam ti ja... Ovo je moja baza, ono je golubana.

Zatim je šutke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa knjigama i nad njom prikačenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba. Šutke je pogledom prešla i preko bijelog kartona sa crnom tačkom u sredini (Sabahudinovi instrumenti za hipnotičke vježbe!), rajsneglama okačenog na dasku iznad papučice. Sabahudin je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica, sjedeći u suprotnom uglu baze (što dalje od njenog tijela koje se u mimohodu ne izmiče). "Kako je lijepa, bože dragi!" Dok je u sebi izgovarao tu rečenicu njeno se lice okrenulo k njemu i on vidje njene velike okrugle oči: učini mu se da je u njima nestao onaj vlažni odsjaj što su ga davale suze. Samo su se, u dnu zjenice, caklile dvije tačkaste žarke.

— Jesi li gladna?

Slegla je ramenima onako kako sliježe onaj kome je sve svejedno i Sabahudin nađe za shodno da ponovi:

— Stvarno, jesi li gladna?

— Nisam. Ne znam. Mogla bi' jest, samo mi se ne spava.

Sabahudin je, šuljajući se na prstima po dugačkom drvenom hodniku zaspale barake, pokušavao sabrati žestinu večerašnjih zbivanja, gonetati skriveni smisao, za kojeg je znao da mora postojati. Pade mu na um očeva pjanska mudrost: "Sve je u vezi". — Kad se, sa komadom hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu i vidio da ženska spava, otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene kože i nečujno spustio hranu pokraj uzglavlja.

hoće li ikad svanuti jutro?

Zaranjajući sondu mišljenja u tmasto, uznemireno more svoje duše, Sabahudin je spoznao u sebi neobičnu moć: mogao je, kad god poželi, preseliti u drugo biće, u bilo kojeg drugog živog ljudskog stvora, i potom — misliti njegovom mišlju, govoriti njegovom riječju. U Dnevnik je zapisao: "Moja se duša ponaša kao tekućina." U njegovom su se uhu stanili komadići uličnih razgovora, uhvaćeni u prolazu, i on je koračao dalje sastavljajući ih, svojim unutrašnjim dvoglasom, u smislenu cjelinu. (Tamo su, pred "Varteksom", do njegovoga uha doprle dvije rečenice, majčina: "Pa da uđemo, da vidimo..." — i sinovljeva: "Neću, bona. Dođi bez mene pa gledaj." — i Sabahudin je, idući prema Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majčina rečenica, sinovljeva rečenica — sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud došlo, da majka hoće da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u Sarajevu na školovanju, majka došla da ga obiđe, i da mu kupi, može bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i izlaziti, prevrtati robu po rukama a ništa ne kupiti...) Tako se Sabahudinu činilo kako iz dana u dan narasta njegova moć da stvarima prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor nesvjesnog bića iz kog su izlazile brojne, izlišne a bolne, patnje i nesporazumi. Svoja česta i magla zaljubljivanja sada je kušao dovesti u vezu sa spoznatom moći selidbe u drugo biće. "I kada se zaljubljujem", zapisao je u Dnevnik, "to samo znači da selim u onoga čovjeka, ono biće koje nju voli." Činilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje dušinih putovanja, i da će skoro doći dan kad će, napokon, znati sve: šta od šta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske duše na krhkom čunu ljubavi. Zapisao je još: "Ljubav je jabuka koju držim u ruci. Pa je dajem kome hoću."

Dok uzaludno pokušava zaspati, nepomičan na svojoj trećini bračnog kreveta što ga dijeli sa braćom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi lica djevojčica kojima je darivao jabuku — ljubav: bucmasto, okruglo lice Zorice B. na čije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plišanom sjedištu mrtvačkih kola u dvorišnoj šupi zvorničke osnovne škole; i tada se plašio da će se čuti topot njegovog srca. U ogledalu se mute, spajaju i raspadaju lica djevojčica što su mu u život ulazile poslije tog drugog razreda osnovne škole, poslije tih mrtvačkih kola, i on se upita: čega li su znak i nagovještaj bila ta mrtvačka kola u kojima je, pljuckajući niz prašnjave grede, popušio prvu cigaretu, i prvi put drhtao od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna, sada spava ženska o kojoj ne zna ništa, osim da ju je doveo Šintor, da će tu biti nekoliko dana, da će je Šintor odvesti — i da je strašno, neizdrživo lijepa. Ona spava — on bdije, s njenim licem pred budnim očima, bdije i rukom dotiče vrele rane, mjesta na grudima opržena dodirom njenih čvrstih dojki. Odozgor, od ulične sijalice sa zida "Hemijske čistione" Zinhasovića kuće, po kaldrmi Halilbašića ulice, po dvorištu ispred barake, pada crvenožuta svjetlost čiji se račvasti traci uvlače u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale braće. "Oni pojma nemaju šta se događa", pomisli, i umjesto zavisti u njemu podrhta osjećanje nadmoći. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujući, kao iz dvocjevke, mlaz mokraće preko niskog ragastova. Visoko, u tamnoj plaveti heba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje noćnih pasa čije kretanje Sabahudin po lavežu prati: sada se penju strmom kaldrmom između pločanskih grobalja, prelaze sada Ploče, ulaze u Alijagića, zamiču iza Miščine džamije... U beskrajnoj tišini, što je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Učini mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorišne tame, u visini niskog krova barake, iza drvenih zidova šupe porodice Zolj — leži, spava, diše, nago tijelo jedne žene. Da to nije bio san? Ne, olovna težina i bol u mošnicama, i žestoko peckanje u mokraćnom kanalu, jasan su dokaz. Hoće li ikad svanuti jutro?

Probdjevena noć navukla je na Sabahudinovo lice sjenku brižnog umora i tajne; slani trnci u očima činili su da je svakoga časa treptao, šireći zjenice s osjećanjem olakšavajućeg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku učiiniše mu se većim i drukčijim poznate dvorišne slike: kokošinjci, metalna burad s katranom, klupe pod prozorima... Hitrog i tihog koraka promicao je pored stakala, stiskajući u srcu nerazgovjetnu grudvu zebnje. U šupi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se noćas ništa nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak, između zidnih drvenih pukotina oštri sunčevi zraci u kojima lebdi milijarda prašnih čestica, ljestve, sinošnje ljestve...

Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo što je ugledao bilo je prazno pogužvano šilte: dijagonalni bič bola sijevnu preko lijevog ramena i srca, zarivši se duboko u trbušnu duplju. Pa zar sam ja sve to sanjao?, stiže izgovoriti prije nego što otamo, iza žičane mreže, ne ču njen veseli glas i riječi koje ga u trenu ispuniše srećom:

— Hej! Šta si bleno?!

Ženska je sjedila na podu golubane, među prosutim zrnima žita i golubijeg izmeta, držeći u ruci Sabahudinovog najdražeg goluba, bijelu, somborsku pertlu.

— Ništa. Gledam gdje si.

— Pa došo ko krpa ...

— Šta ću. Šintor bi me zadavio.

— Kakav Šintor?

Sabahudin se ugrize za jezik, jer baš je htio da kaže: pa onaj što te doveo — ali se dosjeti da je ona, sinoć, pod svjetlom ispod lisnate kuće, Šintora nazivala Braco; pomisli: "Šintor primijenio fol na kojeg u Sarajevu više niko ne pada, Braco!" Kao da je prečuo njeno pitanje, Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i papričnog sjemena, ostataka njenog doručka — nesuđene večere, rasutih po podu kraj uzglavlja. Ali uzalud:

— Kakav te Šintor spopo?

— Tu pertlu. Od Šintora sam kupio.

— Kakvu sad, bolan, pertlu?

— To što držiš. Ženka, pertla. Izmirka.

— Aaa — to. Lijepa ti je.

Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice otkrića Sintorove tajne. Ona će to saznati, kad-tad — mislio je Sabahudin — ali neka ništa ne saznaje od mene.

— Kako se zoveš?

Ženska se hihotala nečujnim smijehom i Sabahudina začudi to što ju je taj bezrazložni smijeh činio još ljepšom. Nije logično, pomisli.

— Doli Bel — odgovori ženska zatvorenih zuba, u čijoj se bjelini žutjelo kukuruzno zrno.

— Ti se zezaš. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.

— Stvarno ti kažem. Doli Bel.

On pokuša uzvratiti istom mjerom naivnosti:

— Koliko ja znam, Doli Bel je plava.

— Šta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.

Slavne Šintorove tuče, legendarne prevare, podvale i krađe — odavno su već živjele u rajinskom pripovijedanju i prepričavanju, ali Sabahudinovo uho prvi put ču: frizerski salon! Milano! Sve u Šinterovom životu bilo je vjerovatno, i moguće, ali ovo mu se učini naprosto nemogućim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve vjeruje!

u potrazi za šintorom

"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se sužava i tijesni do maločas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome prostoru tražio tačku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije žeravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo izmisliti kakav posao, izići, pa tamo, na slobodnom širokom zraku o svemu dobro razmisliti, i pronaći način da se izdrže dani do Šintorovog dolaska, a da se ni u čemu ne pogriješi, i ničim ne otkrije Šintorova laž. Istoga mu časa bi jasno kako će, pet minuta po izlasku, poželjeti da se vrati, pa opet biti u nuždi da izmišlja razlog povratka. "Kad bi samo htjela nešto da priča"?, poželi Sabahudin.

— Koji si razred?

— Ih, kad sam ja to prestala ...

— Ja sam završio šesti ...

— Tek?

— Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvataš?

— Nisi ništa propadao?

— Ma kakvi. Bio sam odlikaš. Sad sam malo popustio. Bez veze.

U šutnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom bezvoljnom zapitkivanju stanuje samo jedna misao i želja: gdje je i šta radi Braco — Šintor, i kada će doći.

— Da odem, da ga potražim?

Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplaši tijela koje mu se bližilo sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih nogu i lica podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao njegovih suvih usana:

— Ti si srce.

Noseći pečat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan obilazio zborna mjesta patkačanske raje: Kajtezova vrata, vulkanizersku radnju Hame Vejzagića, Hitlerovo igralište, brda lubenica na baščarsijskoj pijaci. "Je li ko vidio Šintora"? — rečenica koju je toga dana izgovorio desetinu puta — gradila je na licima upitanih sumnjiičav osmijeh: "A šta to ti imaš sa Šintorom"? Sabahudin odluči da više ne zapitkuje i u Domu kulture sjede među rulju dežurnih dominaša, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:

— Omladinac, hoćemo li koju?

— Nisam nešto raspoložen, druže upravniče — odgovori Sabahudin.

— Kakve li to tebe svjetske brige more? — sjedajući za sto nastavi upravnik, dok mu je iz ruku izlazio šum zatezanja satnih spirala. Shvativši da nema uzmaka od nepredviđenog šahiranja, Sabahudin postavi uslov:

— Može, ali na pet.

— Ništa ispod petnaest.

— Ne mogu ja, druže upravniče, da se koncentrišem. Petnaest minuta mi je puno.

— Ovo je stvarno sve naopako krenulo! — uzviknu upravnik obraćajući se cijeloj sali, ustavši od stola i rukom pokazujući na Sabahudina koji poželi da ga nema.

— Pogledajte ovoga, molim vas. Ne može da se skoncentriše ako ima vremena. Ako nema — može. Pa kako to, sunce mu poljubim?

— Lako, druže upravniče. Kad igram na petnaest, onda mislim na svašta, kad je na pet — onda samo na šah. Zar nije tako?

— E, svašta li ću čuti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!

Povlačio je Sabahudin poteze lišen znanog mu i dragog ratničkog poriva; okolo, prštale su domine, iz sale treštala muzika sa ploča, probudena tijela djevojčica i dječaka njihala se u ritmu najnovijeg plesnog izuma, tvista — a pred njegovim očima lebdjelo je magnetično lice iz golubane. "Ona sada sigurno plače", pomisli i u sebi osjeti istu potrebu.

— Matavulj, dečko! Simela Matavulj! — objavi upravnik svoju pobjedu glasom koji se izgubi u zvučnom košmaru domske aule.

Sabahudin me osjeti potrebu da se pravda i obrazlaže. Laktova oslonjenih na tvrdu dasku stola šarao je pogledom po licima dominaša i drugih dangublija i svako mu se učini praznim i glupim: što ću ja ovdje, bože dragi?, upita se pokrećući usne kao da govori glasno. Preko upravnikovog lica pređe brižna sjenka pitanja: šta li se događa s ovim dečkom? Sabahudin podiže pogled prema upravnikovom licu; pročita na njemu neizgovoreno pitanje i žalosni pokušaj da se osmijehne pretvori se u zbunjeno i nemoćno slijeganje ramenima.

— Idem. Vidite da nisam danas za šah.

— Vidim, nego šta nego vidim — govorio je upravnik ispraćajući Sabahudina kroz staklena vrata izlaza, preko betonskog stubišta, do uglačanih oblih kamenova kaldrme Sandžačke ulice. Upravnikovu ruku, što je počivala na njegovom ramenu, Sabahudim je osjećao s nejasnom, dvostrukom nelagodom. Miješala se u njemu radost od saučesničke topline razumijevanja što mu je grijala rame, i otpor što ga je izazvalo upravnikovo upadanje u teškim zidom šutnje obavijeni prostor njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u mrak Sabahudinove misli upravnik zastade.

— Stani. Neću te ništa pitati. Samo hoću jedno da znaš: meni možeš sve kazati. Ako ti je teško...

— Pustite me, ništa mi nije teško...

— Znam. Znam sve šta ćeš mi reci. Ali — čuješ — moja ti je kancelarija vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.

— Hvala vam. Žuri mi se.

— Požuri, ako ti se žuri... i ne daj se. Ti si jak momak ...

"Ti si jak momak" — odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio da korača sporo i u potiljku osjećao kako upravnikov pametni pogled u njegovu lubanju uranja kao tane i čini da mu se korak zapetljava i noge otkazuju poslušnost. Odluči da skrene u Abdesthanu, desno, kako hi se oslobodio težine pogleda koji ga prati. U džepu napipa gužvu novčanica što mu ih je Šintor ugurao sinoć i odluči da ih prebroji. Šest hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zašto mi je dao ovolike pare? Kao da se neće pojaviti mjesec dana?! Pa šta on misli?

Kroz dvorišni sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratištu. Učini mu se da je neko pomjerio katanac na šupi: u žutom mesingu ispisano ELZET bijaše okrenuto licem, onako kako on nikad nije činio, i ponada se da je, možda, nailazio Šintor.

— Neko je dirao katanac, izgovorio podižući kapak ulaza. Odozgo mu se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:

— Jesi ga našo?

— Nisam, reče sjedajući na pod.

otac sve zna?

Sabahudin će se poslije sjećati kako je te večeri (njena druga noć u njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i čudnu i smiješnu istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi — zaspi. Vidio je, prethodno, da je njeno lice gladno njegovih riječi, pa dodavao: "Obišao sam cijelo Sarajevo."; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i zapitkivao, izmišljao utješujuće pretpostavke i nagađanja, i upravo dok je izgovarao rečenicu: "Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje!" — shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj ruke na koju je oslonila glavu, među razmaknutom bjelinom zuba nazirao je tamnu vlažnu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome času, kao dijete, ni žensko ni muško, naprosto dijete koje se snom brani od teške i nemile jave. Sabahudin poželje da legne tu, pokraj nje, na žutu jelovu dasku, i istoga se časa uplaši svoje želje. Pomisli kako bi ponekad bilo dobro ništa ne misliti, nego činiti prvo što dođe na um. "Ja suviše razmišljam", reče sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i sumnje. Začudi ga kako se najednom pretvara u manu ono što je vazda držao vrlinom: "Ovo ja sada griješim. To ne može biti mana." Teško odolijevajući potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po rasutoj kosi pozdravi sa naprečac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.

Probudio se toga jutra naglo, odjednom, čistih i budnih očiju. Iz kuhinje je dopiralo tiho očevo jutarnje pjevušenje uz brijanje, u dvorištu već su kakotale kokoši, Kovačima tutnjali kamiom. Sabirući u sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokušao sjetiti noćašnjeg sna. Tako mu je, već dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod šifrom SS (Sabahudinov san), upiše podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane priječio teški zid tame i nesjećanja. "Kao da sam bio mrtav" — pomisli s mučnim osjećanjem dalekog, nepoznatog straha.

— Otkud ti? — na kuhinjskim vratima ga dočeka pitanje sišlo sa očevog nasapunjanog lica.

— Kako otkud? Iz kreveta.

— Nešto si mi poranio ...

— Imam nekog posla ...

— U golubani?

— Ma joook ...

— Neeego?

— S rajom. Idemo na Ilidžu. Na kupanje.

— Nije loše. Ima li kakvih ženskih?

Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oči mu iziđe katanac, žuti mesing na kome piše ELZET, okrenuto vani, kako nikad nije bivalo. "Nije valjda ..."

— Kakve te ženske, tata, spopale?

— Ništa. Samo pitam. Šta se odmah trzaš?

"Zna. On sve zna." Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokuša ih zaposliti uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamućenom vidu prepozna maminu svakojutarnju rečenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:

— Ne trzam se. Šta se imam trzat?

— Trzaš, trzaš. Šta ti imaš protiv ženskih? Ženske su ti — kao so! Može i bez — ali je bljutavo.

— Tako je, tata, kako ti kažeš ... Ja idem ...

I već je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice, i priđe mu, na pola koraka. U blizini očevog tijela i položaju očeve desne ruke — Sabahudin osjeti neko naročito značenje. Otac je govorio:

— Stani malo, da se dogovorimo. Ne može to tako. Prvo i prvo: treba li ti para?

— Ne treba, tata, bogami.

— Treba, treba. Prvo materijalna baza — onda: duhovna nadgradnja — razumiješ?

I dok je klimao glavom, kao odobravajući, Sabahudin osjeti da mu tata u džep utrpa smotak papirnih novčanica.

— Fala, tata.

— Nema na čemu, mladiću. Dobro ti je to, da znaš!

"On stvarno sve zna. Ovo ne može biti slučajno." — mislio je sakupljajući ponovo snagu da se napravi naivan:

— Koje?

— Pa to. Ta Ilidža. A sad — furaj. I pazi šta radiš. Razumiješ?

— Razumijem, tata. Do viđenja ...

Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koračao, nego trčao, nije trčao, nego letio. Ako otac zna, kao što izgleda da zna, onda o tome i Doli nešto mora znati! Mogao je pretpostaviti da će svako banuti u njegovu tajnu — ali otac? Čak je pred Kajtezovim vratima, jučer, pomišljao da tajnu povjeri Kiki Staki, da podijeli tako taj teret na dvoje — ali ovo, ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam štogod buncao u snu? Pa i da jesam — čuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni buncao, neko bi mi već rekao da jesam ..."

Zadihan je upao u golubanu:

— Dobrojutro, Doli!

— Otkad je meni jutro!

— Slušaj! Moram te nešto ozbiljno pitat!

— Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!

— Nemoj se šalit, nego me slušaj: je li iko ulazio u šupu? Jesi išta čula?

— Ulazio si ti. A čujem stalno ove golubove. Čujem i djecu. I virim, kroz ovo ...

— I niko nije ulazio?

— Ja bih čula da jeste. A što pitaš?

— Nešto vamo. Nema veze. Reci mi šta ću ti donijeti? Šintor mi je ostavio šest hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.

— Donesi lubenicu. A drugo — šta bilo.

Odsjedivši, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred Kajtezovim vratima, Sabahudin je te večeri saznao da su u toku dana dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola iz kojih je iskakao Salko Jež i, hvatajući za kragnu prvog koga stigne, postavljao jedno jedino pitanje:

— Je li ko vidio Šintora?

Oba se puta razbježalo sve što se moglo i znalo mrdnuti i pomaći, samo je Kiko Štaka, bespomoćan, ostajao leđima oslonjen na zid, podupirući se aluminijumskim pomagalima sa gumenim čepom:

— Nisam ga vidio, zdravlja mi!

— Serem se ja na tvoje zdravlje! — psovao je Salko Jež i upadao u kola žestoko lupajući vratima.