Autor: William Bramley

JEHOVA
Veliki deo Starog zaveta je posvećen opisivanju porekla i rane istorije jevrejskog naroda.
Prema Bibliji jevreji potiču od klana koji je živeo u sumerskom gradu Ur od oko 2000. do
1500. pne. Klanom je prijateljski vladala ličnost zvana Jehova. Biblija tvrdi da je Jehova
bio Bog.
Prema biblijskim pričama, Jehova je ohrabrio klan da napusti Ur i naseli se u Haranukaravanskom
centru u severo-istočnoj Mesopotamiji. Tamo, Jehova je kasnije rekao
novom patrijarhu klana, Abrahamu, da povede svoje pleme ka Egiptu. Pleme se složilo i
posle nekoliko generacija stiglo do reke Nil kroz Kanan(Canaan).Glad je na kraju nateralo
pleme da uđe na egipatsku teritoriju Goshen gde su jevreji u početku živeli dobro pod
faraonom ali posle dolaska novog faraona na presto, jevreji su oterani u ropstvo. Biblija
navodi da su posle 400 godina ropstva u Egiptu jevreji povedeni u izbeglištvo od strane
Mojsija pod budnim okom Jehovinim. Do tada jevreja je bilo na stotine hiljada. Posle
dugog puta i mnogih krvavih bitki, jevrejska plemena su se vratila i osvojila Kanan, koji je
bio „Obećana zemlja“, zavetovana njima vekovima ranije od Jehove.
I tako je prema Bibliji rođena jevrejska religija.
Jehova je očito bio bitan lik u ovoj biblijskoj priči. Ko je bio on? Da li je Jehova bio Bog
kao što Biblija navodi? Da li je bio mit, kao što bi skeptici ne religijske orijentacije želeli
da verujemo? Jehova izgleda nije bio nijedno. Ime Jehova potiče od jevrejske reči
„Yahweh“ što znači „onaj koji jeste“ ili „samo-evidentan“. Ovo ime indirektno ukazuje na
ideju da je biblijski Jehova bio čisto duhovno biće; ako hoćete, pravo Vrhovno Biće. Ali
da li je?
Jehovin opis u Starom zavetu je obezbedio takmičarski dan za NLO pisce, i to sa dobrim
razlogom. Jehova je putovao nebom u onome što je izgleda bila bučna, zadimljena
letelica. Biblijski opis Jehovinog spuštanja na planinski vrh izgleda ovako:
„ ...bejahu gromovi i munje, i gust oblak iznad planine, i zvuk trube bejaše glasan;9 i sav
narod koji bejaše u kampu drhtaše.
I Mojsije izvede ljude iz kampa da sretnu Boga; i ono stajaše u podnožju planine.
I planina Sinaj bejaše sva pokrivena dimom, jer Gospod siđe na nju u plamenu: i dim
kuljaše nagore kao dim iz peći, i cela planina se tresla.
Kada bi stari jevreji posmatrali buku, dim i plamen moderne rakete opis ne bi bio mnogo
drugačiji od ovog biblijskog. Kasnije Jehovine posete sadržale su iste fenomene:
I sav narod ču i vide grmljavinu i munje, i buku trube, i planinu koja se dimi: i kada ljudi
videše, oni se skloniše i stajaše podalje.
Pretpostavimo da je ovaj opis možda vulkan, dalja viđenja otkrivaju da je Jehova bio
pokretni objekat:
I Gospod putovaše pred njima, danju u stubu oblaka, da im ukaže put; noću u stubu
vatre, da im pruži svatlo; da idu i danju i noću: I nije sklonio stub oblaka danju ili stub
vatre noću ispred njih.
IZLAZAK 13.21-22
Izlazak 14:24, 40:34-38, i Brojevi 19:1-23 sadrže identične opise Jehove dok je vodio
jevrejska plemena u obećanu zemlju.
Stari jevrejski očevidci odgovorni za ove opise nisu mogli izbliza da pogledaju Jehovu.
Biblija ističe da nikome nije bilo dozvoljeno da priđe mestu Jehovinog sletanja na
planinu osim Mojsiju i nekolicini odabranih vođa. Jehova je pretio da će ubiti svakoga ko
proba. Zbog toga rana Biblija sadrži Jehovine opise samo onako kako su ga očevidci
videli iz daleka. Tek je mnogo kasnije jedan od biblijskih najpoznatijih proroka, Jezekilj
bio u mogućnosti da ga bolje vidi i opiše sa više detalja. Njegov opis je verovatno jedan
od najviše citiranih biblijskih pasusa u NLO literaturi. Jezekijin detaljan opis stranih
letećih objekata je stvorio spekulaciju takve jačine da je čak jedan izdavač Biblije,
Tyndale House, naslovio uvod u Jezekijinu knjigu naslovom „Suve Kosti i Leteći Tanjiri“
(Dry Bones and Flying Saucers)? Sa rizikom da ću dosaditi nekim čitaocima sa još
jednim ponavljanje Jezekijinih poznatuh reči, ovde ih navodim za dobrobit onih koji nisu
upoznati sa njima:
„Godine tridesete, meseca četvrtog kad bih među robljem na reci Hevaru, otvoriše se
nebesa i videh utvare Božije.
I videh, i gle silan vetar dolažaše od severa, i veliki oblak i oganj koji se razgorijevaše, i
oko njega svetlost, a ispred ognja jaka svetlost.
Ispred njega još kao četiri životinje, koje na oči bejahu nalik na čoveka.
I u svake bejahu četiri lica, i četiri krila u svake.
I noge im bejahu prave, a u stopalu bejahu im noge kao u teleta, i sevahu kao uglađena
mjed.
I ruke im bejahu čovečije pod krilima na četiri strane, i lica im i krila bejahu na četiri
strane.
Sastavljena im bejahu krila jedno sa drugim, i ne okretahu se idući, nego svaka iđaše na
prema se.
A lice bejaše u sve četiri lice čovečije i lice lavovo i lice volovsko i lice orlovo.
I lica im i krila bejahu razdeljena odozgo, u svake se dva krila sastavljahu, a dva
pokrivahu im telo.
I na oči bejahu te životinje kao živo ugljevlje, gorahu na oči kao sveće, taj oganj
prolažaše između životinja i svetlješe se, a iz ognja izlaziše munje.
I životinje trčahu i vraćahu se kao munja.
I kad gledah životinje, gle, točak jedan bejaše na zemlji uza svaku životinju prema četiri
lica njihova.
Obličjem i napravom bejahu točkovi kao boje hrisolitove, i sva četiri bejahu jednaka, kao
da je jedan točak u drugom.
Kad iđahu, iđahu sva četiri svaki na svoju stranu, i idući ne skretahu.
I naplaci im bejahu visoki strahota, i bejahu naplaci puni očiju u naokolo u sva četiri.
I kad iđahu životinje iđahu i točkovi uz njih, i kad se životinje podizahu od zemlje
podizahu se i točkovi.
A nad glavama životinjama bejaše kao nebo, po viđenju kao kristal, stašno, razastrto
odozgo nad glavama njihovim.
A pod tim nebom bejahu im krila pružena.
I čuh huku krila njihovih kad iđahu, kao da beše huka velike vode, kao glas svemogućega
i kao graja u okolo, i kad stajahu spuštahu krila.
I kad stavši spuštahu krila, čujaše se glas odozgo iz neba, koji bejaše nad glavama
njihovim.


Bilo sta da kazem, bice ko zna kako tumaceno. Procitajte, bar iz razloga da znate vise.

Leteći Bogovi iznad Amerike

Do vremena krstaških ratova velike drame su se desile na suprotnoj strani planete. Velike cvilizacije su nastale i nestale na američkim kontinentima. Teško je izučavati istoriju drevnih američkih civilizacija jer su skoro svi originalni podaci iz tih civilizacija uništeni vekovima ranije. Kao rezultat, istoričari se svađaju oko najosnovnijih činjenica kao što su datumi. Na primer, civilizacija Maja (Mayan) je smeštena u vremena od pre 30,000 godina, 12,000 godina pa čak i samo 700 godina. Za ovu knjigu ja ću koristiti datume koje su prihvatili moderni istoričari i arheolozi.
Većina arheologa veruje da je prva bitna severnoamerička civilizacija bila „Olmec“ iz Meksika. Procenjuje se da je procvetala negde između 800 i 400 god. pne. Strašno malo je poznato o njima osim da su ostavili impresivne ruine koje uključuju velike piramide. Postojanje piramide je jak dokaz da je bilo interakcije između starog i novog sveta u godinama pne. Veruje se da je Olmec civilizacija izrodila poznatu civilizaciju Maja koja je usledila. Kultura Maja se prostirala od Meksika do centralne Amerike i trajala je od 300. god. pne. do 900. god. nove ere. Kao i Olmec-i i Maje su volele da podižu piramide. Iznenađujuće je da su neke piramide Maja imale krečnjak kao i ranije piramide u Egiptu. Maje su takođe kopirale egipćane u mumificiranju tela i verovanju u fizički život nakon smrti. Prema istoričaru Raymond Cartier-u:

Druge analogije sa Egiptom su zanemarive kada se vidi umetnost Maja. Njihovi murali, freske i ukrasne vaze ukazuju na rasu ljudi sa izraženim semitskim (Mesopotamskim) obeležjima, uključeni u sve vrste aktivnosti: agrokultura, zidarstvo, pecanje, politika i religija. Egipat je ove stvari prikazivao okrutno verodostojno; ali grnčarija Maja podseća na onu Etrursku (drevna civilizacija Italije); njihovi bar-reljefi podsećaju na Indiju a njihove ogromne strme stepenice piramidalnih hramova su kao one u Angkor-u ( u Kambodži, posvećeno Hindu božanstvu). Ukoliko svoje modele nisu videli napolju mora da su imali um konstruisan tako da su usvojili iste forme i umetničke izraze kao i sve druge velike drevne civilizacije Evrope i Azije. Da li je onda civilizacija ponikla na jednom određenom geografskom području i onda se proširila postepeno u svim pravcima kao šumski požar? Ili se pojavila spontano i pojedinačno na raznim mestima sveta? Jesu li neke rase bili učitelji a druge učenici, ili su sve bile samouke? Izolovano seme ili roditeljski koren koji pušta ogranke u svim pravcima?

Slučajnosti su zaista ogromne da bi američke civilizacije ponikle nezavisno od društava Starog sveta. Jungovske teorije o „kolektivnoj nesvesnosti“ teško da mogu da zadovolje. Neverovatne sličnosti ukazuju da su američke civilizacije bile deo globalnog društva, čak iako drevni stanovnici Amerike nisu bili toga svesni. Identična situacija postoji i danas. U gradovima širom sveta nalazimo moderne oblakodere koji su potpuno isti bez obzira gde na planeti stoje: od Singapura preko Afrike do Amerike. Može biti prilično iznenađenje videti u udaljenoj afričkoj naciji visoki stakleni oblakoder koji je izgledom identičan onom u Čikagu. Okolna kultura, međutim, može biti radikalno drugačija u svakoj zemlji, pokazujući da neboder u Africi nije proizvod afričke kulture već nezavisnog globalnog uticaja. Sličan globalni uticaj je jasno postojao pre više od milenijuma kao što dokazuju sličnosti između drevnih Maja i Egipćana. Taj globalni uticaj je ustvari bilo Skrbničko društvo, jer čim pregledamo drevne zapise amerike srećemo još jednom naše prijatelje Skrbnike.

Skrbnike su drevni amerikanci obožavali kao čovekolike „bogove“ koji su došli sa drugih svetova. Kao i na istočnoj hemisferi, Skrbnici su se u Americi krili iza mitološkog plašta. Kao i u Egiptu i Mesopotamiji, sluge Skrbnika u Americi su bili sveštenici koji su posedovali pozamašnu političku moć zbog njihovog posebnog odnosa sa navodnim vanzemaljskim gospodarima čovečanstva. Stoga nije iznenađujuće da je Bratstvo postojalo u drevnoj Americi. Na primer, zmija je bila bitan verski simbol u zapadnoj hemisferi. Nekolicina istoričara navode dokaze o ranim masonskim verskim obredima u društvima pre Kolumba. Simbol Bratstva, svastika, je takođe bio čest, kako to profesor W. Norman Brown sa univerziteta u Pensilvaniji ističe na 27. strani svoje knjige, Svastika: Studija o tvrdnjama Nacista o njenom arijevskom poreklu: 

Zanimljiv problem leži u prisustvu svastike u Americi pre Kolumbovog vremena. Česta je u severnoj, centralnoj i južnoj Americi i ima dosta različitih formi.

Američke civilizacije imale su sličnu istoriju kao one u Starom svetu. Bila je ispunjena ratovima, genocidima i poteškoćama. Gradovi i verski centri u Americi su nastajali i nestajali. Jedina stvar koja je ostala dosledna je građenje piramida. Toltec, civilizacija koja je nastala iz društva Maja, nastavila je tradiciju građenja piramida i sagradila prelepu Piramidu Sunca u Meksiku. Ova piramida je veća od Velike piramide Egipta po zapremini a preciznost sečenja kamena je ista.

Kada su Španci osvojili Ameriku u 16. veku oni su namerno uništili skoro sve što su mogli od drevnih američkih kultura osim zlata i dragocenih metala koji su prebačeni u Španiju. U to doba, Inkvizicija je bila na svom vrhuncu a Španija je bila njen zastupnik sa najviše entuzijazma. Drevni Amerikanci su smatrani paganima i tako su hrišćanski misionari započeli energičnu kampanju da unište sve zapise i artifakte u vezi sa američkim religijama. 

Nažalost, ti zapisi su uključivali i neprocenljive istoriske i naučne tekstove. Efekat ovog razaranja je bio kao uništenje Aleksandrijske biblioteke ranije od strane hrišćana: stvorilo je potpuno „pomračenje“ što se tiče jednog dela drevne istorije čovečanstva. Ovo je ostavilo mnoga neodgovorena pitanja o Majama. Na primer, Maje su sazidale mnoge predivne verske centre i zatim ih napustili. Neki istoričari veruju da je napuštanje izvedeno iznenada i da njen uzrok ostaje misterija. Drugi zaključuju da je bilo postupno kako je društvo Maja propadalo. Maje su takođe poznate po tome što su upražnjavale žrtvovanje ljudi. Neki istoričari veruju da su žrtvovanja bila vanredni ritual; drugi misle da je broj žrtvovanih dostizao vrhunac genocida uzimajući 50,000 života godišnje. Gde leži istina? Jedna knjiga se pojavila koja se dojmi kao beleška verovanja drevnih Maja. Poznata je kao Popol Vuh („Council Book“/“Knjiga Saveta“). Popol Vuh nije originalno drevno delo.

Napisao ju je nepoznati predstavnik Maja prvi put u 16. veku. Kasnije je prevedena na španski od strane oca Francisco Ximenez-a iz reda dominikanaca. Njegov prevod je prvi put izdat u Beču 1857. godine i to je najranija očuvana verzija Popul Vuh-a.

Za Popol Vuh se kaže da je bila kolekcija verovanja i legendi Maja kako su ona prenošena usmeno sa kolena na koleno vekovima. Jasno je, međutim, da su mnoge hrišćanske ideje ubačene u delo ili od strane nepoznatog Maja autora ili oca Ximenez-a, ili od obojice. Takođe je očigledno da Popol Vuh sadrži mnoge priče čiste fikcije izmešane sa onim za šta je rečeno da je istinita priča o stvaranju čoveka. Bez obzira na to, nekoliko segmenata Popol Vuh-a su vredni razmatranja jer ponavljaju važne verske i istoriske teme koje smo videli na drugim mestima ali sa daleko većom sofisticiranošću nego što se nalazi u hrišćanskim zapisima. 

Popol Vuh tvrdi da je čovečanstvo stvoreno da bude sluga „bogovima“. „Bogovi“ su citirani:

„Napravimo onog koji će nas paziti i izdržavati! Šta ćemo uraditi kako bi bili poštovani, da bi smo ostali zapamćeni na zemlji? Već smo probali sa našim prvim kreacijama, našim prvim stvorenjima; ali nismo mogli da ih nateramo da nas poštuju i obožavaju. Stoga, pokušajmo napraviti poslušne, cenjena bića koja će nas paziti i izdržavati.“

Prema Popol Vuh, „bogovi“ su napravili stvorenja poznata kao „figure od drveta“ pre no što su stvorili Homo sapiensa. „Da izgleda i govori kao čovek, ova čudna stvorenja od drveta su postojala i razmnožavala se; imali su kćeri, imali su sinove...“

Oni su bili, međutim, neadekvatne sluge za „bogove“. Da objasni zašto, Popol Vuh izražava sofisticiranu duhovnu istinu koje nema u hrišćanstvu ali koja se može naći u ranijim mesopotamskim zapisima. „Figure od drveta“ nisu imale dušu i lutale su na sve četiri „bezciljno“. Drugim rečima, bez duša da ožive tela, „bogovi“ su uvideli da su stvorili živa stvorenja koja mogu biološki da se reprodukuju ali kojima je nedostajala inteligencija kako bi imala ciljeve ili smer.

„Bogovi“ su uništili svoje „figure od drveta“ i održali duge sastanke kako bi odredili oblik i sastav njihovog novog pokušaja. „Bogovi“ su konačno proizveli stvorenja za koja mogu da se vežu duhovna bića. To novo i unapređeno stvorenje je bio Homo sapiens.1

Stvaranje Homo sapiensa nije zaustavilo glavobolje Skrbnika. Po Popol Vuh-u, prvi Homo sapiensi su bili suviše inteligentni i imali su previše sposobnosti!

„Njihov prvi Homo sapiens bi obdaren inteligencijom; progledaše i videše daleko, oni uspeše da gledaju, oni uspeše u saznanju svega što bi na svetu. Kada su gledali odmah bi videli sve oko njih, i oni razmišljaše o svodu nebeskom i o okruglom licu zemlje.

Ali Kreator i Tvorac sa nezadovoljstom naču ovo. „Nije dobro da naša stvorenja, naša dela kažu; oni znaju sve, veliko i malo,“ rekoše oni.“

Nešto je moralo da se učini. Ljudima je morao da bude smanjen nivo inteligencije. Čovečanstvo je moralo da bude načinjeno glupljim:

„Šta da činimo sa njima sada? Neka njihov vid dopire samo do onoga što je blizu; neka vide samo mali deo lica zemlje! Nije dobro to što kažu.

Možda, nisu li oni po prirodi prosta stvorenja našeg truda? Moraju li oni isto biti bogovi?“

Popol Vuh zatim simbolima govori šta su Skrbnici uradili ranom Homo sapiensu kako bi mu umanjili inteligenciju i intelektualne poglede:

„Zatim Srce Neba dunu maglu u njihove oči, što zamagli njihov vid kao kada se dune u ogledalo. Njihove oči behu pokrivene i oni mogaše da vide samo ono što bi blizu, samo im je to bilo bistro.

Na ovaj način umnost i svo znanje četvorice ljudi (prvi Homo sapiensi) ... beše uništeno.“

Gornji pasus ima eho biblijske priče o Adamu i Evi u kojoj su „vatreni mačevi“ stavljeni da čuvaju od ljudi važna znanja. Takođe nagoveštava Skrbničku nameru da ljudska bića nikad ne treba da saznaju o svetu izvan očiglednog i površnog.   

Popol Vuh sadrži još jedan element vredan pomena jer se osvrće na temu „mešanja jezika“ kao u biblijskoj priči o vavilonskoj kuli. Popol Vuh naglašava da su razni „bogovi“ govorili Različite jezike koje su plemena Maja bila obavezna da usvoje kadgod bi pali pod vlast novog „boga“. Čak i u Novom svetu ljudi su bili podeljeni na različite lingvističke grupe od strane Skrbničkih „bogova“.

Do vremena kada su se Španci prvi put iskrcali na tle Amerike, u kasnom 15. veku, Skrbnički „bogovi“ nisu više bili već vekovima direktno uočljivi u ljudskim aferama. Iako je nastavljeno viđanje NLO-a širom sveta ljudi ih više nisu gledali kao vozila „bogova“. Skrbnička rasa se pritajila što je učinilo da izgleda kao da su napustili zemlju i vratili se kući.

Knjiga
"Otisci Bogova", autor Graham Hancock


Božje djelo

Noć prije popeo sam se na Veliku piramidu, no dok sam joj prilazio obasjanoj poslijepodnevnim svjetlom, nisam se osjećao nimalo pobjedonosno. Zaustavio sam se na njezinome podnožju na sjevernoj strani i u tome se trenutku osjetio sićušnim poput mrava, poput prolaznoga stvorenja od krvi i mesa suočenoga s veličanstvenom snagom vječnosti. Kao što je u 1. st. pr. Kr. opisao grčki povjesničar Diodor Sicilski, doimala se poput "djela nekogboga koji ga je položio u pijesak". Je li piramida bilo djelo božanskoga kralja Keopsa, čije su ime Egipćani oduvijek povezivali s tom piramidom?
Drugi put u posljednjih dvanaest sati penjao sam se uz Veliku piramidu. Ravnodušna prema kronologijama ljudi i podložna samo erozivnim silama geološkoga vremena, uzdizala se iznad mene obasjana svjetlošću dana poput prijeteće i zastrašujuće litice. Srećom, do Ma'munove rupe, koja je danas
služila kao glavni ulaz, imao sam prijeći još samo šest redova. Izvorni ulaz, koji je u 9. stoljeću otkrio Ma'mun prokopavajući tunel, nalazio se otprilike deset razina iznad sadašnjega ulaza, na visini od oko 16 m, odnosno 7 m istočno od glavne osi, koja se pruža u smjeru sjever-jug. Zaštićen golemim pločama od vapnenca u njemu se nalazio ulaz u silazni hodnik, koji se spuštao pod kutom od 26° 31' 23". Neobično je što je taj hodnik, iako dugačak samo 104 cm i širok 119 cm, bio umetnut između stropnih kamenih blokova debelih 2,6 m i širokih 3,6 m, te podnih ploča debelih 76 cm i širokih 10 m (koje arheolozi nazivaju "podrumskim pokrivačem") Velika piramida obiluje takvim skrivenim osobitostima, koje ukazuju i istodobno upozoravaju na na iznimnu složenost gradnje, ali također na očitu besmislenost. Nitko ne zna na koji su način tako veliki kameni blokovi ondje umetnuti, niti kako su ih graditelji uspjeli toliko savršeno poredati s drugim blokovima pod veoma preciznim kutovima. (Čitatelj će se prisjetiti, padina silaznoga hodnika, koja iznosi 26°, dio je namjerno postavljenoga i uobičajenoga obrasca.) Nitko ne zna ni zašto je to uopće učinjeno.

Knjiga
"Otvoriše se nebesa", autor Josef F. Blumrich

Pregled
Ova je knjiga rezultat traganja.
Traganje je isto što i pitanje, samo po sebi još ne sadrži nikakvu definiciju odnosa onoga koji traži prema onome što traži. Tko pita ne mora vjerovati u postojanje onoga što pita. On prije svega želi potvrdu ili pobijanje.
Za pravo istraživanje potrebna je objektivnost, a nje nema bez duhovne elastičnosti, jer nitko nije po prirodi objektivan. Svi mi imamo stavove čiji su korijeni široko razgranati i često nedohvatljivi. Naše je pravo i dužnost da imamo vlastito mišljenje. Čim se ono ne može uskladiti s rezultatima istraživanja, naša je intelektualna dužnost da ga izmijenimo. Takvo stanje znači zapravo izazov kojem ne možemo umaći, pa stoga znači i dilemu koja je kamen kušnje naše objektivnosti i duhovne zrelosti.
Rezultati traganja nisu za svakoga jednako značajni i uvjerljivi. U odgovarajućoj mjeri variraju i dimenzije osobnih konflikata. O težini takvih konflikata ovisi žestina polemike. Svjesna uloga objektivnosti ublažuje dileme i pretvara polemike u diskusiju, razgovor.
Tako se može doći i do saznanja.
U tom nastojanju da budem objektivan iznosim inženjerski dokaz tehničke besprijekornosti i realnosti svemirskih brodova koje je Ezekiel opisao te postupaka i zbivanja u vezi s njima.
Ezekiel, u nedostatku iskustava koja bi mogao primijeniti, često je morao posezati za slikovitim usporedbama da bi ispričao ono što je vidio. To slikovito prikazivanje zbunjuje i djeluje tajanstveno sve dok se ništa ne zna o stvarnosti na kojoj se zasniva. Međutim, kada se prodre u te slike, otkriva se, gotovo u hipu, iznenađujuće jasan i besprijekorno iznesen izvještaj. Tek tada čovjek može uočiti neposredne, tako reći dešifrirane dijelove kazivanja i shvatiti njihovo značenje.
Izgleda da je Ezekiel vrlo brzo u najmanju ruku naslutio istinu. Kako se njegovi susreti sa svemirskim brodovima protežu na razdoblje od bar dvadeset godina, nalazimo se u sretnom položaju da pred nama nije izolirani, pojedinačni slučaj, već opetovano promatranje određenog tipa svemirskog vozila.
Prorok s izvanrednim darom zapažanja opisuje konstrukciju i funkciju tog tipa svemirskog broda, te biće i događaje koji su s njim u neposrednoj vezi.
Ezekiel počinje knjigu opisom posljednje faze leta svemirskog broda iz putanje prema Zemlji i zatim opisom slijetanja. Svoj je prikaz popratio opisima bitnih dijelova broda. Kada se s njim posljednji put susreo, naglasio je da je ta tvorevina istovjetna s onom koju je vidio prije dvadeset godina.
Ezekiel izvještava i o zapovjednicima tih svemirskih brodova. Čuje ih kako govore, promatra njihove kretnje. Jednom je svjedok neobičnog zbivanja u kojem sudjeluje i zemaljska posada koju je dozvao zapovjednik. I sam leti tim svemirskim brodovima. Dva leta dovode ga u komplekse hramova kojih su položaj i značenje za sada još nerazjašnjena tajna.
Ključ tumačenja Ezekielova izvještaja leži u vrlo pomnoj analizi opisanih dijelova svemirskih brodova i njihovih funkcija, uz primjenu znanja iz današnjeg razvojnog stupnja tehnike raketa i svemirskih brodova.
Taj je postupak vrlo brzo doveo do uspjeha. Potonje detaljnije usporedbe i ispitivanja potvrdili su zapanjujuću točnost Ezekielovih opisa. Na temelju obima i preciznosti u iznošenju pojedinosti može se zaključiti da je imao izvanredan dar zapažanja i upravo fotografsko pamćenje. Stoga je bilo moguće ne samo izraditi jednostavnu skicu već štoviše i brojčano izraziti dimenzije, težine i snage. Prvi je put uspjelo da se jedan drevni izvještaj o svemirskim brodovima oslobodi njegove slikovite oplate i prevede na jezik inženjera. Takav prodor omogućio je također da se naslute događaji kojih su tok i značenje do sada izgledali lišeni, svakog smisla.
Dobiveni rezultati pokazuju nam svemirsko vozilo koje je bez sumnje ne samo tehnički moguće već je za svoju misiju i po funkcijama vrlo svrsishodno zamišljeno. Iznenađeni smo što nalazimo stupanj tehničke razvijenosti koji nije nimalo fantastičan, već je u krajnjem slučaju gotovo u rasponu naših današnjih mogućnosti, dakle samo neznatno ispred našeg vremena. — Rezultati su pokazali da je svemirski brod upotrijebljen u vezi s jednim matičnim brodom koji je kružio u putanji oko Zemlje.
Fantastično je samo to da je takav svemirski brod već prije 2500 godina bio opipljiva stvarnost!
Ti su rezultati svakako u oštroj suprotnosti s biblijskim tumačenjima mnogih pobožnih i učenih ljudi iz svih proteklih stoljeća. Moramo ipak biti svjesni očigledne činjenice da u tom dugom vremenskom razdoblju nije bilo letećih strojeva i raketa ljudske izrade. Zato je bilo unaprijed isključeno da se Biblija tumači u tom smislu. Rješenja zagonetke Ezekielovih tajanstvenih izvještaja neizbježno su tražena u jedino mogućem pravcu — u području vjere, a naročito misticizma. Zato bi bilo vrlo nepravedno podcjenjivati napore tih ljudi.
Uostalom, valja izričito naglasiti da je tehnička interpretacija Ezekielovih spisa, unatoč napretku posljednjih stoljeća, moguća tek od prosinca 1964. godine. Tada je, naime, Roger A. Anderson, istaknuti inženjer u NASA-inom Istraživačkom centru «Langley», objavio rad «Structures Technology», (Lit. , u kojem je opisao kakav bi, po njegovoj zamisli, morao biti oblik letećeg tijela za ulaz u planetarne atmosfere. To je upravo oblik koji prepoznajemo u središnjem glavnom trupu Ezekielova svemirskog broda. Kad ne bismo znali za te osnovne mogućnosti, ni danas ne bismo mogli tehnički protumačiti biblijski tekst.
Rasprava o mogućnosti ili nemogućnosti kontakata s izvanzemaljskim civilizacijama vode se danas širom svijeta, u raznim naučnim i tehničkim disciplinama. Unatoč svim suprotnostima u stavovima, postoji ipak nekoliko točaka opće suglasnosti. Vlada potpuna jednodušnost u tome da možemo uspostaviti kontakt samo s onim civilizacijama (ili one s nama) koje su dostigle naš razvojni stupanj ili su ga premašile. Stoga se s pravom možemo smatrati sposobnima da procijenimo bar donekle kakva su sredstva potrebna za takav pothvat, kako tehnička tako i financijska. To posljednje važno je utoliko što se i za izvanzemaljsku civilizaciju mora pretpostaviti da posjeduje vrijednosne pojmove te da zna i za financijske probleme. Ako se na tu misao nadoveže stvarno postojanje svemirskih brodova što su ih vidjeli proroci, teško je zamisliti da su se ta ulaganja mogla koncentrirati na jednog jedinog čovjeka. Dolazi se do neizbježnog zaključka da su takvi posjeti morali biti raspoređeni na vremenski i geografski širi prostor. Kad bi se to dokazalo, naš uvid u izvanzemaljske posjete bio bi postavljen na širu osnovu. Za istraživanja s takvim ciljem osnovni je preduvjet: buduća uska suradnja arheologa, lingvista i inženjera različitih specijalnosti.
Nalazi opipljivih ostataka koji bi mogli potjecati od pada ili prisilnog slijetanja bili bi nedvosmisleni vrhunac takvih istraživačkih radova. Mnogi smatraju da je pronalaženje takvih ostataka osnovna pretpostavka za priznavanje stvarnog postojanja svemirskih brodova u prethistoriji ili ranoj povijesti. Ti skeptici samo su donekle slični «nevjemome
Tomi», jer u našem slučaju umjesto vjerovanja imamo brojke, tehničke podatke te književne i arheološke nalaze. Bez obzira na osobni stav, kratko razmatranje tog problema upravo se nameće jer bi opipljiva otkrića imala presudno značenje.
U ovom trenutku jedini izvor informacija jeste arheologija. Ona obavlja svoju djelatnost prvenstveno u prostoru ljudskih naseobina. Međutim, kako znamo iz vlastita iskustva, vjerojatnost prisilnog spuštanja ili pada u neposrednoj blizini neke naseobine sasvim je neznatna. Pa čak i kad bi se takav nevjerojatan slučaj dogodio, ostaci bi bili brzo uklonjeni, a uništene građevine ponovo popravljene. Ipak bi se — isključivo u području pada — moglo naići na metalne komade kakve letjelice ili možda na dio neke elektronske naprave, uz pretpostavku da ih korozija nije uništila. Vjerojatnost da neki arheolog svojom lopatom, čekićem ili četkom radi slučajno baš na mjestu nezgode mnogo je manja od vjerojatnosti same nezgode. Zato za sada nema izgleda da u ljudskim naseobinama naiđemo na takve nalaze. No prava znanstvena arheologija stara je samo nekoliko desetljeća.
Ono što arheologija nije našla — baš zato što nije ni imala prilike za to — nadoknađeno je u daljnjim istraživanjima onim do čega je stvarno dovela: raspolažemo vrlo značajnim materijalom čak i u pogledu područja o kojem govorimo.
Ispitivanje i iskorištavanje tog materijala u tehničkom smislu prelazi nadležnosti arheologa i traži visoko školovane inženjere koji mogu svojim stručnim znanjem uspostaviti logične veze.
U književnom pogledu, Ezekielova knjiga nedvosmisleno dokazuje, iako na malo neobičan način, da su nova otkrića moguća. Međutim, i tu inženjeri treba da daju svoje mišljenje.
Do sada sam već u više navrata isticao potrebu da se angažiraju inženjeri. Oni postaju prijeko potrebni kada treba dati mišljenje o nekoj napravi ili sličnom. Takva istraživanja i proučavanja nalaze se tako reći unutar područja nauke. Ona se bavi problemom granica mogućnosti. Sve što je u okviru tih granica, to je u nadležnosti inženjera. Inženjer, a osobito konstruktor, razrađuje načine izvedbe najmodernijih objekata i mora proučiti preduvjete i pretpostavke za njihovo ostvarivanje. On je također taj koji na temelju vanjštine nekog objekta može najbolje zaključiti koja mu je primjena i svrha.
U tom poslu važan je i stav prema shvaćanju da naši posjetioci i njihovi uređaji moraju svakako biti drugačiji i drugačije izgledati nego mi sami i sve što mi upotrebljavamo.
Kada se nekoj izvanzemaljskoj civilizaciji a priori pripisuju tajanstveni i nama nepoznati pojavni oblici i sposobnosti, nimalo se ne vodi računa o tome da je sličnost čak mnogo vjerojatnija od neke bitne različitosti. Na tu temu još ćemo se vratiti.
Danas svako spominjanje nezemaljskih posjeta odmah nameće pitanje: «Odakle i kako?» To je sasvim prirodno, jer je, na kraju krajeva, odgovor na to dvostruko pitanje tako značajan da doslovno može uzdrmati svijet. Odgovora još nemamo. Problemi koji se ovdje nameću za nas su za sada suviše složeni i teški. Stoga se svakako prečesto izvodi zaključak koji pojednostavljeno po prilici glasi:
«Ne znamo odakle su došli, dakle nisu ni mogli biti ovdje.»
To brdo problema nikako ne možemo odjednom savladati, ni riješiti. Zato mi se čini prirodnije da se i u ovoj oblasti uradi ono što je i inače najprirodnije: cjelokupni kompleks raščlaniti na pojedinačne probleme i parcijalna pitanja.
Ezekiel nam sam pokazuje put. On nam je tako točno opisao prisutnost svemirskih brodova da možemo, služeći se svojim tehničkim znanjima, brojkama potvrditi pravovaljanost njegova prikazivanja. Zahvaljujući njegovu ključnom dokumentu, moglo bi se dogoditi da i drugdje počnemo nalaziti dokaze. Zato bismo gore formulirani stav morali preokrenuti i reći: «Bili su ovdje, dakle su morali ovamo i doći.» Promijenjena psihološka pretpostavka, koja se izražava da preformuliranjem, ne može ostati bez utjecaja na pitanje: «Odakle i kako?»
Što se mojeg posla tiče, htio bih reći da sam ga obavljao s inženjerskog stajališta, tako reći iz tehničke znatiželje. Moje je zanimanje bilo prije svega usmjereno na one dijelove Ezekielove knjige koji sadrže izvještaje o oblicima i zbivanjima što su u nadležnosti moje struke. Ti se dijelovi, gotovo bez iznimke, jasno mogu lučiti od proročanskog sadržaja. Pošto smo upoznali raspoložive tehničke podatke, nametnuli su se, na temelju razmatranja cjelokupnog materijala, neki konačni zaključci ne-tehničke prirode.
Velika suzdržljivost kojom sam cijelu tu studiju započeo ustupila je mjesto vrlo pozitivnom stavu. On je posljedica zaista golemih mogućnosti što su se ukazale kada je primjena dobro utemeljenih tehničkih formula i principa urodila vrlo vjerojatnim rezultatima. U toku ispitivanja nametnulo se samo od sebe da valja uzeti u obzir moguća usavršavanja i razvoj, koliko se oni danas mogu procijeniti. Rezultati nam stoga ne daju samo odgovor na pitanje: «Je li takva letjelica moguća?» već i na njegovu proširenu verziju: «Koliko je ta povijesna tehnika bila razvijenija od naše današnje?»
Da su odgovori bili nevjerojatni ili fantastični, ne bih bio napisao ovu knjigu.



P.S. Ova knjiga je postavljena i na temi:
http://forum.burek.com/index.php/topic,189999.520.html
ali da se ne bi "zagubila", a ujedno o istome ili slicnome govori kao i predhodne na ovoj temi, evo je i ovde.

Svemirske anomalije, Mars



Graham Hancock je spisatelj s nizom knjiga koji se bave tematikama vezane za arheologiju i povijesne zagonetke. Jedna od njegovih knjiga bavi se našim planetarnim susjedom Marsom, ta knjiga je izdana pod nazivom Tajne Marsa (The Mars Mystery – The Secret Connection Between Earth and Red Planet) nju je napisao sa svojim suradnicima Robertom Bauvalomi Johnom Grisbyjem.

Neke od zaključaka unutar ove knjige su krajnje kontroverzne no s druge strane Tajne Marsa obiluju brojnim znanstvenim podatcima, znanstvenim istraživanjima i fotografijama koje je napravila NASA u svojim ekspedicijama na i oko crvene planete. Prenijet ćemo vam neke od interesantnih zaključaka iz knjige, a na vama ostaje da li ćete je poželjeti pročitati.

Iako odvojeni desetke milijuna milja praznoga prostora, Mars i Zemlja sudjeluju u tajanstvenom zajedništvu. Između ta dva planeta došlo je do višestruke razmjene materijala, a posljednja je uključivala svemirske letjelice sa Zemlje koje su sletjele na Mars. Isto tako nam je poznato da komadi stijenja izbačeni s površine Marsa povremeno pogađaju Zemlju. Do 1997. godine, znanstvenici su utvrdili da desetak meteorita potječe s Marsa.


Dr. Colin Pillinger

Prema proračunima Dr. Colina Pillingera s Britanskog instituta za planetarno istraživanje, “100 tona marsovskoga materijala stiže na Zemlju svake godine.”


ALH84001 Marsovski meteorit

Jedan Marsov meteorit, ALH84001, pronađen je na Antarktiku 1984.



On sadrži sićušne cjevaste strukture koje su znanstvenici NASA-e senzacionalno označili kao “moguće mikroskopske fosile koji su možda živjeli na Marsu prije više od 3,6 milijarda godina.”


EETA 9001 Marsovski meteorit

Znanstvenici na Britanskom otvorenom sveučilištu objavili su u listopadu 1996. godine, da drugi Marsov meteorit, EETA 79001, također sadrži kemijske oznake života – u tome slučaju, začuđujuće, “organizme koji su mogli postojati na Marsu prije 600.000 godina.”

…

Međutim, ironija sudbine je da postojanje života na samoj Zemlji i dalje ostaje jednom od najvećih neriješenih tajni znanosti. Nitko ne zna kada je, zašto i kako on ovdje počeo. Izgleda da je iznenada eksplodirao, niotkuda, u vrlo ranoj fazi povijesti planeta. Iako se smatra da se Zemlja oblikovala prije 4,5 milijarde godina, najstarije stijenje koje je preživjelo mlađe je od toga – staro je oko 4 milijarde godina. Pronađeni su tragovi mikroskopskih organizama starih oko 3,9 milijarde godina.

Pretvaranje nežive materije u živu čudo je koje se nije nikada ponovilo, koje ni najnapredniji znanstveni laboratoriji ne mogu ponoviti. Vjerujemo li doista da se takva začuđujuća kozmička alkemija mogla slučajno dogoditi samo u prvih nekoliko stotina milijuna godina dugoga postojanja Zemlje?


Sir Fred Hoyle

Profesor Fred Hoyle (O kojemu je Matrix World pisao odvje.) sa Sveučilišta u Cambridgeu ne misli tako. Njegovo objašnjenje za podrijetlo života na Zemlji tako rano nakon oblikovanja planeta je, da je on uvezen izvan Sunčeva sustava na velikim međuzvjezdanim kometima. Neki dijelovi sudarili su se sa Zemljom, oslobađajući spore koje su se čuvale u obamrlom stanju u ledu kometa. Spore su se proširile i ukorijenile po cijelom novo oblikovanom planetu, koji su ubrzo kolonizirali otporni mikroorganizmi. Oni su se polako razvijali i razmnožavali, proizvodeći ogromni niz životnih oblika koje danas poznamo.

Vjeruje se da prvi planet na razmaku od Sunca u našem Sunčevu sustavu, sićušni, uzavreli Merkur, nije spojiv s bilo kojim zamišljenim oblikom života. Ista je stvar s Venerom, drugim planetom od Sunca, gdje se koncentrirana sumporna kiselina izlijeva dvadeset Četiri sata na dan iz otrovnih oblaka. Zemlja je treći planet od Sunca. Četvrti, Mars, nesumnjivo je najsličniji Zemlji u Sunčevu sustavu.

Njegova os je pod kutom od 24,935 stupnjeva u odnosu na ravan njegove putanje oko Sunca (Zemljina os nagnuta je 23,5 stupnja). On se okrene oko svoje osi za 24 sata, 39 minuta, 36 sekundi (Zemljino vrijeme okretanja je 23 sata, 56 minuta, 5 sekundi). Poput Zemlje, Mars je izvrgnut cikličnom aksijalnom kolebanju koje astronomi nazivaju precesija. Poput Zemlje, on nije savršena kugla već je spljošten na polovima i proširen u okruglu izbočinu na ekvatoru.

Kao i Zemlja, on ima četiri godišnja doba. Poput Zemlje, on ima ledene polarne kape, planine, pustinje i pješčane oluje. Iako je Mars danas ledeni pakao, postoje dokazi da je u nekom starom razdoblju on bio živ s oceanima i rijekama, i uživao klimu i atmosferu sasvim sličnima onima na Zemlji.



Najranije iznimne slike snimljene su tijekom 1972. i pokazuju područje Marsa poznato kao Elysiumski četverokut. U početku se tim slikama pridavalo malo pozornosti. Onda se 1974. godine pojavila kratka bilješka u znanstvenom časopisu Icarus. Mack Gipson, Jr. I Victor K. Ablordeppy napisali su u svom članku:



Trokutaste i piramidalne građevine primijećene su na Marsovoj površini. Smještene na istočnom središnjem dijelu Elysiumskoga  četverokuta, sljedeći B četverokuti vidljivi su na fotografijama s Marinera: MTVS 4205-3 DAS 07794853 i MTVS 4296-24 DAS 12985882.



Te građevine bacaju trokutaste i mnogokutne sjene. Vulkanski čunjevi sa strmim stranama i utisnuti krateri postoje samo nekoliko kilometara dalje. Prosječni promjer trokutastih piramidalnih struktura u osnovi približno je tri kilometra, a prosječni promjer mnogokutnih struktura približno je šest kilometara.


Carl Sagan o Marsovskim fotografijama piramida

Jedna druga fotografija s Marinera, četverokut 4205-78, sasvim jasno pokazuje četiri masivne trostrane piramide. Astronom sa Sveučilišta Cornell, Carl Sagan, komentirao ih je 1977.



“Najveće su,” pisao je on, “tri kilometra preko osnove i jedan kilometar visoke – mnogo veće nego piramide Sumera, Egipta ili Meksika na Zemlji. Izgleda da su potkopane i stare, a možda su samo male planine koje je pijesak stoljećima zasipao. Ali mislim da one zahtijevaju brižljivo promatranje.” Posebno značajno za te četiri građevine uhvaćene u tom posljednjem četverokutu je to, što izgleda da su one postavljene na Marsovu površinu prema određenom modelu ili rasporedu vrlo sličnome piramidama na zemaljskim lokacijama. U tome su vrlo slične s drugim Marsovim “piramidama”, koje leže u predjelu poznatom kao Cydonia, na približno 40 stupnjeva sjeverne geografske širine, skoro na pola puta oko planeta od Elysiuma.



Orbitalna letjelica Viking 1 fotografirala je piramide Cydonije 1976. s visine od oko 1.000 milja, a prve ih je ustanovio na Vikingovom četverokutu 35A72 Dr. Tobias Owen (danas profesor astronomije na Sveučilištu na Havajima).



Isti četverokut, koji pokriva približno 34 sa 31 milju – što je otprilike veličina širega Londona – također pokazuje mnoga druga obilježja koja bi mogla biti umjetna. Letimičan pogled otkriva samo zbrku brda, kratera i škrapa. Međutim, postupno, kao da se uklanja veo, počinjemo osjećati nejasan prizor kao organiziran i strukturiran – i previše organiziran a da bi bio rezultat slučajnih prirodnih procesa.



Zagonetne slike Marsa koje je napravio Mariner.

Iako je mjerilo veće, ne izgleda isto kao što bi neka arheološka mjesta na Zemlji mogla izgledati ako se fotografiraju s visine od 1.000 milja. Što više ispitujemo četverokut, to više postaje očito da bi on doista mogao biti skup ogromnih srušenih spomenika na površini Marsa.


Lice iz Cydonije

Među njima je daleko najdramatičnije lice poput sfinge, koje NASA službeno odbacuje kao varku svjetla i sjene.



To objašnjenje neki su ozbiljno počeli dovoditi u pitanje tek nakon 1980., kao što ćemo vidjeti u 2. dijelu, kada je Vincent DiPietro, i sam kompjutorski znanstvenik u NASA Goddard centru za svemirske letove, otkrio jednu drugu sliku “Lica” na četverokutu 70A13.



Ta druga slika, koja je dobivena 35 Marsovih dana poslije prve i pod drukčijim svjetlosnim uvjetima, omogućila je usporedne poglede i detaljna mjerenja Lica. Cijelo lice sa svojim izražajnim pokrivalom za glavu, skoro je 1,6 milje dugačko od krune do brade, 1,2 milje široko i nešto ispod 2.600 stopa visoko.



Lice bi moglo biti mala planina, izložena prirodnom zubu vremena. Ali koliko planina ima tako zagonetno sličnu lijevu i desnu stranu? Analitičari slika kažu da je vrlo malo vjerojatno kako je “bilateralna simetrija” Lica, koje oponaša prirodan, gotovo ljudski izgled, uslijedila slučajno. A to potvrđuju druga obilježja koja su poslije utvrđena pod kompjutorskim povećanjem. Ona uključuju “zube” u ustima, obostrane prekrižene crte iznad očiju i pravilne poprečne pruge na glavi – koje barem neke istraživače podsjećaju na pokrivala za glavu starih egipatskih faraona.

Prema Dr. Marku Carlottou, stručnjaku za obradu fotografija, “Ta se obilježja pojavljuju na obje Vikingove slike, koherentnih su oblika i strukturalno su dio predmeta; stoga ih nije prouzrokovala slučajna buka ili sredstva za obnavljanje slike i postupak povećanja.”

Dr. Leonard Martin s Lowellovog opservatorija u Arizoni, izvijestio je da su dvije uzastopne slike koje je snimila NASA-ina orbitalna letjelica iznad područja upravo južno od Valles Marineris stvarno “navijestile eksplozivni mlaz ili odušak pare.”



Vincent DiPieto i Gregory Molenaar izvršili su kompjutorsko uvećanje tih slika. Oni su zaključili: “ne samo da smo potvrdili Dr. Martinovo otkriće, već smo pronašli kompresijski krug oko središnjega stupa… Razlika u veličini između dva četverokuta naznačuje da se oblak podiže brzinom preko 200 stopa u sekundi.” “Vodeni mlaz” prijeporno je pitanje. Ali znanstvenici ne opovrgavaju dokaze da je Mars posjedovao ogromne izvore tekuće vode u prošlosti, a to se može vidjeti prostim okom na desecima tisuća NASA-inih fotografija.



Tim stručnjaka u NASA-inom Uredu za program egzobiologije nedavno je detaljno procjenjivao te dokaze. U njemu su bili između ostalih: Dr. David Des Marais iz NASA-inoga Amesovog istraživačkog centra, Dr. Michael Carr iz Američkog geološkog pregleda, Dr. Michael A. Meyer iz NASA-inoga stožera i pokojni Dr. Carl Sagan. Dolje navodimo u podužem izvodu njihove zaključke koji predstavljaju opće znanstveno mišljenje o toj temi:



Jedan od najzagonetnijih vidova Marsove geologije je uloga koju je odigrala voda u evoluciji planeta. Iako je tekuća voda nestabilna na površini pod sadašnjim uvjetima, vidimo obilje dokaza o vodenoj eroziji. Najveću pozornost pobuđuju velike suhe doline koje tumačimo kao posljedice velikih poplava.


Preuzeto sa ...

Knjiga ...
"Tajne Marsa", autori Graham Hancock, Robert Bauval, John Grigsby


Bilješka autora

Tajna Marsa objavljuje se u SAD-u jedino pod mojim imenom, jer sam ja glavni autor i koordinator. Ipak, osjećam kako je važno da čitatelji znaju kako je ova knjiga doista djelo više autora. Da budem konkretan, ja sam isključivi autor poglavlja od 1 do uključivo 4 i poglavlja 18 do uključivo 26. Moj pomoćnik u istraživanju John Grigsbury napisao je poglavlja od 5 do uključivo 16 (uz doprinos Roberta Bauvala u poglavlju 16). Ja sam uglavnom napisao poglavlje
17 uz doprinos Johna Grigsbyja i Roberta Bauvala.
S obzirom na zajedničku prirodu ovoga djela, izabrao sam oblik "mi" kroz cijelu priču. Kada upućujemo na "naše" prethodne knjige u prvom redu to se odnosi na moju knjigu Otisci bogova, knjigu Roberta Bauvala Tajna Oriona i knjigu koju smo Robert i ja zajedno napisali Poruka sfinge.
Zahvale idu Chrisu O'Kaneu uključenom u Mars Project U.K. i Simonu Coxu za naše istraživanje u knjižnici i odjelu za dokumentaciju.
Posebne zahvale idu i Dr. Bennyju Peiseru sa Sveučilišta John Moore u Liverpoolu koji nam je ljubazno stavio na raspolaganje svoju osobnu knjižnicu.
Želio bih dodati da je važna zadaća Tajne Marsa privući pozornost javnosti na otkrića, koja su učinili znanstvenici širom svijeta u vezi s Marsovim anomalijama i u vezi s vrlo ozbiljnim i hitnim pitanjem planetarnih kataklizmi. Bez ustrajnoga i temeljitoga rada tih znanstvenika, mi ne bismo mogli napisati nikakvu knjigu. Pokušali smo izvijestiti o njihovu radu i objektivno ga predstaviti, kad god je to bilo moguće njihovim riječima, ali svi zaključci koje smo iz toga izvukli naši su vlastiti. Mi smo u tom smislu odigrali ulogu sinteze, povezujući dokaze i podatka iz mnogih raznih područja istraživanja.
Tek kada smo počeli sastavljati komadiće slagalice, i sami smo postali svjesni velike slike i doista uznemirujućih implikacija, koje ona ima ne samo po prošlost Zemlje, već i po njezinu budućnost.

Graham Hancock

Treba postaviti sebi pitanje kakav je ovaj lik Jehova bio manipulator i zasto je ovo radio.

Prvo moramo mu cestitati na izuzetnoj manipulativnoj moci jer je ubedio celo pleme jevreja da napuste svoje domove u krenu u neizvesnost, sto moramo priznati se desava u slucajevima velike gladi ili pretnje od strane ratova ili prirodnih nepogoda.

Drugo ovde opet postoji lekcija iz upornosti, tvrdoglavosti i ludosti. Nekoliko generacija jevreja je umrlo da bi dosli negde. Kako su trenirali svoju decu - a zna se da se deca uvek bune protiv odluka svojih roditelja i svaka sledeca generacija ima svoje ideje sta i kako dalje ali ipak oni su nastavili iako su im preci ostavili kosti na putu ka neizvesnosti.

Trece, mozda najvaznije je kad su stigli u tu "obecanu zemlju" tamo su ziveli kao robovi. Bash lepa buducnost, nema sta. Ali ne, tvrdoglavost, upornost i glupost jos jednom uzimaju danak i ti isti nomadi jos uvek veruju lazljivcu, manipulatoru ili jednostavno glupanu koji ih je odveo u ropstvo, i to tako vec, koliko vekova?

I sta je taj famozni "vodja" klana jevreja za njih ucinio dobro, sem sto su pomrli na milione.
Sta bi bilo da nisu bili obecani narod?  Pa verovatno bi ih danas bilo vise od 20 miliona.

U Sumeriji su tad pocele sezone zega ,bilo je logicno poslati ih prema plodnoj dolini Nila kaja je zivela u izobilju ,
a i po broju nije ih bilo tako mnogo tada  .

Hebrew je bilo malo nomadsko pleme koje je lutalo Izmedju (2000-1700 BC )tom teritorijom zvanom "Plodnim Polumesecom "zbog oblika i tri reke koje su ih okruzivale Nil ,Tigris i Eufrat.
Uglavnom su bili centrirani oko Hebrona po kome su dobili ime.
Hebrew pleme se nastanilo u Caanonu sto je danasnja palestinska teritorija Lebanona i Jordana i nalazi se izmedju Medeteranskog mora i Jordanske reke ,to su uglavnom sve bili stari utemeljeni trgovinski putevi koji su vodili do vaznih brodskih luka od Persijskog Golfa pa do Mediteranske obale.
Abraham je imao sina Isaka a on sina Jakoba .Od 12 Jakobovih sinova
Reuven, Shimon, Levi, Yehuda, Yissachar, Zevulun, Dan, Gad, Naftali, Asher, Yosef i Benyamin.
stvoreno je 12 izraelskih plemena ,ali to su u pocetku bile samo prosto prosirene porodice od kojih je kasnije stvorena federacija .Zbog suse su napustili Canaan i preselili su se u Goshen na teritoriju severnog Egipta ,
Njihovi potomci su kasnije tu porobljeni i posle 400 godina rostva egipatske vlade pod komandom raznih Faraona
YHVH bog Izraela je poslao proroka Mozesa ili Mojsjea iz plemena Levi da oslobodi decu Izraela.
Oni su onda svi emigrirali iz Egipta (oko 30 hiljada ljudi) i lutali su Sinai pustinjom citavih 40 godina pre nego sto su skupili dovoljno ljudi i onda su osvojili nazad zemlju svojih predaka pod komandom Joshua i taj dogadjaj (1400BC) obelezava stvaranje Izraela kao politicke nacije.
Dok su bili u pustinji primili su 10 zapovesti na planini Sinai od YHVH koja je dana Mojsjeu.
To je bio pocetak prve Abrahamske religije. Zatim su razdelili teritoriju Canaana na 12 delova za 12 plemena.
I ta federacija je trajala 400 godina i takozvane sudije su vladale svim aferama.
Tek je u 1000 BCE ustanovljena izraelska monarhija sa Saulom na vrhu ,pa kraljom Davidom i njegovim sinom Solomonom. David je ustanovio Jerusalim kao glavni grad Izraela nacionalni i duhovni.
Posle Davidove smrti je izbio civilni rat izmedju 10 plemena na severu i dva plemena na jugu (Judah i Benjamin).
Nacija se podelila na dve drzave Izrael sa deset plemena i kraljevstvo Judah od koga su dobili ime(jews)jevreji.
Izrael je onda porobljen ad Asirijskog vladara Shalamanesera u 800 BCE.
I ne postoji nikakav prihvacen istorijski zapis o sudbini tih 10 plemena ,
kojima se neki obracaju kao" izgubljenim plemenima Izraela".
Smatra se da je jedna petina Izraelita (nekih 40 hiljada )raseljena i deportirana sa tog podrucija.

Ko je ili sta je bilo pre Abrahama?

>>Oni su onda svi emigrirali iz Egipta (oko 30 hiljada ljudi) i lutali su Sinai pustinjom citavih 40 godina pre nego sto su skupili dovoljno ljudi

I onda ih je cika Jahve pustio da se pate 40 godina lutajuci pustinjom. A koje su to ljude skupljali u pustinji da se bore za njih? Drugo nije pustinja crna rupa da ne mozes da izadjes iz nje. Trece, sta su jadni jeli u toj pustinji, pesak? A pobegli su iz kraja jer je nastupala susa. A da pustinja je poznata po tome sto tamo nema suse. Ma daj!