Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Važno je da vanjski fokus koji je usmjeren na ciljeve i postignuća ne zamagli onaj unutarnji koji je izvor mira i intuicije.

Naša osjetila mogu primiti, a mozak procesirati ograničenu količinu informacija. Nemoguće je vidjeti, čuti, doživjeti sve. Koje će informacije doći u fokus, a koje će biti zanemarene, izbrisane ili reinterpretirane ovisi o našoj individualnosti. Biolog će u šumi primijetiti kvalitetu kore drveta, a slikar igru svjetla koje stvara treperenje lišća. Biznismen će na domjenku među grupom ljudi naćuliti uho kad čuje za poslovni napredak, a glazbenik će pokušati detektirati što to svira u podlozi. Naše sklonosti, interesi i osobine ličnosti oblikuju fokus koji nam služi kao orijentir za djelovanje. Nešto nam je važno, a nešto nevažno. U nešto ćemo se sasvim uživjeti, dok nešto drugo nećemo ni primijetiti. Ono što (putem svojih svjesnih i nesvjesnih odabira) stavljamo u fokus, čini kostur naše subjektivne realnosti.

Fokus koji je određen svjesnim dijelom naše ličnosti je prilično jednostavno objasniti. Nešto nas zanima, a nešto ne. Nešto želimo, nešto ne želimo. Nešto procjenjujemo korisnim, a nešto ne. Ali, što se događa kada je procjena stvarnosti oblikovana našom nesvjesnošću? Neke ljude ćemo na prvu loptu poželjeti upoznati, a neke ćemo iz nekog nejasnog razloga izbjegavati. U odnosu na neke ćemo se postaviti zaštitnički, a u odnosu na neke druge ćemo se osjetiti nesigurnima. Neki će u nama buditi nervozu, a neki euforiju.

 Kroz mimiku, boju glasa, riječi koje upotrebljavamo i kroz cjelokupno zračenje izviru naše nesvjesne poruke. Takva komunikacija, baš kao i ona svjesna ima svoj fokus, svoj smjer. Zbog takvih nesvjesnih (in)kompatibilnosti, u svakodnevnom životu se u tren oka se povežu suprotnosti: mučitelj i žrtva, narcis i obožavatelj, popustljivac i domina. Takve privlačnosti su poput neke vrste ljepila koje svakome teži prilijepiti ono što mu fali. Ako se unutarnji proces dobro završi, osoba shvati da ono što je tražila ima u sebi i da joj ne treba druga osoba da taj ´nedostatak´ popuni ili ispravi.

S druge strane, naše nesvjesno je i izvor intuicije koju možemo nazvati nekom vrstom osjetilne inteligencije. Racionalno promišljanje ponekad ne može dovesti do rješenja s kojim smo zadovoljni, već je jedino što nam preostaje ravnanje po feelingu, po onom što nam se (iz nekog nepoznatog razloga) čini da je prava stvar, pravi odabir, odluka koja je ok. Einstein je izjavio da problem nikada ne može biti riješen istim načinom razmišljanja kojim je i stvoren. U nekom trenutku, kada vidimo da nas dosadašnji način razmišljanja nikuda ne vodi, jedino što nam preostaje je - pratiti osjećaj, intuiciju, unutarnji glas koji ne dopire iz glave, nego iz grudi. Tada se jednostavno dogodi da bez previše razmišljanja znamo da je to to, da je sve u redu, da se krećemo u pravom smjeru.

Kako razlikovati ljepilo nesvjesnosti koje nas vuče u teške i problematične odnose od intuicije koja nas usmjerava u pravcu koji je ´onaj pravi´? U prvom slučaju imamo osjećaj da nas nešto tjera ili vuče da se ponašamo na određeni način, a ne da je to naš slobodni odabir. Osim toga, često se u takvim odnosima događa da ´mašta radi svašta´ to jest da iluzija popunjava stvarnost koju jasno ne vidimo jer smo na jedno oko zažmirili. To zapravo znači da se nismo ravnali prema unutarnjem osjećaju, već da smo ga u nekom trenutku napustili.

Kada se ravnamo prema intuiciji, u unutarnjem fokusu je dobar osjećaj. Recimo – pomislite da biste mogli učiniti ovo i primijetite kako se pritom osjećate. Zatim pomislite da biste mogli učiniti ono i primijetite kako se pritom osjećate. Intuitivni odabir između ovog i onog se zasniva na osjećaju koji nije ni pretežak (vezujući, gušeći) ni prelagan (impulzivan, euforičan), nego stabilan i poticajan. To je osjećaj mira i zadovoljstva koji u sebi nosi sjeme akcije.

Važno da vanjski fokus ne zamagli onaj unutarnji. A upravo to je ono što zapadnog čovjeka sve više pritišće. Postignuća, ciljevi, pogledi izvana… Vanjski fokus je javni, on je na cijeni, dok je onaj unutarnji intiman, ne traži vanjsku procjenu, dovoljan je sam sebi. Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Može rasvijetliti, ali može i spržiti. Kada je vanjski fokus pre jak, kada je čovjek ´van sebe´, onda se troši, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. Kada je unutarnji fokus pre jak, kada je čovjek previše ´u sebi´, postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i izučavanju svojih unutarnjih stanja.

Važno je razviti dvosmjernu komunikaciju – pogled prema unutra i pogled prema vani. Unutarnji fokus je ukorijenjen u osjećaje i tijelo, vanjski fokus je razgranat u svjesne odabire, a rezonanca unutarnjeg i vanjskog fokusa čini intuiciju koja nam govori jesmo li ili nismo na pravom putu.

© Tomica Šćavina 2008
Poticaj