Ljudi su genralno skroz OK, i znachajna vecina bi da pomogne ali ne znaju kako.

mislis na osobe bez hendikepa?
ako mislis na njih moje iskustvo je dosta drugacije, uvek su tu neka prozivanja i razne gluposti, podsmeh i tako dalje da ne nabrajam

Bez obzira. Verujem da je vecina OK.

Normalne u smislu osobe bez hendikepa, ne normalne u smislu jedni su ok, drugi su idioti.
Nisam se nasao prozvanim, odgovaram iz mog ugla, uzevsi u obzir i ostale postove...
Drustvo je drustvo.
Ja sam pojedinac.
Na drustvo mogu vrlo malo da uticem, a mislim da to na najbolji nacin radim tako sto formiram ispravnu klimu oko sebe.
Ipak, to sto drustvo pravi greske, ne opravdava tu vrstu iracionalnog ponasanja...

Pre par meseci sam najgnusnije izvredjan i izetiketiran, od strane jedne osobe koja je cak faktor u nekoj organizaciji osoba sa invaliditetom, samo zato sto sam nakon citanja stranica i stranica uvreda i primedbi na racun lokalnih vlasti (koje uzgred ne podnosim), rekao da se stvari polako pomeraju na bolje i da je to ocigledno, da se na tome radi i da je grad mnogo pristupacniji za osobe u kolicima nego nekad... to je mali korak do cilja, ali je ipak zasluzio pored toliko pljuvanja i bar jedno malo hvala...
Cak sam bio maksimalno uljudan i pristojan kada sam to pisao...

To su ekstremi, ali interesantno da takav ekstrem predstavlja negde tu zajednicu koja je veoma brojna...

Nisam o tome govorio... govorio sam o "Mogu sam" kada je to iskljucivo bespotrebno mucenje...

Za ovo mogu da se slozhim. Mada ja lichno u praksi nisam naishao na takav sluchaj tvrdoglavosti. O tome se uglavnom samo pricha na tim skupovima.

kome nije potrebna moja pomoc nece je ni dobiti bio on osoba sa invaliditetom ili bez potpuno je svejedno 

poznajem nekoliko osoba sa hendikepom koji vode ispunjenije i uspjesnije zivote nego vecina koje poznajem.
ne cudim se tome.

potpuno je normalno da ih "zdrava" osoba ne moze razumjeti,
kao sto se ne moze razumjeti do kraja nista sto nije proslo kroz nase iskustvo.
i potpuno je normalno osjetiti izvjesnu nelagodnost koju osoba sa zdravim moralnim nadzorima kanalise na pravi nacin.
nije to dokaz da su svi "zdravi" losi ljudi,
vec je u prirodi ljudskoj da zazire od necega sto predstavlja nesrecu,nepravdu ili bilo kakvu anomaliju,koja nas samo podsjeca na to kako zivot zna biti surov i koliko zapravo imamo srece....ljudi su odvajkada,pa i nesvjesno zazirali od "drugacijih".

ono sto ja jesam primjetila,a sto ima ima utemeljenje kada se o tome dublje i nepristrasno razmislja,svaki fizicki nedostatak i anomalija,sasvim je normalno,odrazava se i na psihu!
da ne duzim sta bi sve to moglo da bude,
ali sam htijela da kazem da razumijem sta je Serbian Fighter htio da kaze u jednom od svojih postova.

naravno,
glasam za svako uvazavanje i pomoc ljudima sa hendikepom.
zao mi je sto se to naglasava,to bi trebalo da se podrazumjeva.

Pomoć psihologa osobama s invaliditetom    



U razmatranju potrebe da se psiholozi bave osobama s invaliditetom može se poći od saznanja da se pojedinci značajno međusobno razlikuju, bez obzira kojoj skupini pripadaju ili od koje su bolesti oboljeli. Neki će zatražiti psihološku pomoć; neki će je trebati, ali je nikad neće tražiti; a neki će je izrazito odbiti.
Potreba za vrstom pomoći koju pruža psiholog zavisi ne samo od psihičkog i fizičkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što psiholog može i komu treba.

Kao i u svim drugim skupinama i među osobama s tjelesnim ograničenjima postoje pojedinci koji smatraju da trebaju sami prevladati svoje poteškoće te da im u tome nitko drugi ne može biti od koristi.

Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinačno ili grupno, a usmjerene su obično na prevladavanje stresnih situacija, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajućih emocija.

Posebno se naglašava potreba za psihološkom pomoći kod kroničnih bolesti i stanja koja bitno utječu na kakvoću života, nalažu promjenu životnog stila i nameću razna ograničenja. Psihološka pomoć je usmjerena na prihvaćanje bolesti i disfunkcionalnost te na prevladavanje pratećih emocionalnih stanja. Najčešće su to tuga, depresivnost, ljutnja, očaj i slično. U raznim fazama bolesti ili stanja nakon povreda psihološke intervencije su usmjerene na ciljeve i sadržaje koji su tipični upravo za tu fazu i odvijaju se određenim redom.

Rad psihologa s osobama s invaliditetom može biti usmjeren na bilo koji problem (osobni, emocionalni, interpersonalni). Takav rad mogli bismo označiti kao rad na prilagodbi neke osobe na vlastita ograničenja i teškoće. Mogli bismo ga najkraće opisati paradigmom: KAKO DA LAKŠE ŽIVIM SA SVIM ONIM ŠTO NE MOGU?

Drugo važno područje u radu psihologa moglo bi se označiti paradigmom: KAKO DA SE USMJERIM NA ONO ŠTO MOGU I DA TO POBOLJŠAM?

Treće moguće područje rada psihologa je na poticanje pojedinaca s ograničenjima i hendikepima da otkrivaju i razvijaju potencijale koje nisu koristili prije bolesti ili povrede. To područje rada mogli bismo opisati paradigmom: KAKO DA PRONALAZIM I USAVRŠAVAM SVE ŠTO MOGU?

Percepcija i procjena samog sebe preusmjerava se s deficita i ograničenja na prepoznavanje drugih, ranije neotkrivenih ili nekorištenih potencijala.

U psihologiji je odavno poznato da su ljudski potencijali znatno raznovrsniji i bogatiji od iskorištenih. Ima mnogo razloga i subjektivnih i objektivnih koji na to utječu. I samo je obrazovanje i izbor zanimanja usmjeren prema "specijalizaciji" za neko područje. Mnogo energije i vremena trošimo da bismo usavršili znanja i vještine na odabranom području. Tako i ne razmišljamo što bismo još mogli uspješno savladati. Prema nekom idealnom konceptu ljudi imaju podjednake potencijale za razvoj raznih sposobnosti i vještina za svestranost. Praksa nas uči da ljudi većinom odabiru usmjerenost, a ne svestranost.

Naravno da takvo istraživanje i usmjerenost na otkrivanje i korištenje novih potencijala pojedinci mogu ostvariti i ostvaruju i bez psihologa. Psiholog može pomoći kod neodlučnih, pasivnih, malodušnih ili onih koji sebe vide prvenstveno kao osobu s ograničenjima.

Značajna pomoć u takvom nastojanju mogu biti drugi ljudi sa sličnim iskustvima, članovi udruge s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama s invaliditetom, te osobe s pozitivnim iskustvima u pronalaženju novih mogućnosti.

(Glasilo HUPT, autorica mr. sci. Nada Anić)
    
Izvor: Psihoportal