Čiji je ovo film?     
     

U ulozi režisera, projiciramo scene i dijelimo uloge. Govoreći ljudima kakvi bi "trebali biti" propuštamo ih upoznati.

U društvu s ljudima, vrlo često smo, iako izvana u dijalogu, iznutra u monologu. Tu sam "ja" i "moj dojam tebe". Drugim riječima, nismo u stanju doživjeti čovjeka kakav jest, jer smo zauzeti osobnim promišljanjima, iskustvima, interpretacijama, željama i očekivanjima koja on budi u nama. Stvarni dijalog započinje kada se probudi iskrena radoznalost za jedinstvenost osobe koja nije moj dojam tebe, već zaista - ti.

Kada si ti zaista - ti, to znači da te prihvaćam takvog kakav jesi. Zvuči jednostavno, ali ponekad se doima gotovo neizvedivo. Ono što dodatno komplicira stvar je obrambeni mehanizam zvan projekcija.

Do projekcije dolazi kada zbog nemogućnosti prihvaćanja nekih svojih osobina te osobine pripisujemo drugima. Ponekad se čini da umjesto očiju imamo projektore pomoću kojih ljude uvlačimo u svoje filmove. U nesvjesnoj ulozi režisera, projiciramo scene i dijelimo uloge. Govorimo ljudima kakvi bi "trebali biti" i na taj način ih propuštamo upoznati.

Nisu samo drugi ti za koje imamo osjećaj da bi se neprestano trebali mijenjati. I za same sebe često imamo pregršt ideja o tome kakvi bismo "trebali biti". Po gestaltističkoj paradoksalnoj teoriji promjene, mijenjamo se postajući svjesni kakvi smo, a ne nastojeći postati kakvi nismo.

Prihvaćajući sebe i druge onakvima kakvi jesmo, sve smo više u stanju odustajati od takozvanih odnosa međuovisnosti kako bi se okrenuli izgradnji odnosa cjelovitosti.

Odnose međuovisnosti karakterizira unutarnji stav koji bismo najlakše mogli opisati riječima: "dat ću da bih mogao dobiti", dok kod odnosa cjelovitosti ne postoji strah od manjka koristi ili gubitka naklonosti, a umjesto na vezivanju, naglasak je na oslobađanju. Ovakva promjena u doživljavanju sebe i drugih ne rezultira izolacijom i raspadanjem odnosa (mada neki odnosi pri tom jednostavno "slete s puta"), već upravo suprotno – pronalaženjem novog smisla, lakoće i radosti u njima.

Tu gluma prestaje. Uloga otpada i počinje improvizacija.

© Tomica Šćavina
Poticaj