Jean Monbourquette u svojoj knjizi Umjetnost opraštanja kaže da ima puno krivih shvaćanja oproštenja i da nejasnoća ili krivi pojmovi na tom području koče istinsko dozrijevanje osoba koje bi inače htjele oprostiti. Evo njegovih spoznaja na tom području.
 


Oprostiti ne znači zaboraviti

Puko zaboravljanje uvrede ne liječi našu "ranjenu" prošlost, nego je samo "sahrani" u podsvijest odakle će kroz razne prisile i psihosomatske bolesti trajno uznemirivati našu dušu i tijelo. Samo iskreno oproštenje ima moć ozdraviti naše pamćenje tako što uklanja prisilu podsjećanja na zadanu ranu. Osoba koja je istinski oprostila, oslobađa svoje pamćenje za nove i kreativne misli. Prema tome, oni koji kažu: "Opraštam, ali ne zaboravljam", daju dokaz dobrog duševnog zdravlja. Budući da su svjesno i slobodno oprostili uvredu, podsjećanje na nju ne uzrokuje nove patnje, nego donosi radost i povećava osjećaj osobne vrijednosti što se uspjelo pobijediti samog sebe.
 


Oprostiti ne znači zanijekati zadobivenu uvredu

Ima osoba koje svoju patnju i rane koje su im drugi nanijeli nastoje ukloniti obrambenim mehanizmom nijekanja. Takve osobe jednostavno ne žele priznati da ih je netko uvrijedio, jer bi im takvo priznanje uzrokovalo patnju i poniženje. Zanijekati pravo povrijeđenih osjećaja da svoju patnju iznesu na vidjelo, znači osakatiti svoju ličnost i pripremiti pogodno tlo za pojavu raznih duševnih bolesti, kao što je npr. depresija.
 


Oproštenje traži čitavu osobu

Čin istinskog oproštenja nije djelo same volje. Ono traži čitavog čovjeka. Ponekad susrećemo osobe koje vrlo lako i brzo opraštaju, ali kasnije se pokaže da su to učinile samo riječima iza kojih nije stajalo srce.
 


Oproštenje ne može biti silom iznuđeno

Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno.
 


Oprostiti ne znači vratiti se u stanje prije uvrede

Kad se jednom kruh ispeče ne može se od njega više imati brašno. Nakon bolne uvrede koja je ostavila rane na duši nemoguće je glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Ne isplati se uspostavljati stare odnose na laži, nego treba biti svjestan nove stvarnosti koja je nastala uvredom i oproštenjem i na njoj onda graditi nove i kvalitetnije odnose.
 


Oprostiti ne znači odreći se svojih prava

Da naše oproštenje ne bi postalo "zaklon zločincu" (Bernard Shaw), moramo se truditi da ga ne poistovjetimo s predajom pred nepravdom, posebno kad težimo da olako pružimo i "drugi obraz". "Oproštenje koje ne pobijedi nepravdu nipošto nije znak snage i hrabrosti, nego je, zapravo, znak slabosti i krive tolerancije." Takvo bi oproštenje ohrabrivalo zločince i stvarno im služilo kao zaklon njihovoj zloći.
 


Oprostiti drugom ne znači ispričati ga

Jedno od krivih shvaćanja oproštenja je naivno ispričavanje osobe koja nas je uvrijedila. Iako toga nismo svjesni, ovdje se ipak radi o sebičnoj motivaciji da ispričamo osobu koja nam je nanijela patnju kako bismo manje patili. Naime veću bol u duši osjećamo onda kad smo sigurni da nas je netko svjesno i slobodno uvrijedio, nego kad znamo da je to učinio u neznanju ili pod nekim pritiskom izvana.
 


Oproštenje nije demonstracija moralne nadmoći

Ima osoba koje opraštaju kako bi tim činom dokazali svoju moralnu nadmoć i tako ponizili osobu kojoj "opraštaju". Tako se pod prividom velikodušnosti može vrlo lako kriti težnja za vladanjem nad drugima.

Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je "skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom". Za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: "Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi" (M. Gray).
 



 Doc. dr. sc. Mijo NIKIĆ, psiholog
 izvor:Pliva zdravlje

Za pravo oproštenje su potrebne obe strane. Ukoliko ona strana koja je povredila nije svesna toga ili baš je briga, oštećenoj strani je potrebno da bude što dalje od te osobe i naravno, da ima sređen i ispunjen život, da bude zadovoljna sama sobom, jer nesrećan i nezadovoljan život je uzrok loših misli kao i vraćanje loših stvari iz prošlosti u mislima.
Kako je neko rekao, kad su ljudi dobri nisu uvek srećni, a kad su srećni uvek su dobri.
Šta hoću reći, džaba ti i da iskreno oprostiš nekome ako nisi srećan i miran zbog svog života.

Nešto mi baš ne štima kod  Doc. dr. sc. M.N.


Da li je ovo lična pobeda, ili samo odluka zrele osobe


Ako bi  uvredu, bol ili patnju  negirali nema ni  razloga za praštanje.
Dakle ili je negiranje ili je uvreda, bol, patnja???


Samo im se pričinilo da su oprostili ili možda imali želju da oproste.
Praštanje je  iznad nesavršene ljudske prirode


...znači prvo talion pa praštanje????????


Spremnost za praštanje uslovljena je samo ličnom odlukom .



...ali jeste lične snage i odlučnosti.

Hteli mi to ili ne aktom praštanja mi se ne vraćamo korak nazad ,  idemo dalje , napred. Praštanjem sebe lečimo od bola koji smo trpeli i koji bi trpeli
Nema tu želje ni za kakvom nadmoći,jednostavno to je pronalaženje leka za svoju dušu.

Praštanje je i  moć i vrlina .

Kako reče Meša Selimović
"Daj mi snage da oprostim.
Jer ko oprosti, on je najveći.
A znam, zaboraviti ne mogu”.

Mali off ...mišljenje MM je slobodno i pod blagim uticajem dobrog vina  bez posete Burek kafani