Ivan Mažuranić:

Smrt Smail-age Čengića

SADRŽAJ:
  I. Agovanje
  II. Noćnik
  III. Četa
  IV. Harač
  V. Kob

I. Agovanje
 
 Sluge zove Smail-aga,
Usred Stolca kule svoje,
A u zemlji hercegovoj:
"Ajte amo, sluge moje,
Brđane mi izvedite,
Štono sam ih zarobio robljem
Na Morači vodi hladnoj.
Još Duraka starca k tome,
Što me hrđa svjetovaše
Da ih pustim domu svome,
Jer su, reče, vlašad ljuta;
Oni će mi odmazditi
Mojom glavom vlaške glave:
Ko da strepi mrki vuče
S planinskoga gladna miša."
   Hitre sluge poslušaše,
Izvedoše tamničare.
Na noguh im teške negve,
A na rukuh lisičine.
Kad ih vidje silan aga,
On namaknu gojne vole
I dželate ljute rise,
Ter ih turskijem darivao darom:
Svakom momku ostar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje.
   "Ajte, krsti, dijeliti dare,
Štono sam vi Turčin pripravio,
Vam i vašijem Brdam kamenijem;
Vi bo kako, sva će Brda tako."
   Turčin reče, al mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Teško nije, tko se za nju bije.
   Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Proz poljanu mrka krvca teknu,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Poljana se napuni tjelesa,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Već tko zovnu Boga velikoga,
Tko lijepo ime Isusovo,
Ter se lasno rastadoše s suncem
Zatočnici mrijet naviknuti.
   Rijekom krvca poljem teče;
Turad bulji skrstiv ruke.
Tko je mlađi, rado gleda
Na lipovu krstu muke;
A tko starij', muke iste
Sam na sebi s vlaške ruke
Već unaprijed od stra ćuti.
   Ljutit aga mrko gleda
Gdje se silom divit mora
Silan arslan gorskom mišu.
   Tko si junak, osvetit se ne mo'š
Na junaku dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne iskali,
Što bez straha svi su pred njim pali.
   Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
   Videć aga krepost taku
Zazebe ga na dnu srca
Ko ledenijem ratom leden
Šiljak dušu da mu dirnu.
   Od tuge li za junaci,
Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima.
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar ne vidiš kako radi
Hrabar junak uspreć zimu,
Što mu s one piknje male
Po svem tijelu mrazne valja vale?
   Gledaj glavu, put nebesa
Gdje se oholo hrabra diže;
Gledaj čelo jasno i oko
Kako bistro pod njim sijeva;
Gledaj krepki stas, gdje svoju
Znajuć snagu ravno stoji;
Pak mi kaži, ima l' koja
Tudijer straha i najmanja sjena?
   A pak slušaj kako junak zbori
I strašljivce kako ostro kori:
"Vaj, Durače, starče stari,
Kuda 'š sade, kamo li ćeš?
Sad gdje smakoh gorske miše?
Il u goru? Brđani su tamo;
Il u ravno? na ravno će sići;
Il ćeš živjet da izgubiš glavu?
Najbolje je bježat pod oblake.
Mišad grize, ali po tlih gmiže;
Sam sur oro pod nebo se diže.
Penjite ga na vješala tanka,
Neka znade što mu strah valjade.
A Turčina, ako još imade
Gdjegod koga ter se vlaha boji,
Popet ću ga nebu pod oblake,
Tu nek plijen vranom vranu stoji."
   Mukom muče ropske sluge,
Mukom muče, plijen svoj grabe.
"Aman, aman!" starac pišti,
I Novica sin mu zaman
"Aman, aman!" suzan vrišti.
   Stoji aga gorsko zvijere,
Gvozden stupac, kamen tvrdi.
Dokle dahnu, rukom mahnu,
Starac Durak skoro izdahnu.
"Medet, medet!..." Dželat ljuti
Već mu i grlo dotle sputi.
Durak huknu, sve zamuknu.

II.
Noćnik
 
 Sunce zađe, a mjesec izađe.
Tko se vere uz klance niz klance
Ter se krade k onoj Gori Crnoj?
Obnoć grede, a obdan počiva,
Junak negda, sad ne junak više,
No trst, kojoj svaki hlad kidiše.
Šušne l' gdjegod pokraj puta guja,
Il rujeva ispod grma zeče,
Tad on, negda ljući guje ljute,
Malne zeca plašljiviji kleca.
Misli jadan da je gorski vuče,
Il još gori brđanski hajduče,
Ter se boji gdje će poginuti,
A ne stiže što mu srce muti.
Skupo drži svoju rusu glavu;
Nit je zlatna, nit je pozlaćena:
Vidi mu se, mrijet mu se neće,
A jest nešto što ga naprijed kreće.
   Je li hajduk, il uhoda turska,
Što uhodi sviloruna krda,
Il volova stada vitoroga?
Nit je hajduk, nit uhoda turska,
Već Novica, Čengića kavazu;
Bijesan Turčin, krvnik Gore Crne,
Koga znade i staro i mlado,
I ne bi ga pronijele vile,
A kamoli noge na junaku
Crnom Gorom na bijelu danu.
   Ob rame je diljku objesio,
Ljut jatagan o pojasu reži
I kraj njega do dva samokresa.
Gujsko gnijezdo strukom prikrilio,
Lak opanak na noge pritego,
A go rakčin na junačku glavu,
Od saruka ni spomena neima.
Bez saruka eto Turčin iđe;
Vidi mu se, ginut mu se neće,
A jest nešto što ga naprijed kreće.
   Pomno junak Cuce prevalio,
Još Bjelice ratoborne k tome,
Ter se maša kršnijeh Ćeklića.
Njih se maša, a Bogu se moli
Da mu dade i njih prevaliti
Ni čuvenu, ni gdje ugledanu.
Vidi mu se, mrijet mu se neće,
A jest nešto što ga naprijed kreće.
   Drugi pijetli u polju cetinjskom,
A Novica u polje cetinjsko;
Treći pijetli u mjestu Cetinju,
A Novica pade na Cetinje.
   Tudijer straži božju pomoć zove:
"Božja pomoć, cetinjski stražaru!"
Ljepše njemu straža prihvatila:
"Dobra kob ti, neznana delijo!
Otkuda si, od koje li strane?
Koja li te sreća nanijela,
Ter si junak rano podranio?"
   Mudar Turčin, za nevolju mu je,
Mudar Turčin mudro odgovara:
"Kad me pitaš, kazat ću ti pravo:
Ja sam junak od Morače hladne,
Od Tušine sela malenoga,
Ispod gore glasna Durmitora.
Nosim troje na srdašcu jade:
Jedni su mi na srdašcu jadi,
Što ni Čengić smaknu Moračane;
Drugi su mi na srdašcu jadi,
Što mi Čengić pogubio baba;
A treći mi na srdašcu jadi,
Što 'e još više, da još krvnik diše.
Već tako ti Boga velikoga,
Pusti mene tvome gospodaru,
Gospodaru i mome i tvome,
Ne bi li mi izliječio jade."
   Mudrije mu odvratila straža:
"Skin' oružje, neznana delijo,
Pa nos' glavu kuda tebi drago."
   Uprav Turčin dvoru na kapiju,
A posljednja iz vidika zvijezda:
Bješe zvijezda age Čengijića.

III.
Četa
   
Podiže se četa mala
Na Cetinju Gore Crne.
Malena je, ali hrabra,
U njoj jedva sto junaka,
Ne junaka biranijeh
Po obličju ni ljepoti,
Već po srcu junačkome;
Kojino će udariti
Ne na deset, da uteče,
Nego na dva, da ih siječe;
Kojino će umrijeti
Za krst časni, kijem se krsti,
Za krst časni i slobodu zlatnu.
   Čudna četa! ne kupljena,
Ko se ina kupi četa.
Tu se ne ču kano drugda:
"Tko je junak, na ždrijelo!"
"Na ždrijelo, junak tko je!"
Tu ne jeknu jeka kršna.
   Već ko tajni glas duhova,
Kojijem zbore višnji dusi,
Šapat tamni Gorom Crnom
S jedne stijene k drugoj prhnu,
Ter gle čuda! proz mrak scijeniš:
Studen kamen prima život,
Drhće, gamzi, diže glavu,
Iz tvrdoga stanca snažnu
Pest pomalja, nogu krepku,
I proz mrazne živce vruća
Rek' bi krvce vri mu rijeka.
   Vidiš zatijem pušku dugu,
Put nebesa gdje se koči,
A što struka o pojasu
Vjerna krije, tvoje oči
Tog ne vide; ... nu mrak gušći
Sve ti ote noćno biće;
Ode vojnik otkud glas doliće.
   Doba 'e gluho tamne noći,
Oblak krije zvijezde jasne,
Noć i struka gvožđe sjajno.
Iđe četa noćna, tamna,
A pred njome vitez vrli,
Drug da drugu o njem šapne,
Šapćuć bi ga Mirkom zvao.
   Iđe četa, ali kamo?
Man ćeš pitat četu istu.
Man ćeš pitat brze munje
I gromove gromke mani,
Kud se ore iznad gore?
Kad ti vazda odgovore:
"Ne mi, ne mi, no gromovnik,
Kom valjade svi da dvore!"
   Iđe četa, kuda? kamo?
Sam on znade koj' je gori.
Valja da je grešnik težak,
Na kog hoće da obori
Taku silu svrh nebesa
Sud njegove pravde vječne.
   Stupa četa tiho i gluho
Posred tisijeh, glusijeh tmina.
Ni tko šapće, ni tko zbori,
Ni tko pjeva, nit se smije:
Od sto glasa glasa čuti nije.
   Već ko oblak grada teška
Teške u krilu biče krije,
Pršeć muklo, prijeteć muklo
Poraz kraju gdje se vije:
Tako i četa tminom obavita,
Ko desnici podoba se višnjoj,
Stupa muče, nek se krivci uče
Da, jer grom se ne oziva smjesta
Na krivine, tijem sigurni nijesu:
Jer što kašnje, sve to jače tuče.
   Ne zvekeće gvožđe svijetlo,
Niti grme smrtne cijevi,
Ni na lagan stupaj nogu
Ozivlju se sjajne toke:
Već, ko znajuć koga nosi,
Pod opankom hrabre djece
Podaje se vrlet tvrda,
A vrletna nize brda.
   Vjerna uz druga drug koraca
Nerazlučno, vjerno i tvrdo,
Ko Blizanci zvijezde jasne,
Kad sunčani zrak ugasne.
   Komljani im i Zagarač,
Bjelopavlić ljuti k tome
Davno veće straga ostaše,
Ter već gaze lomne Rovce.
A za Rovci družba noćna,
U prozorje rane zore,
Na Moraču slavnu pade,
Od Morače hladne vode
Ime zemlji koj izvode.
   Hrabra četa dan danovat
Na Morači hladnoj sjela.
Tko se snizi k rosnoj travi
Sankom krijepit snagu tijela;
Tko ljut oganj puški ogleda
I fišeke smrtne broji,
Il ostricu pouzdanu
Vjernu nožu gladilicom gladi;
Tko izvabiv iskru iz kremena
Tvrdijem nadom, ter u šušanj laki
Zapretav je, pak navaliv granja,
Začas malen dahom junačkijem
Plamen piri; a tko darak
Stada krotka, četvrticu ovna,
Na ljeskovu veseo vrti ražnju,
Il bijela krišku sira
Iz utrobe vjernoj torbi vadi.
Ožedni li? Morača je blizu;
Treba l' kupe? ima dvije ruke.
   Uto i dan već rudjet poče,
I susjednoj u planini
Javit krdo čuješ glas pastijera,
Kojemu se zvonko oziva
Prevodnika ovna zvono.
   Kad al eto inoga pastijera
Gdjeno krotak k svome stadu grede.
Ne resi ga ni srebro ni zlato,
Nego krepost i mantija crna.
Ne prate ga sjajni pratioci
Uz fenjere i duplijere sjajne,
Ni ponosnijeh zvona sa zvonika:
Već ga prati sa zapada sunce
I zvon smjeran ovna iz planine.
   Crkva mu je divno podnebesje,
Oltar časni brdo i dolina,
Tamjan miris što se k nebu diže
Iz cvijeta i iz bijela svijeta
I iz krvi za krst prolivene.
   Kad se četi bliže prikučio
Vrijedan sluga vrednjeg gospodara,
Božju joj je pomoć nazivao.
Pak okupiv hrabre vitezove,
Na studen je kamen pokročio,
Studen kamen, al je srce vruće.
Dobar starac četi besjedio:
   "Djeco moja, hrabri zatočnici,
Vas je ova zemlja porodila,
Kršovita, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.
   Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,
Oci vaši za nj lijevahu krvcu,
Za nj vi isti krvcu prolijevate:
Za vas draže u svijetu neima.
Oro gnijezdo vrh timora vije,
Jer slobode u ravnici nije.
   Vas, koji ste vikli tome
Boraviti trijezne dane,
Tko vas haje plode l' krši vinom?
Tko vas haje plode l' krši žitom?
Tko vas haje plode l' krši svilom?
Dok po vrelijeh hladne vode ima;
Dok po dragah bujna stada muču;
Dok po brdijeh sitna krda bleje?
   Praha imaš, olova ti dosti;
Desnica je jaka u junaka;
Ispod vjeđa oko sokolovo;
U prsijeh vruće srce kuca;
Vjera 'e tvrda, njom okrenut nećeš;
Pobratima pobratim te pazi;
Vjerna muža grli žena vjerna;
Dar ti djelom plemenita pjesma;
Gvožđa l' trebaš? Ture ti ga nosi:
Eto svega što ti srce prosi!
   Al nadasve što krš ovu kiti,
Krst je časni što se nad njom visi.
On je što ve u nevolji jači;
On milostiv što ve nebom štiti.
   Ah, da vide svijeta puci ostali
Iz nizina, otkud vida neima,
Krst ov' slavni, nepobijeđen igda,
Vrh Lovćena što se k nebu diže;
Pak da znadu kako neman turska,
Grdnijem ždrijelom progutat ga radeć,
O te krši zub svoj zaman krši:
Ne bi trome prekrstili ruke,
Dok vi za krst podnosite muke,
Nit bi zato barbarim ve zvali,
Što vi mroste dok su oni spali!
   Za krst časni spravni ste mrijeti.
Za nj se i sad mrijet podigoste,
Srdžbe božje hrabri osvetnici;
Al tko Bogu vjerno služit grede,
Čistijem srcem služiti mu valja,
Čistom dušom vršit onom treba
Koji vrši Bog što sudi s neba.
   Il vas tkogod uvrijedio brata;
Il nejaku dragi protivniku
Život dignuv ogriješio dušu;
Ili putnu zatvorio vrata;
Il do vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uskratio hranu;
Il ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grijeh, sve su djela prika:
Bez kajanja neima oprosnika.
   Kajite se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
Duša k onom koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
Tijek izmiče bjeguć, kajite se;
Kajite se, jerbo zora rana
Nać će mnogog kud zavazda gre se.
Kajite se..."
   Ali u grlu
Dobru starcu riječca zape,
A na sijedoj bradi bistra
O sunčanu kaplja zraku
Ko biserak sitan sinu.
Valjda i njega mlada ljeta
Uspomenom gorkom kore,
Tere liječeć stadu rane,
Sam se svoje sjeti boli:
Dobar pastijer, jer što kaže inom
I sam svojijem potvrđuje činom.
   Stoji mnoštvo razboljeno
Blagom riječi starca blaga;
Jaganjci su rek' bi tihi,
Što bijahu gorski lavi;
Taka čuda božja riječ pravi.
   Al međuto, tko se ukaza
Pred očima čete krotke,
Ter sto ruku za sto noža
U jedan se časak maša?
Čudno biće! Sto srdaca
Od nebesa svratit vrijedno,
I sto volja što ushtije,
Sve razorit ono jedno!
   Novica je, krvnik kleti.
Novica je, pun slobode,
Gdje k pobožnu stupa krugu,
Ter pristupiv k starcu bliže,
Krepki ovako glas svoj diže:
   "Bogom braćo, hrabri Crnogorci,
Ne mašajte za oružje svijetlo.
Novica sam, al ne koji prije,
Jer ne na vas, nego s vami gredem
Turskom krvi sad omastit ruke.
U Turaka dosle što imadoh,
Nemio mi sve ugrabi Turčin.
Ne osta mi neg' desnica hrabra,
I ta odsle crnogorska budi.
A jer krstu ne podoba junak
Nego kršten, žudim, krstite me,
Jer ne radit hitro nuka vrijeme."
   Sto desnica na te riječi
Oružja se manu ljuta,
A sto očiju ko proz rosu
Mješte sunca dugu vidje.
   Mignu okom starac dobri;
Morače mu kapu daše:
"Vjeruj, sinko, u višnjega Oca,
I njegova odvijeka Sina,
I trećega milostiva Duha:
Vjeru vjeruj, spasit će te vjera!"
Reče, i ljuta poli nevjernika
Pred svjedocim planinam visocim
I njih sini četom u planini.
   Tader starac oči podigao,
Blage oči i bijele ruke,
Ter je četu oprostio grijeha.
Pak je Bogom darivati stade:
Svakom momku po česticu daje
Tajne piće hljeba nebeskoga;
Svakom momku po kapljicu daje
Tajna pića vina nebeskoga.
Žarko sunce divno čudo gleda,
Gdje slab starac slabe krijepi ljude,
Da im snaga Bogu slična bude.
   Kada li ih okrijepio starče,
Sva se družba izljubila redom.
Stoji četa višnjeg Boga puna,
Ne ko krvav nož, kijem rana
Zadaje se smrtna i teška:
Već ko pero sveto i zlatno,
Kojijem nebo za unučad poznu
Djela otaca bilježi viteška.
   Žarko sunce za planinu sjede;
Starac ode, četa dalje grede.

IV.
Harač
 
 Gacko polje, lijepo ti si,
Kad u tebi glada neima,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Al te jadno danas pritisnuli
Krvni momci i oružje svijetlo,
Bojni konji, bijeli čadorovi,
Teška gvožđa i falake grozne.
   Što će momci? što oružje svijetlo?
Što li konji? što li čadorovi?
Teška gvožđa i falake grozne?
Smail-aga krvav harač kupi
Po Gackome i okolo njega.
Posred polja popeo čadorje,
Pak rasturi haračlije ljute,
Haračlije, izjeli ih vuci,
Ter od glave po žut cekin ište,
A od ognja po debela ovna
I za noćcu obredom djevojku.
   Od istoka haračlije jašu,
Vode golu na repovijeh raju;
Od zapada haračlije jašu,
Vode golu na repovijeh raju;
Jašu zmaji s sjevera i s juga,
Golu raju na repovijeh vode.
Jadna raja, rukuh naopako,
Slijedi konjske na konopcu trage.
Mili Bože, što je raja kriva?
Il je kriva gad što Turke mori?
Il je kriva što ih hrđa bije?
Što je kriva? - Kriva 'e što je živa,
A neima što Turčinu treba:
Žuta zlata i bijela hljeba.
   Uto aga konja dobra
Pred čadorjem amo-tamo igra,
Ter džilitom oko bistro
I desnicu vježba hrabru.
Sad nadlijeće ine Turke skokom
Brza konja, sad nadmeće harbom,
Dobar junak, da je čovjek taki!
   Pak gdje vidje, kakav plijen
Haračlije ljute vuku,
Zaletje se strelovito
Na kulašu dobru konju,
Ter u letu, kušnje radi,
Spodbi rukom džilit ljuti
I k prvoj ga vlaškoj glavi uputi.
   Al i dobra u junaka
Drijemne katkad ruka hrabra.
Tako i tada prijeka zgoda htjede:
Spotače se kulaš brzi,
Zviznu zrakom džilit viti,
Ter lakokril nejednacijem letom
Mješte janjca mrka kosnu vuka,
I Saferu, što vodijaše vlaha,
Luč iz glave jedan izbi.
Prsnu oko na zelenu travu,
A Turčina mrka krvca poli.
Pisnu Ture kano guja ljuta;
Planu aga kano plamen živi:
Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l' slijepit mješte raje Turke,
Kamo l' da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano plamen živi;
Avaj, Bože, što će odsad biti,
Kad već dosad vlasi bjehu krivi!
   "Mujo, Haso, Omere, Jašare,
Dede, kučke, konje dobre
Zaigrajte poljem ravnijem,
Da vidimo kako krsti trče!"
Ruknu aga ko bik ljuti.
   Brze sluge brže poslušaše.
Zaigraše dobre konje poljem.
Stoji klika sluga na konjijeh,
Stoji trka konja pod slugami,
Stoji piska raje za konjima.
Prvi časak prestignut će, mniješ,
Konje vile raja lastavica;
Drugi časak razabrati ne mo'š,
Il su konji, il je raja brža;
Treći časak konji odmicati,
Jadna raja zaostajat stade;
A četvrti da pogledaš časak,
Jadna raja k zemlji popadala,
Ter je vuku konji krilonozi
I po prahu i po kalu:
Ektorove ispod grada Troje,
Kad već Troju ostaviše bozi.
   Aga stoji, ini Turci stoje,
Ter prizorom žalosnijem
Gnjevno svoje pasu oko,
I svu groznu krvi žeđu
Vlaškom krvi, vlaškom mukom gase.
Pak kako im srce razigra se,
Grohotom se zasmijaše
Na lijep pogled, kada raja,
Kada pseta k crnoj zemlji paše.
Smijehom istijem kleti Ad se ori,
Kad se grešnik s vječnijem mukam' bori.
   Ne malakšu Turci ljuti;
Malaksali konji dobri,
Groznom branom puti žive
Zavlačeći ravno polje,
Malaksali ter su postajali.
   Tader aga: "More, sluge,
Crče raja, crče harač, sluge;
Već vi hajte uskrisite raju,
Ne bi li mi izbavili harač."
   Loše sluge goreg gospodara
Spopadoše trostruke kandžije
Pak od brzijeh odskočiše konja,
Na sumrtvu juriš činit raju,
Ne bi li se povratila raja.
   Nemiloga trak od biča,
U povodu vješte ruke,
Po bešćutnu zviždi zraku
I trostrucijem zubom gluhu
Mučeničku put progriza,
Ter krvava stvara vrela;
Il spotakne l' desnica se vikla,
Po tijelu crnomodrijeh
Slike zmija grozan piše,
Dok pod njime jadna žrtva izdiše.
   "Ajde, rajo, na noge se,
Na noge se, krsti, pseta!"
S usta turskijeh polje razlijega se.
Tko je jači, iznemogle
Pod udarci skuplja duhe
I na lomne upire se noge;
A tko slabji, ko proz vječni
San i klete sliša riječi,
I nemili ostan ćuteć
Poluizbjeglu vraća dušu,
Ter se miče i četveronoške
Po zelenu gmiže polju,
Plačan dokaz, da ne samo stražnja
Trublja mrtve na sud budit more,
Kad trostruci isto biči tvore.
   Gdje domilje krvi oblita
Do čadorja raja tužna,
Bijesan aga, neman ružna,
"Harač, rajo, harač!" riče,
"Harač, harač, il još gore biče!"
   Stvorac višnji pticam nebo dade,
Tiha duplja i žuđena gnijezda;
Ribam vode i pučine morske,
Stan od stakla, nek se po njem šire;
A zvjerinju livade i gore,
Hladne špilje i zelene luge;
Jadnoj raji? - ne dade ni kore
Suha hljeba, da je suzam kvasi.
Al što velju? dade nebo dobro,
No je nesit sve već Turčin pobro.
   "Harač, harač!" Otkud raji harač?
Otkud zlato, koji krova neima,
Mirna krova da ukloni glavu?
Otkud zlato, koji njive neima,
Nego tursku svojijem znojem topi?
Otkud zlato, koji stoke neima,
No za tuđom po brdijeh se bije?
Otkud zlato, koji ruha neima?
Otkud zlato, koji kruha neima?
   - "Glad, golota, gospodaru!
Ah, pričekaj pet-šest dana,
Dok ti žuđen harač isprosimo!" -
   "Harač, harač, rajo, treba!"
   - "Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!" -
   "Čekaj, krstu, dokle s neba
Noć večeras pane tiha,
Pečenja ću mješte hljeba! -
Dotle, momci, jer su krsti bosi,
Potkujte ih, pas im nanu greba'!"
Aga doda ter pod čador hoda.
   Vične sluge raju kvače,
A najveće Safer jednooki
Iznad inijeh gotov skače,
Ter na radost svijeh još veću
Plamti osvetit ugašenu svijeću.
   Tu falaka škripa stoji,
Tu Safera rika divja:
"Harač, harač, rajo, treba!"
Tu kukavne jauk raje:
"Hljeba, hljeba, gospodaru;
Ne vidjesmo davno hljeba!"
   - "Čekaj, krstu, dokle s neba
Noć večeras pane tiha,
Pečenja ću mješte hljeba!"
Klete riječi kletnik vraća. -
   Ali tko će vjerno opisat
Prepaćene teške vaje?
Tko li srcem mirnijem slušat
Gorku žalost kolika je?...
   Danak minu, za njim sumrak stade,
A za njime tiha noćca pade.
Nebesa se osuše zvijezdam,
Već što zapad mrki pramen ovi;
A krn mjesec o po neba trepti,
Tužna svijeća pozorišta tužna.
   Usred polja mirna, pusta,
Starodavna raste lipa.
Pokraj nje su čadorovi,
A med njimi ponajljepši,
Ponajljepši, ponajveći
Agin čador ine natkrilio,
Kano labud ptica bijela
Bijele ptice golubove.
   Bijeli se čadorje bijelo
Na tihotnoj mjesečini
Ko golemi grobovi pod snijegom,
Oko kojijeh doba u gluho
Zli se dusi vrzu i strašnijem
Slikam plaše prolaznika noćna,
Il mu uho pričinjenom
Rikom lava i lavežom pasa
I lelekom stradajućijeh gluše.
   Grobovi su, mniš, otaca
Slovinskijeh, na daleče
Kijeh slovijaše ime slavno,
Oko kojijeh Turad divja
U po dana kano doba u gluho
Pogana se vrze i mozak
Hitri obrće, čijem, kako
Da rasplaši djecu plačnu,
Nad otražjem sreće bolje
Da ne cvile svoje jade prijeke.
Tlapi ti se, sad da lavom rika,
Tlapi ti se, sad da psetom laje;
A sad čuješ lelek mučenika,
Jauk, pisku, teške uzdisaje;
Čuješ zveku gvožđa okovnoga
I uza nju pomaganju gorku.
Slušaj, pobre, je l' i jauk tlapnja?
Slušaj zveku, je l' i zveka tlapnja?
Slušaj... slušaj ... ah, to tlapnja nije,
Jer te vidim gdje te boli jako...
Što?... ti plačeš?... ah, to tlapnja nije,
Ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako!
   Pred čadorjem oganj gori;
Oko njega promeću se Turci.
Tko nalaže novu vatri meku;
Tko napuhnuv mješinu od usta,
Potpuhuje, tijem da ljepše plamti;
Tko podvitijeh nogu čuči
Pokraj njega i golemu
Na prokolu tovna vrti ovna.
Cvrči pusti ovan pri žeravci,
A živ plamen oko njega liže,
Ter rasvijetlja rosu znojnu,
Ispod čalme što se Turkom roni.
   Kad se Ture navrtilo ovna,
Skinuše ga s osovine teške,
Navališe na siniju pusta
I veljijem sasjekoše nožem.
Za gotovu sofru posjedaše
Gladni Turci kano gladni vuci,
Ter plijen nokti razglabati staše.
Najprvi se Smail-aga maša,
Za njim Bauk, za njim Turci ini
Lijepijem redom vuka u planini.
Namaknuše simita bijela
I svakome po rakije plosku,
Ter se krijepe simitom i mesom,
A žeženijem zalijevaju bijesom.
   Kadli aga odolio gladu
I bijes druzijem udvojio bijesom,
Planu opet kano plamen živi:
Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l' slijepit mješte raje Turke,
Kamo l' da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano plamen živi,
A pak slugam: "Eto mesa dosti;
Bac'te raji oglodane kosti.
Bac'te kosti, spremajte pečenje,
Dok ve viknem, da gotovo bude."
Riknu aga, šetnu pod čadora.
   Po'še sluge večer' večerati,
Večerati, pripremat veselje,
Suhe slame i konopca tvrda,
Čijem će kadit neposlušnu raju,
Nogam uvis, glavom strmoglavce,
Obješenu o lipovu granu;
Čijem će kadit, čijem li zlato vadit
Gole iz raje, u koje kruha neima.
A što raja? - Što će raja tužna?
Zemlja 'e tvrda, nebo je visoko;
Plačnijem srcem grozne sprave gleda,
Plačnijem srcem, al je suho oko.
   Kada li se pripravile sluge,
Ne more im srce dočekati,
A najveće Ćor-Safere gamzi,
Da zavikne aga Čengijiću:
"Hazur, momci, s krstom lipovijem,
Penjite ga na lipovu granu!"
   Dotle aga pod čadorom sjedi,
I s njim šaren Bauk vojevoda,
I Mustapa, pouzdan mu ćato,
I ostalo glavnijeh Turaka.
   Po čadoru okol uokolo
Razastrti lijepi sazi
I dušeci vrh njih meci
Raskošno se šire i krepko
Pozivaju na razblude tijelo,
Na razblude i na sanak tihi.
U zakutku na malenu ognju
Praska skoro usječeno granje,
Il se cmari i pjesancu dragu
Plačuć pjeva, pjevajući plače.
A na srijedi o drvenu stabru,
Oko kog se uokolo
Bio čador ohol stere,
Visi oružje svijetlo i ljuto:
Smrtne cijevi i željezo kruto.
   Demeskinje tu se sablje krive,
Stoput vlaškom napojene krvi;
Tu jatagan u osmero visi;
Male nože prebrojit je teško;
Diljku pušku pozlaćenu lijepo
Vele puta tu zamjerit moreš;
Samokresom ni broja se ne zna.
   Al što ono uz topuz se sloni,
Divno čudo dosle neviđeno,
Krotko jagnje pokraj mrka vuka.
Tanka vila pored zmaja ljuta?
Gusle vidiš, al se ne boj, pobre,
Ne bi li ih razlupao topuz,
Prometnuo žice verigami,
Nevin lučac tetivom i lukom,
A konjica konjem od mejdana.
Ne boje se Slovinkinje vile
Uz šestoper da će poginuti;
Pače znadi, da gdje njega nije,
Tu ni pjesan slovinska ne zrije.
   A na dvoru nebo divno
Crnijem tminam lice zakri,
I da 'e vidjet proz oblake,
Vlašići bi, zvijezde sitne,
Nad čadorom treptili bijelijem,
A mjesec bi vitorog te gledo
Sa zapada ispred zvijezda sjajnijeh
Ko prevodnik ispred stada ovan.
   Noć je vani slijepa, gluha.
Nigdje glasa, već što sipi
Rosa sitna, ko da nebo plače.
Mrak se gusti, pomrčina gusta
Zapodjede ravnicom i gorom,
Da ne vidiš pred očima prsta,
A kamoli stazu pred sobome.
Teško onome koga sade
Stiže u putu noćca crna,
A noćišta jadan ne imade!
   Pognaše se nebom vjetri,
A odande plahe munje,
Nebeskijem ognjem sjecajući,
Sad ti smrtne bliješte oči,
Sad još gušću, neg' bje prije,
Navlače ti na vid tminu.
Pak za njimi čuj sad grmljavinu,
Gdjeno najprije izdaleka tutnji,
Pak sve bliže, krupnje, strašnje
Urnebes se gromki goram ori.
Stoji tutanj neba i ravnine;
Stoji jeka drage i planine:
Sva je zgoda, bit će grada teška.
Teško onome koga sade
Stiže u putu noćca crna,
A noćišta jadan ne imade!
   Al da vjetru dadeš pleći,
Pak kad sjekne oganj iz oblaka,
Da zjenicu upreš bistru,
Ter da gledneš niz vjetar ravninom,
Vidio bi gdje skup ljudi stupa:
Noć ih luči, al su zato skupa.
   Sad im plamen ukazuje stazu;
Sad je otme noćca mrkla;
Ali oni stupaj laki
Mračnijem poljem naprijed steru
I daljinu izmed sebe
I čadorja hitro beru:
Noć je crna, radi bi noćištu,
Ter se jadni tminom provuć ištu.
   Opet sjeknu plamen višnji.
Družba noćna sve se bliže kuči,
Ter razabrat moreš veće
Tko je vodi i tko š njime hodi.
Valja da je jedno družbi glava,
A provodič vjeran drugo,
Tere vičan polju i gori
Putnu mrakom družbu prati.
Zirni, pobre, kako lako ide,
Ko da zrakom mutnijem pliva.
Mniš da naprijed sve ga nešto vuče,
Dokle njegov družba ina
S dvjesti nogu stupaj gazi.
Valja da se boji crne noći,
Pak bi rad već na noćište doći.
   Al svjetlica što sad prva kresnu,
Družbu tajnu za čadorjem vidje,
Gdje se u red poredila redom
Sa tri strane, da je više bude,
Ter tu stoji četa noćna
Kano trijesak iznenada,
Il goruća kano lava,
S ognjenijeh što se gora
Na dolinu prleć saspe,
Baš bez brige kada smrtni zaspe.
   Stoji četa, osluškuje glase,
Za razaznat gdje gospodar spava;
Ali ina glasa čuti nije,
Već što Safer s družinom se vrijednom
Mukam raji već unaprijed smije.
   Pod čadorom aga sjedi,
Ter izmijenja tutum kafom,
Mrku kafu duhom paklenijem.
Ispod čalme čelo vedro
Namrštio mrskam tamnijem,
A junačko pod njim oko
Ko pramenom od oblaka
Namrčio, tere mukom muči.
Misli aga svakojake misli:
Od balčaka i od djevojaka,
I od lova i od sokolova,
I od zlata i od ljuta rata,
Od kolaca i Crnogoraca,
Od džilita i od kopja vita,
A pak planu kano plamen živi:
Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamo l' slijepit mješte raje Turke,
Kamo l' da mu zlorad krst se smije.
Planu aga kano oganj živi,
Al gdje glasne o stožeru gusle
Med oružjem junak spazi,
Stuknu malo bijes krvni,
A usladi krv se gorka
Ko nebeskijem skladom struna.
I što krvi žeđ bje prije,
Tad postade pjesme žeđa:
Tolika se slast iz pjesni lije!
   Pak Bauku govorio aga:
"Oj Bauče, vrijedna vojevodo,
Tebe hvale da si junak dobar;
Al da udre miši iz planina,
Kaž', Bauče, koliko bi miša
Ti jedinac junak posjekao?"
   - "Daj šestinu, dobri gospodaru." -
   "Hrđo, kučko, vojvodo Bauče,
Mislio sam da si junak bolji;
Da udari dvadeset Brđana,
Vjera turska tako mi pomogla,
Jedin' bih im poodsjeco glave. -
Ali sam se malne zabrinuo,
Lulu pijuć i prevrćuć misli,
Gdje nam noćca ne dopušta mrka
Da se s krstom kadeć zabavimo.
Vjera moja, ti si pjevač dobar,
A ja željan gusal' i pjevača:
De zapjevaj, da me želja mine."
   Usta Bauk, gusle skide,
A pak smjeran, podvitijeh nogu
Na prijašnje sjede mjesto;
Ter nasloniv pred sobome
Na mek dušek žice glasne,
Gudnu lučcem zveketnijem
Amo-tamo po konjskome repu;
Pak gdje klinac nekoliko puta
Krenut škrinu, u gromovit
Uz udesne strune veće
Glas ovako, lukav pjevac, zače:
   "Mili Bože, čuda velikoga,
Kakav bješe Rizvan-aga silni
I na sablji i na kopju vitu,
I na puški i na nožu ljutu,
I na šaci i na dobru konju!
Siđe aga u polje Kosovo
Pak zakupi careva harača,
Sve od glave po žut cekin ište,
A od ognja po debela ovna
I za noćcu na obred djevojku.
   Kupi aga careva harača,
Tvrda raja daje i ne daje.
Gdje od glave po žut cekin ište,
Otud često ni bakrena neima;
Gdje od ognja po debela ovna,
Daju mu ga, rebra mu se vide;
A gdje za noć mlađanu djevojku,
Otuda mu kužne babe neima.
   Apsi aga tvrdoglavu raju,
Ter je poljem narazance redi,
Pak je konjem preskakivat stade.
Prvijeh deset preskočio aga;
Druzijeh deset preskočio aga;
A kad nasta treće desetero,
Bijesan đogo bijesno podigrava,
Pak gdje skoknu, pusti kolan puče,
Silan aga na travi se nađe.
   Malo tome vrijeme postajalo,
Ode šapat od usta do usta
Po ubavu polju Kosovome.
Što je dalje, sve to jače raste,
Dalje smijeh, dalje sprdnja raji,
Dok proniknu pjesma iz gusala,
Ter sad pjeva po Kosovu slijepac:
'Hrđa bješe Rizvan-aga silni.'"
   Još dok kobna pjesma iz usta
Bauku se grmeć razlijegaše,
Tko 'e u agu, a ne u pjevača
Pogled upro, taj mogaše
Po licu mu poznat jade,
Boli, srdžbe, gnjeve, bijese,
I stotinu inijeh srda,
Ponositu štono u srcu
Na ćuh svaki bruke i ruga
Krvavijem nokti gnijezdo riju.
   Krvav plamen najprije mu buknu
Gnjevnu u srcu suproć raji crnoj,
Suproć vlahom, psetom, krstu
Lipovome, štono vrijedan nije
Uz Turčina da ga sunce grije.
   Gvožđa, otrov, konop, nože,
Palu, oganj, kolac grozni,
Ulje vrelo i sto muka
U čas jedan junak smišlja,
Za izgladit gorkoj bruci trage
I sačuvat uspomenu čistu,
Čisto ime uz glas strune blage.
   Na obrve crn mu oblak sjeda;
Plamte oči poput ognja živa;
Crljen plamen uz obraz mu liže;
Strašnijem bijesom nozdrve se šire;
A na usti, ispod pjene bijele,
Grozan, paklen izraz stade,
Ko da veli: raja nek propade,
Samo pjesni čuvat se valjade!
   Al gdje Bauk zadnju riječcu izusti,
Jednijem mahom ko da munja
Proz mozak mu sjeknu plaha:
Raja sama bruci svjedok nije,
Raja sama neima oči i usta;
Tuci raju, tuci Turke k jednu,
Samo čuvaj uspomenu vrijednu!
   Ali uto miso strašnu
U dubine srcu aga topi;
Crte licu kroti, tješi, blaži,
A po licu sve to jače maša
Srdžbe plamen; hoće da se miran
Svijetu ukaže, a vas dršće i trepti.
Pak najposlije, gdje golema ijeda
Pred svjedoci sakrit ne uzmognu,
Usta i viknu bukteć: "Hazur, momci,
Hazur s krstom, hazur s ljutijem noži,
S palom, s ognjem, s kolcem, s uljem vrelijem;
Raskivajte sve paklene vlasti!
Ja sam junak, to će pjesma rijeti;
K tom će cilju svi ko žrtva pasti!..."
   Aga dobro ne doreče,
A na dvoru puška grmnu
I Saferu, koji prvi
Na glas agin gotov skoči,
U noć drugo prosu oko;
Ter što danas činit ljuti
Džilit poče, smrtno zrno doče.
   "Vlasi, vlasi!" svudar vika jeknu.
   Uto jedan čete dio
U čadorje naboj sasu.
"Vlasi, vlasi!" Turci viču,
"Konja, konja!" grmi aga.
   Dio drugi tada grunu.
"Vlasi odasvud, puške, nože!"
"Konja, konja, Haso, konja!"
   Diljke isprazni dio treći;
I već Hasan, vižla brži,
Izvede mu dobra konja.
Posjest aga gdje ga htjede,
Iz oblaka munja kresnu,
I vruć purak sa zemljom ga svede:
Noć je mračna; ne znaš tko ga svali,
Al tu blizu Mirko puške pali...
Proz noć crnu prhnu bez tijela
Hrabra duša, gola, nevesela!...
   Pade aga, al se Turci bore,
Već što tmina čudit ti se ne da
Kolika se tu junaštva tvore.
   Od mraka se ne razbire ništa;
Pak kad sijevne oganj sa nebesa,
Il iz puške pouzdanu drugu,
Često put se krst i Turčin nađu
Na dohvatu noža ljuta,
Gdje mnijahu puškomet je puta,
Ter se grle rukam gvozdenijem,
Ter se ljube kljunom gvozdenijem
Krst i prorok, dok jednoga teče:
Tolika im mržnja srca peče!
   U odjeći noći crne
Prijeka u krvcu smrt po polju grezne;
Plahom munjom oči joj se svijetle,
A proz kosti hladan vjetar duje;
Glasom groma grozna podvikuje
Sada "kuku!", sada "medet, medet!",
Sad "pomozi, o Isuse blagi!"
I uzdiše, pišti, ciči, hripi,
A pak grabi sad krste, sad Turke,
Ter im svojijem ruhom oči veže.
   Tu pogibe uzdan agin ćato,
Mujo, Haso, Omer, Jašar ljuti
I trideset inijeh Turaka.
A Bauka spasi noćca mrkla,
I ostalo što se još izmaknu.
   Al tko ono pokraj age leži?
Ter na mrtva mrtav gnjevno reži?
Novica je; ljut ga Hasan smaknu,
Baš gdje junak k mrtvu skoči lavu,
Izmed Turak' da mu skine glavu.
   Grad iz cijevi smrtni presta,
A navali grad s nebesa:
Četa noćna pod čadorje uđe.
Noć je strašna, krvi oblita,
Tamna, crna; blago četi sade,
Gdje već trudna na noćište pade.



Kob
   
Lovćen gora pod nebo se diže,
Nadomak mu jedno polje širi.
U polju je stanak pustinjakov,
A u stanku jedna izba mala.
U toj izbi čudno čudo kažu:
Bijesno Ture gdje se krstu klanja.
   Stoji Ture odjeveno lijepo
I pod čalmom i pod britkom sabljom,
I pod puškom i pod ljutijem nožem:
Strah te hvata, posjeć će te bijesno.
   Al se ne boj, pobratime dragi:
Krotko Ture, posjeći te neće;
Smjerno Ture, uplašit ga lasno.
Udri samo o zemljicu nogom,
Ter ti smjerno obje skršta ruke,
Ruke skršta a prigiba glavu,
A pak desnu pred obraze diže,
I najposlije vrhu čela visi.
   Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,
Čija 'e ovo ponosita čalma? -
"To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije."
Čija 'e ovo, pobratime, glava? -
"To je glava age Čengijića,
Ali iz nje tamne oči vire."
Čija 'e ovo okovana sablja? -
"To je sablja age Čengijića,
Al žalosno uz bedricu visi."
Čije 'e ovo zlaćeno oružje? -
"To 'e oružje age Čengijića,
Ali mirno o pojasu hrđa."
Čije 'e ovo zlatno odijelo? -
"To 'e odijelo age Čengijića,
Al od sunca ne odsijeva, jadno!"
                     

Dopuna Gundulićevog Osmana

(14. i 15. pjevanje)


Sadržaj::

14. pjevanje
15. pjevanje


Pjevanje četrnaesto

   Nebesa su knjige od vijeka,
Gdje svojim prstom višnji piše,
Neka vidi, tko ga nijeka,
Čijim duhom stvor saj diše.
   Vjekovitijem na njih slovi,
Kijeh ne izbrisa ikoje vrime,
Ki sagradi vas svijet ovi,
Štije se višnje stvorca ime.
   S njih se vječna ori slava
Vječnom trubljom, svijet da sliša:
Božja je ovo sve država,
A kuća mu svijeh je viša.
   S njih je lijepos svaka od svijeta
I što uzdrži zemlja i vriježi:
S njih nam četr dobe od ljeta,
S njih nam daždi, grmi i sniježi.
   Nu potolas ljudska neće,
Što 'e na danu, da je dosta
Znati umrlom umu, veće
Ište i u mraku što još osta.
   Tere i gatat bjehu umrli
Davno u zvijezde jurve uzeli,
Il im dobru kob, il vrli
Udes paka nebo veli?
   I premda se kada i zgodi,
Bi li znanje, bi li sreća,
Da buduće vrijeme usplodi,
Što kom zvijezda dat obeća:
   Ali 'e plahos, crv da trudi
Vidjet, višnji što mu odluči,
Hteć iz tmina, u kijeh bludi,
Vječne sude da prouči.
   Nu što čovjek željno izgleda,
Il česa se straši i boji,
Vele 'e spravan znat naprijeda,
Krugu u višnjem, da l' ne stoji?
   Tijem ni'e čudo, kad zamrači,
I tiha se noćca uhvati,
Neka u mirnu sanku svači
Jadi budu zamučati,
   Što mlađahan car Čelebi-
Mahumeta tajno uprosi,
Željan čuti, vijeće od nebi
Što mu u skutu svome nosi,
   Veleć: "Starče, daj otvori
Strašne knjige, kobne liste,
Za saznati, jesu l' gori,
Ke su u mene, misli iste.
   Čin' mi vidjet, na što sluti
Nebo odzgara, i ke sude
Imaju moji čekat puti,
I da li mi srećno uzbude.
   Pak i ako mi zvijezda moja
Rasap kaže prijeki i teški,
Znaj, da predat ne će, od boja
Tko mač vidje jurve leški.
   Koga od smrti strah ne plaši,
Taj ni od zvijezda predat ne će:
A on, tko se vijek ne straši,
K svrsi ureda doći umjet će.
   Tako i ja ću umjet poći,
Slavni prorok gdi umro je,
I mogućom svom pomoći,
Priukrijepit carstvo moje.
   Ni me veće želja mori,
Da se zvijezde sa mnom slažu,
Neg li prepas, da se obori
Zled njih na me, i gnjev mi ukažu.
   Tijem tva mudros brzo neka
Po nebu se prostre vedru:
Take odluke mirno čeka,
Tko mač svijetli paše o bedru."
   Tijem zamuknu. Ali ureda
Mahmet mudri zborit stane,
Ki raznavat zvijezde gleda
Sred arapske srećne strane.
   Gdjeno u skutu noćna mraka
Mnokrat tihu noćcu istraja
Motreć kruge, dok ga paka
Car ne uzvede vrh saraja,
   Da nebeska djela uhodi
Čudni vještac, i što vidi,
Da poraze carske vodi,
Neka upitan javit slidi.
   On prevraćuć davne knjige,
Ke kaldejski jezik sazda,
Progoniti ljute brige
Nahođaše rados vazda.
   I tako mu danci stari
U nauku tonu i bježe,
Da za ino i ne mari,
Neg što višnji kruzi vriježe.
   Crte ravne, krive i bijeli
Listi od knjige nanizani
Čudnijem slikam bjehu uzeli
Mjesto svakoj hrama u strani.
   Tu najprije viđaše se
Zemlja Atlantu stati o pleću,
Gdje na srijedi sjedi, i gdje se
Sva nebesa o njoj kreću.
   Sred svjetlosti svoje žarke
Merkurio bog bi štiti,
Od hitrine i od varke
Vrelo onijem, kijeh on štiti.
Malo dalje, gdje se uvija
Drugi krug, bi mjesec krni,
Kako roge pruža i svija,
Kad se utapa u mrak crni.
   Bi zatijeme vidjet dano,
Kako Marte i Venere,
Sada docno, sada rano
Oko zemlje put svoj mjere.
   A med njima bješe čudo,
Božje oko ke se veli,
I na djelo mrzeć hudo
Vas saj donji svijet veseli.
   Jove silni zatijem slijedi,
Gdje ponosno u krug hodi,
I Saturno, ćaćko sijedi,
Ki jur nebom svijem gospodi.
   Ostale se paka paze
Sjajne zvijezde lijepu u redu,
Gdje sunčane bježe od staze,
I svijet dvorit obnoć gredu.
   Al nadasve bješe tudi
Strašnijeh vidjet kolo od zvijeri,
Kako u bijesu svome bludi,
I oko svega put svoj tjeri.
   Tu se ovan vitorogi
I bik ljuti u krug vrti,
I nestavnoj rak na nogi,
Spravan, klještim da usmrti.
   Tu se vrli lav zamjera,
Kako oholo skače i rika,
I štipavac, koga tjera
Rasrčena strijelca slika.
   Tu raspaljen jarac veči,
I bez vode riba izdiše,
I tisuću zvijeri ječi,
Ke bi brojit bilo odviše.
   A pak vidiš, ko sve druži
U svoje se stane i kuće,
I u pase, kijem se kruži
Nebo, mrzle, srednje i vruće.
   Tamnijem črknjam, mrklijem broji
Posijano sve se gleda,
A nada, svijem vještac stoji
Sijede brade, lica blijeda.
   Zvijezdam tkana anterija
Niz suhe mu pada pleći,
A rame mu strašni ovija
Zvjerski u buci krug i smeći.
   Tacijem spravam sude od nebi
Bješe starac štiti obiko,
Svjetujući što je trebi
Za izbjegnut djelo priko.
   Ah, kolikrat teške udese
Glava od carskijeh on odvrnu,
Hrleć znanjem svojim, gdje se
Množ najveća zledi zgrnu.
   Ali tadar još ne bješe
Nakanio pako kleti,
Da se vražje sile odriješe,
Ke dno jaza Bog htje speti.
   Još ne bješe tamni onada
Poplavio ponor svijeta,
Ni crnoga svoga stada
Jošte izrigo, svijet da smeta.
   Tijem pazeći prijeke štete,
Ke mu nebo kaže odzgara,
Da carevoj glavi prijete,
Preteška ga muka obara.
   Jadom mori vjerna sluga
S onoga se, kob što sluti,
I tijem veća još mu 'e tuga,
Čijem su bliži carski puti.
   S česa gorke pun pečali,
Što mu na put siđe pako,
Od jeda se vas ražali
I sta zborit caru ovako:
   "O mogući care od cara'
Po kom ini svi gospode,
Uzeo bih ti draže odzgara
Javit glase, bolje zgode;
   Ali kad me, da ti vjerno
Sve navijestim, tva vlast nuka,
Kazat ću ti pravo i smjerno,
Što mi višnja kaže ruka.
   Nebesa ti rijet me sile -
Nauk ako me moj ne vara -
Da paklene ljute od sile
Trijes odazgar na te udara.
   I da pakb vas se zbuča,
Da ti raspe teške uzroči,
Ku to vidi, tko obruča
Put ovoga svrne oči.
   Čijem se u raka ljetos budu
Bog Saturno sresti stari
I bog Marte, za pak hudu
Kob zemaljske vrć na stvari.
   A znaš dobro, da sinovim
Vlaštitijem se prvi pita:
Toli srcem jur njegovim
Vlada tvrdos vrlovita!
   Drugi što je, trijebi nije
Tebi, o care, ja da velju,
Ki kraj ravne Podolije
Krvnu okusi njega želju,
   Pače vidje, on da ispuni,
Kobna zvijezda što ti objavi,
Kad Carigrad vas se uzbuni
Na Ahmeta ti ćaćka slavi.
   Ah, još sad mi srce preda,
I bijela se ježi brada,
Misleć, kakvijem okom gleda
Vrh ovoga svijetla grada!
   A i sad ti zvijezda rodna,
Bojna od strijelca ka je slika,
S pomrake će bit nezgodna
Kvareć djela tva velika.
   I da išto se toga uzbude
(Što bog dobri zgar odvrati!),
Vaj, ki raspi, koje hude
Štete od ljute bit će rati!
   Istina je, da za tijeme,
Dvaš dok mjesec zemlju obiđe,
Nješto bolje stupa vrijeme
I srećnije doba iđe:
   Ali od svibnja dane klete
Isti arapski jezik kune:
A ti u nj emu hoć' da lete
Tve korablje blagom pune!
   Tijem, o care, ako ikada
Spozna istinu znanja moga,
Ah, uslišaj jošte i sada
Ucviljena roba svoga.
   Put istočnijeh svijetlijeh strana
Tvojih dobar' još ne snosi,
Dok ne vidiš, inijeh dana
Ina sreća što ti nosi.
   Pače neka svaki vidi,
Na dvorovim da ć' ostati,
Htjej, da udilje ličnik slidi,
To tvom puku na glas dati.
   Jer ako me sve ne vara,
- A jeda se zbude tako! -
Usred tvoga janjičara
Gnjezdo svoje vrgo 'e pako.
   Gdi ako se ljute uzgoji
Od nabune strašna srda,
Gdje su, dok se uspokoji,
Ka ćeš na nju zbacat brda?
   I ako se - ali oprosti
Tve viteštvo, sad što rijet ću -
Sve navrše vražje zlosti,
Zrijet će žalost svijet još veću.
   Vajme, ki mi strah zadava,
Što mi kobni kažu broji!
Čijeme i ista carska glava
Na ramenu slabo stoji!
   Ah, koli je teška osuda
Prijeke unaprijed vidjet jade,
A pak ne znat, kamo i kuda
Za izbjegnut je ić valjade.
   Teške raspe pazim tvoje,
S tvoga puta ki ti prijete:
A ne more znanje moje
Svojom vlasti da ih smete.
   Ta je, o care, vlas pri tebi,
Samo riječcu jednu izjavi,
Da do bolje sreće s nebi
Istočni se put ostavi".
   I bio bi starac veće
Uložio još besjeda
Za odvrnut gorke smeće
Carske od glave, s kojih preda:
   Ali mlad car za ne čuti
I ne odustat misli od svoje
Cijeć bojazni, kob što sluti,
Riječ mu u tijeku presjeko je,
   Rekuć: "Prestan', ah, prestani,
Starče, od smeća množ toliku
Veće izbrajat; jer zamani
Hrabru 'e iz zvijezda štit bojniku.
   Grob što klanjat vlas ma hodi,
Nebu ugodna stvar će biti:
A tko samo nebu ugodi,
Toga od pakla nebo štiti.
   Bog vrh neba i do njega
Mahumet se sveti uzvisi,
A ostalo što je ovega
Svijeta, o caru samom visi.
   Tijem ne vidim, zvijezde gdje bi
Svo'im gospodstvom vladat smile:
Moje 'e radit, što mi 'e trebi,
I ne predat kobne od sile.
   Pak da i jest višnja volja,
Carstvo i život da mi se ote:
Budi; i slavna smrt je bolja,
Neg li život pun sramote".
   Presta, i ode mlad car tijeme
Slatki sanak da boravi,
I u mirno noćno vrijeme
U zaborav brige stavi;
   Jer koli se kaže s dvora
Stavne misli, srca jaka:
Toli iznutra pak se otvora
Najprije sumnja, prepas paka.
   Razabirat sobom stane
Udes mladijeh svojih ljeta,
Gdje tražeći carstvu obrane,
Raspom prijeti kob mu kleta.
   I čijem trudan tač se topi
Po razlicijeh misli moru,
Zenice mu san zaklopi,
Ter speć osta svijetlu u dvoru.
   U to i noćca svojim koli
Nad tjeme se pope svitu,
Steruć svudar uokoli
Svu koprenu zvijezdam šitu.
   Bješe u doba, od jacije
Saba zora gdje se dijeli,
Gdje ni glasa čuti nije,
Kud Carigrad stre se bijeli,
   Razmi što gdje pas zalaja,
Ki stražara vjerna 'e slika,
Il kapidži sred saraja
Grubijem grlom ure vika.
   Od Crnoga mjesec mora
Izišavši gradu u oči,
Bijeljaše se vrh ponora
Crnijeh vala od istoči.
S zapada mu bjehu paka
Bijelo more i munare,
S kijeh se odbija svijetla zraka,
Ka dažđaše na nj odzgare.
   Čijem s mečeta mjesec hrve
S mjesecom se sjajnijem s nebi,
Na tisuće zraci vrve,
Carigrade slavni, u tebi.
   A sijevo bi jošte i više
Čista u srebru ti bjelila,
Tvojih mira da ne biše
Stegla od pakla crna sila.
   Al po vrsijeh tvojih ona
Kobnu u redu kleta stoja,
Muklijem krilom svud smiona
Leteć noćnijeh sred pokoja.
   Tijem pazeći, car gdje trta
Neodluke prijeke u tmini,
I zvjezdarska kobna črta
Da ga u sebi predat čini:
   Jedan onijeh, koji iz straha
Vječnijeh oganj' na svijet doše,
Na mjesečnoj zraci ujaha,
Odri carski gdje se stroše.
   I ljiljskijeme dočijem krilom
Strašna neman cara opsjeni,
Paklenom mu snit da silom,
A ona hodžom pak se izmijeni.
   Sni car, kako vrh prestolja
Otmanskoga sjedi u slavi,
I svečeva što je volja,
Iz korana svijetu pravi.
   Kad al eto k njemu brže
Srdžbom plamteć svetac stupi,
Ter mu iz ruke knjige istrže,
I u obraz ga dlanom lupi.
   Prenu oda sna car se tada
S priviđenja čudna i huda:
Krv mu studen mraz popada
S teška jada, muke i truda.
   Tijem kako se paka k sebi
Od snebića vrati opeta:
"Prosti, o višnji care od nebi,
I ti, sveče, diko od svijeta! "
   Kliknu; i čijeme hodžu opazi,
Gdje kon odra zlatna stoji:
"Ti li si, hodža", viknu, "o pazi,
Ko su teški jadi moji.
   Ah, kakva me groza hvata,
Vaj, koja me mori muka,
Gdje vrh moga stola od zlata
Svečeva me udri ruka!"
   I kad sva mu već iskaza,
Ka viđenja san mu zada,
Poče od mračnijeh prije jaza
Grda neman, hodža sada:
   "Svijetli care, gdje su stvari
Noćna oda sna jasne toli,
Svjeta pitat vijek ne mari,
Bistrijem znanjem tko se oholi.
   Jer što ć' ino mnjet od tvoga
Zlatna stola, na kom sjedi,
Neg da svijetu car si od boga,
Kijem vladahu tvoji djedi?
   A što koran uči paka,
I javljaše ćitap svijetu,
Kalif da si, znaj, opaka
Krstjan' djela da se smetu.
   Tijem ako ti knjige iz ruke
Slavni prorok srdit trže,
Rijet će, al prosti, da nauke
Koranove ti povrže.
   Čijem mir htjede, a ne rati
Iskat s kraljem kaurinom,
Ki što vlada, ah, trebi 'e znati,
Našom da je svijeh krivinom.
   Znaš bo, čistu sveđ da vjeru
Mač prorokov prostrijet trudi,
A tvoj pušta da se steru
Svud krstjani kleti i hudi.
   Ali ako se mir uroči
Za pak istok da se slijedi,
Novom vojskom da podboči
Car se i carstvo, u kom sjedi,
   Čemu krzmaš? Što zatežu
U dugo se svete odluke,
Krstu kletom klete ruke?
Puci istočni jur da svežu
   Tijem je l' čudo, što te oblasna
Prorokova ruka udri?
Stvar je grda, znam, al jasna
Kob, što svetac hotje mudri.
   Stoga u istok udilj kreni
Lake konje, bijela jedra,
I smijeh blagi opet zeni
Ispod tvoga čela vedra.
   Jer tko turstvo branit hrli,
Tom s prorokom bit će i sreća:
Mio je svecu taki umrli,
Koji ispuni, što se obeća".
   Hodža izusti, i put vrata
Smjerno ustupi, rekav dosta:
A vrh odra suha od zlata
San da dilji sultan osta.
   I proz vrata od dvorova
Kad iščeze, sve zamuknu:
Razmi kobnijem hukom sova
Što vrh dvora dvaš, triš huknu.
   Od svijeh srda, kijem gospodi
Strašnodržac mrklijeh jaza,
Mnijem da pako vijek ne rodi
Take slike, taka obraza,
   Kakva je ona, ku sukobi
Neman, hodžu ka jur hini,
Kad paklenom vlasti dobi
Cara, istočni put da čini.
   Sa nakazan, ka se gori
Od ljubavi anđeo pisa,
Uze paka kip tijem gori,
čijem se dublje satarisa.
   I koli se njegda slavi
Svom ljepotom nad sve ine,
Toli grda pak se objavi,
Kad u vječne drožnu tmine.
   Mutno oko bulji odzada,
Kijem prošasto gleda vrijeme,
Ke, što 'e ljepše, to 'e podbada
Na jed, na bijes žešći tijeme.
   Sprijed je slijepa, da ko prije
Cijeć milosti slabo vide,
Sada u srdžbi svoj ne umije
Štedjet, na put tko joj siđe.
   Od hijene 'e glava kleta,
Srce od zmije ljute i crne,
Nokti od mačka, uši od pseta,
Noge od risa, na kijeh srne.
   Vučjim zubi škripi i kosa,
Proz nos modar plam joj liže,
Sjedi gušter mješte nosa,
Ki se žuti crna niže.
   Zublja i otrov desnoj u ruci,
Nož u lijevoj podrijet siva,
Ko da veli: Sve potuci,
A pak ne ostan' ni ti živa.
   I da 'e brža neman grda
Na zlo, nosi krila od sove:
Dosta 'e rijeti: bješe srda,
Ljubomornos ka se zove.
   Ku, gdje muklijem krilom prši,
Kad sotona vidje prika,
Da zla djela sva navrši
Hrapavijem joj grlom rika:
   "O jazova našijeh slavo,
Glas koje se posvud širi,
Reci, ah, reci, je li pravo,
Da čijem puni si su miri
   Crnijeh našijeh već junaka,
Gdje paklena koris ište,
Samo tvoje znanje i šaka
Docno spješi na bojište?"
   Nu ko tigre, ako u gori
Vižo na nju kad zalaje,
Na nj krvavo oko obori,
A pak put svoj diljit haje:
   Tako i srda kad upazi,
Tko na nj takom riječi zinu,
U vražji se smijeh oglasi,
Zube okesi, pak prominu.
   Letjet srda naprijed grede
Put raskošna perivoja,
Gdje Ljubica lijepa sjede
Pod naranču tancijeh hvoja.
   Ljepota se njeje skriva
Od sunčana zraka gori,
I tijem lakše predobiva,
Sad s mjesecom gdje se bori
   Bješe izišla dikla mlada
Haremskijeh zaklop' sita
Da ljuvezni, ka njom vlada,
U samoći srce pita,
   Tere u mirnoj dočijem noći
Umuknuše svačji trudi,
Ona jedna slatkoj doći
Svoj boljezni vrha žudi.
   Tijem dok vjetric tihi i blagi
Proz naranču milo prši,
Raznoseći miris dragi
Kud perivoj lijep se vrši;
   Il dok šturak krotke u glase
Milo šturi doli u travi:
Sama sobom i ona se
U razgovor ovi objavi:
   "Ah, istino prem se piše,
Da najprve od ljuvezni
Najdilje nam srce uzdiše,
I ne more da se otrijezni;
   Jer je ljubav srcu u mladu
Mlada i ona, a pak kako
Raste srce, tako u skladu
Raste i ljubav s njom jednako.
   Svak najvoli, riječ je stara,
Od djetinjstva na što obiknu,
I najveć ga ono opčara,
Što mu u srcu najprije niknu.
   Tijem ke 'e čudo, što i mene
Drag Korevski sveđ zanosi?
Kad dobrota, ka u njem zene,
Paka od mene ljubav prosi?
   Ah, tko opisat čes će moći
Blazijeh mojih njegda dana,
Kad mi u ropstvo bješe poći
Kaurskoga svijetla bana!
   Nu što velju? Ah, ropstvo nije
Pazeć draga ljubovnika:
Ovo 'e ropstvo, gdje ga krije
Mojim očim tmina prika.
   Nije ropstvo, ne, gdje milo
U slobodi sunce sjaje,
Već gdje mi se 'e utopilo
Mračna jaza teške u vaje.
   Al nebesa ako odzgare
Na ljuvezan mu se obazdru,
Vrijeme je skoro da se stare
Oko njega tmine razdru.
   I moje će žarko opeta
U slobodi sunce iziti,
Ter duševna moga svijeta
Lijep provodič opet biti.
   Znam da kaurka njega rodi,
 kaduna mlada mene:
Ali ljubav, ka gospodi
Mnom, i s ke mi srce vene,
   Vijek ne pozna vjere ine,
Neg ki ljube, da se ljube:
Raj još doli onijem sine,
Ki s ljuvezni zakon gube".
   Još bi u riječi dikla lijepa,
Scijeneć nitko da 'e ne sliša,
Kad doletje srda slijepa
Preko obzide, gdi 'e najviša.
   I da onom se, koga vara,
U poznatoj slici ukaže,
Bećirom se udilj stvara,
I haduma crnca laže;
   A to, neka slike od svoje
Tijeme vele ne popusti:
Čijem je pravo, da zlo što je,
I proz grube grede usti.
   Tere iz zasjed' gusta grma
Kon Turkinje lijepe izide,
I za ruku čijem je uzdrma,
S njom ovako zborit side:
   "Ne scijen', lijepa djevojčice,
Zato 'er ovdje noć te krije,
Tko tve bijelo čuva lice,
Da ga i obnoć nać ne umije.
   Tve ljuvene čuh besjede,
I s koga ti srce gine,
I što dilje zatijem grede,
Sve što od vjere misliš ine.
   Najprije gorke žalim muke,
Ke te s ropstva njega taru,
A pak hvalim lijepe odluke,
S kijeh k krstjanskom greš otaru.
   A i vrijedan je junak toga,
Sve cijeć njega da se ostavi:
Čas, poštenje, strah od Boga
I ćaćkovoj smrt na glavi.
   Čijem, ljepoto ma jedina,
Toli objavlja ćud ljubeznu,
Da s njim hrabro posred tmina
Druga u ponor žena ogreznu.
   Što govorim, velje 'e čudo
Zatravljenu srcu tvome;
Nu ja velim, da je ludo
Krit se u ruho preda mnome,
   Čijem u svakoj vazda slici
Pozna Bećir žensko lice,
Pak i u istoj ugarštici
Razaznava ljepotice.
   Znaj bo: oni što se oglasi
Mlad Ugričić svijetlu u dvoru
Rizvan-paše, ter me ukrasi,
Da je u tamnom sad ponoru.
   Mlad se Ugričić hini samo,
Poljačka je dikla inako:
Krunoslava, koja ovamo
Donije u srce tebi pako.
   Korevskoga 'e vjerenica
Još od leške znana rati,
Blage slike, blaga lica,
A neizmjerno zlato trati.
   A i Kalinka rijet ti može,
S tve ljuvezni sasma plahe
Ke Ugričić ćutje nože,
I ke podrije teške uzdahe.
   Sada u propas gdje se pusti,
U ku Leh se hudi ukopa,
Ah, ke moć će izrijet usti,
Što će iza njih nići stopa!
   Tu tisuću prijecijeh zloba
I prevar' se i hitrina
Dno tamnoga živijeh groba
Carstvu i tebi sad zapina.
   Ako vjere neć' ni cara,
A ti barem sebe osveti:
Umri svaki, koji vara
Što Mahumet rodi sveti!"
   Reče Bećir, i triš haknu
Smrdećijeh na nju iz usti,
A paka se veseo maknu,
Sjen svoj stere grm gdje gusti.
   Jakno od drijemka, tko ga uzima
Već, neg' ište narav blaga,
Na silu se vid zažima,
I ćutjenstvo prinemaga:
   Tako i otrov stere gnjusni,
Ki na nj srda kleta izriga,
Blijed najprije cvijet na usni
I za srce pak posiga.
   Najprije umuknu, pak protrnu
Mramorkome dikla mlada,
Oči izvali, pak prevrnu
Od tisuću teškijeh jada:
   Ko u kladenac bistre vode
Gorke žuči kad se ulije,
Crni udilje vali ishode,
I spoznat ga moći nije:
   I Ljubica, vaj, ne blaga
Jur Ljubica sada veće,
Primožena žuči od vraga
Gorke i strašne kuha smeće.
   O mladice jadna i mila,
S nepameti, ah, ne srni,
Kud paklena šlje te sila,
I gdje jaz te čeka crni!
   Da l' ne poznaš, vrag da 'e kleti,
Što ti crne glase objavi?
Jer tko će ini neg' on smjeti
Tvojoj poraz spravljat glavi?
   Čijem proć tebi nož tvoj bjesni,
Ljubovnika ako ubiješ:
Jer što ć' s srcem bez ljuvezni,
Neg da i njegapak razbiješ?
   Ali ona i ne čuje,
Ni na molbe zrije priklone:
Veće raspe strašne kuje,
Na ke gnjevi ljuti 'e gone.
   Tere kako bijesnu u biću
Dikla mlada malo obiknu,
Svu pazeći lošu sriću
Od bjesnila pjeneć kliknu:
   "Za tebe li, dakle, o hudi
Nevjerniče, spremah veće
Svaka ostavit, i tvoj ludi
Slijedit zakon i tve sreće?
   Ah, davno mi ta zla prika
San javljaše mirne u noći
Veleć: Srce nevjernika
Ko će vjerno ljubit moći?
   Čijem nevjernoj tko se u vjeri
Zače, vjeru plesat mora:
Jer ne ljubav, nego mjeri
Gdje se koris veća otvora.
   Ali odlučih, što će ureda
I mahnitos moju kletu
I tve srce strti od leda
Na ljuvezni vječnu osvetu.
   Crn preda mnom ponor ziva
I pučina vječna jada:
U nj ogrezni, tko ne uživa,
što mu uživat hini nada.
   Nu prije se u nju utopi
Od nevjera srce i zloba,
I nad njime kad se sklopi
Val, da umrem, još je doba".
   Kad izreče bezufana
Dikla strašne se besjede,
Eto i zlatna zraka od dana
Lijepu na dvor zoru izvede.
   S jutrnjega jur vjetrica
Bješe pršat listje uzelo,
I proljetnijeh drazijeh ptica
Jato u žuber pjevat sjelo.
   I ko videć, nje mrklini
Da ne liči svjetlo od zore,
Skoči dikla, i u brzini
U ćaćkove pođe dvore.
   Ali u jazu, gdje boravi
Mlad Korevski jadne dane,
Sunčan zrak se vijek ne javi,
Ni rumena zora osvane.
   Tu starinskijeh vrhu tmina
Vijek nove se tmine grnu,
Zatvorajuć sred dubina
Tamničara skutu u crnu.
   A to, 'er vele turskijeh duša
Vjekovite posla u mrake,
Htje pak Turčin, on da kuša
Bez sunčane živjet zrake.
   I neka još tu na sviti
Gorke od pakla muke uživa,
U verige htje ga zbiti,
I u grob tamni vrći živa.
   Tu štipavci gmižu, i ljute
Zmije po gnjusnoj pliju vodi,
I da zasja zrak u kute,
Bog zna od gada što se plodi.
   O gvozdenu junak stupu
Gvoždjem kovan sjedi i kuka
Gdje gvozdenu vrat proz rupu
I desna mu viri ruka.
   Na službu je lijeva od tijela
Ostavljena mješte druge
Neka s bitja opustjela
Vijek ne izbjegne teške tuge.
   Bijele noge gadnu u kalu
Uštapljene čame i trunu,
A proz vrata rupu malu
S grla mu se gvoždje sunu.
   Loš je u licu, i propala
Viri iz duplja svijeća od oči,
A na prstijeh poput rala
Ostrljat se nokat koči.
   Zaraso je vas u bradi,
I u neredu vlas mu visi,
A zabjego 'e glas od gladi,
Kijem se u boju vrh svijeh visi.
   Tljem ko vidje gdje zaškripi
Gvozden stožer teškijeh vrata,
I gdi unutri o mrak slipi
Nepoznat se junak hvata,
   U glas kliknu (ako kliče,
Komu umire glas u grlu):
"O viteški zatočniče,
Ki mu paziš muku vrlu,
   Ili mi te Višnji s nebi,
Ili pako poslo kleti,
Ah, pomiluj, koga je trebi,
I zled ovu htjej mi odnijeti!"
   Posta lijepa Krunoslava
Na glas drage sve ljubavi:
Čijem prejaku bol joj dava,
Što joj slabi glas objavi.
   Ter kako se stegnu paka.
I nemirno srce utješi,
Sred crnoga sletje mraka,
I u riječ ovu usti odriješi:
   "Ah, kolicijeh nakon zgoda,
Ke mi 'e podnijet bila slava,
Jedva ovi mi danak poda,
Da 'e kon tebe Krunoslava.
   Ali u kakvu, vajme, biću
Pazim ljubav mu jedinu,
I još hudju tvu zlu sriću,
Neg' s koje mi srce stinu.
   Ah, ke podnijeh jade i trude,
Ke potratih srebro i zlato,
Jeda mi se kada zbude
U ovo od tmina sići blato.
   Zbi se, i evo preda mnome
Moj Korevski stoji i sliša,
Da ljuvezni nad našome
Vlas gospodi njeka viša.
   Čijem na moje prosbe i dare
Tvrdi Rizvan toli sljeze,
Da me u tmine ove stare
Pusti vidjet tvoje veze.
   Pače reče da će opeta
Na sunčan te zrak izvesti,
I zlotvorska djela kleta
Pobjegnućem tvojim smesti.
   Tijem slobodi srce drago,
Slatki brače, ah, slobodi,
Čijem te skoro nebo blago
U slobodu zlatnu vodi.
   Ah, čestiti slavni dane,
Tvojim krili brže prši,
Da mom srcu lijepa osvane
Zora, i zled se njega svrši!"
   I s radosti u plač mio
Da ne udri dikla mlada,
Mnijem da još bi velji dio
Rekla onoga što bi rada.
   Ali jakno bojna u luka,
Kad tetiva pne se od zlata,
Ako je odveć, pusti ruka,
Tere izleti strijel krilata:
   Tako i lijepa zatočnica,
Čijem sve srce veće steza,
Tijem se veća poplavica
Iz crnijeh joj oči odveza;
   Ter suzeći jeca, i gladi
Draga svoga ljubovnika,
I svom dušom rane hladi,
Ke veriga da mu prika.
   Sad spovijeda, sada sluša,
Odgovara sada i prosi;
Sad žalosna klone duša,
A vesela sad se uznosi.
   I da 'e vidjet, o, ke jato
Premilijeh bi zrio cjelova,
Kijem se pase obilato
Srce u tmini mračna rova.
   Čijem ne htjede dikla mila,
Takva u bitju kad ga vidje,
Rijet koja ju tare sila,
Cijeć Kalinka što 'oj spovidje.
   Ah, prem nikad to ne laže,
Da zaista, tkogod ljubi,
Ljubljenomu vijek ne kaže,
S česa ljubav cijenu gubi.
   A jak oni komu u buci
Uspjenjena vrla mora
Zasja zvijezda, kažuć k luci
Mirnoj kud mu put se otvora:
   Tamničar se jadni uzdrma
Na nenadne slatke glase,
Viko, jama da mu strma
Samo uzdasim oziva se.
   Ter kako ga čudo minu,
I zamro se duh povrati,
Uze dragu svu jedinu
Po imenu slatku zvati;
   I k njoj šireć od okova
Gvozdenijeh teške ruke,
Ljubežljiva paka u slova
Gorke svoje sasu muke,
   Veleć: "Mila dušo moja,
Prosti, tko jur zaboravi
Sred mračnoga nepokoja,
Da se u slatke riječi objavi;
   Čijem ni'e čudo što besjede
U zaborav lijepe pustih:
Čudo 'e veće što mi grede
Još ikoja riječ iz usti.
   Ah, kako ćeš da ti trude
Moje izrečem teške i ljute,
Ke mi s kobi prijeke i hude
Tijelo i duša davno ćute?
   Nu svi trudi, sve pečali,
S kijeh se i na ke svakčas vratih,
Prema onomu bjehu mali,
Što pak s tebe, dušo, patih.
   Jer sad mi te san ukaza
Grozne s mene lijuć suze,
A sad ruse blaga obraza
Trgajuć te kazat uze.
   U pogube i na boje
Ić te vidjeh mene cijeća,
I s slobode paka moje
Još na djela hrlit veća.
   Nu ti veliš, i valja mi
Ufat skoro da će biti
Gdje ki mračnoj kuka u jami,
Na bijeli će dan iziti.
   Ah, ka čes me i ki dani
Tijem čekaju gori paka,
Kad me u dragoj rodnoj strani
Kružit bude ljubav taka!"
   Ter besjedu jadni tako
Čijem tamničar diljit haje,
Odlagnu mu teški pako,
Ki mu uzroči gorke vaje.
   I na bitje vraćat sjede
Naravsko se duša opeta,
A na obraze suhe i blijede
Ogranjivat rados sveta.
   Pak mu ona riječ prihvati,
Ter ga opeta mili i tješi,
I za pomoć ku mu dati
Svijesti i srcem spravno spješi
   A pak on se na nje oglaša
Mile glase, i pita i žudi
Znat kada mu reče paša
Da se ukrate teški trudi.
   I čijem tako brze čase
Sred ljuvena razgovora
Drazi traju, u vrata se
Ključ golemi zađe s dvora.
   Miliji nije sveti od zvona
Glas pabožnu srcu u veče,
Put neba se kad priklona
Duša k Bogu svomu utječe:
   Zatravljenoj neg dvojici
Rđavijeh bi zveka od vrata,
Ka romona vječna u slici
Ču se od tmina posred blata.
   Pris'luškuju tamničari
S nadom, s sumnjom: je l', nije li
Ki, jao, da ih ne prevari
Od slobode dan veseli?
   Nu kako se paka otvori
Stiješten zaklop s jacijeh ruka,
I u mrak se s luči obori
Oružana mnoštvo puka:
   Tko da izreče što poćuti
Korevskoga vjerenica,
Kad zasjaše strašni kuti
S obasjanijeh turskijeh lica?
   Jakno umrli kad se nada
Sve zadobit, a pak vidi
Gdje mu ufanje sve propada.
I vječna ga propas slidi:
   Tako gnjevom ognjenime
Bezufana Krunoslava
Svoga draga kliknu ime,
I sta blizu, gdje mu 'e glava,
   Hteć, kijeh živijeh prostor luči,
Da ih ne luči mrtvijeh sada,
Neka u smrti bar se sluči,
Što u životu bješe nada.
   Tijem mač paka plamen trže,
I krvničku napa četu,
Gdje se strašan boj zavrže,
Svaki svoga na osvetu;
   Čijem ljuvezan svoju milu
I drag brani život ona,
A poštenje oni i silu,
Ku im žena nanije smiona.
   S obje strane krv se lije,
I udarci dažde i rane:
Ali ona se hrve i bije
S njimi i goni na sve strane.
   Jur Aliju i Mehmeda
Gadne na tli mrtvijeh pruži,
A pobježe Musa ureda,
Gdje se strašan zatvor kruži.
   A Jusuf se i Mujaga
S bratskijeh mrtav ruka obali:
Čijem u slijepoj spili snaga
Ne zna jed svoj na kom kali.
   I još tko zna ke im štete
Nanijela bi dikla mlada,
Da se lukav ne oplete
Beg Suliman kradom zada,
   Otklije najprije Korevskoga,
Zatočnicu lijepu paka
Zgodi zrnom šuplja iz svoga
Gvožda njega ruka opaka.
   Pade dikla s rane teške
Kon predraga svoga roba,
I na nj ruke struć viteške
S njim uzletje k nebu iz groba.

Pjevanje petnaesto

   Promjena je lijek na svijeti
Jadnoj duši svijeh najbolji:
žudi spješno da mu leti
Vrijeme, tko je u nevolji.
   Koga od dnevi brige muče,
Tomu noćca pokoj nosi:
A pak noćne koga skuče
Skrbi, od dana lijeka prosi.
   Što se u dnevi mučno vidi,
I.akše u noći duh naš scijeni:
A najvećma čezne i blidi
Pečal noćna s noćnom sjeni.
   Stoga i Osman mladi želi,
Vele stiješten s noćne smeće,
Da se objavi dan veseli
I rumena zora veće.
   Ka cvatućijem usnam gdje mu
Zlat cjelivat prozor stade,
I po hramu uze svemu
Mlad zrak igrat zore mlade:
   Usta sultan i pun dobra
S lijepijem danom sluta i kobi,
Sutra u divan sazvat obra,
Da se carski skupe robi,
   Robi carski, o kijeh stoji
Stol otmanski tvrd nad svijeme,
I s kijeh svjeta nepokoji
Carski lagnu teško u vrijeme.
   Ki kako se sjajnu u vijeću
Sakupiše lijepu u skladu,
Kažuć caru čas tijem veću,
Čijem ga ohola više znadu,
   Osman uze: "Beglerbezi,
I veziri moji, i paše,
S kijeh svečevi sveti stezi
Posvudijer se raspršaše,
   Što vam glas moj javit grede,
Znam da milo bit vam neće:
Jer tko turske slavi djede,
Razmi od boja ne zna sreće.
   Ali, ah, sreća ta je od boja
Prem vjetrena nad sve ine:
Čijem sad dobra nosi koja,
A sad u čas opet mine.
   Ona učini lanjsko lito
Da moguće vojstvo naše,
Ako i ne bi predobito,
Daj ne dobi što htijaše,
   Čijem što glad mi posla ljuti
Bolnu u vojsku i zle štete,
Što pak - al, ah, ružno 'e čuti! -
Janjičare sramno smete.
   I to 'e uzrok što Poljaka
Na mir sklonih, ne cijeć mira,
Neg da u naprijed žešći paka
S kaurinom rat se tira.
   Jer kad ljuti neprijatelji
Nakon boja mirno sjedu,
Za pobit se snova u želji
Novu snagu kupit gredu,
   I tko od njih veće žudi
Mir, o ratu sni tijem veće,
Kaneć tijeme da mu hudi
Pade s sile zlotvor veće.
   A prem dobro svaki znade,
Da se s turstvom krst ne slaže:
Jedan Bog je; tijem valjade,
Da ga i vjera jedna kaže.
   Nu do toga da bez rati
Tkagod dopre, slično nije:
Prorok otac, sablja mati
Vjeri čistoj bješe i prije.
   Ter da to se paka zbude,
I svetac se velji osveti,
Znaj vas svaki ke vam sude
Sad će moje carstvo izrijeti.
   Ali-paša mojom voljom
Mir s Poljakom kletijem udri,
Kako njedla česti boljom
I Suliman djed moj mudri.
   Leh Kozake ljute u redu
Odsle držat tvrdo obeća:
Tijem Tatari da se svedu
Pod mir, koris ište veća.
   Pače, ratne da se štete
Svakom smire, jošte reče:
Tijem pjenezi neka lete,
Otkle pak nam pjenez teče.
   Nu k tom Poljak ište i daje
Sužnje natrag s obje strane,
Hteć im teške svršit vaje,
I da im slobos lijepa osvane.
   Ja, istinu za rijet pravu,
Mnijem slobode vrijedan nije,
Tko svom sabljom spasit glavu
Od sužanjstva ne umije.
   Izbjegnuti smrt u ratu
Od junaka vijek ne visi;
Al slobodu čuvat zlatu
Zna, junaštvom tko se uzvisi.
   Nu za uklonit novu smeću,
Hoću sužnji da se izbave:
Tijem ni Leh će koris veću,
Ni ja veće steći slave.
   Ponaglavu Korevskoga
Tamničara Poljak pita,
Neka u mraku nije koga
Rodi majka ponosita.
   Tijem Korevskom, premda od prije
S bogdanskoga cvili rata,
Sloboda se nek povije,
I gvozdena otpru vrata.
   Jer je vrijedno da se obdari,
Tko drugoga zanije toli,
Da za nj bit se pođe s cari,
I sam, neg on, umrijet voli.
   Tijem udilje nek se ovamo
U slobodi ban dovede,
Da mu iz našijeh usti damo
Čut što uživat opet grede.
   A pak zatijem za put sveti
Uredit ću sprave nove:
Da, za nov nam rat, donijeti
Svetac bude blagoslove".
   Dospije sultan; nu za njime
Rizvan stari zborit slijedi,
I čijem zbori, mrazne od zime
Drkta u sebi, kopni i blijedi.
   "Prosti, o care svijetli" - reče -
"što od tvoga čut ćeš roba;
Koga smrtna rana peče,
Lijeka čeka samo od groba.
   Tvoja milos čuvat da mi
Korevskoga tamničara,
U dubokoj neka jami
Mrak zločinstva njega hara.
   Ali u himbi tko je obiko,
Himbe ostavit vijeku neće:
Oduzmi mu svekoliko,
A daj himbu, još živjet će.
   Jer da Lehu budeš kletu
Do ne kulu, nego pako,
Još bi vjeru skvrnit svetu
Njega umjelo djelo opako.
   Čijem iz tmina, u kijeh sjedi,
Vrijednijeh duše ka bi u njima,
Još iznađe da besjedi
S mojom kćercom, mojim očima.
   Ah, veliki care, oprosti,
Što običaj tursku gazi,
Tko jur trpje vele i dosti,
Što je od krsta vjerno pazi.
   Napominjat sila mi je
Djela ženska, svijet da čuje
Što kaurin hudi umije,
I ka turstvu sveđ zla kuje.
   On paklenom pripomoći
Toli diklu mladu omami,
Da se odlučit kradom poći
Vjeru u kletu s njim ne srami.
   Ne znam kako to se zgodi
Da Turkinju krst zanese;
Nu bez pakla ni'e tkogodi
Jošte iz groba živijem trese.
   I bila bi, sva je slika,
Opčinjena kćerca moja
Izbavila čarobnika
Iz mračnoga nepokoja:
   Nu zgoda se u to objavi,
Ka zamjerak hud čijem smete,
Ostarjeloj mojoj glavi,
Vaj, još huđe spravi štete.
   Znano ti je, care velji,
Da slobodna ona ruka,
Ka te hrvat gorje u želji,
Bi leškoga dikla od puka.
   Tijem jer rati ne učini,
Što učinit htjede rati,
Ugričić se mladi hini,
Ter sta zlato pak da trati.
   I toli se prostrije hudo
Nje smionstvo da u stari
Grad ov dođe, misleć ludo
Da me zlatom pak prevari.
   Nu tko cara vjerno služi,
Zlata od cara dosti imade:
Tijem ju svedoh, on gdje tuži
Ki joj oči zanije mlade,
   Mneć, u tvrdu neka 'e mistu,
Tko lukavijem putem iđe,
I tko vjeru tvrdu i čistu
Carskijeh sluga crnit siđe.
   Ali, ah, u zo tko se rodi
Čas, zlu sreću kušat mora:
Da se poraz moj dogodi,
Suđeno je bilo odzgora.
   To se prosu, ne znam kako,
I tko 'e Ugrin ču se ureda:
Nu da u svemu imo 'e pako
Dobar dio, krit se ne da.
   Čijem jedina kćerca moja
Nove i teške čuvši glase,
S ljubomorna nepokoja
Svoj ljuvezni uzboja se.
   I bojazan da ne izgubi
Posjedovat što mnijaše,
Čini 'e otkrit pak da ljubi
Neprijatelja vjere naše.
   Jao, vjećni moj prikoru,
I sramoto mojih dana,
Gdje mi skoro na umoru
Ta bi skvrna vidjet dana!
   Ah, kako mi vid se smuti,
Kad pučinu crnu izmjeri
Od poguba, strašnijeh čuti
Tebi, o care, meni i vjeri!
   Tijem rijeh, smrti da se umori
Po zakonu vjere svete,
Tko nevjernik za onijem gori,
Za krstjane što ni'e klete.
   Jer u krvi samoj da se
Prat, proć caru što se zgriješi,
I u krvi samoj zla se
Suproć vjeri skvrna riješi.
   Zlobnik umrije, nje zamani
Štićen s ruke, 'er umrije i ona,
Nu, vaj, tijeme moji dani
Pusti ostaše, duša bona!
   Jer svrh kule, gdje najviša
Put vedra se neba upire,
Kako smrtni klik zasliša,
Skoči i moja kći niz mire.
   I vrh tamne tijem tamnice
Mrtvi u pokoj sve zaćuti,
Razmi u visu što bi od ptice
Kopcu u noktijeh vapaj čuti.
   Čistu vjeru, kćercu i cara
Za najveću imah sreću:
Jednu od njih smrt mi shara,
Za dva druga ja umrijet ću.
   Volja carska da se vrši
I prorokov nauk bljudi:
A ma udilj se glava skrši
I poslana Lehu budi.
   Ne ima za što taj da preda,
Tko jur ne ima da se nada:
Padat sunce lasno gleda,
Komu mnokrat sunce pada".
   Reče, ter put vrata uputi
Slabi starac korak slabi,
A onijem kijem ga bješe čuti,
Skrb se u srce i strah zabi.
   Jer ko onomu koji u gori
Izdišuć se s risom tuče,
Ako oblada, lav još gori
Na nj krvavijem žrijelom ruče:
   Tač s jedne mu strane od tuge
Vethi život pasti prijeti,
A naginje pravda s druge
Za zamjenu glavu odnijeti.
   Zapanjeni svi se paze
S čudne i teške sasma zgode,
Ne nahodeć prave staze,
Smeći na kraj kom da hode.
   Svud tišina mrtva vlada;
Svak, što ćuti, rijet se boji
Znajuć da o jednoj glavi sada
Mir i nemir carstvu stoji.
   Nu zasve da svaki muči,
Dva su svjeta vijeću u svemu:
Čijem za pašu tko se odluči,
A tko drža stran proć njemu.
   Ali hodža smion nad ine
Zudeć da se carski puti
Tijem ne krate, tih prekine
Mir, i ovako da se čuti:
   "Znam da smrti Korevskoga
Rizvan zakon božji osveti,
I pogleda da ga s toga
Lehom mijenjat nije smjeti:
   Nu ka svecu pak se obeća
Čas, ko bit će ispunjena?
Mnijem, za kupit dobra veća,
Nije odveć manja cijena.
   Tijem tve carstvo, sad prosudi,
Je li vrijedno, s jedne glave
Prorokovi strašni sudi
Svemu carstvu da se sprave?
   Mudar čovjek vazda gleda
Mjerit štetu veću i manju,
I ku od njih manju ugleda,
Objem rukam hvata za nju".
   Zabuni se svijetlo vijeće
Na krvavi svjet i teški,
Nu Dilaver hrabri iz smeće
Diže glas pak svoj viteški:
   "Čudan udes i nad svima
Gorak, care, svijet ov hara:
Da tko vjeru bljudit ima,
Na nevjerstvo puti cara.
   Da što vjerni pak će rijeti
Prorokovi robi i tvoji,
Ako, jerbo vjeru osveti,
Glavu izgubit bude koji?
   Ah, vjera se neka uzdrži,
Mir il rat pak neka slide,
Jer je rasap tu najbrži,
Vjeri rasap svi gdje vide.
   Ako mir ti Leh uskrati
Bez zamjene paše slavna,
Ne plaši se, znat će stati,
Ki su u ognju stali odavna.
   A što istočne spremaš pute,
Je l' mnoguće da će biti
Napredačno što proz ljute
Čine u djelo bude iziti?
   Ah, bojim se vele i plašim
Da nevjerstvom ako vjeri
Godit počmeš, glavam našlm
Gnjevno nebo ne zamjeri;
   I da paka rat s nebesa
Teži bit će neg rat leški:
Onom ne mož' neg čudesa,
Ovom oprijet mač viteški".
   Presta, i žamor svud se prosu:
Čijem što ču, kom skrb zadava
A kom rados, već kako su
Razne misli raznijeh glava.
   Nu pak brzo svaki ućuti
Na znamenje dano odzgara,
Za žuđeni sud tijem čuti
Il protivni mlada od cara.
   Kom, hteć poso da dovrši,
Riječi iz usti dok se riješe,
Eto nago glas doprši,
Rizvan starac jur da bješe.
   Razabra se svjetnik svaki
Od svojega straha i jada,
Ki čijem već bi prije jaki,
Tijem bi veća radost sada.
   Ah, prem čudnijeh ljudskijeh zgoda,
Da tko od svijeh bi ljubljen prije,
Sad gdje dug svoj smrti poda,
Svijem od mila srce bije.
   I ko veseo roj od pčela
Po ulištu šumi i zuči:
Tako i čela svud vesela,
Svačija rados bukom buči.
   A nadasve mlad u sebi
Car s veselja gori i kliče,
Mneć da dobra tijeme s ncbi
Kob za istočni put mu niče.
   Nu jak oni, koji od zlata
Žudeć voće u vis gleda,
I kad mnije da ga hvata,
Ono uhvatit još se ne da:
   Tako i Osman čijem već žudi
S puta istočna slavu steći,
Tijem već žali, još da bludi,
Ki cjeć žena svijet sta teći.
   Ali i Kizlar crni aga,
Grd provodič lijepijeh vila,
Štijuć besjede kijem car zva ga,
Mnije spješit da mu 'e sila.
   I čijem tračke gazi strane,
U Jedrenu slavnu uniđe
Vodeć zvijezde izabrane,
Svijet kijem sličnijeh malo vidje.
   Tu se i crnci bjehu ini
Iz ostalijeh stali kraja,
Čijem se s agom da sjedini
S lijepijem plijenom svaki haja.
   Nu ko nebo, divno toli,
Ne bi divno bilo paka,
Da zenicu, kom se oholi,
Utrne mu kob opaka:
   Tako i ovi vijenac lijepi
S Sunčanice krotke i mlade,
Sila 'e rijeti, ko da oslijepi,
Nje uhiljen pokli ostade.
   Ka gdi u staro Drenopolje
Plačnu u društvu plačna stiže,
Teške i ljute cijeć nevolje
Srce i ruke k nebu diže,
   Vapeć: "Bože, ah, ti spasi,
Pod tve krilo tko se utječe,
Ni daj Bobit što me krasi,
I što tebi jur se obreče.
   Znaš na domu ćaćko slijepi
Da se u jadijeh gorcijeh mori:
Ah, daj kćerca da ga ukrijepi,
Il da udilj se mrtva obori.
   Njemu dvanaes smrt sinova,
Mene mladu Turčin uze,
Slijepa i slaba s kijeh njegova
Staros grozne lije suze.
   Janko i Lauš mu bar da ostaše,
Kijeh djetetom mnom izgubi,
Ni pust on bi s kobi naše,
Ni ja bila turska ljubi.
   Ali ovako on bez štapa
Jadikujuć sam izdiše:
A sred vrlijeh mene slapa
Udes goni ljut odviše.
   Jer Turčina ko da ljubi
Nebu dana vjerenica,
Ka i pred ćaćkom milos gubi,
Od ljuvezni što se odrica?"
   Kako izusti dikla mlada
Vrućijem srcem govor vrući
Onom u čiji vijek se nada
Stavnom dušom štit mogući,
   Teško uzdahnu hadum bio,
Bdeć na stidnoj straži od žena,
Ko da mu je nje glas mio
Mladijeh ljeta uspomena.
   I čijem noćca tiha crnu
Svudijer stere svu koprenu,
Pomno od vrata ključ zavrnu,
Tere u noćnu stupi sjenu.
   Poplaši se dikla tužna
S nenadane čudne zgode,
Mneć il da je neman ružna,
Il da pak je na smrt vode.
   Nu za ruku čijem je uhvati
Mučeć hadum mramorkome,
Najprije na dvor, pak je isprati
Mrakom hanu putničkome.
   Grlje, ki gredu blaga cijeća
Tuđe obijat strane i grade,
Pak zamoli da je iz smeća
Rodno u mjesto vratit rade.
   Sme se i snebi Sunčanica
Na blagodat tač ljubeznu,
I čijem suze li niz lica,
Hadum u mrak naglo iščeznu.
   Glas je, a valja da je tako,
Brat joj Vlatko to da bješe,
Koji od turske da se 'e smako
Guse, općeno ini mniješe.
   On izgubeć slobos svoju,
Zaboravljen vjere i uma,
Proda ujedno diku dvoju
Za Turčina i haduma.
   Tijem pred selom pak se stidi
Javit tko je, tijeme veće,
Čijem, se boja da ju uvridi,
I da omilit tijem joj neće.
   Nu jer narav blaga prije
Sasma okrutnut neće vijeku,
Još se ugasit moglo nije,
Što je najljepše u čovjeku.
   I tako se jadnik muči,
Ture i kršten čijem je ujedno:
Na poli ga svako luči,
A ne hita sasma nijedno.
   Jer što Turčin činit ima,
To mu činit krst ne dade,
A kad krst pak što počima,
Opire se Turčin tade
   O Slovinska zemljo lijepa,
Što sagriješi nebu gori,
Da te taki udes cijepa
I jadom te vječnijem mori?
   Potišteni tvi sinovi,
Gospodičnoj njegda u vlasti,
Izrodi su, il robovi,
Željni s ovcam travu pasti.
   Ah, da 'e proklet tko cijeć vire
Na svojega reži brata:
Jer nesreća tvoja izvire
Samo iz toga kalna blata.
   Ti od njegda braću tvoju
Tuđu u jarmu hladno gleda,
Nit ih brani kako svoju
Trebi 'e branit braću od bijeda.
   Pače ni to ne dopusti,
Brat da bratom svojim te zove:
Ali od ognja svojih ne bljusti,
U sve 'e oganj bacat krove.
   Tijem istinu riječ čuj paka,
Ku me nebo rijet nadiše:
Ti si majka od junaka,
Nu robova vele više.
   Robovi su tvi junaci,
Tvoji sebri, tva gospoda:
Robovi su tvi vještaci,
I svi tvoga ki su roda.
   I ropstvo će tvoje iz tmina
Na gospodski dan iziti,
Kad paklenijeh dno dubina
Bratinska se mrzos hiti.
   Kizlar aga kako obnađe
Da se dikla lijepa izgubi,
Posvudijer je tražit sađe
Od rasrdžbe škripeć zubi.
   Nu gdje ništa pak ne začu
Od plijenjene dikle mlade,
Pače srdžbu još na jaču
Ču, i heduma da nestade:
   Na valove krv mu uzavri,
Ko u zemlji tko se rodi,
Kom gusare vrući Mavri,
I lav vrli gdje se plodi.
   Pak zavapi: "Ah, kolika
Mahnitos je vjera stavna
Pnstavliena u čovika
Krstjanina, nije odavna!
   Riječ je stara da zamani
Mrkoga je kumit vuka:
Čijem i u kumu vuk se hrani,
Razmi manja na nj što 'e buka.
   S toga umrli svak se uči:
Svojih izdat tko ne mari,
Da hitrinu svu dvostruči
Za da i tuđih pak prevari".
   Reče, i hrli tijek upravi
Otle s družbom crnac k gradu,
Da se s novijeh vila objavi
Nova rados caru mladu.
   Tere u carski kako uljeze
Grad u divnu skladu i redu,
Ko kad drag se kami uveze,
Kijem gospođe dične gredu:
   Zasjaše se tamni miri
Od davnoga grada u dici,
Ko da u njem se sunce širi
Djevojačkoj u prilici.
   Jer ako je duhe klete
I strahoća jata huda
Držo, u putu tko ih srete,
Za paklena grda čuda:
   Tako rajske tko ljepote
Mladijeh diklic' gleda i pazi,
Snebiva se, i nehote
I anđelim ih rajskijem glasi.
   S kijem svijetloga sred saraja
Crnac hadum gdje se umjesti,
Tu dva reda u dva kraja
Od njih hitro htjede splesti.
   Neka tako, tko ih gleda,
S dvije se strane ognjem žeže,
A prolazeć da se ureda
S obje strane očim sveže.
   I čijem veće crnac ište
Čas u cara s plijena steći
S Sunčanice tijem ga tište
Veća žalos, jed tijem veći.
   Nu ko mlad car pak dovede
Mogorkinju, ka ga travi,
I pred skladne tijeme rede
Hrabru i lijepu diklu stavi:
   Razigra se srce u njedrim
Gnjevnu crncu scijeneć tade,
Ko da u vijenac čelom vedrim
Sunčanica opet stade.
   Jer koliko svom krotkosti
Vid Srpkinja mlada uzima,
Toli plijeni pak hrabrosti
Mogorkinja srce svima.
   I što ujedno sve su ine
Onom, tko ište ženu u ženi,
Hrabrenu je to jedline
Caru pogled nje hrabreni.
   Tijem pazeći dragu svoju
Zatočnicu pregizdavu,
Tere unaprijed sneći koju
S istoka će sresti slavu:
   Ko on komu preko voda
I planina hodit bješe,
Kad mu nakon mučna hoda
Staze u ravan put se odriješe:
   Pun blaženstva car se objavi
Ponositom svojom riječi,
Ko pod noge da jur stavi
Sve što dosle čes mu priječi,
   Rekuć: "Najprije da je hvala
Bogu i svecu, s njim ki 'e gori:
Jer pred njima sva su mala,
Bez njih ništa ljudski stvori.
   S njih ja uzrastoh svijetu ovome
Gospodičan silnom vlasti:
S njih bi, da svijet preda mnome
Prostrt na tle bude pasti.
   Njihova se vrši volja,
I svijet vas se klanjaj Meci:
I jednoga svrh prestolja
Svijem zapovijed jedna teci.
   Stoga steče grada ovoga
Predobitnik vječnu slavu,
I pogazi krstjanskoga
Ohologa zmaja glavu.
   Stoga i ja ću, ki njegove
Nasljednik sam sablje i stola,
Svijeh, ki krstom kletijem slove,
Sva poplesat djela ohola.
   I da lašnje to se zbude,
Mir s Poljakom dosti nije;
Za zlotvore skršit hude
I ina učinit sila mi je.
   Dok se oružje svjetsko naše
Otpočine slatku u miru,
Duhovna se neka opaše
Sablja i čistu krijepi viru.
   Na pogrebnom sveca mjesti
Klanjat poći htjenje 'e moje,
Janjičar se jeda osvijesti,
I uzna radit držan što je.
   Jeda prorok svojom moći
Na posluh ga dužni uputi,
I za k slavi pravoj doći
Kaže pravi ki su puti.
   Jer bez rati sveca nije;
Bez posluha nije rati:
Protivnika mučno bije,
Komu ruka posluh krati.
   Ah, da bjehu moji vitezi
Ovo lani slijedit htili,
Kuda, o sveče, tvoji stezi
Razastrti već bi bili!
   Stoga u istok svijetli k tebi
Podnebesni kalif gredem,
Neka tvojom vlasti s nebi
Car svem svijetu jedan sjedem.
   I jer život mao je vele,
A velika djela tvoja,
Da ako ja ne, neka odsele
To dostigne traga moja:
   Združit ću se, da koji mi
Smrt mio lani cvijet otruni,
Namjestit se pak novimi
Plodim bude svijeta kruni.
   I jer porod ljepši daje
Stablo iz lijepa perivoja,
Neg ka u gori dane traje
Zapuštena divja hvoja:
   Robinjicam nek se robi
Za sva djela dare i druže:
Grijeh je, carstvo da se zlobi
Onijem zemlju koji pluže.
   Tijem na carstvo svijeta ovoga
Sokolicu sada izbiru:
Kći je kana mogorskoga,
Svud se djela nje prostiru.
   Uza nj k meni pak se uzvisi
Kćerca Esad-efendijina,
I ljepotom ka se visi,
Pertevljeva kći jedina.
   Vrijedni su oba sve cijeć vire,
Da se carstvo s njimi srodi:
Tko za cara rado umire,
Zna ga cijenit tko gospodi.
   Pak obilan pir se spravi
I po svijetu svemu zamni:
Jer kad sunce lice objavi,
Ni'e moguće svijet da tamni.
   A međuto jedan skoči
U Siriju baltadžija,
I gdje Nilo rijeka moči
Plodni Egipat, slavan prija,
   Veleć pašam brže da se
Spravi hrane izobila
Onijem kijeh car vodi uza se,
Vjerna i laka svoja krila.
   I zapovijed moju ostavi
U šerifa Meke svete,
Da njegove hitre plavi
S hrane u Džidu brže lete.
   A do poli svibnja u luci
Sto galija još se opremi,
I šatorje carsko svuci
Prijeko u Skudar s pismi svjemi,
   Neka, ugodno kad zavlada
Povjetarcem vrijeme i morem,
Riješeć jedar' bijela stada
Putovati udilj morem.
   Sa mnom pođi Sokolica
Pogibjelim vikla u boju:
Jerhrabrena nje desnica
Svu će čuvat slavu i moju.
   Pet sat s agom janjičara
S sobom na put jošte uzet ću,
I inijeh toli dvaš bojara
Za sigurnos tijeme veću.
   S Dilaverom tefterdara
I nišandži moga pašu
Zovem, i onijeh koji uz cara
Čile konje vodeć jašu.
   Od carskoga stremena se
Pripravite još gospoda,
Kijem nek trijes pisara se,
Muteferik' četres doda.
   A Mahumet s Huseinom
I Redžepom kajmakami
Neka ostanu nad širinom
Mojih zemalj' bdeći sami".
   Osman reče, a sve vijeće
Na prsima ruke skrsti,
Trepeć s ropstva, ko trepeće
Trst, kad sjever zadme čvrsti.
   Nu se vara tko god scijeni
Sam na sjever trst da preda:
Vlažni na nju jug okreni,
I predat će trst ureda.