Odlazak

Osjećam iz daljine njegov hladni pogled, vidim led u tim lijepim očima
pa me više niko ne može ubijediti da me on voli..
Umjesto zjenica - pahuljice od snijega.
Kao da je sve bilo nevješta iluzija pred mojim očima,
besmislena igra u kojoj se unaprijed znao pobjednik, danas je sve riješeno!
Ne opraštam sebi što sam dozvolila da se ponovo susretnemo...
Uzaludan bi bio svaki pozdrav ili pitanje,
strah me da bi nam riječi sve pokvarile - i stvarnost, koja je dovoljno surova
i sjećanje, koje nije blijedo ali zamire...
Odlučila sam - odlazim iz ove priče, definitivno.
Ali.... Odlazak nije uvijek najjednostavnije rješenje,
naročito kad čovjek povede i samog sebe...


Blizanci u duši

Ne, ne smijem te pogledati, ne smijem se okrenuti, i ti znaš zbog čega, hvala ti što se danas nisi odao, pa niko nije primijetio naš pozdrav, bilo bi gore za mene... nemoj misliti da nisam vidjela taj bljesak u tvojim očima - vidjela sam ga, kratak ali dovoljno jak, i da me obraduje i da me zaboli - jednako snažno, to mi je bilo dosta da znam da smo naučili tajnu vještinu, da smo prevarili vrijeme i sve oko nas.
Sve smo se dogovorili bez ijedne riječi, bez ijednog pogleda -samo osjećajem, kao što je uvijek i bivalo, ja ću dolaziti u podne a ti popodne (ja sam, ipak, dama!), pa će svako imati pravo da bude na svom mjestu, da se ne ustručava i mirno pije svoj otrov, da se slobodno ogradi prkosom i ledenim zidinama.
Ali, nastojat ćemo da se mimoiđemo, da nas ne bole ovi izrežirani susreti, da ne okrećemo leđa jedno drugom, da ne pomjeramo granice inata... ostaćemo fizički daleko, a u duši blizanci, obmanjivaćemo se nekim dijelom slike koji se nametne, u tom trenutku, nekim teško objašnjivim sjećanjem;
Osim kad nas Sudbina, taj vječiti (ne)prijatelj, ne suprotstavi jedno drugom, ne primora da priznamo, onako iznenada...
Naše vrijeme bilo je čarobno vrijeme kad je sve bilo moguće, trebalo je samo zatvoriti oči, prije nego što smo shvatili da Život traži žrtve.
Ljudi su djeca trećeg rasta.



Za tvoju sreću

Za tvoju sreću izazvala bih na dvoboj Boga, neka bude toliko milostiv i prepiše mi sve tvoje grijehe, ja ću ih sa ponosom nositi, i neka mi razapnu srce, moliću, patiću, i nasmijat ću im se u ta bezgrešna, čedna lica i umrijeti...!
...za tvoju sreću...

@ cesarice - zasto proza ne ide u topic proza?
hm, ne bih da se mjesam, jos sam nova ovdje, ali ovo je za poeziju zar ne? ili je ovo poezija u prozi???

Tema: Napišite vlastite stihove,misli,pesme,sonete...
 
a ovo jeste poezija u prozi ...sort of....ma,ovo su bash misli...eto...

Neka ostane ovde 

ok, kako god sefovi kazu....

ZA ZELENE OČI

Prolazi vrijeme  i teku sati
i dani se sporo k'o godine vuku,
a jedna duša uzalud pati
tražeći davno porušenu luku.
Prolazi vrijeme i godina će sada
a ona još uvijek na istome stoji,
uzalud čeka, uzalud se nada
i samo nove poraze broji.
Danima ona sretna se pravi
s osmjehom što na licu joj blista,
no kad noć crnu odoru stavi
o ne - to nije djevojka ista.
Onda suze u zagrljaj polete noći
i krik sa usana krene,
i onda sanja ona te zelene oči
što bude bolne uspomene.
Suze poteku i ne mogu stati
samo kad ona sjeti se njih,
i prolazi vrijeme i teku sati
al zelene oči su ljepše od svih.
Preboljeti ona želi sve što je bilo
stavit u ormar i baciti ključ
i bilo bi dobro, i bilo bi fino
da srce neće u grudima puć'.
I  prolazi vrijeme, k'o rijeka se vuče
al ona još uvijek plače u noći
i srce slomljeno u grudima još tuče
jer ona živi za zelene oči.

@crnalavica

Mislim da si dva puta postovala istu pesmu - Za zelene oči. Bdw. bolje se salaziš u slobodnom stihu, rime te nekako vrte u krug, bar se meni tako čini... Ne napreduješ kroz pesmu...


Imam predlog za moderatore: zašto ne bi smo spojili poeziju i prozu u jedan topic, tako bi bilo više ljudi na jednom mestu, bilo bi zanimljivije i bilo bi više književnih stilova?


Naivna

Moji dodiri su prazni,
pružam ruku, zagrlim senku,
ni minuti nisu važni,
ako u sebi ubijem ženu,

ako zauvek prestanem da pitam,
ako zauvek prestanem da molim,
ako konačno naučim da pročitam,
onog ko pred amnom stoji.

Sva sećanja će tada nestati
i tudje suze će oprati,
ženu, koja nije znala da se bori sa time,
ženu, koja je ubila svoju reč, svoje ime.

Snovi sa vetrom odlaze,
neki novi dani dolaze,
pismo i glava na mom novčiću su isti,
samo su tvoji snovi mirni i čisti.

o, da, ponovila sam, nije bilo namjerno....

ona tvoja prva pjesma je na mene ostavila najaci utisak, ove vec malo slabije....sad sam malo umorna pa cu kasnije opet doci i procitati....

a moj prijedlog je da ostanu odvojeno poezija i proza....

Pustite me

Pustite me
da brojim ptice,
gledam u nebo i šutim.

Pustite me
da se rasplinem
u grimizu jutra
i da se razbijem
s prvim valom
u tisuće rosnih kapljica.

Pustite me
da se stopim
sa kristalnim kapima kiše,
da postanem
tišina koja pjeva,
mrak koji vidi,
voda koja čuje.

Pustite me da šutim
i gledam zvijezde.
Tada sam najsretnija.

Pustite me
da uživam u trajanju.

Povratak

Vratio se
iz prošlog života,
izmiren sa savješću
noseći na rukama
račune Božije;
I žurio je da pokaže
svoje novo ruho
u koje nisam vjerovala.
Dugo je trebalo
da preživim Jesen
mnogo je koštalo
snova
da se razbudim;
Jedino sam tako mogla
nadati se
njegovom povratku.
Vratio se
ali, onu istu mene
- nije našao....


@crnalavica--jako mi se svidjaju tvoje pjesme

wauuu..ovo mi se nesto podsebno sviđa....

evo jos jedna moja...valjda je nisam prije stavila....

PESNIK

Čuo sam kad si rekla da bi želela pesnika,
veselih trikova i tužnih stihova,
da ga čuvaš samo za sebe.
A sad mi reci ko su po tebi ustvari pesnici,
da li su borci lavovi ili samo tuge vesnici.

Čuo sam kad si rekla da bi želela pesnika ,
da ti piše pesme kakve niko nesme
ali veruj mi to više nesmem ni ja .

Ti želiš strofe neke lepe strofe,
kao neke stvari potpuno nove.
Ti želiš nekog da ti daje reči ,neke lepe reči
da ti tugu izleči, kad te tuga obuzme.

I posle svega si mi jednom rekla ,
da mene ne bi želela za pesnika.
Al` evo ja ću biti tvoj najbolji drug,
koji će se oko tebe stalno vrteti u krug.

Ja više nemam srca,
i umesto njega je bomba koju jedva čekam kada će da pukne.
I jako mi je teško da sastavim rime ,
jer veruj mi više nemam čime.

I šta će ti pesnik bez pesme
šta će ti pesnik bez blama .
Šta će ti pesnik koji nesme ,
da te gleda kada si sama.

Šta će ti pesnik bez duše,
koji stalno priča sa svojim pesmama.
Ma šta će tebi ustvari bilo ko,
ako to nisam ja !