O, DOBRA DUŠO MOJA

O dobra dušo moja, ti se vinu
tako prerano iz bolnog života
i odmaraš se sred rajskih ljepota,
a ja još idem kroz zemnu gorčinu.

Ako u zračnom stanu nebeskome
misó na život smije da vas gane,
sjeti sekatkad ljubavi odane
koja je sjala u pogledu mome.

I ako moždaustanoviš da ti
ugađa nešto ova patnja kleta
koju zbog tebe sad podnosim bijedan,

moli se BOgu, što ti život skrati,
nek me što prije digne s ovog svijeta,
da s tobom budem, da te opet gledam.

LJUBAV

Ljubav je oganj što nevidljiv gori,
rana što boli, al se ne osjeća,
onaje nikad zadovoljna sreća,
bol što ne boli nego mukom mori.

Ne željet drugonego da se ljubi,
između svijeta ići sam i zdvojan,
u zadovoljstvu ne bit zadovoljan,
zaradu htjeti tamo gdje se gubi.

Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji:
pobijeđenome na usluzi biti,
vjernost poklanjat onom tko nas bije.

No kako ljubav može darom svojim
smrtna nam srca skladom ispuniti,
kad tako mnoge suprotnosti krije?

JAKOB I RAKELA

Sedam je godina Jakob pastir bio
Labanu, ocu brđanke divne Rakele;
ne ocu, već njoj je služio dane cijele
i samo nju je kao nagradu htio.

S nadom u dan jedini tekli su dani i sati,
čim pogleda je, sretniji je od sviju:
ali se otac njezin lukavstva lati,
mjesto Rakele dao mu je Liju.

Vidjevši tužan pastir kako je varkom
obmanut tako pastiricu svoju izgubio,
kao da je nije zaslužio dvorbom žarkom

sedam godinanovih produžio je zadatak,
rekavši:"Služit ću i dalje, ako ne bude bio
za tako dugu ljubav život kratak."

ROBINJA BARBARA

Robinja meova
svojim robom čini
i jer živim u njoj
ne da mi da živim.
Oči ne vidješe
nikadana svijetu
tako lijepu ružu
u niježnome buketu.

Ni nanebu zvijezde
ni cvijećeiz polja,
ništa nije lijepo
kao ljubav moja:
neobično lice,
oči mirom gore,
crne i umorne,
no smrću ne more.

Čista živa ljupkost
u njima joj tinja
te je gospa onom
kome je robinja.
Njene crne kose,
kada se pojave,
nitko već ne smatra
da su lijepe plave.

Ta crnina divna
sve ljubavlju pjeni,
te bi isnijeg htio
da boju promijeni.
Vesela joj blagost
bistru umnost krije:
tuđinka je čudna,
no barbarka nije.

Ta spokojna duša
oluju sputava,
uz nju patnja moja
odmorena spava.
Tame robinjica
svojim robom čini
i jer živim u njoj,
jamoramda živim.

I

Bojeve i vrle junake brojne,
Što s luzitanske zapadne su strane
Pošli na vode dotad neosvojne,
I prošav pokraj zemlje Taprobane,
Prekaljeni kroz pogibli i vojne,
Ranije nikad snazi ljudskoj znane,
Međ narodima daljnim osnovali
Novo Carstvo, kom silnu moć su dali;

II

I neugasle uspomene davne
Na vladare što proširiše reči
Vera i Carstvo, kroza zemlje tavne
Afrike i Azije pustošeći,
I one njihove podvige slavne
Što će i među same smrti preći:
Sve opevaću da sazna svet celi,
Ako mi genije pomoć udeli.

III

Grk mudri, Trojanac nek se povuku,
I njihovi putni podvizi veli;
Aleksandar i Trajan nek u muku
Sad ustuknu i pohodi im smeli,
Kad ja zapevam o tom dičnom puku,
Kog Neptun i Mars poslušat su hteli;
Što Muza pevaše nekad, sve pada
Pred veličinom što se diže sada.

IV

A vi, Tažide, pomoćnice moje,
Nadahnite me opet snagom čilom,
Ko kad za vedre stihove se svoje
Zaneh obala vaših slikom milom,
Glas uzvišen dajte i nežne boje,
Da pevam tečnim i rečitim stilom, .
Da vašoj vodi Feb sada naredi:
Bez jala, jer ko i Hipokren vredi!

V

Dajte nek jekne zvuk zanosa vrela,
Al' ne frula po selskom običaju,
Već truba, skladna i ratnički smela
Što srca pali i titra u sjaju;
Dajte mi pesmu uz viteška dela
Junaka vam što Marsu pomoć daju:
Nek celim svetom ta slava se čuje
Što stihovima treba da se štuje.

VI

A vi, dičnog porekla, štit i brana
Staroj slobodi luzitanske grude,
I nada ništa manje postojana
Da će hrišćanstvo moćnije da bude;
Vi, strava Mavrima za ratnih dana,
Sudbinska snaga kojoj svi se čude,
Bog vas je dao svetu, jer je hteo
Da Bogu date sveta velik deo.