Iz pera značajnog sakupljača narodnih običaja i umotvorina Vuka Vrčevića nastalo je svojevremeno i ovo svjedočanstvo o crnogorskom običajnom životu, živopisnom jeziku, britkoj crnogorskoj riječi, položaju žena, pravici i psihologiji onoga doba - tekst je prvi put objavljen u "Glasu Crnogorca" od 3.11.1873. na Cetinju




Prije no počnem pripovijedati pitam je li do danas vazda bio otac ženiti sina a udavati šćer odkle on hoće?



Dobro jutro u ovom poštenom domu! - zavikat će sa obornih vrata pop Mrđen knezu Bošku - je li ko od ljudi doma? - Poznade ga Boško, potrča onako raspas i bosonog, poljubi ga u ruku i uvede kraj raspaljene vatre, i tek što su se za zdravlje upitali i po jednu čašu rakije osušili, upitat će Boška:

Pop.
Što si mi onako prije zore ulaka šiljao da dođem? Da nisu štogod zloga zulumčari u našem selu uradili?

Knez.
Nijesu Turci no gore od Turaka. Čuj što se dogodilo: Sinoć u prve kokote, jošt siđasmo oko vatre, dok začuh da netko u komšije mi Mitra poče guđeti uz gusle. Umuknuh svakog da čujemo ko ono pjeva, dok poznadoh našeg oglašenog guslara Rada, gdje malo poguđe, dok na jedanput pukoše dvije puške - tam - tam - jedna drugoj ne dade odušiti. Kad čusmo moj pope, svak iz komšiluka skoči, ko pušku nosi, pa svak svakoga pita: “Što bi?”. Niko ne zna kazati dok ne zavika Mićun Gorčinov: “Ko je vitez! ugrabi mi Ćetko Lazarev đevojku”. Te mi svi poteci tragom; srećom bilo malo mjeseca, pa stigni Ćetka i brata mu gdje izmiče gorom skokom a dolinom trkom. I mi pošto ih viđesmo pridadosmo nogama, dostigosmo i otesmo nesretnu đevojku, a oni oba bez strva negđe u goru zamaknu. Đevojku vratismo ocu. Čisto će s nje krv leći, jer čujem da je otac proljetos obećao Markišinu sinu, a majka -vele - jošt dok s njom bređa bila obećala majci Ćetkovoj. Oba su plemena jaka, pa sam ti poručio da se danas selo okupi eda ovoj mučnoj raboti lijeka nađemo, jer znaš moj pope! u nas je ovaki posao muanat (delicato), a kod svačijega obraza krupan.

Pop.
- Nate - mate đavola! i njegova brata amata! neka se od jada prekrstim. Zar nam nije malo domaće nevolje i turskog jarma, nego da nam objesna mladost tovare posla bez posla! Ajde de! Zovimo desetak biranih domaćina, pa ja i ti, neka nas je dvanaest da ih mirimo. Uzačas se, da Bog da, rađali a u devet mimo ostalog svijeta ženili i udavali!

Kad se okupilo njih 12 sazvaše oca đevojčina, Mićuna, i upitat će ga:

Knez.
Što se ovo radi, Mićune, okolo tvoje šćere, te nas ne puštate da u nevolji mirujemo, i da - daj budi noću - počivamo?

Mićun.
Eto vas svih tu sabranih s glave ljudi pametnih i duševnih, pa prije nego vam počnem pripovijedati pitam vas: je li do danas vazda bio otac ženiti sina a udavati šćer odkle on hoće?

Svi sudnici.
Haj - haj! to ti pravo ni svih sedam zemaljski devleta (kraljevina) ne mogu zanijekati.

Mićun.
A da kad je tako, znadite braćo, da sam ja moju šćer obećao lani Markiši Stojanovu, za sina mu. Istina da nisam uzeo nikakva obilježja ni njegove rakije popio, koliko ni on moje; a ma "riječ iz usta a kam iz ruku" ne može se povratiti bez mrtve glave; ljudi se - moja braćo! - za jezik vežu a volovi i ovnovi za rogove. Ćetko Lazarev, ima dva tri mjeseca sve nješto djeveruje na tajno okolo one moje žene, i čini se da je pregnula da našu đevojku njemu pokloni; ali ni ona meni ni ja njoj do danas ne pisnusmo riječi, nego nagna Ćetka da mi je sinoć ugrabi, i da mi obraz pred ljudima oštete, što danas nije niko, ako mi nije u iste opanke platio.

Sada će reći Knez.
Daj da zovemo i Mićunovu ženu, da ju pitamo šta ona za ovo zana.

Evo majke, upitat će je.

Pop.
Kazuj, Sanda! Znaš da li išta za što Ćetko Lazarev sinoć dođe s bratom mu i ugrabiše ti šćer? Bezbeli (to se zna) ne može biti da su došli bez tvoga ali ti šćerina znanja; jer ni pas ne zalaja niti đevojka zavika ocu ili bratu kad je odvedoše.

Majka Sanda.
Uzočas ju rodila a u gori podojila i odgojila. Stid me je, gospodo, u vas i gledati a kamoli se s vama pravdati. A ma nije kud kamo; dogori zublja do nokata a dođoše vile po očima; rad je zboriti ako mi se i neće; no boga radi oprostite. Iđasmo jedno jutro u pazar ja i Ćetkova majka; vazda se ljubile kao dvije rođene sestre; desile se - da oprostite - obe bređe. Rekosmo jedna drugoj; ako rodimo muško i žensko da ih, kad bude vrijeme, vjenčamo; ako li obe pomašimo po muško da ih pobratimo, ako li po žensko da ih posestrimo. U mene se nađe žensko a kod nje muško, i red je ono što se obreče da se ne poreče. Ćetku se dopala moja Stana, pa čuo od njekoga da je moj domaćin nekome obećao i da će je odmah po Božiću voditi; pa se uboja da mu je ne ugrabi, te je on šćaše sinoć prigrabiti. Eto mu ne bi suđeno, premda je bilo đevojčinom voljom a mojim blagoslovom. Majka sam; đevojka za udaju prispjela; veli se: “ko prvi đevojci njegova đevojka”, i nije - govori se - onome kome je obrečena no onome kome je suđena. Ćetkovu rakiju je pila; a kad je odvedoše po jednu pušku izmetnuše, neka sve selo čuje da je đevojka njegova i da je milimice a ne silimice. Sad gospodo, ako sam šta krivila kao dugokosa a kratkouma, liječite, sudite me kao majku, i...

Mićun (prekide joj riječ i razljućen kao izvan sebe).
A tako li je je, Sanda je li? Razgubale te, dao jaki Bog, vjenčane svijeće! Odkad počeše žene vjerati sinove ili šćeri pri muževnoj glavi i bez njegovog znanja? Ta, dosad nije bivalo da se opanci na glavi nose a kapa na nogama!


Ja od sveg njihova dogovora i tvora pred Bogom i svim vama otresam skut jer nijesam bio ni šjetni ni česni


Zar ni još ne znaš, da žene nisu spram muževa drugo no prave robinje; i da se ljudi ne žene zašto drugo no da imaju poroda isto kao da kupi jednu njivu da mu rodi kruha, bez kojega bi čovjek umro kao suhi panj u gori, te ne vidio od svoga srca poroda, i tako bi mu se ugasila krstna svijeća? Pa jošt nješto da ti kažem: da nismo gdje smo, sad bi ti sasuo zubove u grlo, a bubrege u drobu, da ga više ne bi nigda ni na nos puhnula, a kamo li predamnom bezočno lajala.

Sanda.
Lakše, Mićune, Mićune! - I Bog se imenom zove. Nisi me na telalu za pare kupio, niti si me kao bjegunicu, ni nametnicu uzeo, nego si za mene svatove šiljao i u crkvu po božijem zakonu vjenčao. Žena sam ti i drug, da nas ne može, osim kljuka i motika, rastaviti, pa smo dužni jedno drugome što se može oprostiti. Stana je danas moja kao i tvoja; Bog nam je darovao; ako sam je Ćetku dala, nisam nikakvom sramotom, nego se ubojala da krv ne pane...

Mićun.
A zar si mi Stanu u sanduk sa prćijom donijela, te veliš da je i tvoja kao i moja, je li? Ti da bez moga pitanja pa ni znanja vjeraš i udavaš moje dijete. To do sada nije nikad bivalo, nego je vazda u ovakvim krupnim poslovima otac bio glava, a žena, ako je i majka iza njega. Pa još hoćeš da se tvoja riječ broji a moja da ide pod noge, je li?

Knez. Ajde iziđite; a dobavimo - reći će ljudima - Markišu Stevanova i otca Ćetkova Lazara, da i njih okušamo i da znamo šta oni dvojica omjeraju.

Izađoše muž i žena, a evo Markiše i Lazara; skidoše kape i pokloniše se, pa upitat će sad Markišu.

Pop.
Kazuj Markiša! jesi li ti tražio u Mićuna đevojku, i obeća li ti je; a ma pravo, tako ti umrijeti Boga spominjući!

Markiša.
Ja sam mu je tražio, i on mi obećao; nisam nikakva obilježja dao niti smo rakiju pili, ama upitajte Mićuna je li mi obećao ili nije. A što je drugome moju đevojku htjeo dati, idemo da vidimo. Dok je moje glave na ramenima i svega mojega bratstva, žive ih nećemo pustiti bez nečije pogibe. Evo vas lijepa kita izabranih i pravih ljudi; sudite nam vi, ja boljega suda od vašega ne tražim; ništa mi ne dajte, ali mi obraza čuvajte, da mi se s obraza ne bi kuća iskopala. Stavite ruku na prsi, promislite sami na sebe: obećati mi đevojku pa je drugome pokloniti! Nije ovo mala šala no golema rabota; a znate da je svakome obraz mio kao caru carevo.

Iziđe Markiša a uljeze Lazar, Ćetkov otac, kojega zapita:

Knez.
Da nu Lazare, moj ludi ludare! Kazuj kako ti moga vjeriti sina Ćetka za Mićunovu šćer bez da joj oca upitaš: i kako ti sin smije grabit tuđe đevojke, kod tebe živa i protivu božjega zakona i našega običaja?

Lazar.
Bruka me, braćo, znala i grdilo ako sam išta više za tu vjeridbu znao no vi; nego mi juče kaza ona moja stopanica, da joj je majka djevojčina davno obećala, i da joj je otac Mićun odobrio da se noću ugrabi, radi manjega troška naše i njegove kuće. Je li tako, nije li, o njima se pitalo, a ja od svega njihova dogovora i tvora pred Bogom i svim vama otresam skut, jer nijesam bio ni šjetni ni česni. Ama evo muke da vam novidim: Jutros se na seosko guvno okupilo sve moje bratstvo, ko pušku nosi, i zakleše se na pričastno vino iz jednog kablića, da neće đevojku puštiti drugomu dok jednoga od njih teče. Sad ako vi, gospodo, ikako ovoj nesreći na kraj ne stanete, čisto se moje bratstvo i Mićunovo iskla i iskopa, i do kijameta ( strašnoga suda) ne umiriše.

Kad ovi narodni sudci sve saslušaše i po pravdi razabraše, dogovorili se, i opet parničare prizvali i upitali ih u tri puta zaosob:

Pop.
Hoćete li, braćo! pristanuti na ono što smo mi našli za pravo i za bratsku ljubav?

Svi.
Hoćemo!

Knez.
I ja vas pitam po drugi put, hoćete li svi?

Svi.
Hoćemo!

Sad i ono 10 seoskih starješina sudnika zapitaše:
I mi vas po treći put pitamo da i nama odgovorite: hoćete li na naš bratski sud pristanuti?

Svi.
Hoćemo! a ko ne šćene brata za brata ono dušmana za gospodara; pa vi s nama zajedno, gonit ćemo šugavu ovcu iz torine.

Pop.
E`, Bože pomozi danas i po danas, i daruj mirnoga anđela među nama i vama, i da Bog da se Mićunova, Lazareva i Markišina i po jutros ljube kao kruh i vino; braća vas cijenila, ko vam zavidio taj vam ne nahudio; da Bog da! Boga se bojali, s ljudima se miješali i poslovali, a duše ne ogriješili; da Bog da! Starijim se ljudima pokoravali a oni se s vama dičili i ponosili, kao Đurđevdan listom i cvijetom!

Svi sudci.
Amin, Bog te čuo! tebi pope iz usta a Bogu u uši!

Sad će pop reći knezu:
Kazuj kneže Boško, nek svi čuju što smo im osudili.

Boško.
Našli smo, braćo da se Stana Mićunova neće udati ni za Markišina ni za Lazareva sina, za to što im nije od Boga bilo suđeno; nego neka momci traže za sebe druge đevojke, a đevojka trećega momka, kojega joj je Bog na rođenu uru osudio, a svi s mirom božjim, očinim i materinim blagoslovom, a po našem zemaljskom običaju. Je li ovako, braćo sudnici?

Svi sudnici.
Tako je! I Bog namjerio dobri i mirni čas!

I ovo vam osudismo:
Ti Ćetko kad se Markišin sin oženi, budi mu vjenčani kum, a Lazov će sin tebi kad se ti oženiš.

Sad izniješe parnice rakiju, a po rakiji posjedoše za punom trpezom,
a poljubiše se svi bez razlike, a po ručku parnice otidoše kao da ništa između njih nije ni bilo.