Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 01:03:44
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Borislav Pekić  (Pročitano 27816 puta)
08. Avg 2005, 01:16:55
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Novi Jerusalem

gotska hronika








London, 1988.














                        "I odvede me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi
                     grad veliki, Novi Jerusalem, gde silazi s neba od Boga I
                     imaše slavu božju, i svetlost njegova beše kao dragi kamen,
                     kao japis svetli."


                                                                   ("Otkrovenje", 21, 10-11)
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Megalos Mastoras i njegovo delo
1347.




„Još jedan život Muze su nam dale,
Samo se čuvajmo da ih preslavimo,
Od jednog privida dva da načinimo."

(Grčki anonim)




Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči. Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao rađanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek  je rađanje novog i neizvesnog.
Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.




Dumetrius Kir Angelos, kalitehnis, umetnički rezbar iz Aleje, drevne arkadijske Tegeje (Teyea) na Peloponesu, beše takav čovek. Legenda o njemu živa je gde žive Grci. Od Epira na severu do Krita na jugu. A u rezbarskom Cehu može se čuti i u najbednijoj radionici umirućih jelinskih kolonija Jonije. Da je skromnijoj, manje oholoj rasi pripadao, možda i ne bi toliko trajao. Ali, od pada Konstantitinopolisa, godine 1453, kada ih je Pokroviteljka Poslednjeg Rima, Majka božja - Maria Teotokos, prepustila muhamedanskim nevernicima, Romeji su, kao drevni Hebreji, povest čuvali i živeli u srcu, gde ih niko nije mogao ni naći, ni progoniti. Zajedno s njom, čuvahu u zakritom duhu neobične priče koje su zaustavljenu istoriju, duboko pod tuđom, nastavljale.
Svi se osvajači nadaju da pišu palimpseste, no malo kome za rukom pođe da, igrajući se Tvorca, svet počne od Alfe i Omege. Na sa struganom pergamentu nasleđenog života uvek nešto ostane. U budućnost odlazi pobeđeni narod kao kriptogram. Između onoga što se vidi, duboko ispod obrisa i belega vidljive povesti, teći će nevidljiva istorija izumrlih rasa i nestalih plemena koja ne zna za kraj.
Tako je sačuvana priča o Dumetriusu Kir-Angelosu, majstoru rezbaru iz Tegeje.
(Od Tegeje, rodnog grada argonautičke heroine i božanskog Artemidinog bastarda Atalante, ostale su iskopine, rasute po visoravni u srcu Peloponesa. I spomen na slavne bojeve s Persijancima kod Termopila i Plateje, ali i sramne iz Peloponeskih ratova kod Leuktre i Mantineje, u kojima su Tegejani učestvovali, jednom na strani Sparte, drugi put protiv nje. U V veku posle Hrista Alarikovi Goti razaraju Tegeju, a Vizantinci je obnavljaju pod imenom Nikli. Vaskrsli grad postaje trgovište tadašnje Moreje. Za latinske najezde, 1202, u njemu je baronat krstaša Geoffroya de Villehardouina. Danas se selo zove Aleja. Ja sam zadržao najstarije od imena, jer i priča ima nešto od čari gotskih saga.)
Premda, kao svaka kaža, nije uvek ista, teži po ugledu na dobre priče iz starina, da obuhvati događaje koji joj po prirodnom pravu ne pripadaju, što su domeni tuđih sudbina (kao da se cela prošlost želi obuhvatiti istim pripovedačkim dahom ili je nasilno ujedinjenje nezavisnih slika delo same prošlosti kad se vraća, kad o sebi govori, te liči na naivnog pisca koji u težnji za sveobuhvatnošću stavlja u pripovest sve što je za život od važnosti, i ubrzo, na izbor prinuđen, ustanovljuje da ga je nemoguće napraviti, ne stoga što je važnih raskršća mnogo, već što se međusobno potiru, jedan drugom pravac i značaj otimaju, pa završava s još naivnijim ubeđenjem da od stvame važnosti nije nijedno, a njegova univerzalna priča ostaje na praznom listu hartije s kojim je počela), ipak se u njoj razabiraju sastojci koji Kir-Angelosovoj umetničkoj karijeri nesumnjivo pripadaju, i oni se, s nešto strpljenja i poznavanja nakaznog latinsko-osmansko-romej-skog kondominijuma u XIV stoleću, mogu odvojiti od apokrifih nanosa vremena i tradicionalnog grčkog preterivanja.
Arheološkim istraživanjem nećemo se baviti. Megalos mastoras, veliki majstor rukotvorina u drvetu, čija će dela zauzimati počasno mesto u konacima jelinskih eupatrida carigradske četvrti Fanar, koji je s uzvišenom slobodom i nebrigom Dara podjednako savesno radio za bezbožnički sultanov harem, latinske uzurpatore i Hristovo namesništvo u Patrijaršiji, slučajna je, uzgredna iskopina istraživanja činjenih pre i tokom pisanja "Zlatnog Runa".
Primićemo za istinu sve što se čulo u Hagios Nikolaosu, Svetom Nikoli, crkvi u blizini ruševina hrama Atine Aleje, od starog kaluđera, eremite koji je izgubio oči tragajući za još neprepoznatim gresima svog naroda, što su najpre Latine a potom Turke doveli na grčki Helespont. Zašto sam od ubedljivijih, trezvenijih, pa i proverljivijih pripovesti, saslušanih za dugom, posnom večerom u andeonu oca Pamfilija, izabrao da upamtim najneobičniju i najsumnjiviju, videće se, možda, kad ona ne bude pripadala Kir-Angelosovom životu, bio ovakav ili onakav, nego meni, njegovom prvom, jamačno, jedinom biografu.
(U početku umetnosti, dok  je ova nešto značila, priče su umeli i smeli pripovedati proroci i sveštenici Hramova. One su tada poticale od bogova. Bile su poruke u Reč uklesane. Večne, nepromenljive, određivale su život ljudi. Kad bogovi zaćutaše, proroci i sveštenici su još neko vreme u njihovo ime zborili. Ali, priče više nisu imale silu sudbine. Postale su lažne, premda su izvesne čari, od laži koja se zadržala, načinili umetnost pripovedanja.)
Ono što sam od oca Pamfilija iz Hagios Nikolaosa čuo, niko mi drugi nije kazao, premda su svi poznavaoci Kir-Angelosovog života, uključujući kustose muzeja u Aleji i Atini, saglasni da je uz majstorovu smrt vezana tajna.
Umirao je dugo, mučno, ali i radosno, što je protivurečno. Poslednje dane proveo je u stolici, svome delu, iako nije zašao u godine koje bi mirovanje iziskivale, što je takođe protivurečno. Nikome razloge za nastrano ponašanje nije poveriti hteo, niti se povodom njih prepirati, što je za Grka i više nego protivurečno. Kad je umro, sa stolicom je spaljen, što već ne znam kako da nazovem.
Pustiću zato priču da u svoje ime govori.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Reći ću još da je godina Gospodnja 1347. Sto šest će proći do pada Konstantinopolisa i propasti Svetog Romejskog Carstva, a sto četrdeset pet do plovidbe Hristifora Kolumba, koja će otvoriti zapadne puteve srebru i zlatu.
Ali pre nego što Evropu obuzme Zlatna groznica, moraće ona da preživi jednu koju strah nazva - Cmom.
(Kad su, prema franciskancu Micaellu de Piazzi, oktobra 1347, dvanaest đenovljanskih galija prevezle kugu iz Carigrada u Messinu na Siciliji, ona nije bila cma. Satrulo meso obolelog nije tamnelo. Pre je telo, osobito lice i usne, plavelo, i Francuzi u pravu behu kad je nazvaše Mort Bleue, Plavom Smrti. Cmo ime poteklo je, zacelo, od crne komete što je, navešćujući propast Drugog Rima, u to doba lutala evropskim nebom, ili od bukvalnog prevoda vulgate „atra mors". Reč „atra" označava nešto „crno", potom „strašno", „užasavajuće". Poetična boja zamenila je preostala zaobilazna značenja, ali je o kugi jednako malo govorila koliko i sva njena druga imena.)
1333. petnaest godina pre početka priče o Kir-Angelosu, na drevni se Kitaj oboriše grdne nevolje. Svih se pet Elemenata - Vatra, Voda, Zemlja, Metal i Vazduh - na žute ljude podigoše. Suša u liku mršave žene praznih dojki, koja se hranila sopstvenim mesom, opustoši zi ratne doline reka Kiang i Hoai, a trudni oblaci rodiše jata skakavaca što do kosti obrstiše krajine Houkuang i Honan. Raspade se planina Čin-Ču; druga, Ki-Ming-Čan, rastvori se, da mesto napravi jezeru od suza izdišućih zmajeva. Ispod grada Kantona zemlja prozbori strašnim glasom koji niko nije razumevao.
Nesreća sađe u Indiju. Flamanski sveštenik, obavešten od prija telja iz papske Kurije u Avignonu, ovako je opisa: „Najpre svi čuše svirku za uho vrlo ugodnu, za čiji se izvor ne znađaše. A onda dođe propast. Tri dana je nevreme besnelo. Prvog dana padoše kiše pacova, žaba, skakavaca, zmija, guštera i škorpija. Drugoga dana se ču grmljavina; u zemlju udari užareno kamenje, jašući na munjama. Trećeg se zapali nebo, te spali sve što preostade od ljudi i zveri."
25. marta 1345, u jedan posle podne, sretoše se Saturn, Jupiter i Mars u Kući Vodolije. Poznavaoci nebeskih znakova zadrhtaše. Susret Satuma i Jupitera donosio je smrt, Marsa i Jupitera pošast.
Veliki datumi povesti skloni su da zakrile male, iako život ljudi, pa ponekad i ta povest, od njih, od tih beznačajnih događaja zavisi. Dok su Kitaj i Indija trpeli nevolje opisane u izveštaju flamanskog kaluđera, na ušću Ganga razbole se jedan čovek. Po zanimanju beše moreplovac, pustolov - kad može trgovac, kad ne može gusar – ali otkuda je, kojom lađom doplovio pre nego što ga slabost na ležaj obori, nije se znalo. U velikoj je groznici goreo i nije mislima vladao. U bunilu pominjaše stranca koji ga je unajmio i bio crn. No, da li je čovek crn ili mu je crna bila samo odeća, nije se saznalo. Bolesniku su ubrzo iz tela izrasle gnojne guke i, kad one prskoše, u mukama izdahnu pre nego što je izrekao irae poslodavca ili o njemu nešto više rekao.
Radionica, ergastirion, imala je dve prostorije. U prvoj, većoj, prednjoj, u koju se stupalo s kamenog trema pod zrelim venjkom, poslovali su pomoćnici, kalfe, šegrti, a do pre dve godine, i Dumetrius Kir Angelos; u zadnjoj, manjoj, zvanoj, s oholim preterivanjem, od tada atelijer, gotovi predmeti čekali su naručioce.
Kir Angelos je već nekoliko sati bio zaključan u toj zadnjoj prostoriji, kad je najstariji pomoćnik, Enas, oprezno kucnuo na vrata, tek ih dodirnuo, u stvari, premda i to beše strogo zabranjeno. Kad se majstor u ergastirion povlačio, nije se smeo uznemiravati zemaljskim događajima. Ni da ko u kući mre. Jer, i smrt je zemaljski događaj. Ona i više od ostalih. Sve, osim nje, ne mora se dogoditi. Smrt je uvek za očekivanje. Jedino je umetnost tog jednačenja u nevažnosti pošteđena. A ona se zbivala u zaključanom atelijeru majstora Kir-Angelosa.
Kao da je Skopas pri klesanju mudre sove za hram Atine Aleje, gnevio se Enas činu koji nije samo umetnički već i obredni! Jeo se od radoznalosti. Od kada je zaključavanje počelo, od pre dve godine, u majstorovu prostoriju, kakodemonski atelijer, niko stupio nije, niti se znalo na kakvoj narudžbini radi.
Čuli su se jedino šumovi. Ilikon, božja građa branila je urođenu formu, drvo Genezom darovan oblik. Bog je, očevidno, držao da se njegovom Radu nema šta prigovoriti, pogotovu išta na njemu prepravljati. ,,Ne gradi sebi lika...", bila je Zapovest, jedna od deset, koja je imala za svrhu da zaštiti njegovo upravljačko, razume se, ali i tvoračko dostojanstvo, njegovo delo -božju umetnost. Kir Angelos, izgleda, nije o njoj imao visoko mišljenje. Što je za Tvorca bilo gotovo, završeno i savršeno, za majstora beše građa od koje tek valja nešto uistini dobro, završeno i savršeno sazdati. Ljudska volja protivila se božjoj, božja opirala ljudskoj. Kao što se romejska opirala latinskoj, kao što pravoslavni duh nije trpeo katoličke oblike u koje ga je već dva veka gurao franački zapad. I šumovi iz atelijera otuda su, iz tog rata dve jake, oprečne Volje.
Ništa, na žalost, nisu otkrivali. Ni Enasovo uvežbano uho nije iz njih moglo zaključiti oblik predmeta, ni njegovu namenu. I nad meni ikonopisci, što su izobražavali najsvetije likove, zbog kojih se u zlatna vremena Vizantije bratoubilacki ratovi vođahu, a na carskom  hipodromu ljudi sakatiše, oni za i oni protiv, nisu branili da im se rad vidi pre nego što je dovršen,
A slikar je kalitehnis, umetnik! Ne ide u red tehnites, zanatlija, kao Dumetrius Kir Angelos!
Enas je zakucao jače. Bar je mislio da kuca jako. Čovek iza njega nije bio istog mišljenja. Udario je o vrata nogom obuvenom u prašnjavu jahačku čizmu. Bio je gospodski odeven i valjda mu se moglo, zaključio je Enas, povlaceći se na bezbednu udaljenost od zabranjene odaje.
Vrata se odškrinuše dovoljno da se vide Kir-Angelosovi izrovašeni prsti, polomljeni nokti, prašnjavo lice i starčeva mrzovolja, ništa drugo. Kad ugleda posetioca, prsti i nokti ostadoše, a mrzovolja se s lica povuče, ustupajući mesto dosadi.
- Esis iste? Vi ste to? - rekao je, provukao se, usukan, radom  spošćen, prljav, kroz procep vrata, zatvorio ih, zaključao, i sad je gostu mogao da podari i nešto ljubaznosti. - Hajdemo na trem. Tamo ćemo razgovarati.
Strog pogled vratio je radionicu poslu. Rezbarski alat je iz drveta stao izvlačiti jarosne, buntovne glasove, skrivene u njemu još u semenu, iz koga je godinama spokojno raslo i poraslo do božje mere, ništa ne znajući o velikoj umetnosti koja će ga umoriti.
-   U radionici je buka.
-   Nisam došao da razgovaram, majstore. Poslat sam da vidim - reče čovek.
-I do toga ćemo doći - odgovori Kir Angelos pa iziđe na trem.
Posetiocu, ako je posao hteo da obavi, ne ostade drugo nego da ga prati.
Na senovitom tremu pružao se uzak, dug drveni banak s hrasto-vim palmetama po ivicama, Sedam Smrtnih Grehova izrezbarenih na sedištu, što ga nikako udobnijim nije činilo, i nogama izuvijanim u obliku lavljih šapa. Nije bio izdeljan za dvorište. Pravio ga je u grubom, teškom gotičkom stilu Kir-Angelosov deda za krstaškog golaća iz svite barona Geoffroya de Villehardouina. Hristoljubac je bio na proputovanju za Svetu zemlju i Spasiteljev grob, ali mu se Grčka više svidela, iako je bila puna paganskih svetih grobova. Latinski gospodin u međuvremenu je zadavljen, do nekog je groba ipak stigao, i po prokleti banak niko nije došao.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
-  Izvolite sesti.
-  Evharisto, hvala. Nisam došao da sedim.
- Znam. Nego da vidite.
Ne obazirući se na učtivost, Kir Angelos sede. Najzad je seo i posetilac. Namrštio se.
-  Tvrdo?
-  Posle tri dana na konju, sve je od sedla mekše.
-  Banak je rađen za franačke skilose. A njihove pseće pijanke traju celu noć. Zamislite, gospodine, da je provedete na ovakvoj stolici?
-  Kirie Angelos, proteklu godinu neću da računam, ali u ovoj već treći put dolazim. Rekli ste da će na zimu biti gotovo. Došao sam, nije bilo. Obećali ste da ćete završiti do proleća. Ni proletos nije bilo gotovo. Zakleli ste se u leto. Leto je. Je li gotovo?
- Nije.
- Ja se mome gospodaru s takvom vešću ne mogu vratiti.
- Pa šta smerate? Povući se ili potražiti drugu službu? Posetilac se savlada. Nije mogao poverovati da mu se ova katarma, đubre, ovaj matori dripac ruga. Znao je s kim govori, ko mu je gospodar. Starac ga jednostavno nije razumeo.
- Kir-Angelose, pravite li vi to uopšte?
- Ništa drugo i ne radim.
- Razgovarao sam s vašim pomoćnikom Enasom.
- Onda znate.
- Ništa ne znam, gospodine. Niko ništa ne zna. Niko u radionici ne zna šta vi iza zakljucanih vrata radite.
- Pravim što mi je vaš gospodar naručio.
- Isos, možda. A možda i ne. Možda pravite nešto za nekog drugog?
- Poručeno mi je nešto što nema niko na svetu. A da bi se dobilo što na svetu nema niko, čovek mora da napravi ono što pre njega niko nije napravio.
- I vi to radite?
- Već drugu godinu.
- Za toliko vreme dvor bi se opremio!
- Možda, ali ne ovako.
- Kako?
- Ovim čime ja vašeg gospodara opremam.
- Mogu li ja to da vidim?
- Rekao sam da radim, ne i da sam uradio. Posetilac ustade. Diže se s naporom i Kir Angelos.
- Ako se vratim i ispričam što ste mi rekli, doći će po narudžbinu on. Znate li šta to znači, majstore?
- Znam, gospodine.
- I ne brine vas?
- Zašto bi me brinulo?
- To za vas ništa ne znači?
- Ja sam dosta živeo..
- Ne samo za vas. Za vašu porodicu?
- Nemam je.
- Onda za Tegeju, za vaš grad?
- On nema mene.
Posetilac je oklevao:
- Pitaću vas nešto, majstore, s nadom u iskren odgovor.
- Ako ga znadnem, i vi ćete ga dobiti.
- Jesu li svi umetnici ovakve hulje?
- Ne, gospodine. Samo vrlo veliki.
Posetilac ga pogleda. U pogledu beše čuđenje koje i njega samog, sviklog na svakojake ljude, začudi, zapanjenosti, neverice, ali i izvesnog divljenja; drugi, ravnodušniji pogled, baci na radionicu, iz koje je čas cvilelo, čas pojalo plemenito drvo, zavisno od stanja u kome se nahodilo, od toga da li se već priklonilo novom Kir-Angelosovom obliku ili još tuži za starim, božjim; treći, sažaljiv, spusti preko zida na varoš, čije je izrovašene, prljave krovove prao letnji pljusak, okrenu se i, bez pozdrava, prav, tanak, u cmo odeven, ode.
Pre no što do kapije stiže, gusta ga kiša izbrisa.
Kad se topot njegovog cmog konja izgubi, Kir Angelos se vrati u atelijer, svome poslu.
Krajem leta, godine Gospodnje 1347, nikakvi razlozi nisu pomagali. Crni poklisar je poštopoto hteo da vidi šta je za njegovog gospodara urađeno, dokle je majstor u radu došao, da li je uopšte negde došao, da li ga je i počeo. Zapretio je da će se obratiti vlastima u Aleji ili Mistri i optužiti ga za kršenje ugovora.
Kojim anatemnim vlastima? - pitao se Kir Angelos. Njih jedva da ima. Još do pre dve godine s Peloponesa si preko Korintskog zaliva pljunuti mogao na varvariju, srpske kopljanike koji su tribalsku krunu Nemanjića snosili na Egej! U Atini, u vasceloj Atici, srcu helenstva, lopovsko je Kastiljsko kraljevstvo Mistre! A svuda unaokolo, morem i suvim, haraju osmanski tugovi.
Ali, pri dubljem poniranju u pretnju, Kir-Angelosa ona unespokoji. Tek što je okončan građanski rat između Velikog domestika Jovana Kantakuzina i onih što branjahu miropomazano pravo na presto Paleologa; tek što se uzurpator krunisao za vasilevsa svih Romeja; tek što se vratio kakav-takav mir. Građanske vlasti u Moreji još ne behu došle sebi. A vlast je najopasnija kad je nesiguma. Zbunjena država je kao besan pas. Riznice su prazne, skupoća velika, poreza godinama neuterivana. Nekriki dulja! Mrtvačka su to posla! Dopasti joj gladnoj šaka znači dovesti radionicu do bankrota.
- Poli kalo, vrlo dobro, gospodine. - Nije gostu znao ime, ni njegovom gospodaru, uostalom.
- Ne mogu vas, vidim, ubediti da je delo koje nije završeno manje gotovo od dela koje nije ni započeto, ali vi niste umetnik, i od vas ne mogu očekivati da tako nešto razumete. Pođite sa mnom.
Otključao je tajnu radionicu, propustio u nju gosta, prekrstivši se, ušao, pa vrata za sobom zaključao.
Odaju je senčila nežna polutama, ozarena sedefastom svetlošću s dva visoka, uska prozora u kamenu.
Gost najpre ništa nije video. Potom se izvesni sivi oblici izdvojiše iz senke, pa, tamneći, i između sebe. Prepozna, uza zid prislonjenu, skrinju za miraz, izrezbarenu klasičnim motivom svadbe Odisejevog sina Telemaha i Nausikaje; sto čiju su glatku ploču, u obliku spartanskog štita, držale četiri izvorske nimfe, s perajima umesto nogu; stolice i bankove različite veličine, izrade, mode, od grčkog klismosa i masivne rimske katedre do mobilnih stolova, što se, zbog oskudice u nameštaju, nošahu u goste, udruženi ponekad i s vlastitom posteljom. Zapazio je i nekoliko komada pokućstva koje nikada ranije nije video, čiju je namenu po obliku naslućivao, ali čiju umetničku lepotu, posutu tananom letnjom prašinom, i ovako, u polumraku, odmah prepozna.
Ono zašta je došao nije video.
Kir Angelos je zapalio luč u konzolama duž zidova. Gost vide majstorovo delo u još većem sjaju, ali ne i ono zašta je toliki put prevalio.
- Iste pragmatika kalitehnis, zaista ste umetnik, Kir-Angelose -reče gost, osvrćući se. - Ja se, doduše, slabo u lepotu razumem. Sve ove stvari, lepe ili ružne, malo su potrebne čoveku koga služba gospodaru bez doma stalno drži na putu. Ali mogu da je osetim.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
- Vaš gospodar nema konaka?
- Nema. A i ne treba mu.
- Zar se ne zna ni odakle je?
- Sa istoka, vele, ali to su priče.
- A sada, gde boravi?
- U Konstantinopolju. Čuli ste valjda.
- Jesam. Imao sam tamo rođake - rekao je Kir Angelos. - Hoće li skoro opet na put?
- U oktobru se sprema do Messine.
- Messina je mnogoljudna, bogata, berićetna, velika.
- On voli mnogoljudne gradove. Pustinja ga užasava. Osim, razume se, ako do tada ne budete gotovi.
- A ako ne budem?
- Svratiće u Tegeju. Zaobilaženje mu neće biti milo. To će odložiti njegove poslove na zapadu, ali šta se može. Vidim da će morati po svoju narudžbinu sam doći.
- Zašto?
- Zato, majstore, što nju ne vidim - odgovori posetilac oštro. -Što ne vidim narudžbinu.
Samo trenutak se Kir Angelos premišljao, bio je to ovlašan dodir ideje s kojom će se narednih meseci mučiti, a onda reče:
- Stojite pred njom, kirie.
Predmet na koji je majstor pokazivao i ranije je stajao pred gostom, ali ovaj tek sad u njemu prepozna - stolicu.
Nešto, u stvari, što još stolica nije, ali će, ako se s radom nastavi, možda jednom postati. Za sada je jedino naslon sa zatvorenim bokovima i grubo obrađenim sedištem ukazivao na taj put, dok su poleđina sedišta i sve četiri noge još bile zarobljene u bezobličnom drvetu, više nalik panju nego ičemu drugom. Unaokolo je, među iverjem, ležalo nekoliko dleta i sočiva različitog profila.
- To? - upitao je gost. -To.
Gost je obišao polutvorevinu ukrug, zagledao je pažljivo sa svih strana, opipao što za pipanje beše, vršcima prstiju nalazeći čas tananu, glatku drvenu kožu, čas nesastruganu koru koja ih je vređala, a onda se uspravi:
- Mislio sam da je to panj na kome se odmarate posle rada, ali ako je to ono što ste ugovorili, sada sam siguran da će po stolicu kad gotova bude, ako ikad bude, morati doći moj gospodar. Ja mu ovo ne smem odneti.
- Ništa određeno nismo ugovorili. Hteo je najbolju stolicu na svetu, i dobiće je.
Pre dve godine ovde je stajao hrastov panj iz Dodone. Kir Angelos nije bio paganin. Nije mislio da će dodonska hrastovina ponoviti čudo koje je prinudilo krmu lađe Argo, od iste građe istesanu, da prozbori kravljim glasom Here. Cudo će biti delo njegovih ruku. Uzeo je najtvrđe, Zevsovo drvo, zato što je znao da  rad u mekom, ma  kakve ruke bile, ma kakav se alat upotrebio, ne pruža otpor potreban velikoj umetnosti. Meko će se istrajnom obradom dovesti do forme na kojoj se više ništa ne može dotaći, nekmoli popraviti, a da se delo ne raspadne. Hrastovina, kad se do takvog stanja dovede, kad dospe do poslednje granice preoblikovanja, iza koje i najmanja promena uništava lepotu, ostaje - zauvek.
Ja stolicu nisam pravio, mislio je, ja sam stolicu vajao, gumari, magarče!
- Iako život provodim na nogama, znam da ima raznih stolica. Mnoge sam na svojim putovanjima video. Ali ovakvu nisam. Čiji je to stil?
- Moj - objasni Kir Angelos grubo.
U vreme vasilise Irine gost je stajao u predsoblju slikara koji je umirao od kuge i slušao ga  kako bunca. Prepirao se s bogom oko toga smeju li se ili ne smeju slikati ikone. Spor je tih godina rešio sam Gospod, darujući pobedu pravoslavnoj crkvi koja je dopuštala slikanje svetaca, ali je umetnik bio nezavisna duha. On je smatrao da se time povređuje neizraziva suština neba. Nastojao je, pljujući krv, bogu da dokaže kako je pogrešnom odlukom sebi najveću štetu naneo. Po svaku je cenu hteo da ga prevede u tabor ikonoboraca.
- Mislio sam da se ovakve stvari sastavljaju od različitog drveta.
- Da li je Fidija Posejdona sastavljao od različitog mermera?
- On je Posejdona vajao, majstore. - I ja vajam stolicu, gospodine.
- Ah, tako? - rekao je gost jetko.
Kad su im u Konstantinopolju savetovali rezbara, rečeno im  je da je u Carstvu, pa i u Evropi, jamačno, najbolji Dumetrius Kir Angelos. Niko im nije kazao da taj nije samo darovit, da je i trelos antropos, lud. Ili je to u umetničkom svetu ista, tek drugim rečima izrečena preporuka?
- Ako hoćete da budem sasvim iskren, čak ni to ne činim. -Ne?
- Ja je tek oslobađam izlišne građe. Otkrivam je u ovom panju.
- Ma nemojte?
- Stolica je tu oduvek, samo bez moje pomoći ne ume da izađe.
- Ne ume? -Ne.
Oko čega će se taj fantasmenos, kad umirao bude, svađati sa svojim Tvorcem? Verovatno će mu prebacivati da je bio aljkav i svet napravio od rđave građe, naročito njegovu floru, građe koja smeta stolicama da izlaze iz panjeva bez posredstva velikih talenata!
- Smerate li da ove ručke obradite na naročiti način? -Ne.
- Da li će se noge završavati životinjskim šapama kao što se viđa po franačkim i latinskim varošima?
-Ne.
- Onda će svakako bar njen naslon biti izrezbaren? -Neće biti.
- Oprostite mome neznanju, majstore - rekao je gost nestrpljivo - koje izvinjava činjenica da stolica nije gotova, i da pre liči na šumski panj na kome su radile jedino nevešte munje, ali u čemu se onda on sastoji? U čemu je taj vaš stil?
- Sedite pa ćete saznati - odgovorio je majstor.
Gost je pogledao u neobrađeno, prašnjavo sedište. Dvoumio se. Brisati ga vredelo nije, a bezočni domaćin ničim ne pokaza da će se oko toga zabaviti. Podvmuo je laku putničku hlamidu pod pazuhe i odvažno seo. Promeškoljio se iako je znao da će time anatemnu prašinu u ogrtač utrti. Morao je nešto reći gospodaru kad se vrati. O lepoti oblika  predmeta, rano ga je nazvati nekim imenom, malo će raoći da saopšti. O tome kako "stolica" izgleda. Ali će, možda, ako je isproba, kadar biti da kaže kakva je, kako se u njoj sedi.
- Ti leteja afto? Šta velite?
- Udobna je - priznade.
- Eto, u tome — odgovorio je majstor Kir Angelos. U tome je bio njegov stil.
I gost  je najzad toliko razumeo. Teže mu beše objasniti da je vreme odlasku, jer se mrak spuštao, a morejski su drumovi već godinama bili otvoreni grobovi.
Kir Angelos ga je skoro silom sa stolice digao.
Vrućina je tog leta bila nesnosna. Jara se nije, kao obično, spuštala  jedino sa žutog, usijanog neba. Dizala se i sa zemlje, zagrejane lomačama, paljenim da se dimom otera kuga koja je uveliko zakoračila na Pelopones. Umiralo se svuda, za tri ili pet dana. Svuda, osim u Tegeji. Tegejci su zasada trpeli vrućinu i strah da će plava bolest najzad i među njih doći.
Kir Angelos je znao da neće. Ne - još uvek. Dok posao ne završi, Aristurgemu, svoje remek-delo. Na čemu je, osim umetničkom uobraženju, sigurnost zasnivao, niko u radionici nije znao, ali su svi bili spremni da mu veruju, moleći boga da to što radi, to svoje remek--delo, nikad ne završi.
Sve, na žalost, kraj ima, i Kir Angelos je bio tamo gde svaki umetnik žudi da bude, mrzeći čas u kome će do njega neizbežno doći.
Bio je na kraju.
Odsečni, jaki, nestrpljivi šumovi od pre dve godine, koji su svedočili da, ma kako zadati, udarci dletom ne mogu ozlediti oblik koji se traži, da drvo sa sebe tek zbacuje izlišne naslage materije, sred kojih se buduća lepota krije, ustupili su mesto nežnom, obazrivom, kratkotrajnom struganju i dugim tišinama između njega.
Samo je iskusni Enas znao da se iza zabravljenih vrata atelijera odvija mistirion, tajna, za umetnost sveta kao i za veru ona što se zbiva iza ikonostasa kad preko njega padne crna zavesa da sakrije čudo pretvaranja vina u krv pričešća. Sve do sada, predmet, ma na čemu majstor radio, nije postojao. Postojalo je mrtvo drvo i oblik koji je na predmet sećao.
Tamo iza vrata, kao iza cme oltarske draperije, drvo oživljava. Sve do sada je svaki dobar pokret dleta vodio predmetu, a pogrešan se mogao ispraviti; od sada svaki mora biti pravi, svaki će ga pogrešan vratiti u nepostojanje. Neće to biti fizičko ništavilo. Predmet će ostati ali nikad više neće moći da bude što je bez tog suvišnog pokreta bio - jedini i završni oblik bogomdane suštine. Sebi jed-nak, sobom uobličen. Aristurgema. Remek-delo.
Enas je za tvoračke patnje znao. Pogotovu što je taj pogrešan pokret uvek činio. I postajao ga svestan kad je kasno, kad je on već obavio rušilačku rabotu na delu, što bi bez njega savršeno bilo. Zapažao ga je, naravno, i Kir Angelos. Neupućeni poručioci nikad. Čak ni sabirači lepote. I nije im ga vredelo objašnjavati. Enas je samo zbog te nedostupne tajne iza zaključanih vrata, koja se nije učenjem ni vežbom otkrivala, nego se ili znala ili nije, pomiren bio s izvesnošću da će biti dobar, pa možda i čuven rezbar, ali nikad, nikad Megalos mas-toras Dumetrius Kir Angelos.
U majstorovom napredovanju prema konačnom obliku, čiju prirodu Enas nije znao, i mogao je slediti samo preko zvukova, beše jedan neobjašnjiv poremećaj. Zbunjivao ga je. Nije se s njegovim iskustvom slagao. Zbio se posle poslednje posete sluge iz Konstantinopolja.
Ponavljala se izvesna nebriga s početka rada. Zvukovi postaše ubrzani, nagli, pa i nestrpljivi. Stanje u kome se predmet, posle skoro dve godine rada, nalazio, a morao je biti vrlo blizu konačnoj, nedodirljivoj formi, u načelu nije ovakvu brzopletost dopuštao. Greške su postale neispravljive.
Moglo je to značiti samo da je Kir Angelos došao do takvog umeća u kome pokreti nisu zavisili od njega, nego od theria didaskalia, božjeg nauka, samog boga koji ih je vodio i svakako nije umeo da greši, ma koliko brzo radio. (Za šta je, uostalom, jedva šest dana za Genezu bio dovoljan dokaz.) Poslednje tri nedelje, međutim, rad se staloži, uspori i sada je ponovo ličio na pipavu opreznost što je smrtni umetnik, ma i najveći, mora ispoljavati u dovršavanju dela.
Enas je smeo da se posveti ovim zaludnim razmišljanjima. Posla beše malo. Što ga je bilo, svaki je drvodelja mogao obaviti. Strahujući od kuge, mušterije dalekih zemalja prestaše da dolaze. Građan-ski ratovi iscedili su novac iz kesa i najimućnijih Grka i Latina, a bolest ih učinila neraspoloženim da ga troše na nepokretnosti. Hoće li se umreti u  postelji napravljenoj Kir-Angelosovom miropomazanom rukom ili na hasuri, ispletenoj neveštom seljačkom, postalo je savršeno svejedno otkako se nije sahranjivalo po izdvojenim grobovima nego polivalo krečom i bacalo u zajedničke jame. Postalo je svejedno kako se umire, jer se umiralo uvek na isti način, i opet postalo važno jedino kako se do toga časa živi.
U radionici je vladala bankroterska tišina. Otkako je i majstor s radom prestao, ništa se čulo nije, osim, iz daljine, pucketanje vatara na raskršćima Tegeje i kreštanje strvinara koji su usijanim nebom žurili za kugom.
Preko noći nebo se rashladi. Tegeja usni, ko san, ko smrt.
I radionica je spavala. Kir Angelos je sedeo na tremu, na neudobnoj franačkoj klupi svog dede, gledao nerairan odsjaj gradskih lomača i čekao.
Verovalo se da vatra ne samo odgoni već i prepoznaje kugu. S njom u blizini, plamen je, ma koliko podstican i drvima hranjen, jenjavao. Između vatre i kuge, limosa, po narodski panukle, postojala je apokaliptična krvna veza, čiji su koreni u Jovanovom Otkrovenju. U porodici ljudskih napasti, Rat je donosio Vatru, koja je svet bacala u haos. Iz njega se rađala Glad, pa Kuga. Najzad je dolazila Smrt da ih ujedini. Ali, kao i u svakoj porodici, i ovde u dejstvu behu neobjašnjive protivnosti koje zajednička krv nije mirila. Iako im je cilj isti, a razlika jedino u tome što Kuga napada ljude, a Vatra i ljude i mrtve stvari, mrzeli su se među sobom. Od te omraze čovek nije smeo mnogo očekivati, ali je to bilo sve što se, pored nade u boga, moglo preduzeti.
Pred zoru, još po mraku, vazduh se pokrenu, lišće zatreperi. Pirkeje, vatre se skupiše. Kir Angelos se i ne obazre. Pre svitanja plamen je uvek slabio. Gradski čuvari i dobrovoljci, koji su lomače održavali, najzad bi na dužnost zaboravili i zaspali.
Čuo je najpre diavlos, dvojnice, kao da pastir, kasno, noću, svodi ovce s planine. Ni tada se ne uznemiri. ali kad je čuo topot konja, znao je da je došlo vreme da se od svoje Aristurgeme rastane. Pravu odluku nije doneo. Ostavio je bogu da ga u tome pomogne.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
No, bog je ćutao.
Konji se zaustaviše pred kapijom. Otkako je rad na stolici završio, kapija nije zaključavana. Bez škripe se rastvori i u dvorište ujaha konjanik. Čovek iza njega uvede svog konja, zatvori kapiju i pomože konjaniku da sjaše.
Kir Angelos ustade s banka.
Jednog od posetilaca dobro je poznavao. Drugog vide samo jed-nom, kad pre dve godine posao ugovoriše. Bio je obučen u crnu eupatridsku odeću, bez ukrasa ili vezova, ičeg nepotrebnog. Crnina je isticala umorno lice neodređenih godina. Mesečina je na njemu ležala kao tanka, sadrena obrazina. Antropos apo alo kozmo, mislio je Kir Angelos, čovek iz drugog sveta!
- Da li je moja narudžbina gotova?
Jezik mušterije bio je grčki, ali se po naglasku nije razaznavalo odakle je. Govorio je savršeno, kao da nijednom kraju ne pripada, ili da pripada svima.
- Maista, jeste, gospodine.
Kir Angelos je zapalio luč i gosta proveo kroz radionicu u kojoj su spavale kalfe i šegrti. Sluga ostade u dvorištu s konjima.
U prolazu gost čizmom dotače usnulog Enasa, ali se ovaj ne probudi. Bolno zaječa i lice okrete na drugu stranu.
Kir Angelos uvede gosta u svoju odaju, zaključa vrata za sobom, i zapali luče po konzolama.
Ergastirion je bio poluprazan. Većina stvari beše odneta. Uza zidove se prislonilo nekoliko grubom tkaninom pokrivenih komada nameštaja čiji su naručioci pomrli.
Stajao je neodlučno. Bog se nije javljao. Bio  je ostavljen sebi. Dve godine je na delo utrošio. Ponoviti ga više neće. Ne može i da hoće. Takve se stvari rade  jednom u životu. A malo ih  je kojima je i to dano. Koliko je velikih umetnika koji najboljim delom nikad nisu blagosloveni?
Pelopones je umirao. Žitelji Konstantinopolja svedeni su na trećinu. U Atici nema ljudi ni vatre da pale. U lukama čekaju galije da, misleći kako prenose grčko blago, pošast prevezu na Siciliju i Sardiniju. U Italiju i Španiju. Valjalo je da se raduje. Katolički rnitraši će živi istrunuti kao što trunu pravoslavni. Nije se radovao. Nije ih osobito žalio, ali se ni radovao nije.
U brizi nije posredi građa. Dodonske hrastovine ima. Ima i druge, plemenitije. Drveta bolje sorte koliko se hoće. Takođe će biti još retkih, zanosnih, blagoslovenih trenutaka kada sve polazi za rukom. Ali se jedan ne može drugim zameniti. Uspelo delo drugim uspelim delom. Svako je za sebe, svako svoj svet.
Pre nekoliko dana pohodio je Mistru. Nije mogao odbiti. Isporučio je sto ljubitelju starina, bolesnom od kuge. Taj za njim nikad neće sedeti. A hteo je da ga vidi pre nego što izgubi razum i, s njim, smisao za lepotu. Vide ga i umre. Pitomije nego drugi. Lakše nego bez svog stola.
Moraće se odlučiti. Crni gospodin ga nije požurivao. Ali svakako očekuje da vidi zašta daje tolike dukate, na šta je čekao dve godine.
Stajao je sred odaje, ozaren bakljama koje mu nisu zagrevale lice. Svetlost se s njega odbijala, ostavljajući ga hladnim, umornim, tužnim. Ponajviše umornim. Za čoveka bez doma, aksinatora, lutalicu na putu, umor, a ni seta, nisu ništa neobično.
Kir Angelos se tromo uputi prema zidu. I on i bog imali su nekoliko trenutaka za predomišljanje. Bog hoće li mu pomoći, on na šta će se odlučiti.
Ovo je njegovo jedino veliko delo. I poslednje. Jer, svako je veliko delo poslednje. Inače veliko nije.
Zaraza nije ni prva, jamačno ni poslednja. Pre ove izbi 542. u Arabiji i Egiptu, a stiže čak do Britanije. Za vreme blagopočivšeg vasilevsa Justinijana umiralo se od nje kao i sada. A i ranije. I Perikle je jednu kugu zapamtio, samo joj ime nije znao. Svet je preživeo. I onda se mislilo da mu  je došao kraj. Svaki put se mislilo da je kraj sveta. Mnogo je ljudi pomrlo, to je istina, gradovi se isprazniše, groblja prepuniše, drumovima je prolazio samo vetar, ali svet opusteo nije. Posle nekoliko desetleća, sve se u korito vrati, sve osta kao pre. A ljudi se rodi i više no pre pomora. Za pravljenje čoveka, uostalom, nije nužan nikakav naročiti dar. Time se bave svi, ne mareći mnogo kakav će im proizvod biti. Razbojnik i car, mudrac i luda, rađaju se bez mogućnosti da dar tvoraca na delo utiče. Nije to nikakva umetnost! Pogotovu velika!
Više se nije imalo kud, morao  je prema delu ispružiti ruke, morao je najzad da ga otkrije.
Rđavo uglavljena, iz bronzanih usta konzole ispade baklja. Bog, ushiti se majstor, pritrča, podiže je sa zemlje i vrati u ležište. Brisao je ogaravljene ruke o halju, dajući Gospodu vremena da poruku ras-tumači, da kaže šta hoće.
Izgleda, međutim, da vreme nije trebalo bogu, da ga je njemu, Kir--Angelosu, prepustio, za njega upriličio. Jer, ničim se više ne oglasi.
Dok stolica na suvom bude, ma se i kretala, po svoj prilici u pokrivenim taljigama - da li baš pokrivenim? - ne preti joj opasnost. Osim, razume se, ako kočijaš neoprezno vozi ivicom ambisa. Manji pad svakako će izdržati. Dublji teško. Ali to je onda sudba, tu nikakva umetnost ne pomaže. Vremenske promene na pripremljenu, mastima zaštićenu hrastovinu uticaja nemaju. Na vodi, a njen je vlas-nik svetski putnik, pri buri, ko će na nju misliti? Ljudi spasavaju glave, ne brinu za stvari. Talasi će lađu bacati, kidati, tresti, obrtati s boka na bok, neučvršćena stolica kotrljaće se u potpalublju, udarati u gruba rebra, slamati se o grede. Ne mora se slomiti. U jednom je komadu, vajana je, nije lepljena. Ne mora se raspasti. Dovoljno je da se dugo o nešto čvrsto i hrapavo dere. Dleto nesreće ukloniće s nje sve što je umetničko s toliko pažnje, instinktom više nego umećem, ostavilo, i bez čega, kad se na nju sedne, neće biti što je bila - najbolja stolica na svetu. Biće bivša najbolja stolica na svetu. Neće biti ništa. Neće postojati.
A kuga će, kao i svaka pošast, proći.
Kir Angelos uzdahnu, opet krete zidu sa zastrtim komadima nameštaja. Išao je teško, umomo, puštajući osećanje duboke nesreće da ga svega obuzme, ništa mu u odbranu ne ostavljajući.
- Svemu dođe kraj, majstore - reče stranac.
Kriptično saučešće iskoristi Kir Angelos da zaustavi pokret kojim je već dohvatio tkaninu da je sa stolice svuče. Odloži odluku. Klijent je shvatao njegove muke. Da li je i on neki umetnik?
- Strašno je kad kraja nema. Kad se bavite poslom čija priroda ne poznaje kraj. Kad uvek radite samo jednu stvar, i ona nikad nije gotova, nego joj se stalno morate vraćati da je dovršavate, znajući da je nikad dovršiti nećete.
- Ima li takvog posla? -Život je takav.
- I on ima kraj, gospodine.
- Ima li ga?
- Za ljude ima.
Gost se osmehnu: - Treba najpre biti čovek... Teško se rastajete od svog dela?
- Ne od svakog.
- Od ovog svakako.
Kir Angelos vršcima prstiju pomilova hasuru. Ne dodirnu oblik ispod nje, samo ga nasluti.
- To je najbolje što sam ikad napravio.
- Ali vam nije zbog toga teško da se od stolice rastanete. Teško vam je zato što znate da takvu više nikada nećete napraviti.
Majstor obori glavu. Nije vredelo poricati.
- Oprostite na radoznalosti, za koju je odgovoma i vaša oštroum-nost. Bavite li se i vi umetnošću?
- Otkuda vam ta pomisao?
- Poznajete umetnike.
- To je istina - reče stranac. - Poznavao sam neke. Ali ne više od drugih ljudi koje sam na svojim putovanjima sretao.
- Videli ste onda koliko se razlikuju od običnih građana. Dela ovih mogu se od njih odvojiti, a da ostane čovek. Ako umetniku uzmete njegovo delo, ne ostaje ništa.
-U Konstantinopolju sam poznavao ikonopisca. Zvao se Nikodemus. Razboleo se od kuge usred rada na ikoni Majke božje za manastir u Solunu. Poznajete li kugu, majstore?
- Video sam je.
- Iako je u Tegeji nema?
- Bio sam u Mistri.
- Niste se plašili? -Ne.
- Zašto?
- Nisam završio stolicu.
- Ni majstor Nikodemus nije završio Majku božju. Na žalost, za razliku od vas, kugu je dobio.
- I  ikona je ostala nedovršena?
- O, nije. U tome i jeste stvar. Bio je u agoniji, buncao je, jedva, prstima micao, ali je sve do poslednjeg trenutka slikao. Na kraju nije imao boje. Niko u kuću nije smeo da uđe, niko nije hteo da mu ih priprema.
- Pa kako je sliku završio?
- Znojem, krvlju, gnojem.
Svojim znojem, svojom krvlju, svojim gnojem. Kir Angelos se oseti doraslim trenutku. Stranac mu je, i ne znajući, pomogao da se odluči.
- Nemojte se varati. Savest, ako njome rastumačimo Nikodemusov postupak, madabismo mogli i drukčije, nije odlika jedino vašegpoziva. Bio sam svedok događaja koji će vas uveriti da u revnosti niste sami. Posao me je odveo na Krim, u Kafu, grad iz kojeg Đenovljani trguju sa skitskim narodima. Ne znam kakav je razlog tatarskom nezadovoljstvu, ali jednog su dana ovi pod vođstvom Kapčaka kana Janibega pali pred Kafu. Grad je bio pred predajom kada je opsad-nu armiju napala kuga koja je već pomorila Siriju, Mesopotamiju i Jermeniju.
- Odakle vi to znate, kirie?
- Prolazio sam poslom onuda.
- Trgovačkim poslom?
- Može se reći, premda sam uvek nalazio da u njemu ima i nečeg umetničkog, što me čini, u skromnom smislu, razume se, vašim adelfom, bratom. Rekoh, dakle, da je Tatare napala kuga. Razboleo se i kan Janibeg. U velikim je mukama umirao i već s one strane bio, kad se u njemu  javila ratnička savest, koju vi zovete umetničkom, a neko će je, svome zanimanju saobrazno, drukčije nazvati. Rat se vodi da se dobije. Ako se dobiti ne može, da se što više neprijatelja ubije i snaga mu se za budući rat oslabi. Pre nego što je umro, kan je naredio da se katapultima preko zidova Kafe bacaju u grad kužni leševi. Đenovljani se povukoše na galije i otploviše. S njima sam i ja u Konstantinopolj došao.
- Bio je to veliki vojskovođa - priznade Kir Angelos, znajući šta će učiniti.
- Kao što ste vi veliki umetnik.
- To ćete sami prosuditi - reče majstor i zbaci prekrivač.
Na prvi pogled stolica je bila samo neobična, i to za nekog ko je video sve ostale na svetu i umeo da uočava neprimetne no bitne razlike među njima. Za svakog drugog beše to tek upadljivo lepa, jed-nostavna i, po svemu sudeći, brižljivo obrađena stolica. Videlo se da je kao skulptura oblikovana, vajana, a ne sastavljana od nezavis-no pripremljenih delova, kao što se postupalo po svim radionicama Evrope i Istoka. Blagodareći loju, spravljenom po Kir-Angelosovom receptu, njena sraeda površina podsećala je na zdravu istočnjačku kožu.
Klijent je pipnu. Hrastovina je u dubinama oblika tvrda, to se oseća. Duga obrada i kupanje u naročitim rastvorima daje joj mekotu, ne oduzimajući drvetu otpomost i čvrstinu. Izgleda kao da zrači, da je zagnjurena u nimbus zlatnog sjaja u koji ikonopisci potapaju glave svetaca.
- Hoćete li sesti?
- Treba li?
- Da li je stolica dobra, ne vidi se okom. To se oseća telom. -  Afto ine alitija, to je istina - reče klijent, sede, zavali se i prekrsti
noge, spuštajući ruke na ručke. Telo mu se opusti. Licem minu nekoliko drhtaja pre nego što se i ono smiri. Najzad i oči zatvori. -Udobna je.
- Rađena je po vašoj meri.
- Ne sećam se da ste je uzimali.
- Nije bilo potrebno. Vaše i moje mere su iste. - I to vam je pomoglo?
-Ne sasvim. Mere su iste, ne i način sedenja.
- Tako sam malo sedeo da i ne znam imam li ga.
- Svako ga ima, gospodine. Gostje ustao.
- Evharisto, hvala - rekao je. - To je ono što sam hteo.
Kir Angelos je sedeo na tremu, pod zrelom lozom, na franačkoj klupi svog dede. Vraćao se mrak, ali hladovine nije bilo. Vazduh je nosio gorak kad lomača i začina kojima su posipane. Svako je imao svoju mešavinu, ipelusiju, molitvu za nju, a dejstvo je bilo jednako. Nijedna nije od kuge štitila. Vatre behu niske, plamen slabašan ma koliko se drveta u njega bacalo. Niz ulicu, s one strane avlijskog zida, gubio se tup zvuk klepala što je obznanjivalo taljige na koje  je položio poslednjeg šegrta, desetogodišnjeg Manojla. Deca su najbrže podlegala, nisu izdržavala ni dan-dva, a Manojlo je umro poslednji i najduže se mučio.
Prvo se razboleo Enas, u zoru noći kad je odneta stolica. Za nekoliko nedelja radionica ostade prazna. A i Tegeja se prepolovi. Taljige nisu stizale uveče da pokupe bolnike koji izdahnuše preko dana, ni ujutru one koji su po mraku umrli. Najbolje su prolazili ljudi koji su legali zdravi, od smrti misleći da je san.
Zvuk se izgubi. Pre jutra čuti se neće. Do tada biće sam. Rano, zorom, klepalo će se ponovo oglasiti. Udaraće i pred njegovora radionicom. Ali on više neće imati šta na taljige da položi. Onda će se, kao i sada, izgubiti da se sa svetlošću vrati.
I to će jednog dana prestati. Panukla, kuga će, kao uvek, proći. Prošla  je u Periklovo doba, prošla u Justinijanovo, proći će i u Kan-takuzinovo.
Za sve te kužne dane nijednom u atelijer nije ušao. Danas ga prvi put ne zabravi. Ne imađaše čega da se plaši. Bio je sam sa svojim delom.
Uze luč iz konzole na tremu i uđe pod krov kao u grob. Prednja radionica je prazna. Alat leži uredno složen, na svom raestu. Hasure na kojima su njegovi rezbari umirali tu su gde su bile, ispuštajući zadah kuge. Ni od jednog, osim Enasa, ionako nikad ništa ne bi ispalo.
Ni od Manojla, možda. Dečak  je imao ruku za drvo. Ruku i srce.
Uđe u atelijer, zapali buktinjom kandilion obešen o tavanicu, pa luč ugasi u vedru vode. Otkako je ispratio poslednju mušteriju, ništa se u njemu promenilo nije. Nekoliko zastrtih komada nameštaja  još je stajalo uza zidove i stajaće zauvek. Niko po njih neće doći. A ako vatra kugu nasledi, niko ih nikad ni videti neće.
Koliko je dana, koliko života ovde potrošeno?
Poče skidati prostirke. Otkri skrinju što se, umesto pomoću poklopca, otvarala spreda. Rastvarala, u stvari. Bio je to nov način do koga je slučajno došao. Donosio je zanatu nove mogućnosti. Haljine i svite se u kovčeg polagahu odozgo, jedna na drugu. Da se do robe na dnu dođe, sve se moralo vaditi. Ovako se mogla širinom sanduka uglaviti daska i odeća na nju polagati. Čovek je odmah video šta mu treba i lakše do toga dolazio. Misirski sanduk je samo stoga imao ograničenu veličinu. Ukoliko je veći, više je u njega stalo, ali je i nedostupnije bilo. Novi model može da poraste koliko se hoće. Ne, naravno, neograničeno, ali do prosečne dužine ruke, kad se telo na prste propne.
Neko će do svega toga doći čim mu padne na pamet da sanduk otvara spreda, ne odozgo.
Neko. Ne on. On je svoj posao završio. Onje došao do kraja.
Kao što će i kuga do svog kraja doći.
Otkri i sto s pločom u obliku spartanskog štita i četiri nimfe koje su ga odozdo na perajima pridržavale. Ni poznavalac neće u njemu prepoznati retkost. Ako helensku povest poznaje, Lambda (A) na ploči neće ga zbuniti. Znaće da je postojala i na starim lakedemonskim štitovima i zameniće je za šaru vemu istoriji Sparte. A to ne beše tek šara, dekoracija, ukras. Duž znaka sto se rasklapao. Iz njegove utrobe izlazila je ploča istog oblika, oblika lambde, samo s obrnutim vrhom (V) i povećavala površinu stola za trećinu obima.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Kad njega više ne bude, neko će pomnije zagledati šaru i otkriti tajnu. A zatim je predati drugim majstorima.
Neko. Ne on. On je svoj posao završio. On je došao do kraja.
Kao što će i kuga doći do kraja.
Na nekoliko drugih komada nameštaja ne zadrža ni pogled, tek ih otkri. Bili su prvi u soju, ali samo najbolji, ne i drukčiji.
Jednom će ih neko ponovo napraviti. Možda i bolje.
Neko. Ne on. On je svoj posao završio. On je došao do kraja.
Kao što će i kuga doći do kraja.
Jednom će negde u svetu umreti od nje poslednji čovek. Njegova porodica će se oko njega baviti, doticati ga, prati, pojiti, udisati vazduh iz njegovih usta, ali podleći boljki neće. Ova će se i oko porodice truditi. Uzaman. Ni za  jednog čoveka više kuga neće imati snage. Toliko joj je dano, toliko je uzela. Kao i umetnosti. Koliko je umetniku dano, toliko će dati. A to je sve. Toliko je on, Kir Angelos, dao - sve.
Što je za kugu taj poslednji čovek, to je za njega poslednji pokret dletom koji dovršava remek-delo, neponovljivo, jedino, posle koga je svaki pokret samo na propast i delu i umetniku.
On je taj pokret napravio. Uzeti sada dleto u ruke, svetogrđe je. Svoj je posao završio. Došao je do kraja.
Kao kuga.
Lagano, nežno, majčinski, obema rukama podiže prostirku s njega, tog svog kraja, kao da ne diže materiju s raaterije, već dah s daha, i otkri stolicu. Bila je ista kao ona koju je odnela mušterija iz Kon-stantinopolja. Savršeno ista.
Kir Angelos se umomo osmehnu. Samo on znađaše da nije baš u svemu - ista.
Bilo je neodoljive čari u tim odlaganjima, skoro iste što ga je, dok je stolica bila u neodređenom obliku dodonskog hrasta, sprečavala da je dodirne alatom ili rukom pre nego što se dovoljno nagleda drveta u kome je sakrivena. Dugo je panj obilazio, zagledao ga sa sviju strana, prodirao mu duboko kroz grubu, neodeljanu smeđu koru, tamo sve do srca, u kome  je, umesto paganskog šumskog demona ili  fazme, kao u tvoračkom semenu, nemoćnom bez njegovog dodira, stolica zatočena. Saznade ga dugim, nežnim milovanjem. Klečao je pored njega, milovao ga, onako kako bi svaka žena poželela, što bi možda i njegovu sprečilo da ga ostavi, i vrhovima prstiju, kroz nepotrebne naslage drveta, oblik postepeno izvlačio iz magline ništavila. Da ga oruđem oslobađa iz božjeg ropstva počeo je mnogo kasnije. Kad ga je poznavao kao da je već gotov, već slobodan.
Tako je i sada odlagao da u stolicu sedne, duhom uzimajući pred-ujam od zadovoljstva za koje je bio siguran da ga u njenom živodavnom naručju očekuje.
Nije mislio da će on na njoj sedeti. Nije stolicu za sebe zadržao. Ni zato da uslugu uskrati nekome koga je s toliko razloga, kao Romej, kao hrišćanin, kao čovek, mrzeo. Nije zato njenu lažnu dvojnicu Crnoj mušteriji podmetnuo. Nije mogao da se odvoji od najboljeg, možda jedinog pravog dela. Covek se može svega odreći, čovek da ostane. Umetnik ne može. Bez tog dela on nije ništa.
Kasnije, sedeći na tremu, dok su poslednji šegrti izdisali, grizući se što ne misli na tu decu nego na stolicu, na muke kojima se izložio da je zadrži, noći što ih je proveo u pravljenju imitacije, na opas-nost da mušterija prevaru otkrije, sve mu se to učini zaludnim, nekorisnim. Stolica nije slikarsko platno, čija lepota ne zavisi od upotrebe. Lepota stolice  je dobrim delom u njenoj službi. U meri u kojoj tu službu valjano obavlja. Najlepša stolica, u kojoj se ne može sedeti, tek je skulp-tura. Nije - stolica. Ispunila  je  jednu svrhu, onu što je ispunjava svaki uspeo kip, ali ne i dragu koja čini njenu suštinu. Zbog koje je mesecima, kraj panja klečeći, drao staračka kolena.
To ga privede odluci da je više ne gleda nego u nju sedne. Greh inače ne bi imao smisla. Znao je da će mu biti lepo, ali je radostan trenutak epifanije odlagao dok u kući nije ostao sam i poslednjeg šegrta grobarima predao. Nije mu čekanje lako padalo, ali mu se činilo nehrišćanskim da uživa dok se svi oko njega pate.
S malim Manojlom i poslednje brane nestade.
Ovo obilaženje stolice, pre nego što će u nju sesti, od druge je vrste nego ranija. Povlači se u atelijer, iza zaključanih vrata, da stolicu gleda, da joj se divi, da s njom razgovara, da razmišlja o tajnama oblika što ih ona obznanjuje, no pri tome zna da nešto više od nje ne može očekivati. Divljenje će s vremenom, možda, postati veće, njegove misli, o odnosu ilikona, građe, i oblika u kojima se ova javlja, dublje, pa i umetničko samozadovoljstvo neobuzdanije, sve će se, na žalost, odvijati u sferi oprobanih uživanja. Stajao je pred nečim nepoznatim. Naslućivao ga je, očekivao požudnim telom, ali ga poznavao nije. Ta ga je razlika istovremeno požurivala da pred-viđeno uživanje što pre iskusi, i branila mu da olako štetuje ijedan od sladostrasnih trenutaka iščekivanja.
Kada sede, najzad, napet, pun nade, ne oseti ništa. Ništa do čuđenja koje odloži odmah da pretvori u zebnju i razočaranje.
Stolica je, nesumnjivo, udobna. To je, uostalom, osetio i sluga Cmog gospodina, kada je seo u pravu, iz koje ga jedva diže i na drum posla. Ali tako nešto rekao je i Crni gospodin za podmetnutu, lažnu. Samo, ova ga nije zadržala, bez muke se od nje odvojio. Stolica je, dakle, udobna. Može reći da u tako udobnoj stolici nikad nije sedeo. Ali, on  je to i bez probe znao. Nije zbog toga u nju seo.
Ono zbog čega sede, avaj, ne oseti.
Telo mu je bilo ukrućeno kao kolac. Osećao je stolicu, što nipošto nije smeo. Svaki mišić, svaku žilu, čak kožu. Opusti se, ma ton Teon, za ime boga! - reče sebi. Ne sedi kao da si kod poreznika u Mistri! Predaj se stolici, prepusti se njenim oblicima, imaj u nju poverenja! Pravljena je prema tvom telu, poznavala ga je pre nego što ga je primila. Imaj vere! Onaje tvoja! Ona ti je prijatelj!
Odmah mu bi lakše. Telo utonu u sedište kao u drugu kožu, ruke nađoše najbolji položaj iz koga nisu osećale ručke naslona. Izgledalo mu je kao da lebdi. Uzdahnu. Još to ne beše ono pravo, ali je bio put k tome. S olakšanjem se prepusti snu.
Snevao je more. Galija je uplovljavala u luku. Sudeći po obrisima, grad je latinski. Negde na Mediteranu. Genova. Možda i Neapolj. Ili Messina na Siciliji. Upoznao ih je dok se nadao da se umetnost može naučiti, dok ne spoznade da je sve u njemu, čak verovatno, i pre njega. Na palubi je stajala dvojnica njegove stolice, i u njoj Gospodin u cmom. Bila je u dobrom stanju, ali mu do toga više nije stalo. Nije ga se ticala. Galija je uplovila u luku. Crni gospodin je ustao - lakoća s kojom se digao, ukazivala je na to da stolica nije prava - i, dok su momari sidrili lađu, mostom sišao na obalu. Kraj doka je prosilo dete, Jeđupče u ritama. Crni gospodin ga je pomilovao i otišao.
Probudi ga klepalo. Sunce je došlo pre grobara. I njih je kuga zamorila. Nije im imao šta  za groblje dati. Ubrzo se drveni zvuk izgubi. Vratiće se s večeri. Tada taljige neće pred radionicom zastati. Znaće se da za njih ovde nema ništa. Ko nije imao bližnjeg da ga iznese, u kući je ostajao. U svakom domu Tegeje trunuo je njen poslednji čovek. Grobari pod krov nisu ulazili. Posle izvesnog vremena ubacivali su kroz prozore buktinje. Vatra je, kao što je pisano, sledila Kugu. Niko za razlog običaju nije znao. Ulica ne beše manje kužna od njenih kuća. Začini su se palili i po kućama. Po dvorištima su gorele lomače, zamenjujući zapretena ognjišta. Nije pomagalo. Grobari su čekali da im se kroz prozor leševi izbace ili na vrata iznesu, s početka u vrećama, kasnije kako ih bog svede. Kukama, uglavljenim u motke, hvatali su ih, tovarili na taljige i odlazili. Ali u kuće stupali nisu.
Bio  je to sad drugi grad, selo u stvari, kakva je viđao po Germaniji i Bohemiji. Iza snežnih utrina, na kojima  je, s nekoliko porodica, natovarenih zavežljajima, čekao, kroz nečujnu mećavu nazirao je okrečene zidove i toranj crkvice čija su zvona usplahireno brenčala. Nisu ih u selo puštali. Meštani su, naoružani motkama, vilama i brad-vama, zagradili zbegu put. Kad god se ko približio, tukli su ga kamenjem. Došao je iz krajine kojom hara pošast. Selo se, još njome nedimuto, brani. Mećava namah uminu. Učini mu se da, iza utrine, na vratima svratišta, vidi znano lice. Čije - ne stiže da prepozna.
Svestan da sedi postade tek kasnije, kad klepalo umuče i tišina ga prenu. Dobro se osećao. Dugo je trpeo umor. Lekovita stolica izvući će ga iz obamrlosti. Kad ustane, biće preporođen. To, razume se, još nije pravi razlog sedenju, ali mu je vrlo, vrlo blizu. Nije, doduše, znao šta će raditi kada ustane, ni posla da ima, ne bi ga prihvatio - on je svoj obavio - ali je ugodno znati da će čovek odmoran ustati. A ne, kao posle mučenja u drugim stolicama, dići se umorniji nego pre.
Svetlost je u atelijer prodirala ukoso. Po senci na zidu mogao je izračunati vreme. Bio je ranoranilac. Onda, razume se, kada je imalo smisla rano ustajati. Sad smisla nema. On će, dabome, ustati, jer na to je navikao, ali ne zato što ga tera vreme, obaveza da do nekog roka nešto uradi, nego što će rau sedenje dojaditi.
Nadao se, u stvari, da neće, da će ga sa stolice dići drugi razlog. Ma koji, samo ne taj! Taj bi ga grdno razočarao, Dopuštao bi mogućnost da nije uspeo. Da nije napravio stolicu od koje se čovek s bolom rastaje. Kad je bude napuštao, treba da to čini s otporom, nezadovoljstvom, pa i očajanjem koje je gledao na licu crnog sluge dok ga je grubo dizao, a stolica još ni gotova ne beše, još savršena nije bila.
Dva čoveka na čelu povorke nose purpurne zastave sa zlatotkanim kićankama. Napred su muškarci, za njima žene. Na surim iskušeničkim rizama imaju bele krstove. Na grudima, leđima, kapuljači. Na trgu zbacuju halje, ostaju u krvavim, lanenim košuljama, krug prave, na zemlju se bacaju, kao da ih ko na krst raspinje, pa skaču i, pojući, staju sami sebe bičevati kožnim jezicima koji se završavahu gvozdenim šiljcima. U krug se unose ljudi na nosilima, polažu preko haljina. Majka donosi mrtvo dete. Haljine su, izgleda, lekovite. Ne saznaje jesu li. Vidi u gomili poznato lice. Ili mu se čini? Ne stiže da se do njega probije. Pojanje uminjuje. Prestaje i bičevanje. Svi gledaju u prozor kuće na kome stoji devojka. Devojka i cma mačka. Svi prema kući kreću. On s njima. Neće, a ide. Mačka se kostreši. Devojka se sa prozora povlači. Ne zatvara ga. Unaokolo se pale buktinje.
Zaprepastio se kad se ponovo probudio. Oko njega se cmeo mrak. Prozore je doticala mesečina. Prespavao je dan. Ni grobarske taljige nije čuo. Osećao se malaksalo. Slabost, srećom, nije poticala od umora, već od blaženstva. Stolica  je bila živa. Stolica je deo svog života u njega ulivala, dug mu je vraćala, i malaksalost je poticala od njegovog preobilja.
Da li  je to ono što je od nje, od svog remek-dela, očekivao? Moglo bi biti. Nije siguran. Možda će dobiti još nešto. Nešto više. Poslednje. Nemoguće.
Uživajući u telu, koje je, prvi put, posredstvom stolice, osećao kao samo svoje, a ne kao dodir sa svetom, sa zemljom preko tabana, vazduhom na licu, dok mlad beše poljupcem na usnama, nekim pred-metom u rukama, čak i likom u oku, seti se sna. Najpre svirke neke frule, pa sna.
Bila je to nihtafantazmaton, noć aveti. Morao je i to biti san. Vrata radionice su zaključana, mušterije, čak i da razloga imaju, ne mogu ući. A jedna ga je posetila. Stajala je tu, u cmoj eupatridskoj odeći, i nešto mu govorila. I on je njoj nešto govorio.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Crni gospodin je stajao. On je sedeo. Već i to, čak i bez obzira na neodoljivost stolice, svedočilo je da je posredi san. Da nije, ustao bi iz poštovanja. Kao učtiv čovek. Iz straha kao lopov, obmanjivač. Crni gospodin je govorio o umoru, o tome kako je umoran i kako njemu, Kir-Angelosu, zavidi što se može odmarati. Izgleda da nije primetio sličnost između stolice na kojoj je on, Kir Angelos, sedeo i one koja mu je prodata, ili da je nije smatrao važnom.
Hteo je da bude siguran. (Onda, u snu, nije mislio da sanja.) Zapitao ga je da li je zadovoljan njegovim radom. Gospodin je odgovorio da jeste. Da je to najudobnija stolica u kojoj je ikad sedeo.
- Onda ne bi trebalo da ste umorni. -I ja tako mislim.
- Možda ne sedite dovoljno dugo?
- U tome i jeste muka. Sedeo bih, ali me ona ne drži.
To je to\ - pomisli ponosno Kir Angelos. To je razlika između savršene i tek dobre stolice! To je razlika između dela i remek-dela!
- Da me drži, ne bih se ovamo vraćao. Znate li koliki je put od Norfolka do Tegeje?
- Iz Anglije dolazite?
- Imao sam priličnih teškoća da nađem lađu.
- Zašto?
- Većina je moraara pomrlo. Na kraju smo ja i moj sluga ostali sami. Na morejsku obalu smo se iskrcali u šalupi.
Obuze ga strah za stolicu. Pomisli da je mušterija po nju došla.
- Zašto ste u stvari došli?
- Sećate li se kad sam vam pričao o Nikodemusu koji je, umirući, dovršio svoju ikonu?
     - Sećam se.
- O kanu Janibegu, koji je, takođe na umoru, završio svoj rat, bacajući kužna tatarska tela preko zidova Kafe?
- Sećam se.
- To su bili, svako u svom pozivu, savesni ljudi, zar ne?
- Bili su, gospodine.
- I vi ste svoj posao do kraja doveli. Kad ste stolicu za mene radili, hteli ste da bude najbolja na svetu i od rada se niste odvojili dok to niste postigli. Zašto?
- Zato što drukčije nisam mogao.
- Vidite, majstore, i ja ne mogu. Premda mome poslu kraj ne mogu sagledati, uvek mu se nadam. I ja, naime, imam savest.
- I vi je imate? - upita i zgrožen i oduševljen.
- Malista, naravno. Ona je, izgleda, prokletstvo svih umetnika. Kir Angelos se s razumevanjem osmehnu. Nije posredi bila
strančeva već njegova savest. Ona je Cmog gospodina vratila u Tegeju da ga na prevaru podseti. Nije imala potrebe. A ni prava. Umetnost je bila iznad i jednog i drugog. I potrebe, i prava. Iznad svega.
Svega, osim boga. A bog će ga razumeti. I on je bio veliki umetnik.
Možda baš ne i najveći, ali veliki svakako.
Blaženstvo ga dovede do tolike malaksalosti da kad, s večeri, odmah po prolasku taljiga, oseti daleke, potmule tegobe u telu, ne mogade ustati. Ni trudio se nije. U stolici će bolovi brže, lakše proći. Stolica je lekovita. Ne, nije čudotvorna. On je umetnik, nije mag. Ali lečilaje, jer je bila savršena. Lečila je savršenstvom.
Tegobe, na žalost, ne prođoše nego se uvećaše da ih je sad mogao raspoznavati. Tištali su ga trbušni mišići. Bol se, kao spora ravničar-ska reka, naduvena od poplave, širio telom na sve strane. Uvirao je pod oba pazuha, pod stegna, dolazio do grla, gušeći ga i na kašalj naterujući.
Bol ga je činio sve malaksalijim, suv kašalj iscrpljavao, nastojanje da ga savlada stezanjem mišića oduzimalo mu i poslednju snagu, nikakvo olakšanje ne donoseći. Nije se mogao dići i da je hteo.
A nije. Nije hteo.
Kinjila ga je misao kojoj ne hte dopustiti krajnji oblik, sve dok kadar bude muke da izdrži i nevinijim ih razlozima objasni. Jedan od bezazlenijih razloga bila  je i kuga. Možda se, najposle, razboleo. S kužnom, mrtvom Tegejom oko kuće, ne bi bilo nikakvo čudo. Niti bi ga uplašilo, oneraspoložilo, ozlojedilo. Svoje je obavio. Ovako ili onako. Uspeo ne uspeo, ništa se više popraviti ne može.
Jer, ako se nije zarazio, ako bolovi imaju drugo poreklo, nesreća je mnogo veća. Kugu popravlja smrt. Smrt ubija kugu. Promašaj ne može ništa uništiti. On nikad ne umire. On ostaje. On je besmrtan.
Stenjao je, meškoljio se, menjao položaj, trljajući se o stolicu, jer mu slabost nije dopuštala da se od nje odvoji, ni slabost ni volja, nikako ne postižući olakšanje. Postigao je jedino da strašna misao postane jasna.
Ako nije bolestan, ako ga ne boli kuga, boli ga - stolica. Njegovo remek-delo. Bivše remek-delo!
Nikakav bol tela, od koga je već i vrištao, nije mogao biti jači od nemuštog bola saznanja da nije uspeo. Da je sve uzalud, ine ola hamena. Da nije napravio najbolju stolicu na svetu, iz koje se, kad se u nju sedne, nikad više ne ustaje.
Den ine dikeo, nije pravedno!
Svetlost se na zidu smenjivala s tamom, muke se nisu smenjivale s olakšanjem. Ma koliko velike, toliko nepodnošljive da je padao u bunilo pa im se ponovo vraćao, kao da im proverava poreklo, nadajući se sve manje da od kuge potiču, bile su slabije od onih što će doći. Neminovnost jačih unapred ih je uvećavala, no nikad dovoljno da prestignu bol neuspeha.
Nije ga tešila misao kako se ni Crni gospodin, da je lojalno narudžbinu izvršio, ne bi u stolici toliko ugodno osećao da se odrekne svojih putovanja, i da njegov greh možda i nije neoprostiv. Ništa ga tešilo nije.
Ali, kad se iz bunila još jednom, po ko zna koji put, u muke vrati, ne zateče ih više.
Sedeo je u mraku, ništa ne osećajući. Nije to bilo obično, ljud-sko ništa. Bilo je to ništa - blaženstva. Potpunog stapanja s delom.
Delo je za to pravljeno. To je bila poslednja, prava mera savršenstva. Mera njegovog, Kir-Angelosovog genija.
Već nekoliko dana grobari slušahu iz Kir-Angelosove radionice majstorovo zapomaganje. Naizmenično vrištanje i cviljenje koje se ponekad nije razlikovalo od psećeg, a svakako beše nesnosnije od bilo čega što se čulo sa skolopsa, romejskog posoljenog kolca na koji su nabijani zločinci. A onda kukanje presta i čuše ga kako se smeje, sa sobom govori, i radosno uzvikuje hvale Gospodu.
I drugi su Tegejani umirali od kuge, već ih je dve trećine po jamama, a preostala trećina za dah se uzaman bori, no niko ne umiraše ovako dugo, teško i lako, bolno i radosno, mutno, nejasno nekako kao majstor Kir Angelos.
Grobari su ga poznavali. Malo je u Tegeji bilo građana zbog kojih su ksenosi, stranci iz svih krajeva sveta, varoš pohodili. Kir Angelos je bio najslavniji među njima. Dok je umirao, u kuću mu ne smedoše ući. Ali kad zaćuta, i tri se dana iz radionice ni jauci, ni radosni psalmi ne čuše, odlučiše, više iz radoznalosti nego pijeteta, da prekrše običaj, uđu u kuću i uzmu telo.
Zaštićeni crnim kukuljicama, koje se s prednje strane završavahu nazuvkom za nos u obliku ptičjeg kljuna, naoružani dugim kukastim čakljama, da tela ne dotiču, uđoše u kuću, zagađenu smradom bolesti, i provališe u radionicu.
Megalos mastoras Dumetrius Kir Angelos bio je mrtav.
Lice mu je imalo tamnosmeđu boju stolice na kojoj je, izgleda, sasvim udobno sedeo. Bilo je mirno, zadovoljno, skoro srećno. A patiti je morao. Na sebi nije imao haljina. Jamačno ih je u bolovima s tela strgao. A položaj u kome je sedeo ništa o mukama govorio nije. Pre o uživanju. Gnoj koji mu je iz guka iscurio druge je ružio, a na njemu izgledao kao zlatan premaz i podsećao na žućkasti elajon, ulje za preparaciju drveta, njegov tajni alhemičarski recept.
Zariše mu kuke u meso da ga odvuku, i veliko bi njihovo udivljenje kad na pod s lešom pade i stolica.
Sve učiniše da ga od nje odvoje. Uzaman. Telo kao da je uz drvo sraslo.
Manuše se dangube i kroz prozor ubaciše baklju. A oni sedoše na kamenje. Podalje od kuće, da se okrepe i sačekaju da požar umesto njih posao svrši. Kad se zgarište ohladi, prevmuće ruševine i potražiti neku majstorovu kost koja nije sasvim izgorela. Napraviće od nje hamajliju.
Jer, sve što je kroz vatru prošlo od kuge je štitilo.

IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Otisak srca na zidu
1649.



„ This is all one, to be a witch
as to be counted one!"
„Svejednoje veštica biti,
Ili se za takvu računati!"

(Rowley: „Edmontonska veštica", 1621.)



Ima ljudi čije stope, u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi životi. Ako tim tragom pođemo, nećemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osećaju se u tuđim tragovima, naziru u tuđim smerovima, otkrivaju u tuđim stopama.

Oni su bića Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.




Prošlo je malo vremena od kada je John Blacksmith, kako sebe zove, pa ćemo ga i mi slediti, otkrio da i on takvom soju ljudi pripada. Izgleda da ga je otkriće toliko zaprepastilo - u kojoj meri zadovoljilo, zadivilo, ili možda porazilo, ne zna se - da je, smatrajući svoje iskustvo poučnim za bližnje, napisao ovu ispovest. Ali kako nam je ni u kakvom vidu nije predao - do rukopisa sam slučajno došao - zaključak o brizi treba uzeti s nešto obazrivosti.
Iz razloga vidljivih na kraju ispovesti, on se trudio da, osim vremena i zemlje, što manje oda podataka na osnovu kojih bi ga smestili u određeni društveni red, grad ili pokrajinu, pogotovu saznali za ime mu i poreklo. Na njegovom mestu svako bi to učinio.
Na sreću ili žalost, zavisno s koje strane nečiju iskrenost uzimate, svaka ispovest, svako priznanje - jer ona je i to - otkriva i više i manje od onoga što se ispovediti (priznati) htelo. Ko je s policijom posla imao, znaće na šta mislim; ko nije, ne vredi mu objašnjavati.
Ostaću zato na onome što se u Blacksmithovom rukopisu kaže -više; odnosno manje, ako se svedočenje s njegove poleđine posmatra. Kad pričate - a ispovest je i priča - pa temu izmestite iz prirodne geografske ili povesne sredine u prividnu, koja će vam, kako se nadate, zaštititi anonimnost, omaći će vam se, naročito ako ste umešan pripovedač, ako nasednete daru, tu i tamo, poneka indiskrecija. Neobazriva pojedinost, kakvo ime, nezgrapan opis, asinhronitet, neubedljivi sinonim za izbegavanu stvarnost, koji će je, bar za poznavaoca, vratiti u njen rođeni prostor, ili vreme, kad je ono tajna.
Ne idem tako daleko da tvrdim kako sam u detektivskom radu, pre nalik nekrofiliji ili forenzicnoj medicini nego ičem drugom, uspeo da odgonetnem ο kome čoveku je reč, njegovo pravo ime, mesto rodenja, porodicu ili druge okolnosti života ο kojima sam istinu ne govori. No, ako pisac, ne želeći da imenuje veru kojoj pripada, suvernike zove „braćom", a istovremeno ispoveda naročitu dogmatiku, preporučuje naročitu konfesijsku praksu, ova će nam naročitost ukazati na ime koje nedostaje. Ako ko želi da se prikaže neobrazovanim, u najmanju ruku za zemaljska znanja nezainteresovanim, a za pojam lažnog čuda, opsene, upotrebi grčku reč Θαύματα, uzećemo uveravanja s nešto soli. Ako neko priznaje da je zemlia price Engleska, a prirodu i klimu onako opisuje, teško je pomisliti na grofoviju Norfolk, iako se njena naselja pominju, a događaji bliznački liče na stvarne, zabeležene u hronici R. W. Ketton-Cremera Norfolk in the Civil War", i ostalim knjigama ο Građanskom ratu u Britaniji. (Pos-tupak je, razume se, nešto duži. Najpre se utvrduje da li je opisivač domorodac ili alien, tuđinac. To je srazmerno prosto. Ako vreme opisuje kao odvratno, a u njemu nastrano uživa, njime je prijatno razočaran, svakako je domorodac. Stranac bi svoja osećanja s opisom bolje uskladio.)
Sve to, naravno, nije dokaz prima facie. Na trezvenom sudu s takvom optužnicom ne bih daleko doterao. Pred porotom njegovog doba, na sudovima Dugog parlamenta, i pred nekim savremenim tribunalima, i to bi mi bilo suvišno.
Ne velim ni da imam književnih razloga da ispod ovog ispovednog palimsesta drugu istinu otkrivam. U pitanju je perverzna intelektualna radoznalost, koja me je u životu već dosta koštala, pa zato ishod istrage - jer priče se ne tiče - ne saopštavam. Pominjem ga da se vidi kako sam i ja nešto radio, ne samo tuđu priču načitko prepisao.
Master Blacksmith je stavlja u Englesku doba Olivera Cromwella. Ono obuhvata vreme između prvog sukoba Kralja sa Parlamentom, 1640, i restauracije monarhije, 1660. U granicama tih datuma građan-ski rat Kavaljera i Okrugloglavaca vodi se od 1642, kad je Charles I u Nottinghamu podigao steg Stuarta, do 1649, kad rau je u Londonu pala glava. Evropski povesničari zovu tu epizodu „Engleskom revolucijom". Ostrvski drže da su revolucije ekskluzivno kontinentalna glupost i pretpostavljaju bezazlenije sinonime. Životu eufemizmi malo pomažu, ali ako se pažljivije čita rukopis, videće se da vidljive revolucije u njemu ima malo; posvećen je nevidljivoj, čije je trajanje neuporedivo duže, priroda nejasnija, ishod neizvesniji.
Zemlja je oduvek imala Glad. Godine 1642. je dobila Rat, 1665. dobiće Kugu, a 1666. i Vatru. Apokaliptični konjski čopor opet će se naći na okupu. Priča ne objašnjava ni kako ni zašto se to dešava. Prekida se kad je najuzbudljivija, kad bi, možda, i na tu zagonetku dala odgovor. Ali pošto on istoriju ne bi nabolje promenio, a bojim se, ni nas ičemu naučio, opet je svejedno daje li ga ili ne daje.
Njen je nedostatak - ako je o tome reč - ovde nepopravljiv. Druge mane, proistekle manje iz bića rukopisa, više usled vremena što ga od nas odvaja, mogle su se uz pomoć poznavalaca elizabethin-skog/ranostuartovskog doba ispraviti. Pisan je na dobrom staroengleskom Williama Shakespearea. Henry Bradley veli da je „mnogo teže pretpostaviti kako su engleski izgovarali Shakespeare i njegovi savremenici nego kako se on govorio u danima Chaucera ili kralja Alfreda, tri i sedam vekova ranije..." Ortografija tada još nije uniformisana, pisac uživa idealnu slobodu da rečima navlači oblik kakav želi, ograničen jedino potrebora da bude shvaćen, potrebom koja, kao što se zna, niti je kod pisaca naročito omiljena, niti pravi čitalac do nje drži. (Za „kost" se pisalo „bone" i „boan".) Premda se gramatika XVI i XVII stoleća od naše ne razlikuje, kolokvijalizmi i dijalekti unosili su u prevod izvesnu pometnju. Na strani dobitka oni su, možda i pre od geografskih nedoslednosti ili povesnih inverzija, utvrdili gde se radnja ispovesti, smeštene u Norfolku, stvarno zbiva. Najveća je teškoća ležala u značenju. Ne misli se na opsolescentne reči već na one koje su s vremenom izmenile smisao. („Still" danas znači „mimo, bez pokreta", nekad najpre ,,bez promene", potom ,,uvek".) Taj i takav jezik mora se, uza svu žal za arhaičnom patinom, preoblikovati prema savremenijem modelu, za što dugujem blagodarnost profesoru Williamu Buttsu sa Corpus Christija u Cambridgeu, uglednom potomku Dr. Buttsa, koji se, 1632, u kancelariji koledža obesio, ožalošćen kužnim pomorom učenika, a čiji se učeni duh, s tabanima uvijenim u slamu da studentima ne smeta, još može sresti na mestu njegovih tugovanja.
Treba li se pitati zašto je Master Blacksmith svoju tajnu poverio hartiji? Ne mislim da treba, ni da bi vredelo.
Da je ispovest pisana pre 1649, kad je u legalnim dokumentima latinski zamenjen engleskim, sa sigumošću bi smo smeli tvrditi da nije namenjena vlastima. Ali, ovakvom nas zaključku brže vodi njen sadržaj. Iako je sve učinjeno da se datira godine 1647, nekoliko usput spomenutih događaja  pomeraju ga i dalje od 1649. U jednom za priču irelevantnom odlomku među izbačenim zbog sažimanja rukopisa, Blacksmith piše da je Inventar imovine Charlesa Stuarta popisao u dvorskim štalama 139 konja i 37 kobila za priplod. Pošto je mogao biti pravljen samo posle kraljevog smaknuća, a kralj je ubijen januara 1649, jasno je da rođendan rukopisa valja slaviti nekog kasnijeg datuma.
Pa ipak, kad se Master Blacksmith ispriča, i kaže koliko je hteo ili smeo, odolećemo iskušenju da objavimo dokle smo, uhodeći ga, mi došli. Nećemo odati njegovo ime. Sadržaj priče upućuje nas na izvesna ezoterična znanja, pa ćemo se, jer glupi a ni naročito hrabri nismo, držati pravila što za adepte i praktikante magije važe.
Prvo se odnosi na imenovanje stvari. Osim u iznimnim slučajevima, i uvek s neizvesnim posledicama, svoje ime nikome se ne daje, niti od koga njegovo zahteva. Uzevši pseudonim, tom se zakonu i Blacksmith povinovao. Ničije ime nije tek - ime. Po ugledu na božje, od koga je nastalo, s kojim je zaštićeno, svako sadrži u sebi, u obliku, zvuku, sudbini, i imenovano biće sa svim njegovim moćima. Kakve su one, kako i kome služe, nikad se ne zna. Izgovoriti ga to znači prizvati vlasnika. A meni, bar kad je o Master Johnu Blacksmithu reč, do toga ni najmanje nije stalo.
Znam da je ovo mešanje u priču nepoželjno. Opravdava ga potreba da čitalac bolje razume vreme u kome se zbiva, a o kome će Blacksmith dati tek posredna, štura, pa, bojim se, i dvosmislena obaveštenja. Današnjim učenicima Pirona nije lako svariti uverenje naših predaka da su opsednuti zlim silama, da nevolje što ih spopadaju ne potiču od vlastitih ogrešenja o život ili slučaja, nego od saveza izvesnih sugrađana, naročito žena raeđu njima, sa đavolom. Ali, potomci će, zacelo, istu nevericu demonstrirati nad još krvavijim činovima naše vere, pa često i našeg razuma. S jednakom će odvratnošću komentarisati „divotna otkrića veštica" XX veka i njihova sudska ubistva, s kojom će čitalac, pred rudu žureći, osuditi građane King's Lynna za spaljivanje ondašnje veštice Rebecce Winslow.

Poziv kojim sam se bavio nije bio jednostavan.
Zlo se ne vidi odmah, niti je, i kad se vidi, svakome dano da ga prepozna. A onda, i raznih zala ima. Jedna potiču iz ljudske prirode; druga tvore prilike, nevolje, slučaj; tek je za treće zlo kriv pali Anđeo kojeg prost svet zna pod imenom đavola. Nisam prepoznavao čoveka koji je ubio ili će brata svoga ubiti iz zavisti. Taj je, mene što se tiče, mogao biti miran. Mogao ga je klati u sobi do moje, ako mu se brat ne dere, i to jako, jer i nagluv sam malko, ne bih znao. Niti je od mene morao strahovati onaj što ga je na nepočinstvo naterala urođena zloća, strast, piće, pogotovu zabuna.
Ali teško i avaj onome kojeg je Satana kupio!
Sećam se kad ali ne i kako sam sposobnost „prepoznavanja demon-skog prisustva" prvi put iskusio. Budući da za njome tada nije bilo jagme - demoni se još ne behu u ovakvom broju nakotili - nije ni dolazila u priliku da se pokaže, pa ni ja za sećanjem o njenom poreklu da posegnem.
Vremena se otada, na žalost, nagore izmetnuše.
Rodih se u ponoć, o Zadušnicama, godine Gospodnje 1600, u luci King's Lynn na Sevemom moru, u grofoviji Norfolk (East Anglia), kao sedmo dete, kršteno predačkim yeomanskim imenom John, a u kući kovača Blacksmitha, Johna takođe, od majke Anne, mesne primalje. Kovačnica, u kojoj ugledah svetlost ovog naopakog sveta, beše natržnici. Kako namje naselje najveće u kraju, skoro je već i gradićem postalo, tržnica je u pijačne dane uvek bila puna, a očeva radionica sve bolje poslovala.
Trg je odnedavno imao i znamenitost. Nazivam je tako pre da udovoljim naopakom  ponosu meštana, nego da ga  kao  bogobojazan čovek podelim. Godine 1590, tek što se otac doselio, spaljena je ispod naših prozora veštica Margaret Read. Odbijajući da se pokori volji božjoj, njeno srce, kao jarac, odskoči iz plamena lomače, udari o zid obližnje kuće, odbi se i otkotrlja u reku Nar.
Ta kuća je bila naša, u njoj se rodih. I sada pamtim otisak srca na zidu - taman obris sličan istrulelom listu.
Mnogo se događaja zbi oko te godine. U istoj se rodi zlosrećni Charles Stuart, budući kralj, jednu ranije Oliver Cromwell, koji će postati Lord Protector Engleske. Godine 1603. umreće Elizabetha I, a James od Škotske krunisaće se za našeg kralja. Vremena behu teška, ništa dobro hrišćanstvu ne obećavahu. Svuda haraše demonija i pošast ljudske oholosti. Ljudi, plemeniti, imućni, učeni naroči to, razum pogubiše. Počeše se oblačiti kao da se Bogu ragaju. Rođe na kosa ne beše im dovoljna te je zameniše perikama od tudih vlasi čak i životinjske dlake. I neki Sir John Harington uze da božje način prepravlja. Izume vodeni izmetnik, koji ne znam da opišem, a ni volj nemam, i namesti ga u Kraljičinoj palati u Richmondu. Ne beše dovoljno što su skaredne Shakespeareove igre zavodile ionako zbunjene duše, već, na godinu pre mog rođenja, sazidaše u Londonu kuću za njih i nazvaše je Globom, kao da ismejavaju onaj zemaljski, na kome Tvorac svoj preuzvišeni dar pokaza. Pa se i James I, kralj, pomami i nečistim novotarijama predade. Napisa "Knjigu o sportovima", đavoljim zabavama, od kojih se čoveku čista srca diže kosa na glavi. I to James, koji je napisao znamenitu "Demonologie", u mome pozivu gotovo isto toliko korisnu koliko „Malleus Maleficarum" otaca Crammera i Sprengera. East Angliju, moju domaju, s pravom počeše nazivati „Veštičijom zemljom", koliko se demonske gamadi u njoj namnožilo.
Nije čudo nego božja volja što se odmah po mom rođenju zapati Kuga. S njom ću priču i početi. Može, naime, biti da to što mi se u sedmoj godini njoj blagodareći dogodilo ima veze s mojim darom, za čijim poreklom tragam.
« Poslednja izmena: 10. Avg 2005, 19:37:12 od Anea »
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Za Braću Krsta ili Krstonosce čulo se i ranije. Manastirske knjige vele da je 1348. hrišćanske zemlje opet pohodila Cma smrt. Veliki je gresi podigoše iz smradnog mulja neverničkog Istoka i međ nas dovedoše. Ali malo bi onih koji joj uočiše razloge. Takvi se sakupljahu u družine muškaraca i žena, lutahu okuženim krajevima, odeveni u isposničke mantije, i bičevanjem tela uzimahu tuđe grehe na se, a kugu terahu da grešnike potraži tamo gde ih niko nije štitio nit im svojim ranama grehe iskupljivao.
Nešto Krstonosaca dođe odnekud i u King's Lynn. A vest o procesiji i pre njih. Pohod pokajanja počeše u Alymertonu, u okruglim jamama, nalik praznim očnim dupljama, čije poreklo niko nije znao. U njima se noću viđala mršava naga žena kako nešto po zemlji traži, čupa raspletene kose, pa opet, sagnute glave, traži. (Pričalo se da je izgubila metlu, bez koje nije mogla na Sabat poleteti. Pitaćete, zar nije mogla drugu pojahati? Nije. Letele su samo metle nečistim pomastima namazane. Pitaćete, ako je uistini veštica, a svi držahu da jeste, zar takvu mast nije imala? Imala je, razume se, ali ona ne beše dovoljna. Da bi se na njoj letelo, metlu je blagosloviti morao njen rogati Gazda.) Okajavali su i u Castle Risingu, gde su Normani izglad-njavali kraljicu Isabellu, okrivljenu za umorstvo muža, Edwarda II. Kraljičini krici, kad je vreme mirno, i posle stotina godina, dopirahu sve do King's Lynna, no ih svako nije mogao čuti, samo poneko, među njima i ja. Pošto sebe kazniše u susednom Gaywoodu - poznatom po crnim Odinovim psima što su noću tragali za izgubljenim gospodarima, pa iz kuća do zore niko nije izlazio, jer ako uz koga pristanu, više ih se osloboditi ne može, stalno su uz njega, šireći sumnju ko je u toj zajednici sluga, ko gospodar - moglo se pretpostaviti da će, put je tako vodio, i nama u King's Lynn svratiti.
Nije da ih je iko ovde željno očekivao. Behu to mračni, naprasiti, dosta zahtevni ljudi, što je, po srcu ako ćemo, razumljivo, kad se zna šta su s telima, našeg spasenja radi činili. No, božji posao vršahu, a u mestu se od kuge umiralo, pa se okupismo na trgu, ispred kuće, da ih kako valja dočekamo. Da raoje majke nije bilo, mi, Blacksmithi, s prozora ili vrata mogasmo prizor gledati. Ona je, međutim, tešku službu Braće Krsta nazivala praznoverjem, a njih sramnim gotovanima. Zamandalila je prozore drvenim kapcima, htela i nama zabraniti da izađemo, ali je otac, pitom, inače, i popustljiv, bio tu jako postojan. Ona, reče, može u kući ostati, ali on će s decom izaći. Ona je jedina zakleta babica u King's Lynnu, pa, ma šta se za njen pos-tupak reklo, ma kako se protumačio, pa i sa najzloćudnije strane, što se, s obzirom na opštu zlovolju, može očekivati, kad kome radostan čas dođe, opet će se njoj za pomoć obratiti. Nešto se čudno, zlokobno u grofoviji događa, još čudnije, zlokobnije o tome priča. Ljudi su ustrašeni, nestrpljivi, nakraj srca. Ako ga ne vide na tržnici, svašta mogu pomisliti. A kovača u gradu ima i više nego što je potrebno.
Tako nas iz kuće izvede. Majka u podrum sađe i tamo se zatvori, ali kapke, kako se zareče, nije spustila. Otac joj zabrani da u učenosti ide do kraja, bojeći se da ne izazove podozrivost suseda.
Na trgu se svet već okupio. Okuženi domovi donesoše bolesne ukućane i položiše ih uza zid porte, podalje od zdravih. Najnemirai
je moradoše uz nosila vezati. Većina  je tiho umirala, tek je nekoliko buncalo. Njihovi mučenički vapaji behu jedini ljudski glasovi u pobožnoj tišini u kojoj Braću čekasmo.
Strmom se ulicom, s reke Nar, u kojoj se utopilo srce čarobnice Margaret Read, pojaviše dva iskušenika s purpurnim zastavama, opervaženim zlatnim kićankama. Iza njih stupahu Braća, dvoje po dvoje, ćutke, pogurena tela u surim mantijama od kudelje, oborene glave pod kudeljnim kapuljačama. Na haljama imađahu krečom namalane krstove.
Otac nas opomenu te klekosmo, kao i svi ostali.
Povorka ćutke stiže do nas. Braća se svukoše i mantije baciše u blato na sredini pijace. Behu već toliko prljave da se gore isprljati nisu mogle. Okužene doneše i na tu prostirku položiše. Besomučne, vezane na nosilima ostaviše, a druge, u boljem stanju, na svete man-tije prevališe. Iskušenici su ostali u pocepanim lanenim košuljama. Na njima se još sirila krv prosuta u Gaywoodu. Tek sad videsmo da među njima ima i žena. Svi u ruci držahu štapove s nekoliko kaiša koji su se završavali gvozdenim čavlima veličine palca. U krug se, oko bolnika, postaviše i potrbuške na zemlju baciše, raširivši ruke kao da ih na krst pribijaju. Pa skočiše, zapojaše, i stadoše se bez milosrđa po leđima i grudima bičevati. Krv im iz kože linu. Ali ih ne us-tavi. Kao da ih je razdražila, još ih u veću besomučnost baci.
A pesma što je pojahu, ne umećući u nju ni krik ni vapaj, iđaše otprilike ovako:

„ Svako ko hoće dušu svoju spasti,
 Platiti mora i bičem se pasti!

Nikome ne smete milosti dati,
Nit ćete, sem bola, išta drugo znati!

Dođite amo kazni i pokori,
Spasimo se pakla što pod nama gori!"


Svega što se tiče pokajanja na trgu i Braće Krsta dobro se sećam. Pamtim i nešto za šta tek sada raspolažem rečima. Nisam delio majčino gađenje. Kao da sam osećao neko postidno zadovoljstvo. No, ono što se posle desilo, slabo pamtim. I kad živu sliku čega prizovem, ne mogu je objasniti, niti o svojim čuvstvima povodom nje mnogo reći.
Preko puta kovačnice stanovala je Goodwife Rebecca Winslow, udova trgovca vunom, s kojom je majka dobro stajala i često se viđala. Starica življaše u kući sama, od skromne rente, ispomažući se predenjem i prisluživanjem majci pri porođajima, jer  je i njima vična bila. Prozor na njenoj kući bio je otvoren, i ja sam, kad mi je pokajanje dojadilo, lutajući pogledom unaokolo, video na potprozorniku cmu mačku, a iza nje devojku zlatne kose, koja mi se sada čini nadzemaljski lepom, a onda je izgledala vrlo mlada. Ne sećam se šta sam tom prilikom osetio, ali nešto se posebno sa mnom moralo desiti, jer u sedmoj se godini lepe devojke ne opažaju, samo mačke, i to kamenom da se gađaju, a kad se i opaze, nikakva im se pažnja ne pridaje. Rečeno mi je, jer ni to ne pamtim, da sam kriknuo, rukom pokazujući prema prozoru. Čovek što je kraj mene klečao, ne moj otac, koji je iza nas bio, upita šta mi je. Tvrde da nisam odgovarao, kao da sam namah omutaveo, jedanko pokazujući kuću. A onda ob-javih nekim tuđim, staračkim glasom da sam na prozoru video naj-pre mačku, pa jednu devojku. Ljudi pogledaše u prozor, ugledaše samo mačku, i to ih vrlo uznemiri.
Mačke u King's Lynnu, kao i u celom hrišćanskom svetu, ne behu omiljene. Cme su i proganjane. Dotadašnja su iskustva, među njima i moja, već dokazala da su među  familijarima, družbenicima veštica, koji im posredovahu magijsku moć, pored gavrana i pacova, žabe, psi i mačke bile najčešće životinje u čijem se telu nastavala zla sila. Još 1566. obešena je u Chelmsfordu šezdesetogodišnja veštica Agnes Waterhouse iz sela Hatfield Peverell, čiji je familijar mačka zvana Satan morila stoku, sušila semenje i davila ljude.
(Izgleda da s povratkom Stuarta, Kavaljera i njihove duševne aljkavosti, koju oni prosvećenošću zovu, za mene ima sve manje posla, a uskoro ga, jamačno, više neće biti. Ljudi će opet zaboraviti odakle je zlo došlo. Ne samo kuga, ne jedino suše i poplave, niti što nas ponaosob kao lična nevolja spopada, a nije nam pisano. Nego i sve što se zloći ljudskoj pripisuje, a pripoveda kao povest građan-skog rata. Takvi, ako istinu hoće, neka pročitaju zapisnik pod naslovom: ,Jspitivanja i priznanja izvesnih zlih veštica u Chelms-fordu, grofoviji Essex, pred sudijama Njenog veličanstva, XXVI dana jula godine Gospodnje 1566")
Ne znam da li je to meštane uzbudilo ili što je neko rekao kako u kući ne živi devojka nego starica, Goody Rebecca, tek svet se oko nas, galameći, na noge podiže. Iskušenici se prestaše tući. Pesma umuče. Krete se prema domu Rebecce Winslow. Mene i braću otac otera našoj kući, zatvori u podrum i ne dade da izađemo sve dok se na trgu, oko podneva, galama nije utišala, Krstonosci otišli put Peterborougha, a dobri se građani King's Lynna, pevajući Davidove psalme, razišli kućama.
Iz podruma čusmo kako se otac i majka prepiru. Ona  je, plačući, preklinjala da je pusti napolje, a ako se za nju boji, da onda sam nešto preduzme - šta se iskalo, nismo razumeli, sem da neke veze sa staricom Rebeccom ima - ali je otac ostajao uporan da joj ne udovolji, pa mi se čini da ju je povodom toga i nekoliko puta udario, posle čega svađa prestade. Čuo se samo majčin plač i očevo gunđanje. A i neko oštro praskanje i pucketanje spolja, kao da gori suvo granje.
Izađoh tek posle podne, pošto jedosmo, u muku, što sam ga ovakvog prvi put za stolom iskusio. Bio sam malko potišten, prepadnut. Dok otac u ophođenju sa mnom posta nekako obazriv, kanda me drukčije gledao nego do sada, majka me ne pogleda nijednom, mada sam - tako mišljah - najbliži bio njenom srcu.
Dom Rebecce Winslow bio je zgarište. Goli, opaljeni zidovi krunili su se kao da su leprozni. Nekoliko užarenih greda  još se dimilo. Samo jedan predmet ostao je, izgleda, nedimut vatrom. Bilo je to njeno -vreteno. Ličilo je na veliku stolicu, nagnutu unatrag, s točkom namesto naslona. Nekoliko građana stajaše unaokolo, ali se niko ne usudi
vretenu prići i uzeti ga. Verovalo se, a ja iz zanata potvrđujem, da je vreteno jedno od najgroznijih demonskih alatki. Na njegovom se točku raspleteni božji konci naše sudbine ponovo upliću voljom veštice koja ga okreće. Moć, razume se, nema svako vreteno. Ima ga samo ono u vlasništvu Konventa, i nauka je, kod mene darom olakšana, u tome da se, jer po izgledu blizne, nevino od krivog razluči.
Batine sam dobio tek nekoliko dana kasnije, za koje vreme nije majka sa mnom ni reč progovorila. Upitao sam je da li  je srce Goody Winslow na  jarčevim kopitima uteklo iz plamena, kao što je iskočilo srce Margaret Read. Ona ćutaše. Zapitah zašto se srce, ako je nečastivo, kad pobeže vrečeći i o zid naše kuće udari, uputilo reci, ne kojoj drugoj strani, kad svi znaju da se veštice groze vode, jer se u njoj krštava. Majka ni tada ništa ne reče, nego uze kuhinjsku metlu i stade me mlatiti gde je stigla. Sačuvao me je otac, čiji su poslovi naglo krenuli. Svi su hteli da vide „malog Johna Blacksmitha, koji je otkrio gadnu vešticu Rebeccu Winslow", i nisu marili da za izgovor plate nekom narudžbinom.
Nekoliko meseci kasnije dođe učenjak iz Cambridgea i zaiska da sa mnom o čudesnom otkriću razgovara. Ne mogu reći da li je otac za tu priču kakav novac uzeo, jamačno jeste, ali ja sam o svemu tako malo znao, ničeg se jasno nisam sećao, da je Master Johnston - tako se zvao, Samuell Johnston - suv gospodin, sav u cmom, svoju bogougodnu knjižicu slobodno mogao napisati i napamet. Kad je, godinama kasnije, pročitah, uvideo sam da je moj prećutni savet primio, te da je uistini sasvim napamet ispričao „Čudesnu priču o divotnom delu otkrića gadne veštice Rebecce Winslow kojaje u King 's Lynn (grofovija Norfolk) dovela svoju sestru kugu, što gaje u četvtoj godini vlade najhrišćanskijeg kralja Jamesa I izvršio sedmogodišnji John Blacksmith, i kakvaje sve bogougodna dela gorerečeni počinio posle toga, iskazana njegovim ustima, a zapisana perom učenog Samuella Johnstona iz Cambridgea."
A opet, ne smem biti nepravedan. Premda od onog što je Master Johnston zapisao malo u 1607. beše istina, pogotovu ne ono što je
mom životu pripisao u kasnijim godinama pripovedajući kao da se već dogodilo, sve se to u 1645. i 1647. nekako obistinilo. Ne uvek kako je on zamislio, nego približno, ali po duhu skoro isto.
« Poslednja izmena: 10. Avg 2005, 19:32:49 od Anea »
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 01:03:44
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.095 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.