Microessay o paranoji
Utisci su se raspršali: impresionizmu i diskursu emocija je odzvonilo. O tome svjedoči i saznanje da je paranoja, kao "bolest" vremena, i sama sačinjena iz mnoštva utisaka koji su, međutim, sistematizovani. Budući da su mjerljivi, samim tim su prestali važiti za utiske.

Takođe je kraj pozitivnom utemeljenju. Sve ideje su iscrpene, tako da jedino preostaje variranje ustanovljenih obrazaca. U tome je posljednja mogućnost za neku vrstu autentičnosti - njihovo drugačije simbiotizovanje. Kao nerazlučivost sinteze i antiteze, konstrukcije i dekonstrukcije, paranoja je usklađena sa takvim okolnostima. Što je veća paranoičnost, to su po srijedi izraženija lucidnost i sistematičnost -- sklonost ka zaokrugljenom kombinovanju i zaranjanju u moguća ishodišta. Tako da je dobar paranoik, po sebi, suprotnost običnom umu, koji u sagledavanju ostaje na fenomenološkoj ravni, ne vodeći računa da se uzrok uvijek nalazi izvan pozornice. Svi vrijedni poslenici zamršene kombinatorike, kao što su vojni stratezi i šahisti, te dubokoumnici poput dobrih pisaca i filosofa, moraju u znatnoj mjeri da budu paranoični. I, po prirodi stvari, gotovo svako ko se odlikuje bolje sistematizovanom zalihom informacija i suptilnijim zapažanjima; svako ko je u stanju da riješi složenije zagonetke, pitalice i hijeroglife, te ko je sklon logičkoj dedukciji -- mora biti paranoidan, makar iz potrebe da do krajnjih konsekvenci, i sa "druge strane", sagleda svaku moguću varijantu nekog procesa. Ergo, paranoici su intelektualci. Kojim dvjema oblastima su, inače, zajedno prirođeni međusobno sistemsko povezivanje naizgled nelogičnih/sumanutih pretpostavki, uključujući i sitnice?

Osim ako se ne obistine predviđanja najmračnijih negromanata, XXI vijek će sa sobom iz XX preuzeti i eksperimentalni metod kojeg je Salvador Dali još 1929. godine nazvao kritičko-paranoičkom aktivnošću. "Paranoičko-kritička aktivnost otkriva pomoću ove metode nova, objektivna 'značenja' iracionalnog, ona na opipljiv način pomjera svijet sumanutosti na nivo stvarnosti" - pisao je Dali. Ako se ovaj iskaz pojmi kao definitivan, ustanovićemo da je dobar dio umjetnosti ovog vijeka utemeljen na paranoičko-kritičkoj aktivnosti.

To je logičan slijed iz prethodnog stoljeća, u kojem je tvorac kratke priče Edgar Alan Po uzburkao duhove, između ostalog, diskursom cerebralne proračunatosti, naročito njegovim razvijenim inkorporiranjem u tales of racionation, kakve su, na primjer, Strava u ulici Morg i Ukradeno pismo. Osim toga, ostranjenje, odnosno, oneobičenje od ruskih formalista do danas jeste ključna riječ u mjerenju književnog djela, a sam postupak baziran je na iskrivljenju stvarnosti. Jedna od tipskih crta paranoje jeste deformisanje stvarnosti. Ukazujući na eksperimentalnost kritičko-paranoičke aktivnosti, podsjetiću još da književnost na kraju XX, a samim tim i XXI vijeka -- jer je postmoderna konzerviranje moderne, nakon čega više nema ničega -- poseže za patchworkom, fragmentarnošću, a paranoja i jeste slika prepuna oneobičenih detalja. Pošto će u narednom stoljeću da uslijedi usavršavanje tržišnog poslovanja umjetnosti, kulture, porodice i ekonomije, pri čemu će za svaki činilac ovih i inih oblasti postojati mjera i modus računanja, paranoja će predstavljati jedini prirodan segment, jedini ostatak intime -- posljednju zamjenu za sve vrste bezinteresnog sviđanja, kojih više neće biti, kao ni filosofije, istorije, psihologije, patologije, psihopatologije, psihoanalize, pisaćih mašina, mehaničkih aparata, kompjutera 286, 386, 486...

Odlomak iz romana:
"Obmana Boga"
Stubovi kulture,
Beograd, 1997