Ranko Marinković: Ruke
("Svjetlost", Sarajevo 1964; str. 5-187)


SAMOTNI ŽIVOT TVOJ

Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta... Tihog ljeta s cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu...

Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani mirišu. I nema ni cvrčka ni oblaka ni ptice, ni neba ni pučine. I ostao si strašno, bespomoćno sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdešenim, s okom umornim od nesna.

I uzeo si sebe zadirkivati:

"Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu pokažite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena crveno, zeleno i žuto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do đavola, tako patetično STVARNOST! Ja ne volim žene! Ja bez stida izjavljujem svima — oblake volim".

Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti paučine poveći komad fine bijele vate i on će cijeli dan proležati na zemlji i mučit će se da napiše pjesmu: Gle, bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran!

Mala, draga ženo, mene nema,
Ja sam...

pa precrtaju ja sam i napišu ja nisam, zatim i to precrtaju i napišu tvoje male grudi, a za sebe misle — sise. Tvoje bijele sise, noge, pa naviše, u središtu njene milosti, kako Hamlet kaže... Ah, ja sam strašno glup!

I namjeste se na stolicu pored ključanice i rade majmunske gluposti. A ono njihovo pažljivo oko na ključanici zalilo se krvlju od želje za onim debelim mokrim mesom što je izašlo iz vode. Žena gotovo žalosno briše svoje meso kao nešto tuđe što je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tužnim kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I briše ruke, leđa, zatim grudi (velike i teške), onda noge i mukli klanac (jadikovac) između nogu i dvije planine s druge strane, uživajući pomalo (nesretna žena!) u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuđuje — trenje, trenja, efekti trenja, središte njene milosti, tužna dolina bivših radosti, bijela vrata — zid ludosti... i još kojekakve litanije erotomanske.

Tibulo! (riječi daješ ovdje uvredljiv smisao: pjesnik — lažljivac, mistifikator). "Ja ljubim Izidoru platonski"!

I kad je malo zatim gad došao k sebi i u žalosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!"

I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...

Rukama se može zadaviti!

Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

No što ruke? Počeo si sebe zadirkivati pa si preskočio sebe i uzeo ogovarati pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A što je s tobom? Gdje si ti? Eto, počinješ ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah, onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, ležeći ovako nauznak, kako polako i bezbrižno plovi prema jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo poređenje, nipošto kao skitnica nego kao galeb što leti u daljinu utopio se oblak u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske pustinje. Noćas će ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra ću gledati njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi nedužna!"

Kako bi želio (pa čak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu! Lagano prozračno nebo, daleko, visoko. Nitko ga još nije noktom ostrugnuo, nitko još nije pljunuo na nebo.

— Pljujem ja na tvoje nebo! — a što ti vrijedi kad to ne možeš i učiniti?

Nebo u visini!

Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit će ti taj protunebeski top strahovitih pertubacija, neočekivanih lomatanja, divljih šibanja prostora vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, rušenja zvijezda, gmizanja maglenih spirala, unakrsnih očijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla... Kao što će ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u strašnom reljefu kože s brdima i dolinama i tvoju uzvišenu ljubavnu strast progutat će prljavi i masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i šiblje iz močvarnog blata.

Sasvim nisko kruže i cvrkuću lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama tijelo pa ne znaš da li je to od hladnog maestrala ili od igličastog cvrkutanja u zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te šiljastim kljunovima produženima u cvrkut. (A da se nisu ušuljale iglice borova kroz tihi podsvjesni šum u tvoje tajne misli?)

Zatim su opet sve zamračile fanfare i bubnjevi.

Rastjerali su i miris karanfila što su se crveno rascvjetali u teglama na terasi. Plemenit život karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se može odrezati nožem! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li žeđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za grožđem i smokvom i crvenom svježom lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?

Zatim si motrio mrave kako vuku muhu što si je maloprije ubio. Neprestano ti je dolijetala na lice i šetala oko nosa diveći se vjerojatno impozantnoj građevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je ulovio, uzviknuo si ushićeno: nikada više od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja Tobija — i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na tvom nosu i ne sluteći da ti smeta; bio bi bolje učinio da si obrisao nos.

Sad je vuku dva glupava mrava, žustro, pažljivo: Ej, čekaj, brate, umorio sam se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja ću za krilo. Što je ugojena, marva jedna! A za njima treći mrav nosi hitro muhinu glavu i možda misli: dobro je ovo za zimu...

— Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati imaju li boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendhalova Juliena Sorela: naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Mathilde de la Mole, koja ju je ljubila u čelo).

I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. Kako je, naime, bezbrižni flaneur i sezonski pjesnik Cvrčak pokucao jedne ljute zime gospodinu kućevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je eventualno stajala i pločica "Član dobrotvornog društva — prosjačenje redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na način kako se već deru kućevlasnici na boheme i prosjake; marš, mrcino lijena! Što si radio cijelog ljeta? Krao, a?

— Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrčak, ako se izvolite sjećati, pa sam kao takav...

— Pjesnik? Pjevao? A dakle — pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to jest, možeš i plesati!

Que faisiez vous au temps chaud?
Dit elle a cette emprunteuse.
— Nuit et jour, a tout venant,
Je chantais, ne vous deplaise.
— Vous chantiez? J'en suis fort aise:
Eh bien! dansez maintenant!

I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.

U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive mreže i sunča se na ulazu svoje rupe vrebajući na mušice što se lakomisleno i ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko već dana stari bandit nije imao plijena? Strpljivo čeka slučaj kao ribar koji je bacio mrežu, zapalio lulu i čeka.

Motreći ova prčkala, ove antipatične grobare i lešinare, osećaš nesvjesno simpatiju prema crnom strašnom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako nesvjesno kao što je nastala i ta naklonost, štaviše prezirno i s nekom naročitom mržnjom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboličko značenje", zgnječio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru pauku.

— Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad neće pomiriti s obješenjačkim crnim humorom jednoga kandidata za vješala:

La pleuye nous a buez et lavez,
Et le soleil dessechiez et noircis;
Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez,
Et arrachie la barbe et les sourcis.
Jamais nul temps nous ne sommes assis;
Pui, ça, pui la, comme le vent varie,
A son plaisir sans cesser nous charie,
Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre.
Ne soiez donc de nostre confrairie...

Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prašte mužari. Velike crkvene svečanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dijeceze. Prepun je gradić vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogačevih sjemenaka. Mnogo svećenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeđih, mršavih, debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih...

— Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznabožaca teških, bogu hvala i slava, al' njima se prašta.

Ljudi vrve kao mravi: trčkaraju uokolo, susreću se, pitaju, odgovaraju, žure se s torbama i vrećicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u svoje cipele pa naglo potrče i nestaju iza ugla.

Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa šepaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko cinički primjećuje: "to im ide tako svima po koljenu..."

Dolje sa obale čuju se povici "dolje Darwin! Živio gospodin bog!" Govori, psovke, glazbe: svečanosti se odvijaju...

Ali iznad svega čuje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli. Nema misli uz bubanj. Bubanj je magareća koža nategnuta na šuplji cilindar, a ima svrhu da čovjeka lupa po glavi.

— Ipak nisi iscrpio svoju tešku glavobolju tom šupljikavom definicijom. Sjećaš li se riječi Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni živu želju da nešto razorim, da polomim plot ili istučem dječake?"

Tambour! Osuđenika prati na stratište bubanj. Kanibali peku misionara uz bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja? Borbeno oduševljenje je čisti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje sagova na dvorištu, kad sanjaš da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj.

Nastojiš da ga ne čuješ, da se predaš klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se nameće sluhu, lupeta, buba, kao i svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konačno čuješ samo njega: bum... bum... bum-bum-bum... Dzinba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum. bum...

Zaklanjaš glavu iza kakve god slučajne misli:

— Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vrućom vodom da ne pregrize nit i pčeli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kuće dimom gorućih prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne čarape za neku tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. —

Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti.

— O, gospode, zar je moguće da ti godi ovo nemilo lupanje po koži magarećeg roda? Ova ista strpljiva životinja grijala je dahom svojim sina tvoga jedinorođenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Antipe kad je ono bio dao klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je već batina mora pratiti za života? Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko ponižavan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. — Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!"

I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za magareći rod"...

Preko ulice, u velikoj školskoj sobi svećenstvo sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa. Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i demižone vugave, grka, plavca i prošeka. Juče su dokotrljali četiri bureta pive. No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna količina vode u kojoj plivaju veliki komadi leda.

Slušaš sa zavišću zavodijive zvukove stakla, kucanja čaša i fragmente zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog poživi našeg presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje čašama, aplauz, "bravo don Toma! Don Tomica još jednu, dajte još jednu..." Dobronamjeran duhovnički smijeh bez ikakve zlobe.

— Živio presvijetli biskup!

Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajući na zdravicu don Tome, lijenim, sanjivim glasom, u kome se osjeća sretno započeta probava, razočarava te svojim vrlo lošim govorničkim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro rekao Virgilije, obratimo se našem pobožnom zahvalnom Onomu, koji nam je udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj naš dragi narod... (povišenim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upućenom vjerojatno neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znači... A naš narod..." — tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup što bi s "narodom", pa je ponovio "a naš narod" i dodao "između svih naroda"... i opet pauza. Zatim: "moglo bi se reći na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog ždrijela, panično prebiranje jezikom po riječima, kojih su puna usta, ali su sve nekako čudne i nikako ne pristaju, a ima čak i takvih koje bi najradije tresnuo don Floriu u lice, dakako, u četiri oka.

— Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to čuvstvo. Pa kad vas ironično gleda i uživa u vašoj nevolji vaš suparnik, kanonik don Florio, umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oči, nego najprije gleda u vaš zlatni biskupski križ na prsima, a onda vas svega nekako obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvarčicom, naprosto žvaće vas očima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje pažnje, uzeo namatati krunicu oko kažiprsta, tobože: no, biskupe, ja ću izmoliti jedan ruzarij da ti se bog smiluje dok se sjetiš to... o narodu...

O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji će vas kasnije cijelog života moriti što ste zapeli u jednoj rečenici!

"O, don Florio, smiluj se, don Florio!" — tako vi sada jaučete u sebi, presvijetli. A don Florio je okrutan, ne da vam da se približite vašoj započetoj rečenici. "Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I čašu vina je ispio da bi vas što bolje otjerao od vaše rečenice. I smiješi se, zlobnik!

Don Florio se zaista smiješi i uživa. Fućka on na subordinaciju! Pogledao u svoj zlatni sat (tobože: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo poklopac s osobitim uživanjem — pik!

A biskup se još nije snašao. Razapeo "narod" već i na Kalvariju i sad se čvrsto drži Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teške Kalvarije"...

Ali tada, što se često dešava u takvim strašnim situacijama, pao mu ravno s neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana: "Jer kako lijepo veli Horacije 'Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja braćo, gore srca, sursum corda!"

— Bravo! Živio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va piano, va lontano".

— Latet anguis in herba — odgovori biskup gorko.

Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjeća na stare marokanske kazbe, žuri se mali crni fratrić. Konventualac. Jedan od onih skrušenih prolaznika koji smjerno obaraju pogled šapćući ponizno "vermis sum" pa kad tako smjerno oborenih očiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no, ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najvećim prezirom. Široko se razmahao fratrić, pa onako malen i smiješan sam sebi daje važnosti tim užurbanim zaposlenim hodom, "eto me, sad sam ja tamo". Zastaje kod svake stepenice da pridigne sutanu, koja mu je preduga, preširoka i uopće pregolema za to malo mršavo tijelo na kome visi kao da je (što bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana.

Mete, nesretan, mantijom ulicu, vuče za sobom vitice blanjevine, pasice, krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu dvije viljuške umjesto ruku, tako su mu dugi, široki, nespretni.

Vjerojatno je zakasnio na banket (možda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj žegi tražio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa.

— Nikoga, baš nikoga! Ah, bože sveti! — uzdahnuo fratrić iz dubine svoje ojađene i zapostavljene duše.

Gledaš fratrića sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi svakako trebalo da mu vidiš lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zaključak da ti se učinilo kao da ti je netko podmuklo prišapnuo: "ako ne pogleda gore kad bacim ovaj kamenčić, bacit ću ovaj veliki kamen — i pogledat će, o, i te kako!"

Na ogradi terase bila su dva oveća bijela čista kamena, a svaki je pritiskao po jednu nogavicu hlača što su se sušile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao si onaj veći, pravilniji, koji si već godinama poznavao i koji je uvijek tako pritiskao po neki komad rublja, a sjećao te svaki put kad bi ga pogledao na jedno isto ovako ljetno sunčano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje žarko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo ružno dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne odnese. Čak ti je onda bio sugerirao i jednu rečenicu u pismu: "težak kamen leži mi na srcu"... Taj kamen ušao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih stvari u kojima patetično počivaju uspomene kao u grobnicama pod nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu počiva, ah, moja milena, koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) — "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i koncepte i žarku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli čisti kamen koji pritiska hlače da ih vjetar ne odnese.

Cik! — kamenčić je pao ravno fratriću na šešir i odatle se odbio i dvaput odskočio na pločama ulice.

On je pogledao gore kao što bi možda upravo bio zavapio prema nebu: Isuse, gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o bože! Njegovo mlado djetinjasto lice nasmiješilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio reći: Ah, ostavite sada to što sam ja smiješan... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene...

— Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! — Možda vi znate da li je ovdje presvijetli biskup na ručku?

— Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam pomislio kako se lako laže, pa si dodao srdito:

— Ne, tu nije. To je škola.

— A rekli su mi, u školi...

— E, onda može biti u građanskoj. Ovo je pučka muška i ženska, to jest mješovita, a građanska, to vam je tamo, obalom, pa desno...

Fratrić je osluhnuo. Čuo je glasove u školi, pa je pogledao s nepovjerenjem:

— A što je ovo? Baš kao da čujem glas don Tome?

— Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaćina? Kakav glas! To je čitava pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojničko groblje... No, možda vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje? Ukratko, kad god engleska flota posjeti naše luke, dođe i ovamo jedan brod da položi vijenac na to njihovo groblje. I još se kaže za Engleze "bešćutni" i koješta još nepovoljna! A zamislite, oni ovdje drže i neku vrst konzulata i troše funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s lančićem oko vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repićem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste? Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, čovječe: Grb! Usuđujem se tvrditi da su Englezi sentimentalna čeljad!

— Ali što, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle, došao prošlog ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razarač, s vijencem. A vi znate kakve šešire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smiješno što vas i pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se engleske vrčine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobično svidjele jednom tu mladom društvancu (sin trgovčića, sin tvorničara riba, učiteljčići, studentići, obijesna mladež). Odlučili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutača... Jer ti šeširi su od pluta, i to nekako naročito impregniranog i što ja znam. I, bogami, ukrali ih! To jest, šešire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, šetanje, "pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vješto, ne znam ni ja kako, jednom riječi — ukrali šešire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti, možete zamisliti! A što, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a što je najvažnije, protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, čak i da će pljunuti zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke u crno zaviti, osnovali društvo "Tropikon", to jest udruženje tropskih šešira, pa sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju, jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni" piju. Kažu — tropska klima, pa piju.

Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao bogzna kakvih izmišljotina da nije fratrić, koji je dotle sa razumijevanjem slušao, bio odviše gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo tanjura, čaša, čašica, "uzmite, padre, malo sira i pršuta za introibo... hoćete li kokošji batak u sosu od laudamusa ili možda zeca, dobar vam je kao ite nissa est...", pa je sasvim rastreseno rekao:

— Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ?

— Da, obalom, pa lijevo. Velika kuća, zeleni prozori, balkon s cvijećem. odmah pada u oči.

— Mnogo vam hvala.

— Bogu hvala, padre Makako.

— Kako?

— Nikako, to jest ništa. Rekoh "bogu hvala"...

Mali se konventualac opet sav uskomešao, uzmahao i odlepršao niz uličicu.

Jadan! Zašto si se s njim ovako nemilo našalio? Valjda je cijelo dopodne, nesretan, trčkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je ožednio, pregladnio, iznojio se očekujući nestrpljivo onaj uzvišeni trenutak kad će — on, mali neznatni fratrić iz novicijata — sjesti za isti stol sa samim presvijetlim biskupom. Možda nije ni mislio na jelo, a da o piću i ne govorimo (on bi, dakako, pio samo vodu za ručkom), nego je maštao još od prošle nedjelje kako će on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa čak ni određenog značenja. Njegova fantazija više se igrala dirljivim sličicama na motiv "sjediti", "sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na čelu stola, a on svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup zaželio onaj mali komadićak šećerne glazure što se odvalio od torte (poznati hir apetita poslije ručka), pročitao je on to u biskupovim očima te je skočio odmah mali fratrić (on prvi i jedini!) i pružio biskupu taj komadić glazure, a presvijetli mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!"

A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad više, razumijete li vi dobro tu riječ — nikad više! I sva ta fratrićeva sublimna i — kako da kažem? — poetična ambicija pretvorila se u najobičniju glad, u banalnu, surovu, nisku, proždrljivu želju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci, pečeni!"

Tko zna gdje on, jadan, sada traži tu nepostojeću građansku školu s balkonom i zelenim prozorima te se panično pita: "Pada li ova odmah u oči? No nema tu nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, čini se, lijevo, a drugi put desno? Zabunio se. No što je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje? Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo — lijevo nema te kuće. A možda je govorio samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..."

Na koncu već sasvim iznemogao od gladi i utučen od žalosti namjerio se na Toninku, suludu žensku, glave čupave kao metla i čvrstih, elefantskih nogu s ogromnim stopalima koje je obula u teške muške cipele te je u njima marširala kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentića, a neki su joj od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajući uokolo gladna i umorna, bijeda naišla na nevolju, i sada ona vodi natrag fratrića u ovu istu ulicu. Čudi se mali konventualac i ovjerava kako mu je rečeno da to nije tu...

— A reka vam je bit će oni ludi, gore na teraci?

— Da, neobrijan... I sve je nešto govorio o Englezima i sve nešto... A što to znači "tropikon"?

— I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto študijent, za inžinjera...

I dok ti ovako smišljaš, eno zaista fratrić hrli natrag s Toninkom, koja mu sve nešto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vuče rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vuče, a on, nesretan, ne dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotiče i pada kao da su mu oči zavezane.

No napokon mu uspije da izjednači svoj sitni bojažljivi koračić s njezinim orijaškim stupanjem u muškim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali čuo si ipak kako je tiho rekao Toninki:

— Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Možda ipak razumije da me prevario...

Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? Čuješ mnogo glasova, dječjih osobito, i trumbetice i mali bubnjić, a sve neuredno, zbrkano kao da se udešavaju za svirku. Ali iznad svega čuje se krupni, muškarački glas Toninkin kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju.

— To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na!

I pljus, pljus! A dječurlija ne znaš da li plače ili se smije...

Potrčao si ogradi i gledaš dolje.

— Bogami, nije. — Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po žilavom stražnjem mesu.

A nesretni fratrić, užasnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo što ne zaplače. Čuje kako "unutra" odmiču stolice od stola, kako se kreću, hodaju... ustali su!

— Samo ne sad, ne u ovaj čas! O, bože, osjećam li se ja to grešnim? Ako pobjegnem, znači da sam grešan... da razumijem, . . Isuse, ja ništa ne razumijem! Ništa nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse!

I upravo u onaj čas od koga je fratrić najviše i strepio rastvorila se oba krila velikih školskih vrata i na njima se svečano pojavio biskup u pratnji don Tome i jednog starog mršavog kanonika, koji je o fini crni štap oslanjao svoju naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke maestozni don Florio, koji je pričao dekameronske anegdote mladim klericima, crven od sitosti i zadovoljstva.

Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš najžešće sebe lupala po . . onom kako je već rečeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ.

Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gađenjem razmotrio odvratni prizor. Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuđenim pogledom, punim nezadovoljstva, prijekora i čak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca, koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajući kamo bi sklonio svoj pokajnički pogled, a osjećajući na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu (koje se bilo zacrvenjelo jače i od samog lica) strogi pogled biskupov, panično je sklonio svoje oči baš u pravcu najveće sramote, grijeha i užasa. Kao čovjek koji bježi pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naručaj, tako i on, tražeći u suludoj panici neko sigurno sklonište gdje bi sakrio svoj "okaljani pogled" natrči upravo na ono mjesto od koga je toliko bježao... i tu se pritaji. Ali "tamo" on nije ništa vidio, on uopće nije ni znao što to gleda. Činilo mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili kako je dotle halapljivo i požudno gledao žensku golotinju, a sada najedanput izigrava suštu krepost pred biskupom.

— Bože, kakva sramota! — uzdahne biskup prijekorno i krene dalje.

U taj čas, sasvim neočekivano, istrgne don Toma štap iz ruke staroga kanonika te stane njime mahnito mlatiti ono nečisto i suludo stvorenje po zna se već kojoj strani tijela.

— Na! — uzvikuje don Tomica — na, evo ti, evo ti!

Toninka urliče od boli, trubi, reve, njače, stenje, krešti i sipa na don Tomu pljusak takvih rječetina kakvih on do sada nikada nije ni čuo, pa ih po svoj prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti što je potekla iz Toninkinih usta jedno mjesto čini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto kad je ona spomenula — doduše nevezano i zbrkano — "udovicu Jakubinu" i "dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..."

To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" čuo je čitav kler, koji je na Toninkinu viku začas izletio na ulicu, a nije isključeno da je to čuo i sam biskup, koji se na tu riječ također bio okrenuo i na jedan čas zastao. A što je najgore, čuo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio čitav svijet zato što nije postao biskup, i dakako, eno, već pravi dosjetke tamo među klericima.

Don Toma, javno obliven sramotom, opazivši podmuklo namigivanje i šušketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i surovo jadnom fratriću koji je još uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i prestrašen, čekajući samo kad će i na njega doći red.

— A što ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se?

Fratrić samo prestrašeno zatrepće očima kao da mu upravo kane prilijepiti ćušku i ne reče ništa.

— Šutite?

— Šutim, šutim, don Toma moj! Šutim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi imate pravo što me ovako... pred svima... i tako da čuje i sam Presvijetli... I udarite, udarite me tim istim štapom! Nije to od prkosa što ja šutim, nego... Oh, kad biste vi znali!

I fratrić zajeca. Suze mu potekle niz mršave djetinje obraze koje je oblilo sasvim slabo seminarsko rumenilo.

— Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A što je on, jadan, kriv?

Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratrića, ali ipak ne zaboravi da mu dobaci odlazeći "no, o tome ćemo mi još razgovarati". Potrči da bi stigao biskupa. Uz put vrati štap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio čitav prizor, pa primivši štap, pomno ga obriše o sutanu i potapše don Tomu po plećima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa, sporka! Ter sporkulja smrdeća!".

Za njim krene i sav ostali kler. Dječja fanfara udari tuš i rasprši cijelu tu nemilu zgodu. Ako je nešto i ostalo, po tome je prašio bubanj, pa se sve izdimilo u časovitom zaboravu.

Fratrić je ostao na mjestu kao išćuškan. Osramoćen i osumnjičen javno, pred samim presvijetlim biskupom doveden u nečasnu vezu s onim ženskim stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplače svoj gorki stid i poniženje. Izvadi crno obrubljen rupčić iz rukava i obriše blijedo patničko lice, koje su neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odlučio da danas ne prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru.

Toninka, međutim, nešto zbog svoje bolesne rastrešenosti, nešto zbog naviknutosti na batine, zaboravila već i fratrića i don Tomu i udarce i cijelu tu zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju baš ispod tvoje terase i zatulila starinsku pjesmu o ljubavi:

Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti,
jerbo si skončala cvit moje mladosti...

Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tačno ispod tvoje glave ili možda malo udesno.

"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i činilo ti se da pada koso, ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave.

"Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O, Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?"

A desna ti je ruka već dugo ležala na onom kamenu što je pritiskao hlače i tek si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Još si ga malo gurnuo. Sada je već cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom: kamen se pekolebao! Što je još potrebno da ovaj kamen padne? Kako je jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da puhnem u njega...

"A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zalepršao ovim hlačama... da li bih i onda ja bio ubojica?"

"Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene riječi da bi rastjerao ubilačke misli. Uh, udahnuo si požudno kao da si izronio u poslednji čas prije samoga gušenja. To je ludost, zogagu, ludost.

Sasvim izmučen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajući mehanički "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta budističkog na Tibetu!

Ne, nije istina! Ja više volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na neravnoj cesti. Vožnja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada.

Pogledavši svoje blijede neradine ruke, nasmiješio si se tužno.


U sobi je polumrak. Čvrsto zatvoreni kapci propuštaju kroz pukotine tek nekoliko kosih sunčanih pruga u kojima se komeša gusta prašina.

— To je tek toliko da vidim u kakvom nečistom zraku živim. Koliki svjetovi prašine! Ulaze u moja pluća, u moja usta, u nos, u oči... Jest, sve knjige na komodi prekrila je prašina. Od kada nisam čitao! Poznato je da knjige prenose nečistoću; u njih se uvlače stjenice... Koliko sam puta našao suhu stjenicu, zgnječenu muhu, pritisnutog komarca s raširenim nogama preko suptilnih riječi vedrina, srce, cvijet...

Pa ona žuta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kašljali, kopali nos, vrtali uho šibicom. Žuti otisci vlažnih znojnih prstiju u koje su čitači pljuvali, lizali ih, ili su im se znojili od uzbuđenja, od muke, od žalosti, od bolesti. Pepeo od cigareta, ispljuvci duhana, iščupane vlasi. Bilješke sa strane, nerazumljivi, nervozni, patološki znakovi, crteži i opaske "ovo je sjajno", "fantastično", "neuvjerljivo", "to isto kaže Diderot, samo mnogo ljepše", "eh, kad bi tako bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna što je entelehija", — "ateističke laži i svinjarije!..."

Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduševljavanja, polemiziranja, zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to uzrujavao, ljutio, oduševio i prokomentirao knjigu Mirko Pogačić, koji ju je "pročitao" još 22.II l923.godine.

Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloženja naći će se još na mjestima gdje je čovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim željama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji je po noći ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju bilježnicu da bi pri mjesečini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantična erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima javnih zahoda gdje čovjek također želi da bude što više sam i nesmetan, ali zna da će iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj emblem, svoje "živio" i svoje "dolje". —

Misliš. Misliš o svemu, to jest o bilo čemu i čudiš se koliko ima toga o čemu čovjek može misliti. Mnogo, mnogo je misli. Čovjek je postao i po zanimanju "mislilac". Onda njegova gospođa viče na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata radi!" — to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli: "Kako je moja žena glupa! I za kog sam se vraga uopće oženio! Berci, Oto, pst, tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu, tataradi!" — Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"... okrenuo se na bok i zahrkao.

I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvišne misli dok vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more.

Kako smo se zatvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz tri susjedne dieceze! I tako milo šušketamo mislima u našem intimnom polumraku: "Ja nisam identičan s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam, pojedinačno, također, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se čvrsto u sebe, mi mudri, i držimo glavu u hladnoj vodi dok nam se ne ukažu velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejzaže, kroz drvorede nijeme crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajući mračnom alejom:

A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles...

...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noći: "voyelles... voyelles"...

Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama.

— To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina, prolom oblaka, tuča! Katarakti pogrda pljušte iz njezinih usta teško, pljosnato kao dažd napuklih činela, kao kotrljanje starih lonaca; oštro, originalno, inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga lupe defom po glavi: — taf! ... Uvrijeđeni ostaje smučen, zblenut, nemoćan, bez ijedne riječi. Jer Toninka pogađa uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na kome se obično krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti neodgovorno lud kao Toninka da se čovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neočekivane usporedbe, razvija bogatstvo retoričkih figura, lupa i uništava neprijatelja metaforama, metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i — pljus! — pljus! — ćuške.

Na ćuške si otvorio prozor i ugledao neočekivan prizor. Oniži, crni, smežurani žandarm-podnarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom ramenu, ćuška Toninku svojom koštunjavom, suhom, poput vila skeletnom desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu končanu rukavicu.

— Ću da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! — dašće podnarednik i vuče Toninku. — Ajd sa mnom na stanicu! — No prihvatila se ona obim rukama velike kvake na školskim vratima i žandarm uzalud pokušava da je otrgne. Vuče on i psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne može, pa već ne zna šta će, čega da se prihvati; viče, topće na mjestu, bijesni... Vidi: autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu — komandant, to jest najviši po činu, pa ako i nije formalno baš "komandant", on je komandir žandarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i poredak. On se već dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi li mu odande pala i treća zvjezdica k one dvije i uspostavila već jednom tu božju naredničku konstelaciju na njegovu ramenu, to koštano trozviježđe koje u žandarmerijskom zodijaku znači povišicu plaće, pravo na ženidbu i što je najvažnije — sablju o boku, jer već vidi i sam da je smiješan kad komandantski položi ruku na držak bajoneta, smiješan kao koza kad maše svojim kratkim repićem, Bog kozi, kaže se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza! Doći će on do sablje, pa makar... Satjerat će on sve te "antidržavne" u mišju rupu, sabit će im on glavu među ramena da neće ni kihnuti, majku im prevratničku!

I sad tu mu, gle, prkosi ova neka šašava pompadurka (on je sve žene iz nekog razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi latinski mogu da ga prikažu gospodinu komandantu puka kao komandira koji ne drži "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga šokačkog što se sve iz ovoga još može izleći.

Dolazilo čovjeku da pobjesni.

— Miči se, marvo pompadurska, na stanicu da ideš! — viče on i pljuska Toninku, a ona se i ne miče nego samo rže od boli, ali kvake ne ispušta.

Iz susjedne kuće u kojoj je u prizemlju bila smještena kuhinja za današnji banket istrčale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregačama, s tanjirima i ubrusima u rukama, one su sada s usidjeličkim zadovoljstvom promatrale kako podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula don Tomu. Iza usidjelica bojažljivo proviruje na vrata i fratrićeva glava, nasmiješena, zadovoljno obasjana srećom gladna čovjeka s punim ustima, u kojima fratrić žvače birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne duše.

U toj kuhinji bilo je još i nekoliko starih prosjaka koje si viđao još od jutros kako njuškaju ovuda oko kuhinje i pobožno prevrću očima pred ovim usidjelicama spominjući u svakoj svojoj prosjačkoj rečenici ime gospodnje. No uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije nahranio i ustao od stola.

Neki su od njih sada čučali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali hladno goveđe meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujući kosti na ulicu, brisali rukavima usta i pili vino iz zajedničkog lonca koji je stajao pred njima na zemlji. I poveli tako prosjaci između sebe razgovor, posve nezavisno od onoga što se događalo na ulici.

— A okle si ti, prijatelju?

— Joa? Joa sam iz Smričevice... pokojnoga Moaloga Stipana.

— A di ostaje Smričevica? Bit će tamo povarh Splita put Imoskoga?

— A ne, Smričevica voam je od broačkih škojih, poak gore... A ča tebe, prijatelju, zovu Ližnjoak? Smišno nadime — Ližnjoak, Mene zovu u Smričevici Papagalo...

Prosjaci se sve onako žvačući nasmijaše tom nadimku, pa mu se nasmije i sam "Papagalo iz Smričevica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim živahno:

— E, perke mi je šjora Rozina, još je fala bogu živa u Supetru, bila doala jedan čarnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma ča će reć, prijatelju, da tebe zovu Ližnjoak, a?

— Perke liže svakomu guzicu za pjat fažola. I pokojni mu je otac bil isto taki... Ma ča proverbij govori: karv po žili, a kila po baštini!

— Ostavi ti moje pokojne u miru! Ča vi mislite, ča vi mislite da smo mi mona? Da ne kapimo vrazi pinku vaše divje beside?

— A ča ćeš, moj Ližnjoak? Svega se čini za ovo smardeće tilo. A kad čovik umre — prk! — pardac u ruke.

— Bogat i siromah, smart ne pita ča si i koji si?

— Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal! A ča će mu sad i loj i vuna? A bil je radišan čovik, pokojan.

Na tom mjestu miran tok prosjačkog razgovora prekine iznenadan ženski vrisak. Prosjaci tek tada obratiše pažnju na ulicu.

A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver. Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strčale se u kuhinju. Fratrić je samo povukao glavu unutra i prestao žvakati, očekujući da će svakog časa prasnuti i hitac. Jedini se stari "Papagalo", videći da žandar ozbiljno prijeti Toninki tim svojim pištoljem, usudio izaći na ulicu i intervenirati.

— Ma ča si lud, čoviče božji? Pusti je s mirom kad nikomu ništa ne čini...

— Ah, jest... da mi gosn' župnik napravi prijavu!

No kao da je žandaru najedanput sinulo: "A što, bogamu? Što mi se tu ovaj neki žgoljo dolazi da miješa u moju službu?" pa zaboravivši potpuno na Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na poznati žandarski način:

— A čuješ ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a što mi se ti tu miješaš u moju službu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? Ćeš mi ti da naređuješ što imam da radim, je li, bitango? Što se smiješ? Marš, da te više ne vidim!

Smješka se "Papagalo" dok ga žandar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza žandarovih leđa tiho na prstima odmiče, pa je očito da tim smiješkom nastoji još jače izazvati žandara i privezati njegovu pažnju dok Toninka ne stigne do prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno već sa dvadesetak koračaja kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi.

Komandir se jedan čas kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lični račun ili da propisno goni odbjeglu uhapšenicu, pa ga ipak strah od don Tomine prijave i respekt prema propisima krenuše u potjeru za Toninkom.

Može se slobodno reći da je Toninku sam bog spasio. Osjetivši žandara za petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natrči na procesiju koja je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo, sve kosti prelomio da mu je na koji način pala u šake. No upravo kad je stigao na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoči po pravilima službe u stav "mirno" odsalutiravši počast svetom otajstvu koje je u velikoj zlatnoj monstranci sa nakostrušenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u rukama presvijetlog biskupa.

Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajući poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratrić pokleknuo na oba koljena i sklopivši ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako je valjda negdje u nekom ritualnom kodeksu i propisano, to jest tako da je prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oči iz te konobe u kojoj se danas kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema nebu. No na tom putu od konobe do neba naišao njegov pogled na tvoj prozor i tu se zaustavio.

U taj si čas upravo promatrao Ližnjaka u kuhinji s većim interesom nego ne znam kakvu napetu kazališnu scenu. Tamo dolje u konobi svi kleče, biju se u prsa i klanjaju svetootajstvu, a Ližnjak otraga, svima iza leđa, ustao, skinuo svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flašu. Zatim uzeo redom podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujući im sadržinu. Namjerio se tako na velike zalihe pečenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to otkriveno blago i trpati u džepove. U prosjaka tih džepova ima posvuda u njihovim prnjama i na najčudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa i zakrpa, a rupa ima na siromaštvu... no, što da se i priča. Tako se Ližnjak snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se još mučio oko jednog debelog i rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa ga se morao u neizmjernoj žalosti ipak odreći.

Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle, ostaviti!

Taj kruh naš svagdašnji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama, mora u dan današnji ostaviti samo zato što mu kaput ima na leđima ogromnu rupu i ne može da sakrije i kruh i vino. Ili — ili?

Gledaš kako se Ližnjak dramatski koleba između kruha i vina, između tijela i krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odlučio za krv, nisi se više mogao svladavati i prasnuo si u silan smijeh.

Sve se pokajničke glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su, naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemičan izazov u ovom svečanom i svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod baldahina! Ispred njega šesnaest u bijelo odjevenih djevojčica sipa cvijeće iz košarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodeći se za ručice, skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se čini da slušaš anđeoske soprane kako na nebu slave gospoda, a Ližnjak tu u zadimljenoj i crnoj konobi kao duh paklenski njuška po loncima, krade meso i vino i samo što ne plače za hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav strašan nesklad, gospode, na ovoj kugli koju si, kažu, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi nasmijao?

Na tvoj smijeh fratrić je uzbuđeno ustao kao da će on sad smjesta nešto poduzeti. A šta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim strašnim pogledom kao da te želi u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjećaš stroge fratrićeve oči na sebi, no ne osvrćeš se mnogo na njih, nego si se sav posvetio Ližnjakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Ližnjak da ga motriš i da se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja kažiprst pred usta i daje ti znak da šutiš, a ti mu klimanjem odgovaraš da bude bez brige.

To je fratrića najviše i razljutilo što ga toliko bagateliziraš te nećeš ni da ga pogledaš nego sve gledaš nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On odlučno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za objašnjenje, kad ga visoka i daščata usidjelica povuče za rukav i nešto mu ispriča šapatom praveći rukom kretnje ispred čela, a tim se kretnjama obično pokazuje za nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratrić se, izgleda, zainteresirao živo za "tvoj slučaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom.

Taj fratrićev "obrat" u konobi otkine Ližnjaka definitivno od onoga nesuđenog hljeba, ali on, majstor situacije — briše hljeb iz programa i ide u nove svoje male kombinacije.

— Ma, recite mi po duši: vi ste sigurno lajko od kuventa? — počinje Ližnjak obuhvaćati fratrića ovako izdaleka.

— Lajko? — čudi se fratrić. — A što je to "lajko"?

— A to će reć oni... oni ča zvoni, ča kuha, čisti i redi... Ćemo reć... lajko od konventa.

— A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevaca-konventualaca.

— A, to će bit od reda svetoga Franciska? Kako ča je padre Bone? A eto, jedan je od jednoga, drugi je od drugoga reda, može se i pogrišiti, a govori se "čovik griši", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi nećete više jist? Ovo vam je već sve ostinulo... — i pružio Ližnjak prste u fratrićev tanjir. No okrenula se ona ista visoka i mršava djevica i udarila svom snagom Ližnjaka po prstima velikom drvenom žlicom koja joj se našla u ruci. Kako je Ližnjak naglo trgnuo ruku zarzavši od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je držao kaput, isklizla mu flaša iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je užasnuto kako suha crna zemlja požudno loče dragu krv Isusovu.

— Auh, kurbo prokleta! — zajauknuo Ližnjak od desperacije. Bio je toliko očajan te nije ni opazio što je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjeći.

Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom žlicom koja bi mu bila nos spljoštila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong. Tek se tada Ližnjak snašao i potrčao prema vratima te ga je sljedeći udarac pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leđima.

— Nesritni lupežu! Čekaj, čekaj, sad ću ja poslat po žandara! Jeste ih vidili, koji su ovo lupeži? Sve su ovo "tko će im dati mukta žderat"!

Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerična srdžba i stala je mahnito lupati onom drvenom žlicom po prosjacima:

— Marš! Marš vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupeži! Linčine proklete! Svi ste jednaki, nesriće božje! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit će manje gada na svitu. Nikad vas ni vidila kuća božja, nesritni neznabošci! Dojdite mi samo drugi put! — zaprijetila je još s vrata drvenom žlicom uzrujana usidjelica, a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali više za sebe: "Ti si luda, bogati... Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"...

Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao mirno, bez uzbuđenja i cinizma, štaviše, nekako samilosno:

— Eto, ljudi moji, ča će reć ženska gloava bez muža; najedoanput joj udre žešćina u gloavu... A može bit da je i dobra ženska... i sarčena za dat siromahu...

Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozorčića pojavile dvije bijele voštane maske sa spuštenim vjeđama. Za njima se žuri odozdo i treći bijeli prozorčić na koji gleda živo nasmiješeno, rumeno lice mlade lijepe ženice i začu se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasić:

— Časna sestra Čelesta, jesu časne sestre gore?

Dvije bijele ništice samo se nijemo pogledaše kao što se ribe pogledaju u vodi i pođoše dalje ignorirajući taj kliktavo vedri ženski glas koji nikako ne pristaje sestri od strogog reda karmelitskoga.

Jadna mala opatica smjesta shvati zašto su se sestre oglušile na njezin glas; okrene se i sasvim žalosno pođe niz ulicu.

Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome ništa ne vidiš osim sebe... A i sebe tek naslućuješ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu...

Pleteš sitno, pažljivo san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Redaš očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mrežu u koju bi htio uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i prelijeće hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.

Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako, lijepo i namata beskonačnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete čudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom pređom sna. Prelijeću poslednji meteori, u očima rasprsnula se posljednja raketa, svečanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i žuti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim.

Slatko te opija dugo žuđeni san... I gle: već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim peristaltičnim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se nestašno crvena i bijela zrnca u krvi, počivaju umorno živčane niti i cijelo je tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen dima — samo glava neće da usne! Glava traži još jednu sliku kao uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo...

No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trgnula i otprhnula.

I opet si ostao budan.

— Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar ne bih mogao mišlju zaustaviti pticu? Ja ću je opet vratiti...

I pokušavaš da vratiš zaspalu ptičicu na granu i da je prekriješ tamom. Puštaš da padne noć na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejzaž, zatim sve dublja, sve mračnija noć.

No tama neće da priđe tvojoj glavi. U očima ti se ponovo pale žuti lampioni i opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. Čitavi cirkusi zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana, Izlazi mlada jahačica i juri arenom, stojeći uspravno na dva konja u galopu. Ali najmučnija je slika: akrobat visi o nožnim palcima na trapezu u vrtoglavoj visini (tu grčevito zaklapaš oči i okrećeš glavu zidu da ga ne vidiš); trzaji čovjeka na trapezu, hvata dobačeno uže i vuče gore sebi jahačicu koja drži kraj užeta u zubima. Nožni palci na trapezu i zubi na kraju užeta — dvije tačke tvoje stravične napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom času tvoja pažnja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opružili tvoji palci. A dotle te đavo neprestano muči: "Gledaj kako joj dršće donja vilica, iznemogla je, vidiš li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jače stiskaš zube, jače savijaš prste na nogama, luđački stežeš mišiće na cijelom tijelu i držiš akrobata na trapezu i njegovu partnericu, držiš i strepiš i ne dopuštaš im više nikakav pokret.

Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visiš i ti s njima. Kako bi ih polako, polako spustio na zemlju, postavio ih na nešto čvrsto, sigurno, da stanu na čvrsto tlo, da odahnu, da odahneš, da se okreneš na drugu stranu? Već ti je ruka utrnula i grč ti je stegnuo oba stopala, više ne možeš, ne možeš... "Dokle ću ja spasavati život ovim ljudima?"...

Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spašen! Slika se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i — ništa. Okrenuo si se na drugi bok i otvorio oči.

To je sat odbio tri četvrti. Jedanaest i tri četvrti. Ona žarulja na ulici, čije svjetlo pada u tvoju sobu, još gori. Svjetlo će se ugasiti tačno u pola noći i u sobu će ti se ušuljati noć.

— Još, dakle, četvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme zaspati!

Ne znaš ni sam zašto, ali panično se bojiš one tmine u sobi poslije gašenja žarulje. I svake noći hvata te taj isti strah da nećeš usnuti prije ponoći. Mučiš se, prevrćeš, pokrivaš se plahtom preko glave i kupaš se u znoju od vrućine i od straha. Neprestano ti se čini da netko hoda po kući. Neki tihi, pritajeni koraci, šum teške svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigušeni koraci u papučama, onda zvecnu čaše u kuhinji, pomaknu se tanjiri i — bum! — nešto bubne o pod!

— Ah, to se kokoške premještaju na motki dolje u konobi, to kokoši sanjaju -— misliš razumno, no svejedno prisluškuješ i čuješ kako ti srce panično bije u jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tišini ulijeva ti još veću stravu.

— Mjesec će noćas kasno izaći; još imam samo četvrt sata svjetla... Treba, dakle, usnuti, treba usnuti...

Misleći tako, gledaš svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, napušteni. Hlače su prebačene neuredno preko naslona s raskrečenim nogavicama u trku: na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od košulje te se čini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako gledajući to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo čini ti se da tu više nema tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motreći tvoje stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to čudno! Bio je živ, navlačio je na sebe ovu odjeću, imao je običaj da uvlači najprije lijevu nogu u hlače, a u kaput desnu ruku, zakopčavao je ova dugmeta, uvlačio ruke u džepove, nije podizao hlače kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih koljena, tu po kaputu ima još njegovih vlasi i prhuta, i još je tu miris njegova tijela, još tu ima nešto od njega, ali njega samoga, njega više nema...

I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da još jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjeća sama sebe.

Kako je strašno biti sam sa sobom u ovim noćnim tišinama!

U ovoj kući poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: još se poznaju tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se ukućani razbježali u strahu, on je mirno sjeo na stubište i zaplakao gorko nad nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo čudnih, prema pričanju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se htio ženiti, umrla zaručnica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao, šutio, samovao, ludovao, jadan, neutješan. Ali vrijeme je učinilo svoje i on, ne da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se više nije zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila se neka ženska maska, tanka, vitka, lepršava i sva nekako prozračna i sjajna te je izazvala senzaciju i sveopće divljenje. Kad je došao na red takozvani "ženski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo više nisu napuštali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa zadovoljstvom promatrali da će od toga "nešto biti", da je to njegova nova ljubav i da će to sretno svršiti. Neke gospođice ne zna se da li više od radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela dvoranom u naručaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaćena jedva dodirujući vršcima prstiju nalašteni parket pod nogama. Tada je njega počelo zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Tražio je u sjećanju gdje je već jednom čuo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no čim bi se on jače zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi mu sva sjećanja iz glave izletjela.

Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izašli. Ona ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek kad je stala, primijetio je da ga je dovela na naše groblje gore na brežuljku obraslo čempresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaručnički prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu je da je mrtva i da mu ne može pokazati lice. Obećala mu je zatim da će odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on njoj obeća da se neče zaljubiti u drugu ženu. Ona će uvijek biti tako mlada, vitka i lepršava, pa i onda kad on već bude star i nemoćan. Dolazit će sve do njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a on... a on više nikada nije došao k sebi. Od te se noći njemu i pamet pomutila. Otada više nije progovorio nijedne riječi. Samo je jednom nekoj osobi povjerio da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zaručnica i da mu se otkrila na groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. — A ti se smij koliko hoćeš — tako je završila svoju čudnu priču o tvom stricu. Umro je on prije nego si se ti rodio, poznaješ ga samo po fotografijama. No one oči pokojnoga strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobičnom simpatijom, i sada neprekidno strepiš u ovom strašnom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim, ludim očima.

Možda to on obilazi noću svoje tragove? — iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si večeras za večerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je među tim njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koža ježila i tvoj ironički smiješak bio je toliko izvještačen da je to i stara primijetila.

Priče o smrti, o mrtvacima; mrtvi svećenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im se duša muči u purgatoriju dolaze noću u crkvu da služe sami za sebe mise... "To je istina; pripovijedao je to sada već pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i ministrirao".

Sećaš se sada u krevetu tih priča i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne razumiješ: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod tebe je to tek reakcija živaca, možda i učinak nekog dalekog straha iz djetinjstva (koje si pročamio u ovom istom mraku koji se turistički zove "sunčana Dalmacija") i bojiš se, panično se bojiš tmine, a stara čvrsto vjeruje da noću hodaju mrtvaci — i usuđuje se usred noći, bez svijeće, odlaziti na tavan da zatvara prozore kad iznenada udari kiša!

— To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi...

Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvrđavi premjestio s noge na nogu pa drugom nogom brže i odlučnije: dan, dan, dan, dan... i tako do dvanaest.

Ponoć.

— Sad će se ugasiti — misliš na onu električnu svjetiljku na ulici i žmiriš. "Kad otvorim oči, bit će mrak" ...

Brojiš satove grčenjem desnog stopala i uz put se sjećaš kako si motrio mršavog zgurenog čelistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misliš još o mnogim sporednim stvarima — od straha. Strah te je pa se prenavljaš pred samim sobom: ah, što? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako hoću! A u stvari sav strepiš... i malo, samo malo razmičeš trepavice: "Još gori"... I opet žmiriš, "Još gori... još gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti goriš, on gori... Jedan, dva, tri, četiri, pet"... i tvrdoglavo odlučuješ da ne otvaraš oči dok ne nabrojiš pedeset, no nisi još nabrojao ni petnaest kad ti se učinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oči — gori!

— Kako je tek bilo onom jadnom dječaku u grobu?

To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred večer na groblju nakon što su zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i dječaci se spustili ljestvama unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvački stan. No uto je zazvonila Zdravamarija i oni se u strahu brzo popeše iz grobnice. Ostao posljednji mali dječak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim našalili, digli mu ljestve, ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili dječaka u grobnici.

Kasno uveče prošetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i čuju ljubavnici stravičnu viku dječaka iz groba: "Ja sam mali Mohuna! Živ sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je bio neustrašiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno preko noći i umro od straha. Već je bio sav pomodrio, nesretnik.

— Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, među mrtvacima! — Nastavljaš svoju nemirnu, paničnu misao i uz put proživljavaš sve strahote jedne takve noći u grobnici.

Odbija četvrt. Svjetlo gori.

Pa se upuštaš sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidiš kraja i dolazi ti da vikneš, da zoveš, da se prodereš u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!"

— A što vidiš? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, ništa ne vidiš! Ni sebe ne vidiš! Ni svoju ruku ne vidiš pred očima!

Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid leži krevet?

Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panično tražiš neku osvijetljenu tačku u tmini, neki sigurni predmet da nasloniš svoj stravični pogled. Niču ti pred očima lica, mnoga lica: evo Toninke sa strašnim zubima-deračima, pantera spremna na skok. Don Toma se smiješi lukavo, cinično, i taj njegov smiješak polako se razvlači u grotesknu grimasu usta, u položeni broj osam, koji se preobražava u naočale, a malo niže crna tačka raste u brčić i oko brčića smiješak... tipični smiješak doktora Kaulia, općinskog liječnika-politikanta, u crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mršavi magister-apotekar s umjetnim žutim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mučiš se da mu to zubalo držiš u ustima, no čim magister zine (jer on ima nešto da kaže), zubi mu se prosipaju kao zrnje kukuruza.

Zatvaraš oči pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi strogi, inkvizitorski pogled maloga fratrića. A malo kasnije, u bunilu prvoga sna, stojiš pred njim kao pred sucem koji te osuđuje na smrt: da budeš živ zakopan!

Od straha nastojiš da sve izvrneš u šalu, pa gurkaš intimno fratrića u rame: "Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me uplašili! A lijepo su znali svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja što? — dijete, kratke hlačice, pobožnost u srcu — njemu poljubio palac. Sjedimo u koru s djedom po majci, koji je čitao evanđelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda pokojni župnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje su oni naši stari dobri svećenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?" Fratrić nijemo sklopi oči u znak potvrde.

Dakle, osuđen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti šapću: "Ne bojte se. U grobu ste živ. Mi imamo veza..." No ne vjeruješ magisteru, njemu ispadaju zubi, čini ti se da laže.

Zatim igraš karata s liječnikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica nego neka kajita na trabakulu: mirišu suhe smokve i katran. No, u stvari, i nemaš karata u rukama nego si raširio prste lijeve ruke pa bacaš prste umjesto karata i prepireš se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti moje karte!" No liječnik ne uvažava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac, a magister kažiprst i glođu tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se Ližnjak i Toninka kolju kao pas i mačka: čuješ kako reže jedno na drugo i kako im hrskaju kosti među zubima.

Odjednom — pras! — nešto tresne po palubi a Ližnjak muklo zalaje...

Slika se raspršila. Kad si otvorio oči, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom mjesečinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje režanje slušaš i dalje uz tihi šum vjetra, i čini ti se da ti čulo sluha i dalje sanja...

— Ah — da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga srca... i pas je zalajao... Mjesec sja...

I dugo još slušaš kako se na ulici psi kolju oko kostiju što su ostale nakon jučerašnje gozbe i kako zloslutno tule u noć i laju na mjesec.