Romul i Rem

Numitora, kralja Albe Longe, prognao je njegov nasilni brat Amulije zdušno se potrudivši da iza Numitora ne ostane nasljednik. Tako je Amulije primorao, Numitorovu jedinu kćer Reju Silviju da do kraja ostane djevica vestalinka i pokorno služi u hramu Veste – božice domaćeg ognjišta. No, opet se u ljudsku zlobu umiješaju bogovi. Ovaj puta to je rimski bog rata – Mars. On zavede smrtnicu Reju Silviju koja u odnosu s njim rodi dva sina blizanca. Kad je Amulije saznao što se zbilo, on dade pogubiti Reju Silviju, a braću blizance baci u rijeku Tiber. Rijeka je dječake izbacila na obalu gdje ih pronalazi vučica koja ih je dojila svojim mlijekom sve dok ih nije pronašao pastir Faustul, koji je dječake prihvatio kao vlastite sinove. Kad su dječaci odrasli, pastir Faustal ispričao im je istinu o njihovom ocu i o sudbini koja je zadesila njihovu majku. Romul i Rem ubili su Amulija i na prijestolje postavili svog djeda starog Numitora, a oni odluče na obali rijeke Tiber sagraditi grad. Kako postanu svjesni da samo jedan od njih može vladati, oni odluče potražiti znak bogova koji bi im pomogli u pitanju tok će od njih biti vladar grada. Braća se tako popnu na visoku goru ne bi li vidjeli znakove bogova. Rem ugleda šest orlova strvinara, a Romul ih vidje dvanaest, pa zaključi da su bogovi na njegovoj strani. Romul odluči položiti kamen temeljac za temelje grada, pa uzore brazdu kako bi označio mjesto gdje će graditi zidine grada. Rem mu se pak stane rugati, preskačući preko brazde, da će ovako preskakati i neprijatelji zidine Romulovog grada. Romula to razgnjevi, te on zada smrtni udarac bratu svome. Kad je sagradio grad, Romul se suoči s novim problemom. U gradu nije bilo građana, pa on odluči proglasiti svoj grad za sigurno utočište svih prebjega. Grad se ubrzo napučio raznim odmetnicima i ljudima izvan zakona koje je Romul spremno prihvatio za svoje sugrađane, ali opet se pojavio problem. Kakav je to grad u kojem nema žena? Opet Romul stane razmišljati, pa odluči organizirati sportske igre na koje pozove svoje susjede Sabinjane. Dok su se Sabinjani zabavljali u igrama, Romul i njegovi ljudi izvrše otmicu Sabinjanki. Ovo strašno uvrijedi Sabinjane, pa izbije otvoreni sukob, koji se pretvori u rat između Sabinjana i Rimljana. Rat su zaustavile same Sabinjanke koje su preklinjale svoje očeve, braću i muževe da ne ginu uzaludno, već će one same dragovoljno izabrati muževe podjednako među Sabinjanima i Rimljanima. No, Romul nije dugo uživao u svom zemaljskom vladanju nad gradom svojim. Pošto je ishodovao dozvolu od boga Jupitera, Mars, otac Romulov, spusti se u svojim bojnim kolima na zemlju i odveze Romula sina svojeg na Nebo. Romulovo tijelo živoga smrtnoga čovjeka raspline se u magličasto isparenje koje je bilo jasan znak da je Romul postao bog. Tako je sada s Neba Romul mogao promatrati uspon i pad velikog i vječnog grada Rima kojeg je sam utemeljio.

Legenda o Alandiji

Vrijeme kada su padale kiše Shakazeye (isječak)

… Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno … recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca … O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …

Bitke u doba Bijelih snjegova (isječak)

… Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …

Nekada ponosan i mnogobrojan narod

No da, bilo je to u ono vrijeme kada su na Zemlji živjeli ponosni, hrabri i plemeniti ljudi, najbolji ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Bio je to mnogobrojan i stasit ratnički narod, ponosni ratnici, vitezovi jedni od najboljih u blještavim oklopima, ratnici oboružani dugim kopljima i mačevima… Kroz predivne zelene doline Papratye jahali su ponosno i slobodno svoje plemenite crne konje i bili su očarani ljepotama drage i mile im Papratye. U stalnoj i dugoj potrazi za toplijim suncem odlučili su da tu ostanu zauvijek. Voljeli su Oni svoju Papratyu i bili odlučni da je brane od bilo kakvih nedaća. Iznad svega voljeli su Oni slobodu i bili odani svom kralju, a jedina im je želja bila da žive u miru sa svima zauvijek.
No, miris ratova osjećao se svugdje okolo, a Okolni narodi tek su trebali stasati u Hrabre narode. U to strašno doba, navali s juga, iz dalekih prostranstava moćnog kraljevstva Deserthye, opasan i divlji narod. Bili su oni brzi poput munje, a udarali su neočekivano, poput groma. Svi Okolni narodi zadrhte i spopadne ih užas najgorih noćnih mora, te ih obuzme strava i nemoć. Pojavili su se u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Govore da su silno zaprijetili i bogovima, ali bogove ipak nisu mogli poraziti. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kuda bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda, a sebe su nazivali Hladne vatre. Onda se Hladne vatre jednog dana pojave i u dalekoj, pitomoj Waluzy. Hrabri, stasiti, mladi car Thandher krene im u susret sa svojim ratnicima konjanicima. Waluzyancy su konjanici i jahači kakve još nije zapamtilo to Prvo doba. Predvođeni mudrim i hrabrim carem Thandherom oni nanesu prve poraze Hladnim vatrama i tako na sebe navuku njihov bijes i silnu mržnju. Jednom tako davno, Hladne vatre na prijevaru i uz pomoć Amazonske carice Nemesydye otmu iz grada Apyona mladu i lijepu caricu Tanyu, ženu cara Thandhera. Na poziv cara Thandhera mnogo je Okolnih naroda pohitalo u pomoć sa svojim moćnim vojskama kako bi spasili caricu Tanyu, ali nakon prvih strašnih bitaka svima je bilo jasno da lijepoj carici Tanyi pomoći mogu samo ratnici koji su mirno živjeli u dolinama zelene Papratye. No, oni su se zauvijek zakleli da više nikada neće potezati svoje oružje i neće ratovati protiv nikoga nikada. Uzalud je car Thander molio za pomoć, ali ratnički narod iz Papratye nije se odazivao. Onda pak su Hladne vatre u svoj svojoj oholosti pregazile zelenu rijeku Mandraghonha i žestoko navalili na gradove i sela ratničkog naroda. Iznenađeni, ali ne i prestrašeni, ratnici stanu pružiti sve snažniji otpor. Strašne su bitke zapodjenuli Oni s Hladnim vatrama, a onda jednoga dana u zemlji Wananunhy, na bojnom polju Herofhala, malobrojni se okupe za konačnu borbu s Hladnim vatrama. No, dogodilo se pravo čudo. Ratničkom narodu u velikom broju pridruživali su se Okolni narodi, pa i same vile Charysmhe poslale su svoje odrede. No, kada su navalili odredi Hladnih vatri, mnoge su vojske Okolnih naroda pokleknule vrlo brzo, a na bojnom polju ostale su samo neustrašive vile Charysmhe i malobrojni preživjeli ratnici od nekada ponosnog ratničkog naroda. Bitka je bila strašna, a Hladne su vatre zabilježile pobjedu i zauvijek srušile san ponosnog ratničkog naroda o miru i slobodi. Malobrojnim preživjelim oduzeli su sve: slobodu, san, konje, oružje, pa čak i njihove sjene. Osudili su ih na život u opasnim i nezdravim močvarama groznog imena Wanynkhy (na alandskom - mjesto s kojeg nema izlaza). No, nekada ponosan narod nije se predao i nastavio je pružati otpor užasu, strahu i teroru koji su širili sada više ničim ometani Hladne vatre. Onda pak u sam Osvit vremena bogovi su tom ratničkom narodu nešto obećali, a malobrojni preživjeli stanu to obećano grozničavo i neumorno tražiti

O Sychytama

Sychythe su jedan vrlo star narod, zapravo jedan od najstarijih naroda Agrosyanskog doba - doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bio je to jedan neupadljiv i prastar narod nekoć brojan i moćan, a najviše su voljeli mirno živjeti u predivnim nizinama na granicama između Desertye i Wananunhe. Nikada nisu razumjeli ratove koji su izbili u nekada moćnom kraljevstvu Desertye i nikada nisu bili ratnici, iako su posjedovali oružje, ali su ga držali više kao trofeje, ili kao eksponate davno prije zaboravljene prošlosti. Bavili su se zapisivanjima i proučavanjem legendi koje su kružile među narodima Agrosyanskog doba, a nakon strašne bitke na bojnom polju Herofhala i propasti slavnog kraljevstva Desertye poput mnogih Okolnih naroda i njih su Hladne vatre okrutno kaznile. Brojnost im je desetkovana i prognani su daleko na zapad na pogibeljan put sve do zemlje Ararađana koji su tek stasali u Hrabre narode. Sychythe su bili skloni životu u skupinama, a Okolni narodi nadjenuli su im pomalo tajnovit nadimak 'Oni koji su ostali i čekaju', pa su tako iznenada, mada to isprva nisu željeli, postali važni i glasoviti članovi Velikog Vijeća Magova Hyperareye, a kasnije su opet postali najgorljiviji najavljivači koji su najavljivali dolazak 'Onih koje su svi zaboravili', te su stalno tvrdili da su se u dalekim prostranstvima na samom rubu Svijeta oni osobno uvjerili da su 'Oni koje su svi zaboravili' i 'Onaj kojeg svi čekaju' već neko vrijeme zajedno i da okrutnim Hladnim vatrama prijete prvi porazi koji će se dogoditi onda kada padnu prve kiše Shakazeye u zauvijek prokletoj zemlji duhova i žeđi, a nekada prije moćnoj Wananunhy. Lutali su tako Sychythe u manjim skupinama svim zemljama Agrosyanskog doba i uporno najavljivali da je dugo pričana legenda o Spavaču ispod pijeska konačno živa i konačno poprimila svoj nezaustavljiv tijek. Tako je legenda o bitki između dobrih i zlih ratnika koja se davno prije već jednom odigrala na bojnom polju Herofahla, a koju su svi Okolni narodi smatrali već dalekom prošlošću i nitko se je više nije sjećao, pa čak su i bijele kosti palih ratnika prekrivene pijeskom Wananunhe zauvijek nestale, zaslugom Sychytha ponovno postala poznata i svima je postalo jasno da su na pomolu opet novi ratovi koji su se već jednom davno prije nadvili nad 'One koji idu uspravno', jer oni su dopustili na bojnom polju Herofahlha, napuštajući i ostavljajući mitske vile Charysmhe i malobrojne Vitezove vjetra, da se jednom prije već pobijeđeno zlo zaboravi i ponovno ojača. I Tako dok su svi 'Oni koji idu uspravno' zaboravili da zlo nikada ne miruje i da samo čeka povoljan trenutak da Svijet baci u kaos i nesreću, simpatični starci Sychythe prepoznali su i osjetili ratove koji su ponovno dolazili i bili na pomolu, ali ovaj put oni su vidjeli 'Onog koji je dugo spavao ispod pijeska' na čelu najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo, a vidjeli su i 'Onu koja Nebom pleše među Zvijezdama' i bili su sigurni i bili su uvjereni da će se to dvoje sresti, da će im sudbina ispreplesti putove, a sve zbog dobrobiti Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Najstariji, najpoznatiji i najmudriji Sychytha, koji se kretao samo njemu znanim i neznanim putovima, bio je Tahunah (Onaj koji zna), a kad je u sam Osvit vremena ugledao tajnovitu priliku na snježnim vrhovima maglovite i misteriozne planine Wyghen, više ga nitko nije mogao razuvjeriti da legenda doista živi, a s vremenom on se toliko izvještio u pričanju legende da su mu ubrzo svi vjerovali i pozorno ga slušali, te bi uvijek kada bi ga sreli zaustavljali, prekidali svoje uobičajene poslove i tražili od njega: ' Pričaj nam ti koji sve znaš, pričaj nam o veliki Tahunah, pričaj nam o 'Onome koji spava ispod pijeska' i igra se s vjetrom…

Tamo negdje daleko… daleko gdje topla južna mora zapljuskuju i oplakuju pješčane obale predivne zemlje Dyadonkhe. Zemlje gdje noći nikada nisu tako tamne, a sva jutra se zlatom zlate. Govore da je Vrijeme tada bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši, jer sva su proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. U tom Nezamislivom vremenu, vremenu kada su Amazonske legende najavile dolazak Zaboravljenih i Andraghonha - dječaka koji se igra s vjetrom i spava ispod pijeska, a u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, dvije su se najveće amazonske carice, Nemesydya i Tanya, susrele na dalekom otoku Chronoshu u mitskom amazonskom hramu Suza. Nitko ne zna odakle su se tu stvorile Hladne vatre, no Chronhos je razoren, a carica Nemesydya je poginula. Carevi Thandher i Arthur željeli su zauvijek zaboraviti taj nesretni trenutak u kojem je jedna od carica izgubila život, a druga je jedva spašena i to samo uz krajnji napor Vitezova vjetra. Mnogo godina poslije toga događaja amazonska princeza Sonsyreya, nasljednica amazonske svete krune željela je otkriti što se zapravo dogodilo na tom otoku. Premlada i neiskusna, ne znajući za drugu legendu, po kojoj je zapravo ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, zamalo je izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih naroda, ovog puta Vitezove vjetra vodio je njihov Andraghonh i oni su lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se kretale amazonske legende i legende svih Okolnih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još mlad, Hladne vatre zaprijetile su predivnom otočju Dyadonkhe usprkos upozorbama Onih koji vide daleko (magovi s Hyperareye) da će to biti njihov kraj. Mnoge su vojske Okolnih naroda pohitale u pomoć Dyadonkhy. Bitke su vođene danima, mjesecima i na kraju godinama. Djevojčica je postala djevojka, ratnica i princeza, a u jednoj bitci koju su Okolni narodi nazvali Bitka suza, Hladnim je vatrama pošlo za rukom da se dočepaju ratnice-princeze Dyadonkhe, prelijepe Sonsireye. No, dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Odjednom se podigao hladan vjetar, neobičan za to doba godine i za topla mora Dyadonkhe. Nebo se naoblačilo i podignula se magla neobična i nepoznata na toplim morima Dyadonkhe. Oni koji su ostali i čekaju (starci Sychytha) uvjeravali su ostale narode da je to znak o kojem je govorio Intosh posljednji od Onih koji znaju (magovi Wananuhe). Magla je trajala danima, a onda u jednoj toploj Dyadonskoj noći, naglo je nestala. Te noći svi amazonski ratnici i ratnice slušali su neobične i misteriozne pjesme koje su dopirale iz šume predivnih zelenih palmi. Pjesma koja je bila pjevana u dubokim tonovima, a počela je nekako ovako: 'Jutro donosi kraj prije svitanja…' govorila je da će se uskoro nešto dogoditi na plavim morima Dyadonkhe. Tamo negdje daleko, još dalje od dalekog sjevera, na samom rubu poznatog Svijeta, u nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak uvijek kada se spomene Njegovo ime, u tišini koja je odisala snagom i dostojanstvom, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Pekso, Nikso, Yakwi, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti i značio je samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer … Polako uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im još dostojanstvenije glavom, otpuhne veliki oblak dima. Zatim tiho poput sjene otvori vrata iza kojih je spavao, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezdi, On, Andraghonh – onaj koji spava ispod pijeska i bori se s vjetrom. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan čija je prva svijetlost obasjala mnogobrojne najelitnije alandske pukovnije u punoj bojnoj opremi, u veličanstvenim bojnim složajima, jer Amaksos je podigao visoko Njegovu zastavu i sada stotine zastava hita u to beskrajno prostranstvo tišine, te sa sobom dovode tisuće najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo Nezamislivo vrijeme. Dakako, bilo je jasno i bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme bijelih snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Shagan mirno spavao i sanjao svoje nestašne bitke s vjetrom Actyalanom, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda i pod budnim okom Onih koje su zaboravili – Vitezova Vjetra. Pjesma koja se čula prvo tiho, najtiše, sada je već bila glasna, najglasnija i odzvanjala je prekrasnim šumama srebrenog bora, a riječi su joj opet išle nekako ovako: 'Magle Njega skrivaju, a Nju galebovi čuvaju …' Bio je to zapravo početak legende o Alandiji i njezinim Vitezovima vjetra koji su u davnim danima u sam Osvit vremena, na rubu Svijeta tražili i našli ono što su tražili – svojeg Shagana (vrhunsko oružje), ili kako su ga legende najavljivale Andraghona - razigranog dječaka koji naganja vjetar.

... Bilo je to strašno i nezamislivo doba, doba u kojem su se moćna kraljevstva i slavni gradovi prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno… Da, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila među svim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Legenda je pričala o nastanku tajnovite i misteriozne zemlje Alandije, zemlje u surovom klimatskom okružju. Priče o zemlji koje su bile prekrivene tajanstvenim velom od prvog su trenutka izazivale znatiželju, raspirivale maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode izazivale su pak nove misteriozne priče koje su bile začinjene strahom i nepoznatim, nečim tajnovitim i misterioznim. Za one koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hespheraskhu, a koju je bilo moguće prijeći samo na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhona ili mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike, sve je počelo, ili je sve završilo.
Govore da je na tom mjestu Andraghonh prešao divlju rijeku Hesperaskhu, a pratili su Ga njegovi odani Vitezovi vjetra. Dyasparcy pričaju da postoji neko prokletstvo na tom mjestu i da se tajnovita Armaghedona ne smije prelaziti kada na njoj nisu alandski ratnici. No, ako su oni tamo tko će je uopće i prijeći sa zlim namjerama, pa Alanđani su najbolji i najstrašniji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme? Dakako, bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. Snažni i mnogobrojni odredi Sywolykyh, Kotyanaca i inih ratnika jurišalo je složno u bojnim redovima na Armaghedonhu, ali uzalud. Alanđani su ih dočekali u tajnovitoj tišini, tišini koja je vrištala očarana hrabrošću i mirnoćom tih zagonetnih ratnika koji su u svojim besprijekorno izgrađenim bojnim složajima odbijali juriše i lomili sve napade ne popuštajući ni za pedalj. Njihove strašne pukovnije, njihovi blješteći oklopi i svjetleće oštrice oružja, njihovi ratni pokliči, njihove pjesme koje slave Andraghonha i Njegovu moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je još spavao ispod pijeska, sve to je plašilo Okolne narode. Pojavili bi se tu iznenada, a nitko nije mogao objasniti odakle i kako, strašni alandski mornari na velikim brodovima razaračima, najstrašnijim ratnim brodovima, koje je to Nezamislivo vrijeme ikad do tada zapamtilo. Zapalili bi oni zemlju, vodu i sam zrak, a nemali put napustili bi svoje brodove i uz bok svojih kopljanika jurišali bi kopnom i lomili falange kao da je to za njih normalno. Strašne i opasne Šumske patrole pojavljivale bi se na tisuću mjesta iznenada i munjevito, silovito bi napadali, a onda se povlačili bez prihvaćanja bliske borbe. Onda bi se opet, još silovitije pojavili na drugom mjestu i udarili još snažnije, pa još brže nestajali. Ako bi pak se tu pojavio sam Andraghonh sa Vitezovima vjetra, tada bi se i samo nebo zamračilo. Čula bi se strašna tutnjava stotina tisuća konja koji bi nosili opasne i svježe alandske ratnike koji bi pristizali u nemogućem broju iz svih krajeva Alandije. Ništa, ali baš ništa, ne bi tada Alanđani prepuštali slučaju. Ratnici bi razjareni i opijeni veličanstvenom divotom bitke postajali opasno snažni, rane ne bi poznali niti osjećali, njihovo oružje bljeskalo bi i iskrilo lomeći protivničko, a ratnici Šumskih patrola udarali bi u sve žešćim i divljim karijerima. Na samoj Hesperaskhi pojavile bi se i strašne alandske krstarice i razarači, najveći ratni brodovi koje je ikad zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Uzalud bi tada bio svaki otpor. Alanđane je tada bilo nemoguće zaustaviti, a nekakva bi ih misteriozna svijetlost okruživala i davala im nezapamćenu i nadljudsku snagu. I tako su predivne legende počele kružiti među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritiskao snijeg. Tamo negdje gdje su ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, ratnici Alanđani, gradili svoje neobične gradove i naselja, tamo negdje gdje su na samom rubu svijeta oni podigli svoj Zimski bedem i kamo bi svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, tamo je postojala najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje zauvijek odani i vjerni jednom čovjeku, svom princu dječaku, svom Shaganu … Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak, Alanđani su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi, spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni da izginu svi od reda samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega oni su se oduvijek borili s vjetrom i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi vidjeli ono što su vidjeli u sam Osvit vremena. Od tada i samo tamo oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:
'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera … ' I tako bi oni svake godine, vjerni i odani svom Shaganu, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru koji ih je čekao ispod planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni…

Tih davnih dana, na samom rubu Svijeta, na mjestu koje je zauvijek okovao led i snažno ga pritisnuo snijeg. Na predivnim plavim morima koja oplakuju tajnovite obale daleke zemlje, zemlje gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Polako, ali sigurno, gasio se dan. Sjene su postale sve duže, a topli je vjetar odnekud donio blagi miris i tihi šum krošnji srebrenog bora. U trenutku kad je noć nesebično rasula svu svoju tamu i otvorila sva svoja vrata tajnih odaja, odjednom i istodobno, zapalilo se na desetke vatri. Oko tih tajnovitih vatri sjedili su, ogrnuti u plave ogrtače, na toplim kožama, ratnici koji se još sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se poput prstena prostirali Zemljom ispod plavog plašta kojeg su načičkale Zvijezde. Bili su to davno zaboravljeni ratnici koji su od Osvita vremena grozničavo nešto ili nekoga tražili. Sada su mirno sjedili oko vatri koje su zapalili u krug. Šutke su promatrali nemirnu igru plamenih jezika, ali pozorno osluškujući šumove plave noći koja ih je zaogrnula poput njihovih toplih ogrtača. Kiše su opetovano počele padati, ali kišu koja je padala oni nisu primjećivali. Vjetar je počeo puhati sve jače plamteći i stenjući probijajući se kroz krošnje srebrenih borova. Znali su da će uskoro početi Doba snjegova koji su se osjećali svuda okolo u zraku, a s dolaskom prvih snjegova oni će aktivirati Zimski bedem koji će još jednom zaštititi njihov tajnoviti grad Asgrad. Nikada nikome od Okolnih naroda nije bilo jasno zašto su ti tajnoviti i najbolji ratnici, koje je ikada vrijeme zapamtilo, podigli i snažno utvrdili bedemima i bastionima visoke kule s kojih su oni čuvali svoj Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tu ne bi mogla stići niti jedna od poznatih vojski toga doba, ali ipak, oni su se tu danima i noćima smrzavali u punoj bojnoj opremi. Teško oklopljeni i naoružani, spremni na borbu u svako doba i riješeni da izginu svi redom, a tako daleko na samom rubu poznatog Svijeta. Bilo je više nego jasno da su oni našli ono što su tražili i da znaju tajnu Tangatanunh koju su nazvali imenom svojim.
Na proplanku tajnovite šume Mynechyz pojavili su se konjanici. Bili su to najljepši konjanici koji su ikada jezdili ovim divljim i tajnovitim prostranstvima, bile su to Dyadonkhe, Palmine leptirice nazivali su ih svi Okolni narodi i jednostavno se otimali za njihovu naklonost i pozornost, a one pak su jednom godišnje uvijek napuštale svoja topla mora i predivne šume palmi koje su rasle na pješčanim obalama njihove tople zemlje. Dugo je trebalo Okolnim narodima da to shvate, ali nitko od Okolnih naroda nikada nije ni otišao tako daleko kao što su te predivne djevojke s toplih mora odlazile prateći najljepšu među njima. 'Pogledaj princezo, to je tajnoviti Ledeni grad. Pogledaj nekakva ga čudna svijetlost obasjava, kao da grad spava u krilu Njegovom. Poslušaj taj zvuk vjetra princezo, osjećaš li miris kiša koje dolaze?' Princeza nije stigla odgovoriti jer se odjednom podigao neobičan vjetar, prohladan i opasan za tanka i nježna djevojačka srca koja su preplašeno treperila. Sa svih strana, potpuno okruživši Dyadonkhe, pojavili su se tajnoviti ratnici. Bili su to strašni Čuvari Zimskog bedema, Ledeni ratnici, nazivali su ih Okolni narodi. Jedini ratnici koji su se hrabro suprotstavili Hladnim vatrama i njihovim vatrenim srcima u sam Osvit vremena na bojnim poljima Herofahla. U nekoj zagonetnoj i misterioznoj tišini koja je vrištala nad prostranstvima Sylenca, u tišini koja je odisala mističnom snagom koju nije zapamtilo to Nezamislivo doba od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, u tišini prožetoj dostojanstvom i hrabrošću, istodobno svi redom, Čuvari Zimskog bedema prislone svoje stisnute desne šake na lijevu stranu grudiju u visinu srca. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav Vitezova vjetra, bio je to pozdrav koji ih je naučio On, a u ovo doba noći On je već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora ove plave noći. 'Dobro nam došla u ovo doba noći zaštitnice naša, predivna je ljepota tvoja koju smo opazili. Reci nam što možemo učiniti za Tebe?' Bilo je to pitanje koje je najstariji među njima uputio princezi s toplih mora. 'Noćas kad nas Zvijezde opkole i pokažu naše tragove je bih Mu rado poklonila san i dodirnula Ga svojim dlanovima.' Najstariji među njima s odobravanjem klimne glavom i progovori 'Slijedi ritam svoga srca koje će Ti pokazati put, a na kraju tog puta je On! Vitezovi vjetra žele Ti sklonu noć i spokojno jutro, a kad noćas probudiš našu tajnu, jutro nad Alandijom će osvanuti u predivnim bojama i mirisima koji će se vidjeti u kapljicama jutarnje rose.'

Vječni preci Ungambikuli – mit o postanku australskih urođenika Aranda

Athumanunh će Vam ispričati priču o Vremenu snova koja potječe od australskog starosjedilačkog naroda Aranda koji žive u središnjoj Australiji. Narod Aranda zna brojne mitove koje usmenim predanjem prenose na svoje mlađe naraštaje. U tim mitovima oni pojašnjavaju kako je oblikovano naličje Zemlje, pojašnjavaju značajke postojanosti raznih biljnih i životinjskih vrsti, a jedan od tih mitova je i 'Alcherha' – Vrijeme snova. Mit o svojim vječnim precima narod Aranda tijekom svetog obreda proživljava kao stvarni događaj, a sve se događa nedaleko Ayersove stijene (Ulur), velika kamena gromada u središnjoj Australiji, gdje narod Aranda svetkuje već više od 20 000 godina. Idemo onda na priču o vječnim precima – Ungambikuli.
…- U početku Zemlja bijaše pusta ravnica, nije bilo ni života, ni smrti, čak ni Sunce, Mjesec, a ni Zvijezde nisu postojali na Nebu, već su spavali tamo gdje su spavali i vječni preci Ungambikuli. Napokon, vječnim precima dosadi ta tišina i neaktivnost, pa se oni probude iz vječnosti i stanu lutati površinom Zemlje. Nekada su vječni preci uzeli obličje raznih životinja (klokani, emu ptice ili pak gušteri…), nekada su uzimali obličje biljaka sve dok im se ne dopadne ljudski oblik. I dok su prva dva živa bića tako i dalje lutala Svijetom oni pronađu ljude napola stvorene, u bezživotnim zavežljajima, razbacani na sve strane okolo pojilišta i slanih jezera. Tako su ti prvi ljudi bili bezoblični, bez udova i tijela. Ungambikuli pak ih odluče dovršiti, te stanu te bezoblične zavežljaje rezbariti svojim oštrim kamenim noževima. Malo pomalo ljudski bezoblični zavežljaji počinjali su dobivati ruke, šake, noge, prste i glave, sve dok na kraju nisu postala onakva kakva su i danas ljudska bića. Na kraju Arande zaključuju da je svaki muškarac i svaka žena preoblikovano biće koje je nekoć bilo, ili biljka, ili životinja. Kad su svoj posao Ungambikuli dovršili, oni su se umorni, ali zadovoljni vratili u svoj vječiti san, u svoje Vrijeme snova. No, dok su neki od njih otišli u svoje podzemne nastambe drugi su se pretvorili u drveća, pojilišta, stijene… Tako dok danas prolaze Arande već davno prije utrtim stazama Ungambikula oni se prisjećaju Vremena snova koje se ne nalazi u dalekoj prošlosti, jer za Arande Vrijeme snova je Sada, a mjere ga između jednog i drugog otkucaja srca i ono se može vratiti bilo kada i biti bilo gdje … -

Telpin – hetitski bog poljodjelstva

Drevni narod Hetiti, iz čije mitologije je ova priča, utemeljili su veliko i moćno carstvo u Anatoliji (današnja Turska) oko 1590. pr. K. Njihovo carstvo propalo je oko 1200. pr. K., ali su njihova pojedina civilizacijska dostignuća preživjela i njihove se ruševine danas nalaze na području Sirije. Idemo onda na obećanu Vam priču iz hetitske mitologije. Telpin, bog poljodjelstva silno se rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. Telpina je obuzela tolika srdžba i gnjev da je u njoj obuo lijevu čizmu na desnu nogu, a desnu čizmu na lijevu nogu. Kad je Telpin nestao, Svijet obavi magla, drva na ognjištu nisu htjela gorjeti, a bogovi više nisu mogli čuti molitve ljudi. No, istodobno i bogovi i ljudi počeše gladovati, jer ništa nije uspijevalo niknuti što bi posijano. Bog podneblja otac Telpinov silno se zabrinuo. Hannahanna, božica majka, preklinjala je svojeg supruga da joj pronađe sina Telpina prije nego što sve živo na Svijetu zadesi propast. Bog podneblja pošalje svog orla da mu potraži sina, ali orao ga nije mogao pronaći, a onda majka Telpinova predloži suprugu svom da pošalju njezinu pčelu miljenicu da ona potraži Telpina. Bog podneblja nezainteresirano odmahne rukom i odbije riječima suprugu: 'Ne budi smiješna, pčela je premalena i beskorisna!' No, Hannahanna ne posluša boga podneblja, pa ipak otposla pčelu u potragu za Telpinom. Pčela je dugo tražila Telpina po cijelom Svijetu, sve dok ga nije pronašla kako spava u pustom i negostoljubivom kraju. Po Hannahanninoj zapovijedi pčela ubode Telpina u obije ruke i noge, te namaže njegove oči svojim voskom. Hannahanna se nadala da će to Telpina privesti razumu, ali njega je to sve još više rasrdilo. Poradi Telpinova još većeg gnjeva nabujaše sve rijeke brzice koje odnesu kuće, ljude i stoku. Onda se Hannahanna sjeti za božicu čarolija i liječenja, prelijepu Kamrusepas. Kamrusepas na obroncima najviših planina pripravi dvanaest ovnova za žrtvu koja će ublažiti Telpinovu srdžbu. Nakon toga Kamrusepas se obrati vrataru podzemnog svijeta, te zatraži od njega da otvori sedmora vrata i sedam tajnih zavora. Potom napuni mjedene kotlove Telpinovim gnjevom, pakošću njegovom i njegovom srdžbom. Zabrani im zauvijek i ne dopusti im da se ikad vrate. Vratar podzemnog svijeta posluša lijepu božicu Kamrusepas i zauvijek kotlove zaključa iza sedmero vrata i sedam zavora. Nakon toga, uz silan prasak groma i svu silu munji, Telpin se vrati, jašući na leđima orla boga podneblja. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Telpinova srdžba zauvijek tako isčezne.