Iskra civota

Kako je doslo do povlacenja, kako se nasao na vrhu brda, sam u kucici - toga se u prvi tren ne sjeti. Koliko je spavao, ni to ne zna. Zahvati ga jeza. Raskolaci velike modre oci. Zagleda se kroz vrata u pust, beskrajan prostor; zatim svrne pogledom u mracan kutak prazne planinske staje. Studeno je. Protrno. Sve to potraja, sto bi dlanom o dlan.

Potmulo zatezanje, koje su izazivali bolovi u listu lijeve noge, vrati mu uspomene na jutrosnje dogaðaje.

Izgleda mu da je to bilo davno. Da nije bolova i da se tisinom ne prolama daleki fijuk topovskih granata, pa onda prasak i tutnjava, koja traje nesto duce, kao da se sa stropotom odranja planinski greben, povjerovao bi, da se jutros uputio na izlet i da se, sustao od puta i uljuljan u san svjecim gorskim zrakom, zavukao u topli kutak i zadrijemao.

Jutros je odred od stotinjak boraca pod komandom Ivana Bilca vodio puna tri sata krvavu borbu. Padali su ljudi koseni rafalima mitraljeza i zasipani vatrom bacaca. Pamti, kao da mu sad netko u uho dosaptava, posljednju komandantovu zapovijed: "Stedi municiju! Gaðaj u sigurno!" Ranjenik opipa oko sebe. Puska je uz njega. Jos su ostala cetiri metka, peti je u cijevi. Svega ih je ispalio petnaest. Sjetio se, da je jednom oborio Nijemca s naocalima, kad je izvirio iza stabla i upravo naciljao u njega. S prisebnoscu iskusna i hladna ratnika prislonio je prst na oroz i otkacio... Bitka je trajala sat, dva, tri. Koliko se jos nakon toga vodila, ne moce dozvati u sjecanje. Jednom, dok je na lijevom krilu bjesnio okrsaj prsi o prsi, njega je, kad je htio preskociti iz jarka u jarak, zakacio metak. Kriknuo je. I ni zuba nije obijelio. Otvorivsi oci jos jednom, prije nego je utonuo u san, ugledao je nad sobom Marino lice.

- Sto ti je, Petre? - upitala ga je.

Nije odgovorio.

- Boli li?

Posljednje sto je cuo, bilo je:

- Proci ce, sve ce proci...

Doslo je zatim do nagloga povlacenja. Neprijatelj je bio nepopustljiv. Bilo je mrtvih i ranjenih. Mrtve je trebalo ili pokopati ili odvuci sa sobom, ranjene lijeciti... Pa dobro, zasto i njega nisu odvukli? Ne optucuje ih. Mocda nitko od njih nije civ; mocda je on najjeftinije prosao!... A Mara, a komandant Ivan Bilac, a vodnik Jakov, a njegov najdraci drug Zoran, toliki drugi, gdje su?

Kraj ne poznaje. Prvi put je ovdje. Prvi put promatra te planine, sume, pustos. Tko zna kakvi su ljudi ti gorstaci, sto cive daleko od grada i civilizacije? Nareðenje je glasilo: "Sto je moguce vise zaobilaziti sela!" Ipak to nesto znaci. Svejedno ga nije mnogo zabrinjavalo. Valja utvrditi, kakve su njegove fizicke snage. Da li ce istrajati do prvoga sela? O tome nije vise mislio.

S naporom se pridigne s lecaja. Opre se rukom. Ne obazre se na laku bol u nozi. Sjede. Ucini mu se, da se kucerak vrti polako pocetnom brzinom, zatim sve brce. Sve potone u mrak, gust, gusci. Ublijedio je. Èelo mu se orosi znojem. Muka ga neka uklijestila u celucu. Jos mu je mracno pred ocima, jos igraju hiljade, stotine hiljada sitnih vatrenih iskrica.

Trebalo bi da ponovo legne. Da se prepusti? Od cekanja nema koristi. ®ivot ga je naucio, da treba sam sebi pomagati.

Petar se, kao da nije ranjen, hitro odbi od zemlje i stane na noge, zatetura. Noga mu je utrnula, kao da nije njegova. Opipa je rukom. Hladna je. Pokusa je sagibati. Ne moce. Stopalo se odrvenjelo. I kad citavim tijelom pokusa stati na nj, izgleda mu da ce se prepoloviti.

Namrsti celo i stisne oci, pa tresne glavom dvaput-triput, kao da tjera sve te sumnje, koje su se namah srucile na nj kao slap hladne vode.

Drceci se zida kao dijete, koje je prohodalo, dovuce se do vrata.

Nebo je mutno. Naslagali se crnosivi oblaci i nepomicno stoje. Zimno je. Ne duse vjetar. Studen zrak stipa za obraze. Mirise na snijeg. Svuda uokolo tisina, mrtva. Na stablu, kojemu su se grane spustile do razdruzganoga krova kucerka, zatreperi listic i otrgnut leluja u zraku, nosen strujom, pa se spusti na zemlju i klonulo legne. U daljini se usukale planine, jedna za drugom, jedna veca od druge. Neke se, one udaljenije, posule snjecnom bjelinom.

Petar popostane na vratima. Proðe citavih desetak minuta, dok izbi na suprotnu stranu kucerka. Zagleda se sirom, rastvorivsi svijetle plave oci. Gleda u daljinu, kojoj, cini mu se, nema kraja. Trese se kao riba na ostima. Da li je to zbog neizvjesnosti, samoce, bolova, puta koji je pred njim, ili bilo cega drugog - ne zna. Zubi mu brbocu, da se sam cudi, kako tako glasno i zvonko udaraju. Blijedo i upalo lice jos vecma se produljilo, podocnjaci, ionako modri, sasvim pomodreli, zacrnjeli se.

Put ga vodi prema jugu. Tamo su oni krenuli. Iako nigdje u blizini nema nikakvih tragova, tim su pravcem zacijelo udarili. Kamo?

Pred njim, nice, prostro se rijedak sumarak. U njemu je sumilo kao daleka izvorska voda. Zatim se prorjeðivao. U planinskom sutonu, koji se hvatao zemlje, odjednom su kao aveti stala strsiti usamljena stabla. Petru se ucini, da se priblicavaju jedan drugome, da se stapaju u crnu, sve crnju masu, koja se, tjerana nekom jacom silom, poce, groznicavo prijeteci, talasati, kao da se valovlje uspjenilo, stalo nadimati i golemi talasi propinjati. Protare oci... Planina se blago, sve blace spustala u malu uvalu izmeðu dvije gore, pa se opet sve okomitije i strmije uspinjala prema vrhu obraslom rijetkim grmljem, koje je potpuno iscezlo, kad se uspravno prema nebu izdigla gola i od vjetra i kisa posivjela hrid.

Dalje nije vidio. Sto je iza toga planinskog vrha? Docaravao je sebi blago spustanje ljute goleti u svjec, pitom sumarak, pa dolinu, bogatu i plodnu, kroz koju se probija bijela cesta, sto vodi u neki dalek kraj, gdje stanovnici ne znaju za rat. Smjestili su ga u bolnicu, u topao i cist krevet, nahranili su ga, izlijecili, i on je opet zdrav, on je opet pravi Petar, koji se, pun zahvalnosti prema svojim dobrociniteljima, prihvativsi pusku, vraca drugovima...

Noc ce se za koji cas spustiti. Ne moce nikamo. Nije, izgleda mu, sposoban za tako dalek i neizvjestan put. Umoran je, spava mu se, jedva se drci na nogama. Sutra ce krenuti. Kamo srece, da je to odmah, cim se probudio, ucinio!

Hramljuci, dovuce se do lecaja. Sjednuvsi opipa ranu. Zavijena u prljave prnje, sad jos i krvave. Pomodrela je. Nista, to je, zakljuci, od hladnoce. On je uvijen u kratak kaput talijanskog kroja. Potraci torbu. U njoj je bio komadic kruha, posljednja zaliha. Pojede ga i, spustivsi se na lecaj od suha lisca, koji mu je zacijelo Mare postavila, lako, kao da pustih dana nije spavao, usne.

Noc je pala.

Ni dobro se nije umracilo, a snijeg je poceo promicati. Osnijecio je stabla i grmlje. Nahodio je i oslavio je sve do zore, zatim je, kao da ga je netko rukom zaustavio, prestao.

Petar se probudio. Duga zimska noc, tvrd san i svjec planinski zrak dobro su mu prijali; citavu noc se nije budio. Zacudio se, kad je ugledao snijeg. Protare oci. Da, snijeg je, razveseli se cudno, mek, suh, snijeg, koji je brda osnijecio i stabla popao. Za tili cas mu pobudi vec davno uspavana sjecanja. U tom primorskom i luckom gradu, gdje je roðen i gdje je odrastao, snijeg je prava rijetkost. Kad napadne i za centimetar visok, nastane ludost od veselja. Svi mu se, bez razlike dobi, raduju. Oni - mladost - izjure na ulicu i udaraju prolaznike, osobito djevojke, do mile volje...

Vec je bilo svijetlo, oblaci su, bijeli kao veliko neprozirno platno, koje se natkrilo nad zemljom, stajali nepokretno. Sunca niotkuda. Skrilo se duboko iza oblaka, kao da se zauvijek izgubilo. Petar je stajao na vratima, trljao ruke i pljucketao u njih. Dohvatio je grudu snijega i njome protrljao lice. Krv mu sikne u obraze, usi mu se zacare; rumenilo je ubrzo ustupilo mjesto blijedoci. Imao je muke dok je ucinio nekoliko prvih koraka, postapajuci se kratkom talijanskom puskom. Ohrabri se. Nekako ce se docepati cilja. Osjecao je i manje bolove u nozi. A sto bi ucinio da je izgubio obje noge, ili ruku i noge?...

Prebacujuci preko ramena torbu, u kojoj bijase par prljavih vunenih carapa i kosulja sva u dronjcima, koju je cuvao iz tko zna kakvih razloga, osjeti glad. Zaviri u torbicu, skupi mrvice, meðu kojima je bilo i duhanskih, halapljivo ih procvace. U ustima mu gorko. Dohvati grudu snijega i lizne jezikom. Osvjeci ga, zatim ispljune. Ponovi to jos nekoliko puta.

Baci brz pogled oko sebe. Kucerak je ostao pust, lecaj prazan. S nekom neodreðenom tugom - da li zbog toga, sto napusta tu usamljenu, uz srce priraslu kucicu, ili zbog necega drugog - stade se spustati lakom strminom prema sumarku.

U pocetku je isao brzo, ne cuteci ni umora ni gladi ni rijetkih bolova. Tisina i pustos ga je okrucivala, a nije se osjecao ni usamljenim ni nemocnim. Odmicao je gotovo bez misli. Suhi snijeg je skripao pod nogama. Ucivao je u tome; zabavljao se tom jednolicnom skripom, naslaðivao se, sto po bjelini prvi gaca. Èesto se osvrtao i gledao svoje stope. Nisu bile, zacudi se, dvije obicne ljudske stope, vec tri znaka: jedan pocavlani potplat, pa sami prsti (jer na cijelo stopalo nije mogao stati) i najzad kundak puske, malen, uzak otisak. Stope, stope, stope... Petar se zaustavi. Zamisli se. U toj tisini i pustinji, meðu planinama, on sam i njegove stope! Strese se, da li od straha, sto je sam, ili od nekoga neodreðenog ponosa - ne zna.

Sumarak bijase rijedak; vidjelo se s jednoga na drugi kraj. S visokih stabala otkidalo se granje i snijeg je padao s tihim stropotom. Petar bi se svaki cas zaustavljao. Jednom mu gruda snijega okrznula rame. Jako se preplasio, a zatim je namjerno isao uz stabla celeci da mu opet netko, makar i gruda snijega, napola smrznuta, dodirne rame. Tomu se radovao, jer je on ipak u toj pustosi civ ljudski stvor. Neka, neka ga nesto dotakne. Mocda je to nijema radost prirode, sto u ovo doba, kad je sve civo napusta, vidi jednoga od svojih. Mocda, mocda je to njen posljednji pozdrav njemu, Petru... Usne, blijede i suhe, zaokruci zagricljiv, pakostan smijesak.

Izasavsi iz sumarka, zastane. Nigdje nikoga, niotkud glasa. Kroz razdrtu vojnicku bluzu, pretijesnu i malenu, strugao je leden uzduh. I hlace su mu bile poderane; na nogama je imao dobre opanke, no jedan je strpao u torbicu, jer mu ranjena noga nije podnosila nikakva tereta. Do usiju mu je propala kapa s izblijedjelom petokrakom. Od hoda se zagrijao; zaustavivsi se, nije osjecao hladnocu. Ohladivsi se, poce drhtati. Prisloni se uz stablo. Ono ga pridrci. Otpljune i zakaslje, da je sve jeknulo od njegova promukla glasa. Zagleda se u vrh planine. Bio je daleko; gora se strmo uzverala. Èinilo mu se, da se taj vrh, sto duce promatra, sve vecma udaljuje, da se i sam propinje i uzdice. Jos samo malo, pa ce se spojiti s olovnosivim nebom.

Petru kao da odjednom netko rukom odstrani sve te mracne, zbrckane misli. Snaga i volja su mu potrebne; on ce izdrcati, tijelo ce se pokoriti. I kad korakne citav metar naprijed, pusku drceci u ruci kao stap, zabode svoje zdrave siljate zube u pomodrelu usnu. To je bila jedina reakcija na strasnu bol od rane u nozi. Nista. To je neznatno.

S iskustvom starog ratnika izabirao je kraci put. Svejedno je islo sporo. Sto se vise udaljivao od stabla, pod kojim je maloprije otpocinuo, cinilo mu se, da se planina odmice, i da u toj ludoj, razuzdanoj trci ostaje sam, prepusten sebi, onemocao. Kao da se zapodjelo neko nevidljivo natjecanje izmeðu stabla i planine.

Vrijeme se nije mijenjalo. Petar je vjerovao, da ce se nebo raspuknuti, da ce se ukazati beskrajna cista modrina i sunce, iako zimsko i slabo, obasjati zemlju, povratiti joj mladost i snagu. Kako samo jedna sunceva zraka cini ljudski civot vedrijim, misli smjelijima, kako sve u covjeku civi nekim posebnim civotom, kako ga sve veseli, kako ga sve razvedrava, kako i one najcrnije slutnje grije nekom toplinom!

Sunce se nije pomolilo.

Sto se planina stala okomitije propinjati kao nezauzdan konj, Petar se sve vecma vucinjao. Postepeno je gubio snagu. Disao je plitko, na mahove mu je ponestalo zraka, da je morao stati, svom tecinom se prisloniti na pusku, rukom pritisnuti grudni kos i cekati da predahne. Lice mu je naizmjenicno blijedilo i crvenjelo. Onda je disao brzo, cesto, kao bolesnik. To ga je jos vise umaralo. Znoj mu je oblio lice i celo; u citavom tijelu osjecao je klonulost i slabocu. Snaga ga je napustala; nije imao volje da krene naprijed. Prsti na rukama su mu otekli; nije ih mogao stisnuti u pest. Najzad bi se mrak spustio na oci. Planina bi se vrtoglavo okretala oko njega. Ruke je, bacivsi pusku, sirio, tapkao je neodreðeno u zraku, tracio bilo kakav oslonac. Nije ga nalazio. Polako se spustao na zemlju i ruku zario u snijeg. Ostajao bi tako nekoliko minuta, ne znajuci, sto dalje da cini.

Stalno gonjen sumnjom, da li je od stabla do mjesta, na kome se sad nalazi, dobatao na pola puta do vrha planine, cas je sebe sokolio, da je prebrodio mnogo vise od toga, cas opet, da se nije makao s mjesta. Postavljajuci sebi pitanje i pronalazeci munjevite odgovore, proci ce mu citav dan. Vrijeme ne ceka. Moglo je biti podne, mocda manje. Zimski su dani kratki. On se uputi.

Snijeg se mjestimicno smrznuo, bio je klizak i odmicao je pod nogama. Posrtao je. Osjecao je i vece bolove. Rana ga je stezala. Noga mu se ukocila, pa ju je vukao za sobom, kao da nije dio njegova tijela. To mu je usporavalo penjanje.

S kojim bi bolom i razocaranjem pogledao oko sebe, kad bi vidio, da je ugazio na smrznuti snijeg i vratio se natrag! Èinilo mu se, da se vratio za citavih deset metara. Bio je ljut na sebe, bjesnio je. Ali je sebe uvjeravao, da mu to nista ne pomace; hladnokrvnost, ustrajnost, strpljivost.

"Pa ipak", zakljuci, "daleko sam odmakao".

Upre pogled prema vrhu planine. "Blizu sam", ohrabri se. "Samo naprijed!"

Samo tih nekoliko prvih desetaka koraka bijahu doista cvrsci, sigurniji koraci. I Petru se cinilo da je vise prevalio sad nego otkako se uputio. Ustrajati, samo ustrajati, poticao je sebe.

- Ne mogu, ne mogu vise - kriknuo je u prazno, slomljeno, gnjevno spustivsi se na kamen pokriven snijegom.

Tko zna, koliko je vec sjedio? Bio je bez misli, bez odluke, bez volje, kao da mu je sve iscupano. Nemir ga je citava zaokupio. Pogledao je na vrh planine. S malo volje, pomisli, mogao bi tamo stici. Okrenuo se: stablo se gubilo u daljini, bivalo sve manje. Rezultat ga je zadovoljio. Da se uvjeri, jos jednom baci pogled gore na vrh planine.

Jos samo stotinjak, nesto vise koraka, i on je spasen.

Sve vise je posrtao, padao, lecao dugo na snijegu, pa opet ustajao.

- Ne mogu, ne mogu vise - ponavljao je u sebi neprestano, i ponovo se dizao cesto popostajuci.

Brojio je: jedan, dva, tri, cetiri, pet... - veseleci se kao sretan otac ciji je dvogodisnji sin naucio brojiti do pet. Petar je prebrojavao svoje vlastite korake od mjesta, gdje je pao i odakle se odmakao, dok ponovo nije posrnuo i stropostao se. Upirao je izbezumljene poglede u vrh planine, koji mu se cinio nedostican. Kod ponovnog brojenja rezultat je bio slabiji. Samo je tri koraka napredovao, svega tri. Odlucio je da baci torbicu i pusku. Bit ce mu lakse. No brzo je odustao. To je njegova vojnicka sprema. Tko zna, koliko je njegovih drugova zaglavilo za tu pusku. Stegne je cvrsto, kao da se boji, da mu je netko ne otme.

I posljednji put se podigne. Korakne sasvim nesigurno, zatetura, uzdrci se, zasepelji jos jednom, kao da ga je netko cestoko odgurnuo od sebe, zagnjuri u snijeg. Opruci se, koliko je dug i sirok.

Iz blijedoga upaloga lica iscijeðena je i posljednja kap krvi, iz ruku sva snaga. Malaksalost ga je svladala citava. Nema vise u njemu ni zrnca volje. I njega ce, kao i to grmlje oko njega, popasti kitina...

Kako je lijepo civjeti! Misao zaroni duboko u Petra, razli se kao vrela tekucina, koja ispunjava sve pore, citavim njegovim tijelom, i stane ga grijati. Kako je lijepo civjeti! Stade mu u srcu, u mozgu, u svijesti sve snacnije, sve prodornije odzvanjati ta krepka misao, vracati mu snagu, koja ga je napustala.

Petar se uspravi. Zagleda se u vrh planine, dugo, razborito nesto omisljajuci. Uistinu su male i neznatne njegove snage, da bi se uspeo do vrha, ali mora. Ima u njemu jos nesto, nesto sto ga nece napustiti, snaga cecnje, uvijek cive, neunistive ljudske cecnje za civotom. Vec nakon prva tri koraka posrne i padne. Dobro, pao je. Nista za to. On ce puzati! Puzat ce i dokopat ce se do vrha. Dokopati se - to je njegova cvrsta rijec.

Poce puzati. Pusku je i torbu prebacio preko leða. Ranjenu nogu vukao je za sobom, kao da nije njegova, rukama i zdravom nogom se odupirao. Zaista mu je lakse. Odmice polako, sigurno. Ojunacen tim malim napretkom, pocuri se. Od vremena do vremena bi se zaustavio, dunuo u zamrzle ruke, zatim nastavljao. Uvijek je sebi postavljao neki cilj. Dok izbroji pet, stici ce do onoga grma. Namjerno je sporije brojio. Do grma je stigao izbrojivsi samo cetiri. Uhvatio se u laci, jer je otezao brojenje. Drugi put je stigao tacno. U redu, treci put je nesto zakasnio. Nista, to mu se moralo dogoditi, jer je precijenio svoje snage.

Petar ocelici volju, napne sve svoje snage, pocne puzati brce. Nije popustao. Puzao je potrbuske. Laktovi su mu utrnuli, poderao je bluzu, i kosulju, i dcemper, pa mu je golo meso dodirivalo smrznuti snijeg. Osjecao je, kako ga studen nagriza, ali je jos imao toliko volje i toliko upornosti, da svlada i ta iskusenja. Klonulo je svaki cas spustao glavu, naslanjao je na snijeg, da se ohladi, pa stenjuci puzao naprijed. Svaki centimetar puta izazvao mu je radost. Èelo mu se ovlacilo hladnim znojem, iz ociju je izbijao neki vatren car, vruca, strasna celja, da pobijedi.

Ipak bi od vremena do vremena slabim glasom napustena i ostavljena covjeka prosaputao.

- Ne... ne... ne mogu, ne mogu vise... - i taj njegov vapaj odjekivao je u praznini oko njega ocajno i bolno.

Tada bi on s trunkom volje i sa snagom, koja se jos duboko skrivala negdje u njemu, zamahnuo jace, odupro se rukom i nogom i bacio naprijed za citavu ducinu tijela. Koliko je tih trunaka volje skriveno, koliko ih ima jos uspavanih u covjeku! Petar je, kad god se cinilo da je sasvim savladan, da mu smrt moce biti spasenje, uvijek iznova nalazio trunak volje. U covjeku, u prostorima njemu neznanim klokoce izvor, iz koga neprestano izvire neunistiva ljudska moc, neiscrpiva covjecja energija. On ce je crpsti. Dok ona traje, on ce civjeti, borit ce se.

Daleke planine skrivale su se u tamnosivu sumaglicu, suton se njihao i spustao na zemlju, kada se Petar uzverao na vrh planine. Èitavih deset minuta nije nista mislio; gledao je u daljinu, gledao dugo, radosno, neka mu se oci nasite.

Pod planinom se steralo malo polje sa stogovima sijena, koje je snijeg odjenuo u bijelo platno. Zatim se opet pomolio blagi vrh humka obrastao rijetkim ogoljelim stabaljem a prijeko se planina naglo rusila prema dolini, kroz koju se zmijoliko probijala cesta. Urijetko bijahu razbacane male seoske kuce, u kojima su se palila prva svjetla. Iza njih, daleko, usukale se planine, jedna veca od druge, jedna strmija od druge, vrh do vrha, klanac do klanca. Petra to ne zabrine. Njemu je do ovih kucica, u kojima skilji svjetlo, kojega toplinu osjeca i na ovoj udaljenosti i koje ga neodoljivo vuce, daje mu snagu, tjera ga naprijed.

Mrknula je noc. Ispred i iza njega sve je utonulo u debeo zimski mrak. S planine se digao hladan gorski vjetric. U Petru jos nije sazrela odluka. Stajao je sam na vrhu puste planine i ocekivao... Pusku je i torbicu prebacio preko ramena, ruke ugurao u dcepove, da mu se zgriju.

Stane se spustati. Odlucio je: sici ce u tu malu planinsku dolinu, uvuci ce se u stog sijena i docekati sutrasnji dan.

Sporo je silazio spoticuci se i urlicuci od bolova u nozi. - Èitava bi se planina ispunila njegovim jaukom. Zastao bi cas i slusao svoj daleki glas, koji je, kako se udaljivao, dobivao nekoliko tonova vise, kao da se odnekud, iz daljine, prosipa citava kisa zvukova...

Ponekad se, ne mogavsi se suzdrcati, kotrljao, prevrtao se kao balvan, koji su ljudi namjerno spustili nizbrdo, da se previse ne umaraju. Nemocno je prucao ruku, da se bilo cega cvrsta i sigurna dohvati. Nije mogao. Sve mu je izmicalo iz ruku, ali ga je grmlje, za koje se hvatao, bolo, ili se otkidalo ne mogavsi zadrcati tecinu njegova tijela. I kad se nekoliko puta uzastopce prevrnuo, bespomocno je gledao oko sebe ne znajuci, da li ce se igdje zaustaviti, da li srlja u bezdanu provaliju, koja znaci kraj svim njegovim patnjama... On hoce civjeti!

Sav se izubijao. Ne boli ga samo u ranjenoj nozi. Sad ga boli svagdje u leðima, na ramenima, u kukovima, glavi, rukama. Iz ogrebotina po licu i po rukama izbija krv, slaba, mlaka krv. Petar je oblice, protrlja ogrebotine snijegom, pa opet nastavi mucni put, odlucan da se vise nece valjati kao klada. Ne moce. Nema snage. Prepusta se. I opet se kotrlja, kotrlja. Boli ga. Jauce.

Noc je pala. Nigdje nikakva svjetla. Nebo nepomicno. Olovnosiva masa oblaka miruje. Ni zvijezda. Ni mjeseca. Nikakva glasa. Nikakva krika. Ni daleke potmule tutnjave topova.

Petar napinje vid. Tare oci. Ne vidi dobro. Duboko dise. Umorio se. Sasvim je klonuo. Pa prevalio je dobar komad puta, ranjen, gladan, sam, kao da je to jednostavno! Vise se ne kotrlja. Puzi, opet puzi, cetvoronoske. Ranjenu nogu vuce za sobom. Sasvim je omlohavila.

Zastane i zabrine se. Mora, mora da je vec stigao u dolinu. Nesto gorostasno mu se isprijecilo na putu: stog sijena. Petar se baci na posao, razgrne snijeg. Sijeno zamirise. Opojan miris razdraci mu nosnice.

Becaj je udoban. Zavuce se u nj. Toplo je, kao uz ognjiste. Popostavsi u toj toplini nekoliko minuta, zagrijavsi se i protegnuvsi se, osjeti glad. U torbici nema ni mrvica. U ustima mu je gorko. U crijevima klokoce kao u loncu. Oci mu se od umora sklope. Zaspi.

Razdanilo se, kad se izvukao iz mekoga lecaja. Nije se naspavao. Èesto se preko noci budio od bolova, koji su mu svrdlali u nozi. Tek sto bi se smjestio i, ne cuteci bol, sklopio oci, budio bi se s tecinom u glavi, u udovima, u citavu tijelu, i stao se prevrtati, dok opet ne bi, skrhan umorom i glaðu, utonuo u neko snatrenje, koje mu je kidalo civce, ispunjavalo ga nemirom, zbog toga se trzao... Bilo mu je hladno, pa je navlacio na se jos i vise sijena i sav se prekrio.

Pokrov oblaka jutros se na vise mjesta raspukao, oblaci se razdvojili i gdjegdje se ukazalo plavetnilo. Sunce se, prikriveno paucinastom navlakom, sporo pomicalo, bacajuci na zemlju mutnu cutu svjetlost. Planinski vjetric je golicao lice.

Otrese sijeno sa sebe, potraci pusku i torbicu, pa prebacivsi ih preko ramena, zastane. Jedva se drcao; ranjena noga mu je utrnula. Jucer ujutro, kad je ustao, ucinio je prvih nekoliko koraka i s pomocu nje. Danas se na nju ne moce nasloniti, ni stopalom dodirnuti tlo. Skine pusku i postapajuci se, stane hodati.

Jucer je krenuo na put s vise volje, zanosa, snage. Jutros kao da je zanos otupio, volja splasnula, snaga iscezla. Da li je to samo trenutak klonulosti, iznemoglosti, onaj trenutak tako cest u civotu, kad se covjeku cini, da su svi napori jalovi? Da li je to samo kratko neraspolocenje, koje treba svladati?

Mlako zimsko sunce za tili cas uperi snop svjetla na zemlju. Sve zaigra u hiljadu boja. Sumarak, kojemu je on morao prici, rasprostre gustu crnu sjenu. S vrha planine bljesne zasljepljujuce svjetlo. Kroz plavicastu maglu, koja se lijeno vukla planinom i rasukala kao caðav tvornicki dim, sunceve zrake pocnu se sve ostrije, upornije probijati. Oblaci su se razmaknuli civahnije. Modra pukotina se sirila.

S grane se otkinu prve smrznute grude snijega, sa stabala prokapa, kao da kisa rominja. Negdje susne zaostao list, negdje grancica pucne, odnekud se javi neciji glas. Obazre se. Nigdje nikoga. Jos se jednom okrene iza sebe, pa kad ni tad nikoga ne otkrije, pomisli, da je to njegova luda tlapnja. Ne, mora da se nepoznata sumska civotinja, probuðena iza sna pod snijegom oglasila.

Zasto je zastao, koga ocekuje? Krene. Koraci su mu civlji, brci. Polako je odmicao kroz sumarak, koji se uspinjao i bivao rjeði. Petar je opet popostajao. Ni sunce mu nije pomoglo; nista ne pomace ranjenu, gladnu, iznemoglu partizanu. Opirao se o pusku, rukom se pridrcavao stabala, grizao je usne od bolova. Svaki cas bi zastao, snacno dunuo, besciljno i tupo tumarao ocima oko sebe i nastavljao put do drugoga stabla. Vrijeme je odmicalo. Sunce se opet skrilo iza oblaka. Mrak se spustio u sumu. Sjene su postale tamnije, uvlacile su se u se i bjecale, a sunce je ponovo isplovilo. I sve tako, svakih nekoliko minuta. Igra ga je pocela zabavljati. Unosila je promjene u njegove misli. Kao ono jucer, on je opet racunao: dok se sunce pojavi, bit cu do onoga stabla tamo, i upirao prstom. Prevario se. Sunce se prije pomolilo, i on nije prevalio ni pola puta. U takvoj utakmici sa samim sobom noga mu propadne u jamu, svine je, udari se i povrijedi ranjeno mjesto; jaukne da se i sam pobojao svoga krika. Stroposta se na zemlju i osta zatvorenih ociju, muklo stenjuci, neprestano zapomacuci:

- Ne mogu... ne mogu vise!

Boljelo ga je jako, lice je grcio, usne neprekidno grizao. Sake je stezao u nemocnu grcu, pusku odbacio od sebe i lecao ne otvarajuci oci. Hroptao je, a ne disao. Toliko bijase iznemogao, tako umoran. Na njegovom pravilnom ljepuskastom licu, obraslu mekom crnom dlakom, ne bijase ni kapi krvi. Podocnjaci, veliki i crni, jos su vecma potamnjeli. Kapa je skrivala celo, niz koje je visio cuperak smeðe kose. Becao je kao mrtav. Samo mu se prsni kos naglo, jako neujednaceno nadimao.

Rastvori oci i zagleda se u nebo. Gonili su se golemi mrki oblaci, potiskivali jedan drugoga, tjerali se, i sva se ta teska masa upinjala, da se sto prije izgubi prema sjeveru, kao da hita na dalek put.

Glad, neulaciva glad, pocela ga je sve vise moriti. Jos jednom premetne torbu. Nista ne naðe. Sakom dohvati snijeg i proguta ga odjednom. Od leda mu protrne nepce i zubi zacvokocu. Zatim pohlepno, kao da ce mu je netko oteti, zgrabi drugu, trecu, redom nekoliko njih. Strese se, zadrsce. Ustane.

Prevalivsi komadicak puta, zastane na cistini, koja se prostirala iza sumarka. Pogled mu prijeðe preko sumarka. Od cuda raskolaci oci. Koliko je prevalio! Veselje potraje kratko. Jos je daleko do cilja. Poboja se, da ga i treca noc ne prihvati u planini.

Vukao se kao prebito pseto. Udarci su srca ucestali; hvatala ga vrtoglavica. Smracilo bi mu se, nista zacas ne bi vidio, a onda je gledao kao kroz neki maleni veo. Trljao je oci. Srce je bez prestanka, curno udaralo. On bi ga pridrcavao rukama, i ono bi se prividno umirilo. Ili se njemu to tako cinilo!

Opet pauza. U pocetku je osjecao olaksanje, no ruke su naskoro trnule i otkazivale poslusnost. Kao ratnik na fronti gmizao je po zemlji odskocivsi citavim tijelom kao riba na suhu, pa kad ni to, ponovivsi nekoliko puta, nije mogao vise, lecao je ne znajuci, sto mu jos ostaje. Noktima je grebao zemlju, nogom se opirao o snijeg i osvajao centimetar po centimetar.

Okretao se, da vidi, koliko je metara prevalio od onoga mjesta, odakle je puzao. Stotinjak! Uspjeh. Bio je veseo, iako je znao, da je to neznatno, kaplja u moru.

Ovako zakljuci: puzat ce, koliko moce, sam ce se sa sobom rvati, pa ce se odmoriti. Vec nakon prvih nekoliko koraka, zadesi ga nemila zgoda. Puska mu se, koju je prebacio preko leða, odmakne i udari ga po zatiljku. Sve se oko njega poce brzo, nevjerojatno brzo vrtjeti. Rukom instinktivno pridrca bolno mjesto, no zaljulja se, zanjise i glavu zagnjuri u snijeg. U padu rasijece obraz i ogrebe celo. Krv uprlja snjecnu bjelinu. Osta neko vrijeme bez svijesti, a onda se, kao da mu se nista nije dogodilo, digne, pa semacajuci poðe nekoliko metara naprijed. Tek tada osjeti bol na licu. Pipne rukom i ugleda na prstima krv. Ne prestrasi ga. Dohvati saku snijega i istrlja lice. Posrne. Mora se spustiti i puzati. Puzao je sporo, teturao je, ruka mu se, kao slomljena u laktu, prelamala.

- Moram... Moram... Moram... - isprekidano je ponavljao.

Docepa se vrha. Sunce je jos jednom isplivalo iza oblaka i jedrilo cistinom, sjajnom i bistrom kao vedro i nasmijano djecje oko. Ni trenutak se ne zaustavivsi, Petar se pocne spustati. Kao da mu je netko poklonio novu snagu, krene brce no ikad na tom mucenickom putu. To ga ohrabri. Ali ne potraje dugo.

Sjede na kamen. Pred njim se prucila dolina, dolina, za kojom je tako ceznuo, dolina koja znaci civot. Malene kamene kucice, tek rijetke pokrivene crijepom, polja i oranice bez snijega, ogoljela stabla, cesta - to je civot. To ga podsjeti na dane, kada je s Marjana gledao svoj rodni grad s tornjevima, s kojih su vjecno istu melodiju brujala teska zvona, s malim potleusicama, kakve su ovdje, i s velikim cetverokatnicama i peterokatnicama, modernim, s terasama mjesto krovova, s balkonima, s obalom, lukom, sumom jarbola, jedrenjaka i prekooceanskih teretnjaka, sa celjeznicom, koja se neprekidno nalazila u pokretu, s bezbroj ulica i ulicica, koje su ispresijecale rodni mu grad. Tamo, s onu drugu stranu luke, kraj zavjetne gospine crkve, tamo je njegova rodna kuca... Petra bolno ujede oko srca. Ucini mu se, da ce mu negdje duboko u nutrini nesto prepuci, da ce se nesto odlijepiti. Rukama podnimi glavu. "Bolje, bolje je - savjetova sebi - ne misliti na takve stvari, bolje!"

Ponovo je puzao, jer se vise nije mogao drcati na nogama. Uzalud sva nastojanja. Ljudska moc ima granice. Èesto se zaustavljao, da bi nadoknadio prevaljenim putem izgubljenu snagu. Ni to mu nije koristilo. Biljestilo mu se. Trljao je oci. Bespomocno, ni sam ne znajuci kako sebi da pomogne, prevalio se na zemlju i jaukao od bolova u nozi, koji ne bijahu stalni, ali jaki. Neizdrcljivo. Èupao je kose, grebao lice noktima, grizao usne. Izgledalo mu je, da ce svisnuti od ujeda, sto ih osjeca po cijelom tijelu. Oblio ga znoj, celo mu se orosilo, klonulost potpuno ovladala organizmom. Ugodno se osjecao, kad bi bol zacas uminula, sto leci tu, na snijegu u planini. San bi mu se navlacio na oci, i celio je da spava, da spava beskrajno dugo, i da ga nitko ne smeta. Protrnuvsi od bojazni, da bi se san mogao pretvoriti u vjecnost, ustane i krene. On hoce civjeti!

Snijega vise nije bilo. Nizala su se polja, rijetki vinogradi, stabla ogoljela i siva. Uzak kozji put, sto se probijao meðu ogradama, na vise mjesta srusenim, vodio ga je u dolinu. Nista ga - ni to, da je najteci dio puta prevalio, da ga sad ceka posljednji, laksi - nije veselilo. Njegove oci, plave i svijetle, gledale su tupo, ukoceno, mrtvo i hladno preda se. Stajao je dugo naslonjen na meði. Misli, kratke, nejasne i rastrgane, strelovito su mu sijevale glavom ne ostavljajuci snacniji utisak. Ovladala je njime potpuna malodusnost. Da moralizira o civotu i smrti, nije mu polazilo za rukom.

Sunce se vise nije pojavilo. Dan je odmicao. Na nebu su se opet naslagali gusti oblaci, i bijeli, i mrki, i smeði, oni tamo prema zapadu, kroz koje je probijala sunceva svjetlost, rumenkasti. Gipkiji su, pokretljiviji. Gone se. S planine blago struji vjetric, nesto ugodniji, topliji. Okrenut ce jugo, spustit ce se kisa, mocda jos veceras, nocas.

S onim djelicem cecnje i volje, koji je jos neugusen tinjao, Petar krene puteljkom, pridrcavajuci se rukom meðe, nogu vukuci za sobom, pusku i torbu prebacivsi preko ramena. Rana ga je u nozi ljuto pekla, zavijao je, ponekad cak i kad ga je malo boljelo. Navikao je da krici. Bio je to poziv u pomoc. Vjerovao je, da ce naici neki cobanin ili seljak. No nigdje nikoga.

Puteljak, tijesno utaban izmeðu polja, s okukama i zavijucima, spustao se u dolinu. Da je to bilo prije, jos jucer, ili cak i jutros, on bi se rado zabavljao brojeci okuke. Minula ga je celja za takvim ucitkom. Plazio je jezik i drhtao, soptao kao pseto premoreno trkom. Prije se rukom pridrcavao zida i nekako odmicao. I to je sad golem napor. Kotrlja se strucuci citavim tijelom zid i osjecajuci bolove od udaraca i ogrebotina po leðima, ramenima, rukama, glavi. Kapa mu je spala, preko zida u vinograd. Nije ju htio ostaviti. Na njoj je zvijezda. Za nju se bori. Stajalo ga je dosta muke i naprezanja, dok ju je dohvatio.

Na posljednjoj okuci, odakle je put vodio raskvasenim i blatnim poljem, zaustavi se. Jos nije u dolini, jos se mora spustati. Nagib je postao blaci. Gornja usna, i bez njegove volje, pokusala se dignuti na osmijeh. Ali, umjesto toga, na blijedom licu punu brazgotina ostao je samo tucan grc kojega se jedva oslobodio.

Do noci je jos sat, sat i po. Do prvih kuca nije daleko, dva kilometra puta. Mladu i zdravu partizanu petnaest minuta hoda. Petar se zabrinu. Da li ima toliko snage, da stigne do noci u prvu kucu? Da li da prespava negdje u polju i da sutra prebrodi ostatak puta? Ne, za sutra ne moce ostaviti, niposto.

I kad pokusa da ucini nekoliko prvih koraka, pade i glavom zagnjuri u citko, gnjecavo blato. Ne uznemiri se. Zabrine ga nesto drugo. U srce mu se utisne duboka, teska rana. To je bila misao, da taj posljednji napor nije samo za to, da umre pod krovom. Zasto on ne bi mogao prenociti negdje u polju i sutra nastaviti put? Misao se rasprsi.

Nije ni pomislio da ostane. Puzao je. Da ga to zemlja ne vuce k sebi? Ocajnicki je nastojao da ustane, da ide kao covjek s jednom nogom, kome puska sluci mjesto druge. Opirao se rukama o zemlju, ali nije mogao ustati, kao da ga je netko uz zemlju prikovao. U ocajnickom rvanju sa samim sobom presao je stotinjak metara sav se ublativsi, do koce se smokrivsi. Nikakav uspjeh nije polucio. Odluci se odmoriti. Legne na suh komadicak puta uz oranicu. Da, odmora mu treba, onda ce skoknuti, kao da mu nista nije, pokazat ce on sebi, kako u njemu jos ima snage, kako mora stici do kuce... Onda ce opet lijepog suncanog proljetnog dana, kad se citava dolina odjene zelenilom i ispuni mirisom probuðene prirode, zametnuvsi pusku preko ramena, krenuti u novu ofenzivu...

Jos ga onaj trenutak, onaj djelic zrnca civota nije napustio. Ne, njime ce on pobijediti. Njime!

Ustane. Ostane caskom tako, da se divi svojoj snazi, no ipak uvjeren, da je neznatna, nistavna, korakne onom zdravom nogom cvrsto i odvacno, odupre se o pusku, ali vec kod prvoga koraka posrne, kod drugoga zatetura, poðe tako jos nekoliko koracaja, pa se, zaculjavsi se, strovali. Ne jaukne. Zgrize samo usnu, jako, ostro, usjekavsi zube u meko meso, da prokrvari, kao protuudarac bolu, koji je nagrizao ranjenu nogu. Opet ustane. Podigne se dopola. Zaglavinja i padne. Ipak je za citavu ducinu tijela odmakao od maloprijasnjega mjesta. Ne da se, ne da se tako lako. Ponovo se podigne u istu visinu kao maloprije. Opet posrne. Padne. S jednakom voljom se i po treci-cetvrti put podigne. I opet se strmoglavi. Svoje ocajnicke pokusaje ponovi nekoliko puta. I kad odluci i posljednji put, iscrpen, iznemogao, potpuno slomljen svali se mrtvo, citavim tijelom, u blato i tako osta.

Noc se spustala.

U kuci je svjetlomrcalo skrto cuto svjetlo i u dvoristu pravilo cetverouglastu mrlju. Petar je od nje bio udaljen svega stotinjak metara. Sva nastojanja, da se dovuce do kucice, ostala su uzaludna. Svjetlo, ono cuto svjetlo, iz koga je izbijala toplina kucnoga ognjista, mamilo ga je i vuklo. Svaki njegov novi napor zavrsi naglim padom u blato. Na mahove dise kratko i tiho. Srce ne lupa onako razuzdano kao prije. I ono se smirilo. Petar zavlaci ruke u prsi i ne cuje ga. Tek se ponekad javi slabim trzajem, kao da se prenulo iza sna. Klonulo vise ruke, ranjena noga kao da se vec davno umrtvila. Ne cuti ni bola. Nema razloga da jauce. Dok ga je boljelo, znao je bar da je njegova, da je civ. I oci su mu se pocele cesce sklapati. Kapci kao da su se slijepili. Nemocno i bezrazlocno prucao je ruke naprijed, prsti su se lako grcili, kao da bi htjeli nesto uhvatiti, nesto cvrsto stegnuti. Rastvarao je usta, da udahne zraka, da mu se citava pluca njime ispune, ali je zraka uslo samo malo, tako malo, da je usta ponovo otvorio. Kapa mu se spustila na celo. Pokusao je da je namjesti, no ruka se ukocila, utvrdila, kao da je ugipsana. Ni na kraj pameti mu nije bila misao, da se pokusa jos jednom uspraviti. I kad mu se ucini, da odnekud dopire neciji glas, Petar sklopi oci i osta nijem...

Veliko seosko pseto lijeno se dovuce na dvorisna vrata i poce lajati, zatim zavijati dicuci glavu put neba. Zaleti se prema kucnim vratima, sirom ih rastvori i zalaja obrativsi se ukucanima i protrcavsi kroz dvoriste, uputi se k ranjeniku, onjusi ga i opet stane zavijati glasno i uporno.

- Bako, nu sta ovaj nas Vuko vako laje, a?

- Bi' ce gladan ka' i mi.

- A oces li mu dat' malo pure kad svaris?

- Sto ces ti jest, ako njemu dam?

Dvanaestogodisnja unuka zasuti. Staru to pasje lajanje nije uznemiravalo. A pseto se javljalo neumorno, nepopustljivo. Ulazilo je i izlazilo iz kuce. Kad je vidjelo, da nije nikakve koristi od lajanja, povuklo je djevojcicu za suknju. Ona ga je otjerala, zatim je, na ponovno njegovo navaljivanje, pohitala za njim u mrak i doletjela brzo, sva uplasena.

- Bako... bako... prid kucom leci nekakav covik. Doði, brzo:

- Kakav covik?

- Doði, doði, vidi'ces.

Stara lijeno vukuci noge poðe za unukom, pa kad ugleda covjeka na zemlji, prekrsti se:

- Jadna krstena duso... jadna krstena duso!

Zapovjedi unuci:

- Unesimo ga u kucu.

Unesose ranjenika i polocise na zemlju do ognjista podastrijevsi poda nj malo slame.

- Partizan je... Je l', bako? - unuka ce prva.

- Bi' ce, dite moje.

Zanijemile su. Pseto je, isprucivsi se do vrata, lecalo. Odmaralo se od pustoga lajanja i od vremena do vremena dizalo glavu, kao da i ono celi sudjelovati u razgovoru.

- Kako je blatan - tiho ce unuka.

- Ko zna odakle je, krstena duso?

- Umrit ce, je l', bako?

- Bog jedini to zna, dite!

- Kako dise, ka' da ce sad izdanut'...

- A... jadna i nesritna nasa dico, nevoj'na! - i stara se stade opet krstiti i ponavljati: - Krstena duso, duso krstena!

Nato ce unuci:

- Ajde, dite, zovni Jurkana.

Unuka bez rijeci otrci, pseto za njom.

Stara se dala na posao. Lonac s purom skinula je s ognja. Na vatru je bacila cjepanicu, mokru i zelenu, od koje se kuca jos vecma zadimi. Smanji vatru u petrolejki. Dohvati cistu sarenu krpu, umoci je u vodu i pocne pacljivo otirati ranjenikovo lice. Obrise mu celo, bricno uklanjajuci zemlju s ogrebotina, rukom prihvati glavu, zatim lice. Kad sve to dovrsi, zagleda se.

- Ka' kaplja, rano moja...

Oci joj se zacakle. Skotrljaju se tvrde, skrte seljacke suze.

Iz posude prolije vodu u dvoriste, nalije iz vucije cistu, zacme krpu i opere mu ruke, lakte, prsi.

Ranjenik je lecao ne otvarajuci kapke. Izvrsivsi svoj dio posla, stara privuce tronocac i sjede do ognjista nesto, slicno molitvi, sapcuci blijedim, ispijenim usnama.

Uðe Jurkan, za njim unuka. Pseto im se provuce kroz noge i legne na staro mjesto.

Jurkan, stasit, kostunjav sredovjecan seljak, velikih brkova, nazvavsi ceni dobarvece, baci letimican pogled na ranjenika.

- Partizan...

- Kako vidis!

- Hm... - promrsi i pripali lulu, koja mu je dotad visila u ustima. Kad posise dim, upita: - Dosa sam, je l'?

- Nije, Jurkane, pas nas zva, ne bilo ga... Laja je, da ga od jada nisi moga slusat'. Mi dvi izaðosmo i eto...

- Ranjen?

- Ranjen, rano moja.

- Umrit ce!

- Nije oci otvorija, otkako smo ga donile. Eto, samo tako glasno rce... Bog sam zna sta ce bit'?

- Lip je?

- Lip je, i mlad. Nisi ga moga pripoznat', kad ga legosmo. Ja uzela vode i krpu, pa ga otrala. Nek' umre ka covik.

- Umrit ce brzo - opet ce Jurkan ne skidajuci pogleda s ranjenikova lica.

- A kako ne bi? Vidis mu nogu, calost je gledat'...

Jurkan izvuce lulu iz usta, tresne ostatak pepela, pa pogladi brk. Djevojcica i pseto su stajali jedan do drugoga u kutu.

Ranjenik se odjednom vrlo jako, citavim tijelom, preostalom snagom trznuo, izdahnuo iz sebe posljednji zrak pa se smirio...

- Nema ga vise, rano moja - prva ce baka.

- Umra - potvrdi Jurkan klimanjem glave.

Djevojcica se skruseno prekrsti. Pseto podigne glavu i jezivo hladno zavije dva-tri puta.

Baka se primace mrtvom partizanu i prekrici ga triput.