Ne traži me

Zajedno smo bili jučer,
danas sve do pet,
vidjeti te sad ne želim
ni za čitav svijet.
Sva su svjetla pogašena
baš je mirna noć,
javio mi nisi da ćeš
iznenada doć.
Ne znam što te k meni vodi,
sumnja ili strah,
bar me malo oslobodi,
nestaje mi dah.

Kucaj tiho, nemoj glasno,
ne traži me tako kasno,
vidjeti te sad ne želim ja,
kucaj tiho, nemoj glasno,
ne traži me tako kasno,
daj mi malo mira, malo sna.

Zajedno smo bili jučer,
danas sve do pet,
vidjeti te sad ne želim
ni za čitav svijet.
Sva su vrata zatvorena,
grad je tako tih,
koraci se tvoji čuju,
ja se bojim njih.
Ne znam što mi opet spremaš,
dobro ili zlo,
k'o da posla drugog nemaš,
zašto činiš to.

Kucaj tiho, nemoj glasno,
ne traži me tako kasno,
vidjeti te sad ne želim ja,
kucaj tiho, nemoj glasno,
ne traži me tako kasno,
daj mi malo mira, malo sna.

Neka cijeli ovaj svijet

(Jalta Jalta)

Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni

R: Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas


R: Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Nemoj da od drugog saznam

I nemoj da od drugog saznam
gdje si jučer bio,
što si opet, što si opet,
ti od mene skrio.

I nemoj da od drugog saznam
koga noću pratiš
i o kome dugo misliš
kad se kući vratiš.

I nemoj da od drugog saznam
ti mi kaži sam,
u tebi se nešto zbiva,
odavno to, odavno to znam.

I nemoj da od drugog saznam
tko te noću zove,
sanjaj samnom, sanjaj samnom
one stare snove.

Nerođeni sine moj

Ispod srca k'o u zipci,
sad se boriš za svoj dah,
kliču ševe, zriju šipci,
poljem luta vjetar plah.

Tebi na čast ruža cvjeta,
srce bije kao stroj,
da ugledaš svjetlo svijeta,
nerođeni sine moj, sine moj!

Podižu se uvis zdanja,
u visinu leti bol,
bit ćeš velik jednog dana,
nerođeni sine moj,
bit ćeš voljen, bit ćeš sretan
i sve moje, pamti to,
kad otpočneš brojit ljeta,
nerođeni sine moj!

Tvoje lice krije tama,
ti još ne znaš što ja znam,
više neću biti sama,
kad te ovom svijetu dam.

Srce moje s tvojim kuca
i po koži lije znoj
da ugledaš svjetlo sunca,
nerođeni sine moj, sine moj!

Podižu se uvis zdanja...

Nikad ne reci nikad

Kad za sreću ti više ništa nije dovoljno
Kad se stvari oko tebe ne razvijaju više povoljno
Kada prijeđeš granicu svog ponosa
I nikom to ne priznaš iz prkosa
Ti pomisliš da više ne postoji rješenje

Kada neka zla krv baš svuda vrije
Kad se ćini da ništa nije, baš ništa ko' i prije
Kada crte na tvojoj ruci ne obećavaju dobro
I više nemaš snage da pokušaš ponovno

Nikad ne reci nikad, pusti da vrijeme učini svoje
Nikad ne reci nikad
Sutra je novi dan, možda onaj pravi dan
Zauvijek u stvarnost što pretlaiia snove

Kada sebe ni druge više ne prepoznaješ
Kad pomisliš možda od svega da odustaneš
Kada prijeđeš granicu svog ponosa
I nikom to ne priznaš iz prkosa
Kad pomisliš da više ne postoji rješenje

Kad ne postoji više ni jedna vrijedna misao
Kad čini se da sve je izgubilo smisao
Kada nemaš snage da sagledaš probleme
I kad u sve oko sebe izgubiš povjerenje

Nikad te nisam prokljela

Ča je bilo lipo s tobon bit,
baš me bilo briga za cili svit.
Dala san ti svu svoju jubav,
se dok nisi rekal - nisan sam.

Nikad nećeš znat kako boli,
ko da si na ranu stavil sol.
Morala san proć i sve pustit,
da ti dici ne donesen bol.

Samo jugo onda čulo je
kako vrišće duša moja puknjena.

Nikad nećeš znat kako boli
ko da si na ranu stavil sol...

Dažd, lice mi je pral
dok sam plačuć nebo molila
Ime ti nisan zazvala
nikada te nisan prokljela.

Nisam žena bez tebe

Tvoje stope, opet pratim,
isti ljudi pokraj mene
ja sam s tobom, tebe nema,
samo snovi kao sjene.
Sve je prošlost, al` u meni traje,
s tobom idu koraci u noći,
kad bi znao koliko mi znači,
istim putem opet proći.

Nisam žena bez tebe, i ne postojim
Nisam žena bez tebe, kad ne mogu da te ne volim
Nisam žena bez tebe, i ne postojim,
more sam bez obale, ja nisam žena bez tebe.

Tvoje stope opet pratim,
ne dam suzi da me čuje
sad mi život malo vrijedi,
ako treba, dajem ti ga, tu je,
sve je prošlost, al` u meni traje,
s tobom idu koraci u noći,
kad bi znao koliko mi znači,
istim putem opet proći.

Nisam žena bez tebe...

Nisam znala

Zvao si me često i u isto vrijeme,
pozdravljao tiho, pitao što radim,
ali tvoje usne ostale su nijeme,
ne čekaš me, ne čekaš me više
pod stablima mladim.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaka tvoja riječ.
Nisam znala, nisam,
koliko te želim,
svakome o tebi pričala sam ja.

Nisam znala, nisam znala,
koliko te volim,
i koliko mi znači, koliko mi znači,
svaki pogled tvoj.
Nisam znala, nisam,
kako da te vratim,
neka pokraj tebe prođe život moj,
toliko te volim.

Zvao si me često i tekli su dani,
mislila sam da će uvijek biti tako,
mi smo htjeli biti slobodni i sami,
kako da te, kako da te nađem,
jer nije mi lako.

Ne pričaš mi više o proliću novom,
ni o slapu sunca, o oblaku tihom,
ne znam što ću sada u trenutku ovom,
koliko te trebam neću reći nikom,
koliko te trebam neću reći nikom.

Nisam znala, nisam znala...

Ogrni me šalom

Samo malo, sasvim malo,
samo malo nama treba:
snježni dan i nešto smijeha,
dio čistog, modrog neba.

Pa da volim, pa da voliš,
da smo sasvim od ljubavi,
da je isto, uvijek isto,
i kad sanjam i na javi.

Povedi me u park,
pomiluj mi lice,
kupi vrući kesten,
hranit ćemo ptice.
Kasnije bi išli
bijelim bulevarom.
Zagrli me srećo
i ogrni šalom.

Samo malo, sasvim malo,
samo malo nama treba:
snježni dan i nešto smijeha,
dio čistog, modrog neba.

Tvoja ruka, moja ruka,
jedna drugoj tiho vele,
baš je dobro, tako dobro,
to što smo se danas srele.

Povedi me u park...

Pastorala

Pjevaju polja, bistra je glava,
umiven rosom, javlja se rog,
sagu je nalik zelena trava,
kako sam mogla živjet bez tog

Krepošću svojom šire mi čulâ
pogača topla, mlijeko i sir,
svira uz vatru pastirska frula,
treba li srcu drukčiji mir

Oblaci bijeli, nalik na ovce,
planduju nebom, šire svoj sklad,
vratit se neću ni za sve novce.
Kako sam mogla voljeti grad,
kako sam mogla voljeti grad?

Žubori potok, voda do gležnja,
u njenom sjaju i moj je sjaj,
sva moja radost, ljubav i čežnja,
ovdje sam našla izgubljen raj.

Oblaci bijeli, nalik na ovce...