Parkovi

Vi ste tiha gnijezda i mirni sati hlada,
dok u vama se kriju zadnje ptice grada.
Vi ste poslije podne i predah jednog dana,
jer sigurni su vaši zidovi od grana.

Parkovi, parkovi, srca grada,
parkovi, parkovi, srca mog...

Vi ste paviljoni muzike i ruža,
putniku bez puta, noćište se pruža.
U dubini noći već davno tako stoje
da l' ljubavnici tužni il' spomenik za dvoje.

Plavi nocturno

Tamo, znam, između mirte i mora,
vjetar je sakrio pjesmu,
plahu pticu jednog sna.
Tamo, znam, između pjene i vala,
jedan je stih maestrala
dao moru šum.

Tko zna, da l' još
taj šum, taj poj
u ponoć ribar zove
pod balkon želja svih

Tko zna, da l' još
taj mjesec pun
pred zoru na toplome pijesku
nađe budnih snova čun

Zora riše već
novog dana lik
svjetlo briše noć
iz mora niče crven cvijet

Tko zna, da l' još
u času tom
od mora ti primaš tu pjesmu
i ptici sunca pružaš nju
pjesmu tu......

Prijatelji stari gdje ste

Prijatelji stari gdje ste?
Da li ću vas ikad naći?
Kažite mi što to znači
kad u ponoć netko svira.

Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba.

Prijatelji stari gdje ste?
Kao zraka mladost mine.
Da l' to plaču mandoline
iznad grada koji spava?

Prijatelji stari gdje ste?
Kamo nas to život nosi?
Vjetar je u moj kosi
na tren stao, vi se vraćate.

Tko zna gdje su dani ti
kad smo djeca bili mi?
Svi se mogu voljeti,
nemožemo mi, nemožemo mi.

Tko zna gdje su dani ti
kad smo sretni bili mi?
Nije lako kad si sam
ja to znam.

Prijatelji stari gdje ste?
Bosiljka me miris prati,
jednog dana kad se vratim,
sjat će sunce kao prije.

Prijatelji stari gdje ste?
Noć je puna toplog daha,
slušat ćemo opet Bacha
dok u more zvijezde padaju.

Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba.

Proći će jednom ovi dani

Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove tuge zauvijek pokraj nas,
večeri naše bit će duge, čudan me zove glas.
Proći će jednom ove boli, nestati njihov trag,
ali u srcu koje voli ostaje spomen drag.

Tko će mi tamo ruku dati.....

Proći će jednom ovi sati, k'o iznad krova dim,
hoće li ljubav da se vrati s tobom il' možda s njim?
Proći će jednom ove kiše, krenuti kasni vlak,
slomljena grana što se njiše zadnji je pozdrav i znak.

Tko će mi tamo ruku dati....

Proći će jednom ove zime, umorna bit ću tad,
nitko mi neće znati ime, zavičaj niti grad.
Proći će jednom ova jata, preletjet more i svod,
taj što se topi slamku hvata, a druge odnosi brod.

Tko će mi tamo ruku dati....

Proći će jednom ovi dani, mirna će pasti noć,
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati....

Rastanimo se

Zar više nema šetnji kroz sneni grad?
Zar stvarno sve je bilo da umre sad?
Životu sve smo dali, tad umorni smo pali,
da tako slabi dočekamo kraj...

Zar više nema sunca za isti dan,
kad više nema zvijezda za našu noć,
ti pusti me da odem i pustim me da živim,
kad život baca sjene na naš put.

Treba poći kad je ljubav prošla,
bolje da smo sami nego stranci!
Kad nismo sebi više nego znanci,
što čekamo ti i ja?

Kad više nema jutra za ovu noć,
ne čekaj više sutra: sad treba poć!
Pa neka suze teku i nek' prolaze dani,
al' treba mirno dočekati kraj!

Put u raj

Ljubav koju slijedim
to je moj put u raj,
pismo koje kaže
da je kraj put u raj.

Nekima je život dao sve, ali, znaj,
da na put u raj odlaze drugi.

Nismo htjeli ljubav
gdje je jad, gdje je bol,
mi smo više dali,
ali što znači to.

Sad si negdje sam, kao ja, ali, znaj,
da je put u raj ostavljen nama.

Rusticana

Kad zora skida sa noći veo,
iz tame niče čaroban kraj,
pučinom plavom, k'o zlatna pelud,
sunčevih zraka treperi sjaj.

Priroda buja, kao u mašti,
ne vidjeh nigdje još ljepši sklad,
pa ako moram od tebe poći,
voljeni kraju, vjeruj mi tad:

Nikad neću ti reć Adio, kraju moj,
Nikad neću ti reć Adio, dome moj,
moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znaš
o, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.

Pod tvojim nebom, kraj tvoga mora,
u tvome srcu, rodih se ja
tu za svog dragog ružmarin čuvam,
zavjetni znamen sa našeg tla.

Ma gdje god bila, sanjat ću tebe,
najljepšu mladost život mog,
radosti takve ne može pružit,
do vedri osmijeh proljeća tvog.

Nikad neću ti reć Adio, kraju moj,
Nikad neću ti reć Adio, dome moj,
moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znaš
o, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.

Zašto moram ti reć Adio, kraju moj,
Zašto moram ti reć Adio, dome moj,
moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znaš
o, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.

Moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znaš
o, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.

Samo malo intime

Nije trebalo ništa, samo malo intime.
Malo trave pod snijegom, malo ljeta sred zime.
Pa da nejasni dani nađu odraz u staklu
i da osmijehom platiš malo raja u paklu,
ljubavi moja...

Nije trebalo ništa, samo zvijezde u letu.
I da noć posvjedoči da smo sami na svijetu.
Ni romanse ni zvona, ni adresa ni ime,
nije trebalo ništa - samo malo intime...

Nije trebalo ništa...Sve gorčine i moru,
kao suvišni teret već smo predali moru.
Na toj dremljivoj hridi, u tom naletu plime,
nije trebalo ništa - samo malo intime,
ljubavi moja...

San julske noci

Bila je noć od srebra i mi u noći toj
a jedna gitara je svirala k'o meki šapat tvoj.
Bila je noć za ljubav na plavom žalu tom
k'o struna sam nježno zadrhtala u naručju tvom.

Sve noći mog života u noći su bile toj,
sve vatre mojih čežnja svoj plamen su našle u njoj,
sve slike mojih snova u taj su se slile san,
a kada je zora zarudila na žalu si ostao sam,
k'o zadnja sam zvj'ezda zadrhtala
i ponovno postala dan.

Bila je noć u julu u punom sjaju svom
sad jedina luč je u sjećanju i sjetnom srcu tvom.

Sve noći mog života...

Sanjam

Sanjam more što s nebom se spaja,
užeglu zemlju mog kraja i napušten dom.
Sanjam ribarske svijeće u noći,
maramu crno što kroči po kamenu tom.

Vjetar donosi s mora i pjesmu i galeba krik
srce prepuno je sjećanja tih
Pamtim maslinu staru, svoj kutak u sjeni uz nju,
sretno djetinjstvo se vraća u snu.
U prošlost se vraćam....

Sanjam bore na očevu čelu,
majčinu postelju bijelu,
prošlost budi se u mom snu.

Vjetar donosi s mora i pjesmu i galeba krik
srce prepuno je sjećanja tih
Pamtim maslinu staru, svoj kutak u sjeni uz nju,
sretno djetinjstvo se vraća u snu.
U prošlost se vraćam....

Sanjam podneva teška bez smijeha,
zagrljaj mora i stijena
i valova šum.

Ja živim u snu,
živim ponovno u svom snu.