Estetski doživljaj kao pokretač etičkog čina

Evo jedna klasična dilema. Vidiš čovjeka koji se utapa, skačeš u rijeku i, ugrozivši svoj život, spašavaš njegov. Sada se postavlja pitanje: što te na to nagnalo?
 
Mnogi će reći altruizam i to uistinu jest altruizam jer se taj pojam tiče posljedice, koja je naravno manifestacija svog uzroka: određenog afekta i/ili racionalne rezimacije. Altruizam po sebi (etička ljubav prema svim ljudima) izuzetno je rijedak, zahtjeva mnogo rada na sebi, baš kako Fromm kaže za svaku ljubav. Njega je pokušavalo naučavati i kršćanstvo jer uistinu bi takav stav značio razrješenje svih problema ljudske rase. I sam Fromm kaže: Bez ljubavi ljudska rasa ne bi izdržala niti jedan jedini dan. A što bi se tek desilo sa Toliko ljubavi, da su svi idealni kršćani, to ne mogu reći. Kantov kategorički imperativ, on ne preispituje altruizam-po-sebi već moral predstavlja kao neku obligaciju, nužnost kao što je to i postojanje samo. Tako sam ga barem ja shvatio. Sada, kada smo razlučili uzroke i posljedicu - altruizam, svjesni činjenice da će mnogi ljudi skočiti u pomoć drugom čovjeku, čak i mnoštvo onih koji nemaju iskonski osjećaj ljubavi prema čovječanstvu, pitamo se - što nagoni sve te ljude na tako radikalan čin?
 
Osjećaj obligacije prema životu druge osobe, naravno, ali on je sam po sebi čisto racionalan i svakako nije dovoljan da tijelo prepustimo skoku u hladnu rijeku, jer razum nikako neće pokrenuti hormone na stanje-'akcija'. Dakle, svakako da postoji dublji uzrok, predrazumski, koji će omogućiti da se takva naučena ideja pretoči u čin. A koji je to uzrok? Netko bi rekao potpun osjećaj kontrole, odnosno moći, ali s tim se u ovom slučaju ne bih složio, jer neka vrst moći bila bi i pustiti čovjeka da ga rijeka odnese. No ima nešto u nama, nešto što pokreće uobrazilju, slika plemenitosti čina, osjećaj uznosa i dostojanstva nad vlastitim djelom, možda se osjetimo kao oni junaci nad kojima smo kao djeca provodili žmarke i puštali romantične suze, zamislimo slavu i idoliziranje od strane žrtve. Neki bi 'priznali' da to čine radi nužne zahvalnosti žrtve, ali sama zahvalnost opet nas neće natjerati u hladnu rijeku, osjećaj žrtvine obligatorne zahvalnosti samo je oblik egocentričnog eticiziranja, svojevrsne 'trgovine' dobrim djelima - a čak je i Isus morao ostaviti tragove takve trgovine da bi pokrenuo ljude, i to u vidu Raja i Pakla. Dakle, 'trgovina dobrim djelima' opet ne može biti uzrok. Ali vratimo se na onaj osjećaj uznosa, jer u njemu je, čini se, ključ. To je isti onaj osjećaj koji nas prožme kada smo obuzeti nekim estetskim zanosom, kada se divimo veličini svemira za neke zvjezdane noći. Sam Kant, kojeg ovdje već spomenuh, morao je estetizirati svoj kategorički imperativ, jer znao je valjda da on sam po sebi, kao čisti etički čin, ne može biti aktivni uzrok dobročinstava. Tada bi čovjekom, umjesto ljepote, vladala obveza iz navike, što nikad nije do kraja moguće. Tako imamo poznatu Kantovu izreku:
Ono čemu se uvijek iznova divim: zvijezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.
 
Divljenje je tu ključ. Ovo prvo divljenje pokreće njegovu želju za spoznajom, a ovo drugo njegovu ljubav prema životu/čovjeku, i jedno bez drugog, što se znalo još od Sokrata, u nama ne može egzistirati. A eto već estetskog kamena temeljca za oboje.
 
Dakle, dolazimo do zaključka da se u samom zametku jednog izričito etičkog, altruističkog i impulzivnog čina, nalazi čista estetika. Naravno, ne kažem da ljepota u tolikoj mjeri leži iza svakog etičkog čina, samo govorim da ona ima dovoljnu snagu da nas pokrene, i jedino je ona u svoj impulzivnosti ovakvog događaja mogla ustremiti naše tijelo ka spasu utopljenika. No, izvjestan 'svijet je ipak lijep'-osjećaj, blagi zanos koji titra u dnu naših bića u svakom je trenutku prisutan i u svakom nas trenutku pokreće. Povodeći se za time, mogao bih definirati ljubav kao aktivnu i svjesnu manifestaciju uobličenja temeljne ljepote, a tu negdje između estetskog zanosa u začetku bića i konačne 'čiste' ljubavi (o kakvoj govori Fromm) čovjek stječe i svu svoju moralnost, svu svoju čovječnost. Put postajanja čovjekom počinje s ljepotom.
 

piše: Damir Đirlić
Filozofija

 mnogo priche, a malo istine

  retko ko skache u reku (rizikuje svoj zivot) ,vecina spashavanja se izvodi na nachin koji je siguran za spasioca. u pitanju je sasvim obichan socijalni instinkt : drushtvo nagradjuje spasavanje (nagrada ne mora biti materijalna ) i kaznjava ne-spasavanje (opet kazna ne mora biti krivichna , moze da bude i obichna osuda ) .

u ono malo sluchajeva gde je spasilac zaista ugrozen ,moze se govoriti o izvesnom nad-instinktivnom ponashanju . medjutim , ono nije urodjeno ,vec opet stecheno . dacu prost primer : zamislite modernog pripadnika drushtva , opsednutog uzivanjem i novcem kako rizikuje svoj zivot zbog nepoznate osobe ... gotovo nemoguce , zar ne ?