Onkraj vjere i nevjere     

 
   

"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Čovjek mu je uzvratio istom mjerom«, ironično je primjetio lucidni filozof i prosvjetitelj Voltaire, aludirajući na pogubnu ljudsku sklonost da sve fenomene vrednuje, prekraja i prilagođava vlastitim mjerilima.

 Pa tako i onu krajnju, neizrecivu zbiljnost koju, iako joj se klanja kao nepojmljivom misteriju, ipak pokušava na Prokrustovoj postelji apstrakcije svesti na sebi prihvatljivu mjeru. Iako se raznovrsna poimanja Boga (i bogova) u ljudskoj povijesti »pamte« u svim epohama i kulturama, iako se u ime »našeg Boga« vodilo nebrojene ratove protiv »nevjernika«, čovječanstvo se do danas još nije odreklo prastare navike da prisvaja Boga, ističući ga poput bojne zastave (ili garancije koju nije moguće dovesti u sumnju) na čelo svojih ustanova, ideologija, svjetonazora... Pa iako su mudri pojedinci nejednom upozoravali da ništa pouzdano o Bogu ne možemo reći, da ga možemo samo vjerom prihvatiti, s ljubavlju obožavati i u nadi očekivati dan njegova otkrivenja, i danas nerijetko čujemo (i to od visokih svećenika svjetskih religija) oštre presude: tko je Božji a tko protiv njega, tko pravovjeran a tko poganin, tko s njime gradi a tko protiv njega ruši?

Kao da je to u domeni ljudske prosudbe i kao da odbijanje da prihvatimo dogme i uzuse pojedine religije automatski znači odbacivanje Boga i Božje providnosti. Pritom takvim kritičarima rijetko padne na pamet da bi Bog bio mala rijeka kad bi se dao navesti i teći samo koritom koje su oni pripremili za njega. Od pamtivjeka čovjek je imao potrebu da se klanja vrhunaravnom Biću koje nadilazi granice ljudske naravi i u kojemu nalazi svoju svrhu i ispunjenje. ( Jer »čovjek koji se nikome ne klanja teško podnosi teret sebe samoga«, rekao bi Fjodor Dostojevski.) Klanjao mu se kako je znao i umio, shodno stupnju svog civilizacijskog razvoja: obožavajući ga kao sveprisutnu silu ( mana ) koja prožima i pokreće sva stvorenja ili ga časteći kao Gromovnika s Olimpa koji se hirovito poigrava s ljudskim sudbinama i boluje od svih 'čovjekolikih ' slabosti poput taštine, zavisti i podmitljivosti. Bilo da su ga filozofski štovali kao sveprisutno Jedno, izjednačujući ga sa stvorenom prirodom ( Deus sive natura ), bilo da su mu se pobožno klanjali kao nepojmljivom Onostranom ( Trojstvenom ili Jedinom ), ljudi su ga svejednako prisvajali ( animisti i politeisti, panteisti i monoteisti ), žučljivo dokazujući da je njihovo poimanje Boga uistinu jedini način na koji Bog Jest i na koji Ga se može ( i mora ) štovati. Kao da je Boga moguće omeđiti granicama naše percepcije. Istu grešku čine oni ( radikalni ateizam ) koji spekulativnim ili znanstvenim putem pokušavaju dokazati nemogućnost Božje opstojnosti, jer samim pokušajem negacije Boga potvrđuju njegovu prisutnost u vlastitoj egzistenciji. Zaista, imamo li potrebu negirati nešto toliko u temelju apsurdno da uopće ne zaokuplja naše postojanje ni našu misao? Kada bismo u ovom kontekstu parafrazirali Parmenidovo dokazivanje opstojnosti Bitka mogli bismo s lakoćom zaključiti: Bog ili jest ili nije! Ako jest ne može ne biti, ako nije ne može se ni misliti, ' jer je isto misliti i biti '. Drugim riječima, Božji bitak, prisutnost i djelovanje u stvorenom svijetu neovisno je o našoj vjeri i nevjeri, našem bogo štovlju ili ravnodušju, našoj gorljivoj borbi za ili protiv Boga. Ono će biti ispunjeno na ovaj ili onaj način, neovisno o našem prihvaćanju ili neprihvaćanju, kao što Isus reče u pouci Nikodemu da je duh Božji kao vjetar koji puše gdje hoće, a "tako je sa svakim koji je rođen od Duha". Kao što ljudsko prihvaćanje ne poravnava stazu Bogu nego čovjeku samom, tako i ljudsko odbijanje Boga otežava jedino onom koji odbija. Shodno tome, sve što čovjek čini sebi čini. Onaj koji zlorabi pruženu slobodu u sebične svrhe brzo će iskusiti da ga takva "sloboda " okiva.

"A onaj koji sebe zaboravlja", kako reče Franjo Asiški , "taj nalazi što mu treba!". A jedan njegov suvremenik , islamski mistik Dželaludin Rumi, pjevao je: 'Svojstava svoga ja oslobodi se kako bi mogao razmišljati o svojoj čistoj biti ... Sufijska se knjiga ne sastoji od crnila i slova; ona nije ništa drugo do srce bijelo kao snijeg', pozivajući pobožne da se otvore božanskoj zbiljnosti, onkraj vjere i nevjere, prisutnoj u čistoći srca lišenog svake egocentrične ambicije.

Viktor Toma
Grombol

Bog nije stvorio coveka,vec covek Boga.