Sposobnost otklanjanja - cak i prihvatanja – boli, u mnogim je religijama sirom svijeta znak vjere. Ali ako postoji mjesto na ovoj zemlji gdje vise nego bilo gdje drugdje tijelo dobrovoljno trpi i unakazuje Bogu za ljubav, onda ono lezi duboko u dzungli jugoistocne Sri Lanke, u Kataragami. Tamo – u hramu podjednako svetom indusima, muslimanima i budistima- ti obredi traju cijele godine.
    U septembarskim svecanostima bicevanju se podvrgavaju uglavnom indusi, ali cak i tad se, u dzamiju KHIZR THAKUJU, mogu vidjeti muslimani koji se probadaju nozevima i macevima te utjeruju celicne siljke u tijelo. Kad padne mrak, zanos se usredsredjuje na drugo, privucen sjajem i titravim zrakom najmisterioznijeg od svih obreda – hodanjem po vatri.

      Ognjiste dugacko 6 do 10 metara mora se pripremati danima. Dim, plamen i na, kraju, usijani titravi zrak suocava pokajnike s obecanjem najsavrsenijeg povezivanja sa bogovima induskog panteona. Godinama su prakticni, mozda skepticni ljudi dolazili u Kataragamu, donoseci sprave za mjerenje temperature i pribor iz raznih laboratorija. Vise nema sumnje da temperatura kamenja u sredini dostize 800 ili cak 1000 ° C.

      Kandidati za to tesko iskusenje najprije u koloni dolaze do rijeke da po induistickom obredu operu cijelo tijelo. Potom polako i promisljeno krecu do ognjista, izgovarajuci rijeci molitve. Temperatura usijanog kamenja dovoljno je jaka da posmatrace drzi na udaljenosti od nekoliko metara, ali induski svestenik koji predvodi pokajnike, bez oklijevanja ulazi u vatru. Bez otezanja ili zurbe prolazi s kraja na kraj, a potom se neuznemiren vraca.Ostali ga slijede. Ne primjecuje se nikakav vidljiv znak straha, po zavrsetku ni trag opekotina ili povreda – samo prazan izraz na licu, kao od iscrpljenosti, zanosa ili emocija. Potom se svi mirno razilaze.

      Zapadni naucnici se vec gotovo 1 vijek trude da shvate taj fenomen: Godine 1922 francuski biskup u MYSORI u Indiji, monsinjor DESPAT URES, prisustvovao je na poziv lokalnog maharadze po vatri nekog muslimanskog mistika. Musliman je poceo tako da je jednog slugu iz palate gurnuo. "Cas, dva", pisao je biskup "Indijac se borio da izadje iz vatre, ali je odjednom uzas na njegovom licu smijenio zapanjeni osmijeh, a on produzio duz jarka, smjeskajuci se onima koji su stajali sa strane". Potom je uslijedila nevjerovatna epizoda. Cijeli moharadzin orkestar umarsirao je u vatru, s instrumentima u rukama i notama pricvrscenim na vrhu, dok je na vatru bacen jos jedan tovar suvog palminog lisca da je uzari. Biskup je napisao: "Uocio sam kako se plamen koji je poskocio da im lizne lica razdvaja oko razlicitih djelova instrumenata i samo treperi oko listova nota a da ih nije zapalio. Dvojica Engleza, vodja maharadjinog policijskog odreda i jedan gradjevinar, prosli su bez opekotina. Kad su se vratili u blizinu mjesta na kojem sam stajao, upitao sam ih sta misle o svemu. "Osjecali smo da smo u rerni, ali nas vatra nije przila -- rekli su. Ceremonija se zavrsila tako da je musliman odjednom pao u agoniju i trazio vode. Jedan je braman rekao biskupu: "On je na sebe preuzeo zar vatre".

       U jesen 1935 HARRY PRICE je organizovao najstrucnije ispitivanje fenomena hodanja po vatri koje je ikad sprovedeno. PRICE je uz pomoc clanova Savjeta za parapsiholoska istrazivanja Londonskog univerziteta pratio hod po vatri mladog indijca KUDA BUHA koji se tek doselio u London. PRICE je ispisao pitanja na koja se nadao da ce odgovoriti: "Da li se hodanje po vatri temelji na triku? Moze li to svako? Da li setaci pripremaju tabane? Mogu li svoju imunost prema vatri, koju tvrde da posjeduju, prenijeti na druge osobe? Da li setaci mazu tabane mjesavinom stipse, sapuna i sode, kako se tvrdi? Moraju li biti u transu ili u zanosu? Moraju li biti religiozni? Da li pepeo stvara izolacioni sloj na vatri koji sprecava opekotine? Moze li setac po vatri hodati ubrzano, ili moze setati? Da li posti, ili se nekako drugcije, mentalno i fizicki priprema za taj cin? HARRY PRICE mozda nije na mnoga od ovih pitanja uspio odgovoriti, ali je svakako pripremio predstavu koja je za buducnost zabiljezena na filmu od 16mm. Mladi Indijac KUDA BUX je odlucio, iz neutvrdjenih razloga, da se pojavi u crnom dugom kaputu i pantalonama. Na jedno od pitanja neposredno je odgovorio, jer je najprije uzinao: nije morao postiti. Pregledana su mu stopala, potom su pazljivo umivena, osusena i izmjerena mu je temperatura. Na jedan taban zalijepljen je za eksperiment komadic flastera. U sredistu vatre temperatura je iznosila 1400° C- vise od temperature topljenja celika. KUDA BUX je krenuo. Hodajuci ujednaceno i smisljeno, u cetiri je koraka presao gotovo4 m dug jarak za 4,5 sekundi. Ubrzo nakon toga jos jednom, taj put za 4,3 sekunde. Profesori sa Londonskog univerziteta su pazljivo pregledali tabane mladog indijca i ..............nista! Nikakve promjene! Dva svjedoka su bila tako impresionirana poduhvatom da su odlucili da sami pokusaju, ali su prosli neslavno - sa velikim opekotinama na tabanima! Kasnije je PRICE zabiljezio:

   1. Prije svakog prelaza, pepeo je bio pazljivo uklonjen tako da ne moze posluziti kao izolacija.
   2. Cini se da je vlaznost stopala, prije na stetu nego na pomoc, jer moze prouzrokovati da se o njih prilijepe usijani komadici.
   3. Stopala ne moraju imati prekomjerno tvrdu kozu.
   4. KUDA BUX nije postio niti se uputio u neke posebne pripreme
   5. Na tabanima nije bilo nikakvog posebnog balzama - doktor ih je oprao i potom osusio.
   6. Imunitet od opeklina ocito se ne moze, bar u ovom slucaju, "prenijeti na druge ljude".

      Jedan od fizicara zaduzen za mjerenje temperature, bio je uvjeren da je eksperiment dao odgovor. "Hodanje kroz vatru zapravo je gimnasticki poduhvat", izjavio je " noga nikad nije dosta dugo u dodru sa zarom da bi on izazvao opekotine". Fizicari su, posto su izmjerili su da su tabani KUDE BUXA bili u dodiru s vatrom sa svakim korakom samo pola sekunde, pokusali pritisnuti plocu svog mjernog aparata na zar samo pola sekunde i izmjerili temperaturu 15-20 ° C!

      Doktor JEARL WALKER profesor fizike na Drzavnom univerzitetu u Klivlendu izveo neke eksperimente sa vodom i ustanovio da kod otprilike 210° C nastupa prilicno ostra promjena, te da ce kapi vode, umjesto da ispare u deset sekundi ili manje, kako se to desava na nizoj temperaturi, poskakivati cijeli minut, cak i duze. Taj je efekat trajao sve do 500 i vise ° C. WALKER je snimio i krupne fotografije izbliza, na kojima se vidjelo da kapi zapravo nijesu dodirivale usijanu povrsinu zbog tankog sloja pare. WALKER je predpostavio da kapljice znoja ili vode na nogama setaca (neki prije nego sto udju u vatru prolaze kroz plitke posude sa vodom) stvorit ce takav zastitni sloj dosta dugo da noge setaca mogu ostati nepovrijedjene. Doktor WALKER je odlucio da isproba svoju teoriju u koju je duboko vjerovao i ... uspio je! Presao je preko uzarenog ognjista bez ijedne opekotine!

      Ne vjerujem da ima bilo kavih trikova. Ne treba vam nikakvih tajanstvenih hemikalija da njima trljate noge, niti neka predhodna vjezba. Treba samo vjerovati i predati se.

Vladimir Perovic
Trend