Danska luteranska crkva je prije nekoliko godina “pomilovala” svećenika Thorkilda Grosboella, kojeg je suspendirala zbog izjave u jednom intervjuu da “ne postoji nebeski Bog”.

Za nas u ovom trenutku nije bitno je li Grosboell time želio negirati transcendentnog Boga (koji nepojmljivo nadilazi stvorenja i stvorenu stvarnost te ga čovjek metaforički smješta u transcendentnu duhovnu sferu ili nebo) u ime imanentnog Boga (kojega razumnom sviješću obdareno biće kao što je čovjek može pronaći u svojoj duši) ili je lucidno želio skrenuti pažnju kako se Boga – sveprisutnoga po Duhu – ne može locirati, ni metafizički ni “geografski”. Zanimljivije je to kako čak i u jednoj liberalnoj Danskoj (zemlji koja je iznjedrila jednog od najznačajnijh religioznih mislilaca zapadne civilizacije, začetnika egzistencijalizma, filozofa Kierkegaarda Sorena), pravo na osobno religiozno propitivanje i javno promišljanje biva brzo proskribirano od strane “nadležne” religijske ustanove i zajednice kojoj “slobodni mislilac” pripada.

Nije to ništa novo da organizirana religija pokušava “suspendirati” osobnu religioznost. Povijest je prepuna slučajeva u kojima su religijske zajednice ekskomunicirale (ili egzekutirale) svoje članove koji su se odvažili staviti pod upitnik ili slobodnije istraživati temelje vlastite vjere, iako su neki od njih bili najznačajniji duhovi svog vremena. Tako je Židovska zajednica izopćila Barucha de Spinozu, Ruska pravoslavna crkva Lava Nikolajeviča Tolstoja, katolička inkvizicija spalila Giordana Bruna itd.
Naravno, ne sporimo niti jednoj zajednici (pa tako ni religijskoj) pravo da autonomno određuje pravila ponašanja i uvjete članstva u svojem “klubu”, samo želimo pokazati kako je ponekad teško (a ponegdje još uvjek i pogubno) osobi sklonijoj promišljanju naspram pukom vjerovanju, živjeti osobnu religioznost unutar krutih struktura, pravila i dogmi organizirane religijske zajednice. Ništa neobično da su moderni religiozni mislioci isticali važnost razlikovanja razvojnih stupnjeva religioznosti: od religije preko vjere do duhovnosti, napominjući kako se dinamika religioznog razvoja pojedinca ne može zauzdati u prosječnu dinamiku religioznog razvoja zajednice.

Problem je što stupnjevi religioznog razvoja u našem društvu (prilično površno educiranom u bitnim pitanjima religijske kulture) još nisu dovoljno pojašnjeni da bi bili uvaženi kao ravnopravni. Naime, religija kao sustav vjerovanja i etičkih vrijednosti i, u skladu s njima, djelatnosti kojima čovjek izražava svoj odnos prema sakralnom, može biti organizirana (tada govorimo o religijskoj ustanovi i zajednici) i individualna (tada govorimo o osobnoj ili subjektivnoj religioznosti). Vjera ide korak dalje od puke pripadnosti religijskoj zajednici i religioznog poklonstva jer ona predstavlja zauzeto osobno prihvaćanje svetog ili vjerskih istina religije kojoj osoba pripada i aktivno svjedočenje prihvaćenoga vlastitim životom. Duhovnost pak predstavlja najviši stupanj čovjekova religioznog razvoja i stoga se najrijeđe susreće. Ona predstavlja visok stupanj suživljavanja s imanentnim duhovnim načelima koja nadilaze podjele i granice organiziranih religija, nalazeći jedinstvo svih duhovnih puteva u potpunoj predanosti Bogu i/ili kontemplativnom životu.

Njemački teolog Dietrich Bonhoeffer (koji je snažno utjecao na suvremenu protestantsku i katoličku teologiju) pretpostavljao je vjeru religiji ističući da puko religijsko štovanje obuhvaća samo dio čovjekova života i nerijetko prikriva uzmicanje pred osobnom odgovornošću dok vjera obuhvaća čitava čovjeka, njegov religiozni i društveni život te potiče na aktivnu odgovornost prema svijetu. Ili kako je to primjetio lucidni engleski filozof i teolog Alan W. Watts: »Vjera je uvjek kocka jer je i sam život kockarska igra uz ogromne uloge. Izuzeti kocku iz igre i pokušati učiniti pobjedu izvjesnom kao smrt, znači dostići izvjesnost koja je zaista mrtva«, sugerirajući da bez rizika istraživanja i preispitivanja vlastite religioznosti nema religioznog razvoja a duhovnost koja predstavlja poziv svakom pojedincu na avanturu duhovne emancipacije na taj način u zametku postaje mrtva floskula.

Viktor Toma
Grombol

 

Predrasude...

Ljudi van Crkve misle da postoji jednoumlje u Crkvi (a nema ga još od
sv. Apostola Petra i Pavla) a ljudi u Crkvi se žale na nedostatak jednoumlja
kao da ljudi nisu fizički, duševno i duhovno različiti.

Pa jedni gudnjaju ovako a drugi gundjaju onako.

Opomena i jednima i drugima (i meni naravno) je:
"U gadnu babu rasteš!" 

Eeeeeeeee, al' sto baba znade, pet devojaka i ne snevaju. 

A kada pomenu predrasude, nisi li rekao i povinovao se jednoj. 

Ako bih te lagao - rekao bih ti da sam ja van cele ove priče.

A iskreno govoreći, ja sam ... 'treća kategorija':

Ne mogu da gundjam zbog jednoumlja vernika kad vidim da ga nema,
a ne mogu da gudnjam što tog jednoumlja nema kada je to logično.

Te ja tako u sebi gundjam i na jedne i na druge zbog njihovog glasnog gundjanja
i - nisam daleko ni od jednih ni od drugih!
To što ćutim pred jednima i drugima o tome, mene čini samo ... šta? Ćutljivijim!
 

Ne čudi me ovo uopće.