Drugi dolazak

U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više soko poziv sokolara;
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi;
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.

Jamačno, otkrovenje nam se bliži;
Jamačno, Drugi Dolazak se bliži.
Drugi Dolazak! Tek izrekoh riječi,
Kad golema mi slika iz Spiritus Mundi
Zablješti zjene: u pustinjskom pijesku
Lavovsko tijelo ljudske glave pilji
Pogledom praznim, okrutnim ko sunce,
I valja spora bedra, dok se oko njega
Razlijeću s grozom sjene ptica pustinjskih.
Opet se spušta mrak: al sada znadem -
Dvadeset stoljeća se kamenoga sna
Budi u zipci, što ih je odnjihala
Da vide moru. I kakva surova zvijer,
Kad konačno joj kucnuo je čas,
Sad puže prema Betlehemu da se rodi?

Lišće pada


Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.

Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se, pre neg' doba strasti
zaboravi nas,
Sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog
čela.

Tri stvari

"O Smrti, tri mi stvari vrati",
Zapeva kost na obali;
"Dete, kome je dala mati
Sve što je iskalo, te čela vedra
Počiva u izobilju njenog nedra":
Kost suva, koju su vali oprali.

"Tri stvari koje žene mame",
Zapeva kost na obali;
"Muškarca - dovoljno je bilo za me
Da ga dotaknem, nekad, sirota
Pa da osetim svu slast života":
Kost suva, koju su vali oprali.

"I treću stvar, na koju mislim",
Zapeva kost na obali;
"Jutro, kad sam se susrela s njim,
Sa prvim muškim;sve ono što se
Zbilo, pri buđenju, ili malo posle":
Kost suva, koju su vali oprali.

Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.

I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.

Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

Kada budeš stara

 Kada budeš stara, sijeda i u snima,
Drijemat ćeš kraj ognja, čitajuć polako
Ispustit ćeš knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kog očiju ti skrivala dubina.

 Voljeli su mnogi časke tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan čovjek dušu punu želja
Ljubio, i tugu, što ti lice skriva.

 Naginjuć se tužno k žaru svog kamina,
Šapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.

Tu dole kraj vrbaka


Tu dole kraj vrbaka ja draganu sretoh
milu,
tu slušah je kraj vrbaka, belonogu i čilu,
kad reče: ljubav je prosta - k'o lišće
raste lako;
Al' ja sam lud, zelen, bio, i sam ne mišljah
tako.

U poljani ja sam staj'o sa draganom nad
rekom
kad pleća mi obujmi ručicom belom i
mekom,
pa reče: ljubav je prosta - k'o trava
raste lako;
Al' ja sam lud, zelen bio; sad tužan ja
bih plak'o.

Pjesma putnika Aengusa

U lješnjakovu odoh šumu,
Jer vatra bješe mi u glavi,
Odsjekoh lješnjakovu šibu
I jagodu na povraz stavih;
Kad noć se bijelim leptirima,
Zvijezdama leptirastim ovi,
Ja jagodu u potok bacih,
Srebrnu pastrvu ulovih.

Položih je na tlo i odoh
Vatru potaknuti da gori,
Kad nešto zašuška na podu
I moje ime netko zbori:
Od ribe — djevojka se blista,
U kosi jabuke joj cvat,
Po imenu me nazva, nesta
Kroz svijetli zrak u nepovrat.
 
I premda star od putovanja
Kroz bregove i ravnice,
Pronaći ću kud ona ode
I ljubit usne joj i lice;
I šetat ću kroz dugu travu
I brat, dok noći slijede dane,
Srebrene jabuke od lune
I zlatne jabuke sunčane.

On prigovara ptici škurku

O, škurku, ne kukaj sred zraka pusta
il' nad vodom tamo gde se zapad sreće;
Od kukanja tvog meni na um pada
njen pogled strastveni, kosa duga gusta
što se povrh mojih nedara razleće;
Zar nije dosta jada što vetar kuka sada?

Bele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dve ptice bele povrh pene mora!
Još pre no što se meteor ugasi
nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvezde Večernjače,
što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvek budi, draga,
bol tuge što se od nas ne odvaja.

Tek zamor struji od krina i ruža,
tih sanjalica što ih rosa mije;
o tom ne snevaj, nit' o meteoru
što trošni sjaj mu noćna tama pije,
nit' o plamenu niske zvezde plave
što uz rub neba ranom zorom vene,
jer želeo bih da budemo, draga,
dve ptice bele povrh morske pene.

Jer privlači me ostrvlje bezbrojno
i uz njeg' čari danajskoga žala
gde vreme ne bi na nas ni mislilo,
gde tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža
i pržile nas ne bi plama strele
kad bismo mogli bdeti, moja draga,
vrh morske pene k'o dve ptice bele.

Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k'o ruža sred
srca mog cveta.

Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
leta,
da zemlja i nebo i voda - k'o zlatan
kovčeg se žari
za moj san o tvom liku koji k'o ruža sred
srca mog cveta.