Red templara je zvanično formiran  1118 . godine , radi odbrane hodočasnika koji su putovali u  Svetu Zemlju . Bio je to vojni red , zaštićen blagoslovom crkve.

Predanje kaže da su i papa Kalist V i Filip IV Lijepi umrli tačno onako kako ih je sa lomače prokleo poslednji veliki majstor templarskog reda . U očima mnogih bio je to neoborivi dokaz da pripadnici ovoga reda uistinu raspolažu tajnim duhovnim vještinama i znanjima , na kojima se temeljilo i njihovo viđenje Isusa.

Templum Solomonis

Već je samo ime ovog reda ukazvalo na tajnu ezoteričnih učenja . Hram po kojem su templari ponijeli ime bio je Templum Solomonis , jerusalimski Solomonov Hram , možda najslanije svetilište naše civilizacije . Deset vjekova prije Hrista ovaj Hram je podigao Davidov sin Solomon . Po predanju je bio jedan od najmudrijih kraljeva . Na jerusalimskom brdu Sion ovo se svetilište uzdizalo kao trajno i jedino boravište Jehovino među Izraelcima . U ljeto 587.g.p.n.e. Nabukodonosorov vojskovođa Nabuseridinam osvijio je Jerusalim , a mjesec dana kasnije razorio Hram , ali su njegovi temelji ostali svetinja . Kada su se Jevreji vratili iz vavilonskog ropstva , tu je pedeset godina poslije rušenja Solomonovog Hrama obnovljen žrtvenik , 538.g.p.n.e. Poslije godinu dana utemeljen je Drugi Hram , isti onaj u koji je odlazio Isus , a koji će razoriti Vaspezijanov sin Tit , zapalivši ga 29. avgusta 70. g. Kalendarski je to bio isti dan u koji je Nabuseridinam zapalio Solomonov Hram . Sledeće 71 . godine će Tit u trijumfu pronijeti Rimom svete predmete iz ovog hrama ; didrahma će se ubuduće davati Jupiteru Kapitolskom . . . Ako je suditi po paralelnim religioznim tradicijama , u Solomonovom Hramu su morale biti na odgovarajući način  pohranjene i sve najveće dragocjenosti onog vremena , u koja su se , nema sumnje , ubrajala i tajna znanja . To su svakako znali i templari . Vjerovatno su ih i tražili , jer su poznata i njihova prekopavanja Jerusalima kao i veliko interesovanje koje su pokazali za ezoteriju , egipatsku alhemiju i magiju , i uopčte , za fizičku i duhovnu konstrukciju Hrama . Neki misle da su ih i pronašli. Ig de Pejn je inače formirao red templara na ruševinama Solomnovim konjušnica , na mjestu današnje džamije Al Aksa .

Templari – milicija hrama Solomonovog
 
Red templara je zvanično formiran 1118 . godine , radi odbrane hodošasnika koji su putovali u Svetu Zemlju . Bio je to vojni red , zaštićen blagoslovom crkve . Prvih osam  ( devet ) vitezova koje je prevodio Ig de Pejn , iz Pejna u Šampanji , a među kojima je bio i Andre od Monbara , ujak sverog Bernara koji će kasnija , sa papinim dopuštenjem utvrditi pravila reda , zakleo se pred jerusalimskim patrijarhom na to da će svoja djela , snagu i oružje staviti u službu svih putnika kojima bude potrebna pomoć i odbrana . Oni su to bez sumnje i činili . Tih godina je osnovan i njima blizak red hospitalaca , bolničara svetog Jovana , koji se u Jerusalimu starao o ranjenim i bolesnim vitezovima i hodočasnicima . Red se izuzetno brzo razvijao i bogatio . Ni jedan vijek poslije osnivanja , posjedovao je brojna imanja , manastire i tvrđave u Palestini , a ubrzo i u čitavoj hrišćanskoj Evropi . Bili su toliko bogati da su od engleskog kralja Ričarda Lavljeg Srca kupili ostrvo Kipar . Može se govoriti i o bankarskom poslovanju reda u modernom značenju te riječi . Pouzdano se zna da su iz njihove kase zajmali i naprosto zahvatali mnogi vladari . Templari su funkcionisali kao zatvorena organizacija muškaraca , savim nalik na neko antičko staleško udruženje ili gledajući još dalje u prošlost , na neko iransko udruženje muškaraca kakvo je svojevremeno progonilo Zaratustru . Slišna obilježja , tradiciju i organizacionu strukturu zadržati će i redovi koji su nastali i razvili se poslije templara : Malteški vitezovi , red Ružinog Krsta , katari , slobodni zidari , e . t . c . . .  Čitav ceremonijal i organizaciona struktura ovog hrišćanskog vojno – religioznog reda zapravo su ukazivali na pagansko nasleđe , a prije svega na odjeke inicijacija u misterije Mitre , solarnog boga i eshatološkog spasitelja . Ulazeći u red templari su polagali zavjet ličnog siromaštva i čuvanja povjerene tajne , a zatim prolazili kroz posebni ritual inicijacije kojima je provijavao duh drevnih postupaka za sticanje besmrtnosti , prolaska kroz obrednu smrt . Od duge polovine XIII vijeka ovaj je obred uključivao i direktno poricanje Isusove božanske prirode . Nova braća su morala tri puta da se odreknu Hrista , pljunu na raspeće i pljunu na krst . Potom su goli ( što je , zapravo , imalo obredno i metafizičko značenje odbacivala se stara odjeća pokvarenosti i grijeha koju je Adam obukao poslije svoga pada ) .

Od dostojanstvenika koji ih je pred ostalom braćom primao u red , dobijali su tri poljubca : u bedro , u pupak i u usta . . . Visokodostojnici su u hijerarhiji reda napredovali prolazeći kroz više stupnjeva inicijacije i postepenim upućivanjem u tajna znanja . Naporedo sa ovom tradicijom , terminologija , pa i etika templara ukazivale su na to da su njihovi dostojanstvenici poznavali djelovanje onih hrišćanskih asketa koji su sebe smatrali vojnicima svete vojske (militia sacra ) u borbi za vjeru , i da su bili dobro upućeni u teološke rasprave o temeljnim hrišćanskim dogmama . Na osnovu opisanih obreda za prijem nove braće u red , može se sa pravom pretrpostaviti da je skriveno znanje o Isusu bilo jedna od najvećih templarskih tajni . U ovom se predanju , svakako , nije poštovao lik Isusa Hrista , Božjeg Sina i jedne od ličnosti Svete Trojice , već Isus čovjek , doduše kraljevske Davidive krvi , ali ratnik i zelot , spreman na svaku žrtvu u borbi za preporod jevrejskog naroda . O prirodi ove tradicije se samo naslućuje jer nijesu postojali pisani tragovi . U nju je vjerovatno bilo upućeno , i to usmeno , samo nekoliko najviših dostojanstvenika reda , mada ne više od dvojice u istoj generaciji , Prenošenje tajne poslednjim naraštajima mogla je da poremeti već i neka naprasna , neočekivana smrt . . .

Veliko blago je templarima dalo veliku moć , koju je ubrzo srušila kraljevska zavist , a možda i strah . Nepuna dva vijeka po osnivanju reda , 14 . oktobra 1307 . godine , u Parizu je objavljen kraljevski manifest kojim je obnarodovana optužnica protiv templara . Bili su okrivljeni za jeres , bezsramno vrijeđanje Isusa , za opscene obrede , sodomiju i najzad za idolopoklonstvo . . . Filip IV Lijepi , kralj Francuske , lično se postarao da pozove i ostale hrišćanske vladare i crkvene velikodostojnike da pođu za njegovim primjerom i da počnu da proganjaju templare . Malo ga je ko poslušao . Francuski kralj je dobio samo tri pozitivna odgovora , od Lorenskog vojvode Jovana , od Žerara grofa od Žilijera i od biskupa iz Kelna . Većina ostalih je smatrala da osudu mora izreći papa . U optužbe nije povjerovao ni Edvard II , kralj Engleske i zet Filipa Lijepog , nego je lično napisao kraljevima Portugala , Aragona , Kastilje i Sicilije kako mu se čini da su klevetnićke optužnice protiv templara podignute iz osjećanja krivice i zamolio ih je da dobro razmisle prije nego što ih podrže . Od 19. oktobra do 24 . novembra 1307 . godine inkvizitori crkve i kraljevi činovnici ( koji su imali tajno dopuštenje da pribjegnu mučenju ) ispitivali su u velikoj sali pariskog templarskog manastira sto trideset i osam pripadnika reda . Njih trideset i šest nije preživjelo ispitivanje . Papa Kliment V , prvo potpisuje ( 27. oktobra 1307 , g . on šalje pismo Filipu Lijepom ) , da bi tri nedjelje kasnije 22 . novembra bulom Pastoralis Praeminentiae svim hrišćanskim prinčevima naredio da u svojim zemljama pohapse templare . Promjenu svog stava je obrazložio priznanjem ispitivanih francuskih templara . Nije prošlo ni sedam godina , a red je bio zvanično uništen . Već 22. marta 1314 . godine papa Kliment V je bulom Vox in excelso ukinuo red , a 02 . maja iste godine bulom Ad providam sva templarska imanja i blago dodijelio hospitalcima . Kraj je poznat . Kao što su se na Pashu 73 . godine Eleazar potomak Jude Galilejca ( Jude iz Gamale ) , koji je po vjerovanju templara bio Isusov otac , i njegovi vojnici međusobno poubijali kako se nebi morali predati Rimljanima , tako su i poslednji velikodostojnici reda , nespremni da prihvate autoritete koje nijesu poštovali , dobrovoljno i dostojanstveno otišli u smrt . U Parizu su zapaljene lomače , a Filip IV Lijepi je , u ime naplate tobožnjih dugova ,uspio da se domogne najvećeg dijela blaga . Ubrzo je zbog toga i umro . . .

Predanje kaže da su i papa Kalist V i Filip IV Lijepi umrli tačno onako kako ih je sa lomače prokleo poslednji veliki majstor templarskog reda . U očima mnogih bio je to neoborivi dokaz da pripadnici ovoga reda uistinu raspolažu tajnim duhovnim vještinama i znanjima , na kojima se temeljilo i njihovo viđenje Isusa . Oduvijek je , naime , padalo u oči da templari , koji su jedino papu priznavali za gospodara , čiji su plašt i štit bili vidno obilježeni znakom krsta , nijesu mnogo držali do temeljnih dogmi hrišćanske crkve . Na to se nadovezivalo i poricanje Isusove božanske prirode , koje je svaki hrišćanin morao osuditi kao najstašnije svetogrđe . Sve je bilo utoliko čudnije što su to činili upravo vitezovi vojno - religioznog reda koji je djelovao na tlu hrišćanske Svete zemlje i koji je priticao u pomoć putnicima koji su hodočastili na mjesto Isusovih muka i na grob iz kojeg je vaskrsao , da bi se potom vaznio na nebo . Lutajući drumovima kojima je nekad prolazio Isus sa svojim apostolima , a i putevima kojima su njihovi učenici i naslednici misionarski širili riječ jevanđelja , templari su bili u prilici da zađu i u hrišćanske manastire Bliskog istoka i da se tu upoznaju sa tradicijom monaških zajednica i njihovom ulogom u ovom dijelu svijeta . U svojim istraživanjima , oni su sigurno nailazili i na spise i na predanja iz vremena nastajanja hrišćanstva , kao i na dokaze o bezbrojnim hrišćanskim vjerskim sektama i još starijim tradicijama o kojima se u njihovim zemljama nije ništa znalo , ne samo zbog vremena koje je od onda proteklo , već i zbog uloge Crkve . Crkva je , naime , uvijek kada je bila u prilici , nemilice pokušavala da uništi svaki trag jeresi i odstupanja od dogme . U takve jeresi svakako je spadalo i najveći broj predanja o Isusu , borcu za oslobođenje i ujedinjenje Jevreja  , o potomku kralja Davida i nasledniku prijestola , koji je jedino priznavao Jehovu za vladara svoga naroda , o naziru posvećenom bogu , upućenom u tradiciju monaške apokaliptičke sekte esena , koji su još prije njegovog rođenja isčekivali : konačnu borbu snaga dobra i zla , koga je mnogo vjekova kasnije Crkva pretvorila u Nazarećanina . Nijedan ozbiljan naučnik nije sumnjao u to da je Isus bio uistinu istorijska ličnost , ali je taj njegov lik trebalo pomiriti sa predstavom koju je nametala crkvena dogma . Kolektivno sjećanje , naime , već poslije nekoliko generacija , više ne čuva auten –tičnu biografiju istaknute osobe , nego je transformiše u arhetip . Obrazac je bio isti i kada je riječ o najistaknutijim likovima ljudske civilizacije kakvi su bili Zaratustra , Lao Ce , Konfučije , Buda ili Muhamed . Tako se tokom ovog procesa u kolektivno sjećanje zadržavaju neke autobiografske pojedinosti koje potvrđuju istorijski identitet lika , a unutar toga okvira stvara se mit . Isto se dogodilo prilikom stvaranja predanja o Iusu . Svaka sekta , odnosno tradicija mogla je iz njegovog života ili predanja o njemu , da preuzme onaj dio koji joj odgovara i da ga , ukoliko je to potrebno , nadoveže na drevnije slojeve.Mnogi istoričari religije dokazali su da su isto činili i Isus i prvi hrišćani unijevši u svoju doktrinu elemente i ideje onovremenih i starijih vjerskih pokreta . Tako se u agapama , zajedničkim obredima prvih hrišćana , prepoznaje drevniji obredni čin kojim se uspostavljalo ili obnavljalo mistično jedinstvo unutar grupe , odnosno između grupe i božanstva . Euharistija podsjeća na kultne objede Mitrinih i Dionisovih misterija . Znak krsta uvodi neposrednu simboliku Drveta svijeta , Kosmičkog drveta ( kao simbola Univerzuma još od vremena neolitskih zemljoradničkih religija preko kojeg se komunicira sa Nebom ) , ili jevrejskog Drveta života pored kojeg je Adam prolazio u Edenskom vrtu , a nije uspio da ga pronađe . Indikativan je susret Isusa i Jovana Krstitelja . Tek su novija istraživanja pokazala kolika je bila bliskost Isusa sa sledbenicima Jovana Krstotelja , proroka i propovjednika koji je pozivao na pokajanje , kako bi se spremno dočekao Božji sud i kraj ovog svijeta ,iz čega nije proizilazilo uništenje nego podmlađivanje kosmosa . Ova je ideja zapravo odražavala daleko drevnije vjerske tradicije neolitskih religija Bliskog istoka i ratarskih civilizacija , koje su imale predstavu o kružnom vremenu i kosmičkom ciklusu . Isus je prihvatio Jovanovu poruku samim tim što je tražio da ga Jovan krsti na rijeci Jordan . U to je vrijeme u Indiji već dva milenijuma postojalo vjerovanje da se uranjanjem u svetu vodu rijeke Ind , Gang ili Brahmaputra zauvijek čiste od grijeha . Na to se moraju nadovezati i svi ostali mitovi o živoj vodi , i tradicije obrednog umiranja u vodi , odnosno vatri , kao i uskrsnuća koje prati duhovni preobražaj . Poslije Krstiteljevog pogubljenja Isus je nastavio svojim putem , ali nikad nije odbacio Krstiteljeve ideje . On sam nije prorokovao smak svijeta niti je podrobno opisao kako će on izgledati , ali je njegova poruka odražavala snažan uticaj osnovnih motiva apokaliptičkih vjerskih tradicija , kao što su Strašni sud , svijest o predstojećem kraju i nastupanje carstva Božjeg .

Arma