Ceznja sanjara


Gnijezdim se, evo, nad ovom bjelinom.
Postavljam zasjede da uhvatim misao.
Al mi se krade, k'o mahnita bjezi.
Od muke bih najradje gorcinom pisao.


A mjesec - šeret, nada mnom bdije.
Miluje sjenama svice u noci.
K'o da se mislima mojima smije,
dok nijemo, bez zurbe kroz bašce kroci.


I misli što srce ceznjom razdiru,
k'o umorne grlice u zanosnom pjevu
stadoše se gnijezditi, na bijelu papiru.
I umorno oko zasuzi poemu.


Pa drhtava ruka veselo zaplesa,
po muzici koju vjetar donese,
dok ceznja sanjara, noc gluhu potresa
i sjena ljubavi koja ju pronese.

Daleka ljubav


Negdje daleko, ja ne znam gdje
ona se budi u plavim jutrima.
Po bijelom jastuku, kosa se prosula,
kao gorcina u mojim njedrima.


Negdje daleko ljubav postoji
koju je sudbima od mene sakrila.
Na tome jastuku ceznja progovori.
Progovori uzdah u mojim grudima.


I zalud ptice jutrom mi pjevaju.
Zalud mi vjetrovi balade šapcu.
Za tom daljinom, rasutim kosama,
svi moji svjetovi i nade placu.


Negdje daleko snove sam usnio.
Ljubih joj ruke k'o rosu sabahsku.
Disah blizinu, put duše njene
Gledah je prelijepu k'o sunce na zalasku.


Negdje daleko obalom snova,
ljubav zazvoni njenim korakom.
A pred njom more vrelih valova,
ustalasanih mojim uzdahom.


I zalud mirisi cvijeca i proljeca,
kazu da procice, da tek je sjena.
U mome srcu bol je sve veca,
kao i ljubav - mati njena.

Djeni...


Pismo ti, nema smisla da šaljem,
da tugu na tugu dodajem.
K'o so na ranu, sjecanjem izrovanu,
nikad zacijeljenu i bolnu, moj Djeno!
Gori svaki pedalj zemlje napacene,
a mi, promjenjeni, ne grcamo.
Ne gušimo se u suzama, vec u ocaju,
spaljenih, uzalud sanjanih snova.
Bolno je svako potsjecanje na staro,
daleko, a ipak drago vrijeme.
Bolan je i povratak iz njeg' u ovaj poraz,
u ovaj slom morala,
u ovaj, dvojnih principa, kabur.
Al cuvaj se samo
i samo sabur,
moj Djeno!

Jednom kada me ne bude


Jednom kada me ne bude,
na mojem tragu ostace pozuda,
ostace pjesma na vrelu ushita,
da snena i nijema tišinom mahnita.
Da trazi ljepotu, da grli je...
ako joj ikada svjetlosti dadnu
Da dosanja moje sakate sne
i nahrani dušu ljepote gladnu.

Ljubav se i sutnjom govori


Tek to srcem zaustih
da ljubav ti svoju kazem
Grleni uzdah ispustih,
ne mogodoh rijeci da nadjem.


Pa sav se zbunih,
A kako necu?
Nemocan rijec da prozborim.
Al ti u ocima procitah srecu,
jer ljubav se i šutnjom govori.

Mogu li tebe da izbrisem


Mozda ljepota zaiskri,
u nekom drugom osmjehu.
Al mogu li naci utjehu?
Mogu li tebe da izbrišem,
da ocaj u vino prelijem?
Pa kad ga gorkog popijem
glava da mi se razbistri.


Budan mogu li sanjati,
a da ti oci ne dotaknem?
Da se u snu ne spotaknem
o vjetar u tvojoj kosi.
Što po vazda donosi nemir
I tijesan postaje svemir
I nemam gdje od njega bjezati.


Mogu li pjesmu napisati,
a da te rimom ne cjelivam,
suzom sjecanja da te ne zalivam,
lijepu u prošlim danima?
Dozivajuci oci ti nemirne,
iz kojih sva moja bol izvire.
Mogu li tebe da izbrisem?

Moj grade


Nema u meni toliko suza ni gorcine,
koliko bih plakao za tobom,
moj grade.
Ti si mi ljubav i ceznja
i uvehla ruza, što se mirisom
još ne rasta.


I kad te laste s proljecem posjete,
znaj - da jecacu njihovim kliktajima
za tvojim mahalama
i kraj Drine topolama.


U svaku cu, pa i u najtanju nit sjecanja,
upredati ime tvoje.
I svaki dan prošli, cjelivati u svojim mislima.
S tobom cu se buditi u moru jutarnjeg sunca
i vracati se tebi, molitvu ti uceci nijemo.


Ko tijelo od duše, ti se rasavi od nas,
moj grade.
Pa sad tamo negdje, u srcu zemlje Bosanske
spi jedan kameni svjedok,
jedna pra-iskra ljepote.
Haman spiju sudbine naše,
moj grade.

Ne znas da ne patis sama


Ni uzdah, ni jecaj ti ne cujem,
a osjecam tvoju bol.
U svitanja, razim te pogledom,
a ti, sazdan duše moje,
ne zna da ne patiš sama.
Cuvaš vjecni plam sjecanja.
Osudjena na duga, mucna cekanja.
I drhtiš u bolu, jadna sva
Mnogo grljena, a malo ljubljena,
ne znaš da ne patiš sama.

Poslao bih ti uzdah i cvijet


Poslao bih ti uzdah i cvijet,
poglede zalio stihovima.
Utkao te u najljepši sonet.
Usne ti zasuo poljupcima.


Napravio bih fijaker od snova,
pa u njeg' upreg'o pjesme.
Prosuo zambak drumovima
kojim te sudbina ponese.


Ucinio bih da ne bude uvrijeda,
da sreca ti se u ocima gnijezdi
kad sunce u njih jutrom pogleda
da vidi lastu što k' nebu jezdi.


Svaku bih poru tvoga tijela,
svaki treptaj vedrine tvoje
djulom i katmerom okupao,
pa makar sanjao nespokoje.


Pa makar boljela tvoja ljepota.
Srce mora da odu napiše.
O jednom cvijetu ovoga zivota,
koji na ljubav jednu miriše.

Privid


Drhte mi misli
dok slutim uzdah
krijesnicu tvoga oka.
I vec se topim,
nestajem namah
u okrilju tvoga boka.


I propadam, tonem,
ruke ti ljubim,
s tvojom ljepotom zgriješih.
Otvorim oci,
slika se gubi,
praznina sobe se smiješi.