SVIJET JABUKA

Stari laureat Asa Bascomb šetkao je svojim studijem ili kućom za rad — nikako se nije mogao složiti s nazivom kuće u kojoj netko piše poeziju — gađajući stršljenove primjerkom »La Stampe« i čudio se zato što mu nikada nije bila dodijeljena Nobelova nagrada. Primio je gotovo svako drugo značajno priznanje. U škrinji, u kutu, bile su medalje, pohvalnice, pjesnički vijenci, ogrlice, vrpce i značke. Peć što je zagrijavala njegov studio bila je poklon PEN kluba iz Osla, pisaći mu je stol darovalo Društvo kijevskih pisaca, a sam studio sagradilo je međunarodno društvo njegovih poštovalaca. Predsjednici i Italije i Sjedinjenih Država telegrafirali su svoje čestitke na dan kad su mu bili uručeni ključevi tog obitavališta. Zašto nema Nobelove nagrade? Gadj, gadj. Studio se doimao poput staje šiljata krova s velikim prozorom na sjeveru što je gledao prema Abruzziju. On bi bio radije imao mnogo manji prostor s manjim prozorima, ali nitko se nije posavjetovao s njim. Činilo se da tu postoji neko protuslovlje između visine planina i stege stihova. U to vrijeme o kojemu pišem imao je osamdeset i dvije godine i živio u vili podno brdskog gradića Monte Carbonea, južno od Rima.

Imao je čvrstu, bujnu sijedu kosu što se pramenom spuštala na čelo. Dva ili više zalizanih čuperaka s tjemena obično su mu u neredu stršala uvis. Vlažio ih je sapunom prije formalnih primanja, ali nikada nisu ostajali ravni duže od sata ili dva i bili bi po običaju opet podignuti uvis kada se točio šampanjac. To je velikim dijelom stvaralo osebujni dojam. Kako se čovjek pamti po velikom nosu, osmijehu, nasljednom biljegu ili ožiljku tako se Bascomba pamtilo po njegovim neukrotivim čupercima. Neodređeno su ga poznavali kao pjesničkog Cezannea. Bilo je neke linearne određenosti u njegovu djelu za koju se može pomisliti da podsjeća na Cezannea, ali vizija što se provlači Cezanneovim slikama nije bila njegova. Ovo pogrešno uspoređivanje moglo se pojaviti zato što je naslov njegove najpoznatije knjige bio Svijet jabuka — pjesme u kojima su njegovi obožavaoci pronalazili reskost, raznolikost, obojenost i sjetnost jabuka sjevernog New Englanda koga on nije vidio četrdeset godina.

Zašto je — provincijalac, slavan po svojoj jednostavnosti — izabrao napustiti Vermont radi Italije? Je li to bio izbor njegove voljene Amelije, mrtve posljednjih deset godina? Ona je donosila mnoge njihove odluke. Je li on, seljački sin, bio toliko naivan da je mislio kako življenjem u inozemstvu može pridodati nekakve obojenosti krutosti vlastitih izvora? Ili je to jednostavno bio praktičan potez, izbjegavanje publiciteta koji bi, u njegovoj zemlji, postao mučan? Obožavaoci su ga pronašli u Monte Carboneu, dolazili su gotovo svakodnevno ali njihova je brojnost bila podnošljiva. Jednom ili dvaput godišnje fotografirali su ga za »Match« ili »Epocu« — obično o njegovu rođendanu — ali u cjelini mogao je živjeti mirnije nego što bi to bilo moguće u Sjedinjenim Državama. Za njegova posljednjeg posjeta domovini, bio je zaustavljen u šetnji niz Fifth Avenue i zamoljen da se strancima potpisuje po komadićima papira. Na ulicama Rima nitko nije znao ili mario za njega i to je bilo upravo onako kako je htio da bude.

Monte Carbone bijaše saracenski gradić, sagrađen na vrhu jednog strmog brda od mrkog granita što je imalo oblik kruščića. Oko vrška gradića bila su tri čista i obilna izvora čija je voda padala u jezerca i kanale po stranama planine. Njegova je vila bila ispod gradića pa je u svome vrtu imao puno vodoskoka, koje su napajali izvori s vrha. Buka vodenih padova bila je jaka i neskladna — pljeskanje ili zvuk klopotanja. Voda je i usred ljeta bila jako hladna i on je držao svoj gin, vino i vermut u jednom jezercu na terasi. Jutrima je radio u studiju, imao siestu poslije objeda i onda se penjao stubama do sela.

Porozni vapnenac i vulkanske stijene i opore boje lišajeva koji se ukorjenjuju u zidove i krovove nemaju udjela u svijesti jednog Amerikanca, pa ni onog koji je poput Bascomba godine i godine živio okružen tom oporošću. Savijao ga je uspon stubama. Zastajao je i ponovno zastajao kako bi došao do daha. Svatko mu se obraćao. Salve, maestro, salve! Kada bi ugledao cigle transepta crkve iz dvanaestog stoljeća, uvijek je promumljao datum za sebe kao da je tumačio ljepote tog mjesta kakvom pratiocu. Ljepote mjesta bile su raznolike i izazivale su sjetu. Tu će uvijek ostati tuđinac, a vlastito mu se tuđinstvo učinilo metaforom nečega što uključuje vrijeme kao da se, penjući se neobičnim stubama pokraj neobičnih zidova, uspinjao kroza sate, mjesece, godine i desetljeća. Na pjaci je ispijao čašu vina i preuzimao svoju poštu. Bilo kog dana on je primao više pošte od svih stanovnika sela. To su bila pisma poštovalaca, prijedlozi za javna predavanja, čitanja, ili puka pokazivanja njegova lica, te se činilo da se on nalazi na pozivnim listama svakog počasnog društva zapadnog svijeta s iznimkom, razumije se, društva koje su osnovali prijašnji dobitnici Nobelove nagrade. Njegova se pošta držala u vreći i ako mu je bila preteška sin postinae, Antonio, vraćao bi se s njim natrag do vile. Probijao se kroz poštu do pet ili šest sati. Dva ili tri puta tjedno neki hodočasnici našli bi put do vile i kad mu se sviđao njihov izgled nudio bi ih pićem i za to vrijeme potpisao njih hove primjerke Svijeta jabuka. Gotovo nikada nisu donosili druge njegove knjige, iako ih je objavio tucet. Dvije ili tri večeri u tjednu on je igrao triktrak s Carboneom, mjesnim krčmarom. Obojica su mislila kako drugi vara i nijedan ne bi napuštao ploču za vrijeme igre, ni tada kad ga je mokraćni mjehur nasmrt izmučio. On je bučno spavao.

Od četvorice pjesnika s kojima su Bascomba obično svrstavali jedan se upucao, drugi utopio, treći objesio, a četvrti umro od delirium tremensa. Sve ih je Bascomb poznavao, većinu je volio i brinuo se za dvojicu kada su bili bolesni, ali općenita pretpostavka da je on sam izabravši pjesništvo izabrao uništiti sebe sama bila je nešto protiv čega se silno borio. Poznavao je iskušenja samoubojstva kao što je znao i za kušnje drugih oblika sagrješenja, te se pomno brinuo da svako vatreno oružje, konopci odgovarajuće dužine, otrovi i tablete za spavanje ostanu izvan vile. Prepoznao je u Z-u — s kojim je bio najprisniji od četvorice — neku neizostavljivu vezu njegove čudesne mašte i začudnih sposobnosti samouništavanja, ali Bascomb je na svoj neprilagodljiv, seoski način nakanio prekinuti ili previdjeti takvu vezu — svrgnuti Marsijasa i Orfeja. Poezija je trajna ljepota i on je čvrsto vjerovao da se konačan čin pjesnikova života ne smije — kao što je bilo u Z-ovu slučaju — odigravati u prljavoj sobi s dvadesettri prazna flaše gina. Kako nije mogao zanijekati povezanost duhovnosti i tragedije, izgleda da se bio odlučio napadati je.

Bascomb je držao, kako je to Cocteau jednom izrekao, da se pisanjem poezije iskorišćuju dublji slojevi pamćenja što su bili nesavršeno poimani. Njegovo se djelo doimalo činom prisjećanja. Kako je radio, on nije nametao svom pamćenju bilo kakvu svrhovitu zadaću nego je samo to pamćenje uvlačio u igru — vlastito pamćenje osjeta, krajobraza, lica i beskrajnog rječnika materinjeg jezika. Mogao je provesti mjesec dana i duže nad kratkom pjesmom, ali disciplina i marljivost nisu bile riječi za opisivanje njegova rada. Činilo se da on uopće ne bira svoje riječi već da ih se prisjeća iz milijuna zvukova koje je saslušao otkako je prvi puta razumio govor. Oviseći tako o memoriji, kao što je on ovisio, da pridaje svrhovitost njegovu životu, ponekad je htio znati slabi li mu pamćenje. U razgovoru s prijateljima i poštovaocima mučno je nastojao da se ne ponavlja. Probudivši se u dva ili tri ujutro s neskladnim pljeskanjem vlastitih vodoskoka po ušima ugrijavao bi se čitav sat imenima i datumima. Tko je bio suparnik lorda Cardigana kod Balaklavae? Trebala je cijela minuta da se iz tmine probije ime lorda Lucana, ali na koncu se pojavilo. Sklanjao je glagol esse u pluskvamperfektu, brojao do pedeset na ruskom, recetirao pjesme Donnea, Eliota, Thomasa i Wordswortha, a opisivao događaje Risorgimenta od nemira u Milanu 1812. pa sve do krunidbe Vittoria Emanuela, nizao razdoblja prethistorije, dužinu kilometara u milji, planete sunčeva sustava i brzinu svjetlosti. Pojavilo se neumitno odugovlačenje u odgovorima njegove memorije ali oni su ostali primjereni, mislio je. Jedino slabljenje bila je muka. Vidio je kako vrijeme razara toliko toga da bi ga začudilo ako pamćenje jednog starca može biti jače i trajnije od jednog hrasta; pa ipak na terasi je umirao hrast lužnjak kojeg je zasadio prije trideset godina, a on se još uvijek, do pojedinosti, mogao prisjetiti kroja i boje odjeće koju je njegova voljena Amelija nosila za prvog susreta. Nalagao je svojoj memoriji da se snalazi po gradovima. Zamišljao je šetnju od željezničke stanice do memorijalne fontane u Indianapolisu, od hotela »Europa« do Zimske palače u Lenjingradu, od Eden-Roma preko Transteverea do San Pietra u Montoriju. Krhka, a sumnjičava prema njegovim sposobnostima, osama ovog ispitivanja bila je ono što ga je pretvorilo u bitku.

Činilo se da ga je njegova memorija probudila jedne noći ili jutra, i zatražila da smisli krsno ime lorda Byrona. On to nije mogao. Odlučio se trenutačno odijeliti od vlastitog pamćenja i zateći ga u posjedu imena lorda Byrona, ali kada se oprezno vratio ovom spremištu još je bilo prazno. Sidney? Percy? James? Izvukao se iz kreveta — bilo je hladno — obuo neke cipele i prebacio ogrtač pa se uspeo stubama kroz vrt do svog studija. Dohvatio je primjerak Manfreda, ali autor je bio naveden jednostavno kao lord Byron. Ista je stvar bila s Childe Haroldom. Naposljetku je otkrio, u enciklopediji, da se njegovo lordstvo zvalo George. Djelomice je sebi oprostio ovaj propust pamćenja i vratio se svom toplom krevetu. Kao većina starih ljudi, on je započeo sastavljati tajni abecedarij hrane što je naizgled godila njegovoj olovci. Svježa pastrva. Crne masline. Mladi rak pečen s majčinom dušicom. Divlje gljive, medvjed, srnetina i zec. Na naličju te knjige bila su sva smrznuta jela, zeleno povrće, prekuhana pasta i konzervirane juhe.

U proljeće se javio neki skandinavski poštovalac s molbom, čije bi mu ispunjenje predstavljalo čast, da povede Bascomba na jednodnevni izlet do brdskih gradića. Bascomb, koji u to vrijeme nije posjedovao automobil, sa zadovoljstvom je prihvatio. Skandinavac je bio ljubezni mladi čovjek i oni su veselo krenuli za Monte Felici. U četrnaestom i petnaestom stoljeću presušili su izvori što su opskrbljivali gradić vodom i žitelji su se spustili do polovice planine. Sve što je preostalo od napuštenog gradića na vrhu bile su dvije crkve ili katedrale neobične raskoši. Bascomb ih je volio. Stajale su u poljima rascvjetala korova, s još uvijek sjajnim oslikanim zidovima — njihova pročelja bila su ukrašena grifonima, labudovima i lavovima s licima i drugim pojedinostima muškaraca i žena, probodenim zmajevima, krilatim zmijama i drugim divotama metamorfoza. Ove goleme i maštovite Božje kuće podsjećale su Bascomba na bezgraničnost ljudske mašte i on se osjećao vedrim i poletnim. Od Monte Felicija nastavili su put prema San Georgiju, gdje su se nalazile neke pobojane grobnice i malo rimsko kazalište. Zaustavili su se u gaju podno gradića kako bi nešto pojeli. Bascomb se otišao olakšati u šumu i nabasao je na par koji je vodio ljubav. Oni nisu marili za svlačenje pa je jedini komadić puti bila strančeva dlakava stražnjica. Tanti, scusi, promrmljao je Bascomb i povukao se u drugi dio šume, ali kada se pridružio Skandinavcu bilo mu je nelagodno. Činilo se da je par koji se hrvao pomutio njegova sjećanja na katedrale. Kad se vratio u vilu neke su ga časne sestre iz rimskog samostana očekivale kako bi im potpisao njihove primjerke Svijeta jabuka. On je to učinio i zamolio svoju domaćicu, Mariju, da ih ponudi vinom. Izražavale su mu uobičajene komplimente — on je stvorio svijet u kome se čovjek osjeća dobrodošlim; on je nastlutio glas moralne ljepote u oluji — a jedino o čemu je on sam mogao misliti bila je neznančeva stražnjica. Činilo se da posjeduje više žara i značenja od njegove slavljene potrage za istinom. Činilo se da prevladava nad svime što je vidio toga dana — dvorce, oblake, katedrale, planine i cvjetna polja. Kada su časne sestre otišle, okrenuo se prema planinama kako bi popravio raspoloženje, ali planine su mu tada bile nalik na ženske grudi. Njegove su misli postale nečiste. Učinilo se da se on izmaknuo njihovoj postojanosti i motrio smjer kojim kreću. Čuo je iz daljine zvižduk vlaka i što su njegove neuračunljive misli od toga uobrazile? Uzbudljivosti putovanja, prix fixe u vagon-restoranu, vrstu vina koju serviraju u vlakovima? Sve to činilo se prilično nedužnim dok se nije uhvatio u misli koja se iz vagon-restorana odšuljala u veneraste pregratke spavaćih kola i odande u debele opscenosti. Pomislio je da zna što mu treba i razgovarao s Marijom poslije večere. Ona mu je uvijek rado ugađala, iako je stalno inzistirao na njenom kupanju. Ovo je, skupa s posuđem, uključivalo neka odgađanja, no kada ga je ostavila konačno se osjećao bolje premda nije bio do kraja izliječen.

Noću su njegovi snovi bili opsceni i budio se više puta da strese taj spolni pokrov ili obamrlost. S jutarnjim svjetlom stanje je ostalo isto. Opscenost — debela opscenost — činila se jedinom životnom činjenicom što daje živosti i ohrabrenja. Poslije zajutarka popeo se do svog studija i sjeo za svoj stol. Iščezao je svijet dobrodošlice, oluja što huji svijetom jabuka. Prljavština je bila njegova sudbina, njegovo najbolje ja, i on je s užitkom započimao dugu baladu pod naslovom Prdac koji je spasio Atenu. Baladu je završio istog jutra i spalio u peći koju mu je poklonio PEN iz Osla. Balada je bila, odnosno bijaše bila dok je nije spalio, iscrpna i gnusna vježba iz skatologije, i on je ćutio iskreno pokajanje silazeći stubama prema svojoj terasi. Proveo je poslijepodne pišući ogavnu ispovijest nazvanu Tiberijev ljubimac. Dvoje poštovalaca — mladi oženjeni par — došlo ga je veličati u pet. Sreli su se u vlaku, oboje noseći vlastite primjerke njegovih Jabuka. Zaljubili su se po putu onom čistom i gorljivom ljubavi koju je on opisivao. Misleći na svoj dnevni rad, Bascomb je spustio glavu.

Slijedećeg dana napisao je Ispovijesti upravitelja javnih škola. U podne je spalio rukopis. Kako se, potišten, stubama primicao svojoj terasi, ondje je našao četrnaestoro studenata Rimskog sveučilišta koji su, kad se pojavio, započeli skandirati Nebeske voćnjake — početni sonet Svijeta jabuka. On je zadrhtao. Suze su mu ispunjavale oči. Zamolio je Mariju da mu donese vina dok je potpisivao njihove primjerke. Zatim su se oni postavili u red kako bi prodrmali njegovu nečistu ruku i vratili se do autobusa u polju što ih je ovamo dovezao. On je pogledavao u planine koje nisu imale utješljive snage — zagledao je besmisleno plavo nebo. Gdje je bila jakost ćudoređa? Ima li ono u sebi imalo stvarnog? Je li golemo zvjerstvo što ga je opsjedalo najviša istina? Najbolnija strana bestidnosti, kako je bio ustanovio prije isteka tog tjedna, bila je njena sirovost. Kako se laćao svojih zamisli u vrućici, tako ih je dovršavao u dosadi i sramu. Pornografova staza doima se kruto i on je lovio sebe sama u ponavljanju onog opširnog zbira radova što kruže među nesazrelima i opsjednutima. Napisao je Ispovijesti sluškinje jedne dame, Medeni mjesec igrača baseballa i Noć u parku. Pri kraju tih deset dana nalazio se na samom dnu pornografove bačve; pisao je prostačke limerike. Napisao ih je šezdesetak i spalio. Idućeg jutra krenuo je autobusom u Rim.

Odsjeo je kod Minerve, gdje je uvijek boravio, i istelefonirao cijelom nizu prijatelja iz punog adresara, premda je znao da stići nenajavljen u veliki grad znači ostati bez ijednoga, i zaista nitko nije bio kod kuće. Lunjao je različnim ulicama i ušavši u javni zahod našao se licem u lice s muškom kurvom koja je pokazivala svoju robu. Zurio je u muškarca s odugovlačenjem i prostodušnošću nekoga tko je strašno star. Muškarčevo je lice bilo idiotsko — opijeno, drogirano i ružno — pa ipak stojeći u svojoj bljutavoj molitvi starom je Bascombu izgledao anđeoski, naoružan plamenim mačem koji može pobijediti banalnost i smrskati staklovinje navika. Žurno je izašao. Spuštao se mrak i paklenska najezda prometne buke, što ruši rimske zidove u sumrak, dosezala je svoj vrhunac. On je zalutao u neku umjetničku galeriju u kojoj je slikar ili fotograf — bio je oboje — naizgled trpio od iste zaraze kao i Bascomb, samo još jačeg oblika. Ponovno na ulicama, razmišljao je ima li univerzalnosti u ovom venerinom sumraku što je obuzeo njegov duh. Je li svijet, upravo kao i on, izgubio svoj put? Prolazio je pokraj koncertne dvorane i misleći da bi glazba mogla pročistiti primisli njegova srca kupio je kartu i ušao unutra. Koncert je bio slabo posjećen. Kad se pojavio pratilac, samo je trećina sjedišta bila zauzeta. Onda se pojavila sopranistica, veličanstvena pepeljasta blondina u grimiznoj haljini, i dok je pjevala Die Liebhaber der Brücken stari je Bascomb po navici počeo zamišljati kako je on razodijeva. Kukice i ušice, pitao se? Smičak? Kako je pjevala Die Feldspar i nastavila s Le temps lilas et le temps des roses ne reviendra plus zaustavio se na smičku i zamislio da rastvara njenu haljinu s leđa i nježno je razmiče s njenih ramena. Prevukao joj je kombine preko glave dok je pjevala L'Amore Nascondere i oslobodio kukice i ušice njena grudnjaka za vrijeme Les Reves de Pierrot. Njegovo sanjarenje bilo je prekinuto kada je otišla na stranu isprati grlo, ali čim se vratila do glasovira primio se posla oko njenog steznika i svega što je sazdavao. Kada se prije pauze naklonila, on je bučno pljeskao ali ne zbog njena poznavanja glazbe ili njenih glasovnih mogućnosti. Činilo se da ga je zatim stid, providan i nemilosrdan kao svaki drugi nagon, počeo okruživati i on je iz koncertne dvorane krenuo prema »Minervi«, ali njegov se lov nastavljao. Sjeo je za svoj stol u hotelu i napisao sonet posvećn legendarnom Papi Joanu. U odnosu na limerike kakve je pisao bio je ovo napredak u obliku, ali moralnog napretka nije bilo. Ujutro se autobusom vratio natrag u Monte Carbone i primio neke zahvalne poštovaoce na svojoj terasi. Sutradan se uspeo do svog studija, napisao nekoliko limerika i zatim izvukao Petronija i Juvenala s polica kako bi vidio što bijaše dosegnuto na ovom području stremljenja prije njega.