Zimsko sunce

U samotnoj duše moje studeni
Rađa se slatka prikaza

I taknuti odmah lome se oblaci
Tuge i iščezavaju.

S radosti modre već se obnavlja
Misao svaka: osjećam

Nutarnjim žićem da duh struji mi:
Tvrdi led duše topi se.

S gibljivog vrha ugodnih utvara
Prijašnja čuvstva prodiru

Potocima svježim suza silaze
Dolje po sjeni dosade.

Silaze žamorom, koji izazivlje
Odjeke stare ljubavi,

žuborom vode, što po obali

Cvijeće iz sna probudi.

Silaze i bistri potok stvaraju,
U kojem žalo i stabla

I brijezi i drhtav osmijeh uzduha
Mirno se širom ogleda.

Ti na vršku mutnog bivovanja
Uzlaziš, slatka prikazp;

I ispod čiste zrake gledaš gdje
Protiče potok duševni.

Vol

Ja te, vole, ljubim; u srcu mi gojiš
neko blago čuvstvo mira i čvrstine,
bilo da svečano ko spomenik stojiš
te slobodne gledaš i plodne ravnine,

bilo da pod jarmom ti se strpljiv znojiš
kraj čovječjeg rada. On te, goneć, šine,
a ti sve podnosiš, ničeg se ne bojiš,
samo tih ti pogled uokrug se vine,
 
Kroz nozdrvu vlažnu, crnu i široku
topli dah tvoj dimi, a zračna vedrina
ko radosnu himnu riku ti razlijeva;

u velikom tvomu plavetnomu oku,
punom strogog milja, božanska tišina
zelenoga polja prostrana odsijeva.