NI JEDNO VRIJEME NIJE MOJE

Drugi su još daleko
ime će mi biti slavno
stigao sam prije sviju
al je bilo prerano

Drugi su preda mnom
puštam ih jer mi je jasno
stigao sam poslije sviju
al je bilo prekasno

Ni jedno vrijeme nije moje
ja visim kao drveni lutak
kazaljke neće da se spoje
pogriješim uvijek za trenutak

Napokon - svi uz mene
sve mrtvo i sve živo
stigli smo u pravom času
al je vrijeme bilo krivo.

MOJ STARI I JA…


Iz navike stare
i zbog priča koje čuje
dok ne dođem zaspat neće moći
bez anđela čuvara odavno mu sin putuje
njegov će ga zanat glave doći

Oduvijek je bilo -
prati stari moje pute
al ne pita nikad i ne kori
godine su prošle, sin i otac vječno sute
u loži pred kućom kiša gori


Malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja


Navikli smo tako
odao se nikad ne bih
ne pričamo, na licu se vidi
dobar je moj stari, privinuo bi me sebi
ali nježnosti se svoje stidi


Svu noć priče, priče…
otkrivamo se bez mjere
ti si čula što on nikad nije
već polako sviče, sad moj stari smokve bere
ti me ljubiš a on me razumije


malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja…

NE VOLIM GRADOVE


Ne volim gradove
sa slavnom proslošću
razglednice Venecije i Praga
gdje se oko moje duše kupi
nostalgija, zaraza i vlaga.

Ne volim gradove
teška kiša pada
u otrovnoj vodi temelji im gnjiju
moje srce ne može da svlada
Budimpeštu, Beč i Opatiju.

Ne volim gradove
ni nadohvat moru
misteriju ulica Trogira i Rima
ja se tamo pomirim sa smrću
jer je lijepa i lakša u njima.

A volim gradove
nove, bezimene
u kojima se jutros kamen melje
koji ružni ustaju iz blata
da udare vlastite temelje

I volim gradove
same, bez porijekla
koji su još uvijek u skelama, ništa
razliveni beton, kreč i daske
tajanstvena noćna gradilišta

I volim gradove
što neucrtani
na kartama svijeta ne miruju
i koji se prvi put večeras
sa životom strasno dodiruju.

NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba, divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines


Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba obješena u zraku kao naranča
kao naranšasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39, kod Perković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko traži…"


Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart, Requiem, Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta…


Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice


Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines

RODOLJUBNA PJESMA

Ne mogu pisati pjesmu u Moskvi,
u visokoj snježnoj sobi zorom,
između rasporenih kofera.
Sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu;
nešto najlona i čokolade.
Ne mogu napisati pjesmu,
suočiti se sa ovim papirom,
sa svojom olovkom.
Krevet je zapaljen poda mnom.
Ovaj osećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj.
Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije,
rječnik mi se otima -
govor mi se ni na šta ne odnosi.
Ptice koje udaraju o zid vraćaju se obezglavljene
kao vokali, konzonanti, moj dalmatinski naglasak.
Oči mi ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne.
Ništa mi ne govore
mirno selo ludjaka u okolini,
plovidba sjevernom rijekom,
utvare, vrtni patuljci i Wagnerova muzika,
kraljevski podrumi, kasni barok.
Nema pjesme u Parizu;
moja se izbjeglička vlada rasula.
Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu,
na terasi kavane Glockenspiel,
zagledan u tamnu Mozarovu statuu,
juhu od kornjače i pivo.
Kakav mi je to život;
ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruxellesa,
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem.
Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana,
razglednice, zlatna Praha -
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće,
moje bolesti za tobom, nesreće i nade,
siromaškog porijekla i pripadnosti,
ali tu ipak nema pjesme.
Potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi Perković-Sibenik,
uvaljena u jaru, zlato i kamen,
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran -
da se uspostavi
kakav - takav način.
Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,
more pod nogama i "hvala bogu, stigli smo",
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti,
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku -
potrebni su mi da nešto kažem,
da jedan osjećaj na nejasnom putu
privedem kraju,
da jednu misao smirim,
napravim malo reda u svojoj duši
i napišem pjesmu.

PRIČAO BIH TI O SEBI


Pričao bih ti o sebi
kad su hladne noći duge.
Toliko je tog u meni
slušao sam vječno druge.
Pričao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smiješiš;
što od tebe očekujem
kad si i ti kao i sve druge
slučajno pored mene.


Ne vjeruju ništa tvoje oči zaljubljene
kad si i ti samo noćni putnik,
što daleko svjetlo prati.



Svatko priča svoju priču
tko će koga saslušati.


Pričao bih ti o sebi
što se ne zna, što se ne smije.
Ti si bila prevarena,
Lagale su moje pjesme.
Pričao bih ti o sebi,
ali noć se bliži kraju.
opet će nas naći jutro
u šutnji i zagrljaju.

POPODNEVNA PJESMA


Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
Nježnu i pohotnu
U ono dvorište u kojem sam Vas gledao,
Draga susjedo,

Tisuću devetsto pedesetsedme godine,
Kada je bila jesen, slična ovoj,
I kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
Utopljene u šibenskoj jugovini,
U gradu koji je postajao moja bolnica,
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji,
Plavi i uspavani…

Adresiram tamo ovu misao,
I kažem -

Šteta.
Bili ste ljubavnica moga cimera
Od osam do jedanaest svakog jutra…

Kako ste se zvali?

Ema,… Selma,… Alma,… Adela?…
Da li je što izmjenilo vaše lice, oči i trbuh?…

A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanaest izjutra

uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom peščeničkom lijekarstvu…

Svim je bojama moj već prvi studentski rujan
dodavao crnog i malo tamno zelenog.
…I danas Vam iskreno kazem, šteta,
Šteta.

Više vjerojatno i niste za takvo šta…

Ponovo ono dvorište,

Vrijeme je za nedjeljni ribolov,
I Vaš suprug odlazi…

Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu,
Oko pola sedam…

A ja baš izlazim, šteta,
Jer je moj cimer mrzovoljan tako rano,
Ja bih Vam vjerojatno pružio mnogo više,
Ali, ja idem u šetnju…

I šetao sam tako godinu, i drugu…
I ne da Vam se hvalim, bilo je toga…
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora…
Gdje sam sve bio…

Gdje sam sve ljubio, i kakve žene…
Jer, Vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši,

Ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljeću
U Poljskoj, blizu Rusije…
Kakvu sam tamo ženu ostavljao…
Isukrste…

I kakva je mene ostavljala na sjeveru,
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda,
Daleko, daleko, kao u snovima…



Opet, netko ovdje u Zagrebu,
U Jurijevskoj,
Pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna,
Vozderkove…

Premještene zauvijek u moju utrobu…
A takav snijeg, i sve što treba…
Bilo je, bilo…

Ali ono dvorište, u kojem sam Vas viđao
Izmađu dva neodređena stabla crna od vlage
One jeseni…

Vas, tako običnu i raskošnu domaćicu…

I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama tisuću devetsto pedesetsedme, pedesetosme,
I slijedeće, hm,

Šteta, nepovratno šteta…

BROD U BOCI

Dozvolite ovaj jednostavni poklon,
ovu jednostavnu usporedbu:
brod u boci,
jedrenjak neodređenog tipa
izrađen rukom mog prijatelja,
osamdesetogodišnjeg Genovežanina.
Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca - Trieste.
Nedjeljne tuče u svečanim odijelima
šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima -
kako se to radi?
Da li boca dolazi naknadno,
sa bunim jedrima
i morem od sadre?
Moj brod u boci
koji čuvam u ovom tihom enterijeru,
što uporno i smiješno oponaša
ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam;
svakako, brod pomalo ulazi u bocu,
on ostavlja dojam i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao…
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i
vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti,
ali neki vrag me tjera
da vam ipak kažem,
da vam kažem to najobičnije,
makar mislio samo na sebe -
vidite, gospođice,
zar vam to nije kao…

GRANICA

Pupoljak koji si mi donijela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kosom -
taj pupoljak se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteci ledeno u koži i vlazi bilja.
I več to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla; već samo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, ovaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom,
zatvorena ladica i oblik knjige -
sve se to razapinjalo, i znao sam
da negde granica mora postojati.
I ova ljubav, tvoje slatko tijelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još…
Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak,
proljeće će izgorjeti kao papir,
more će se razvući i vjerojatno otići u nebo,
zeleno ce postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to…
Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita -
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i tako dalje.

RJEČNIK MUZIČARA

Za klavir se kaže kljave,
za klarinet klara.
Kada netko umire, onda odapinje.
Bolestan muzičar za sebe kaže da se raspada.
Djevojka je mačka,
ortopedska cipela je pegla,
a dirigent je majulup.
Sve to da se izgjegnu prava imena,
da se s podsmijehom pogleda život
i potapše kada se ne može ništa bolje,
da se zanemari prolaznost, prošlost i budućnost,
da se vlastita sudbina
izvrši kao dnevni posao,
koji nas nije dostojan i gnjavi.

Cigareta je šiljak, a piće drink,
zaljubljenik je tetrijeb.
Da se ništa ne imenuje,
da prijatelj uvijek ostane frend,
genij, u najboljem slučaju smišljaš.
Prika je perikle,
muzička oznaka žohar,
duga nota krompir.
Da se ne svira nego pali,
da se ne umire nego kapne ili zgasne.
Samo se još na plakatima
ispisuju točni nazivi
i prava imena
i to je naša posljednja veza
sa ozbiljnošću ovog svijeta,
a plakati se raspadaju, trunu, blijede,
ili ih preko noći prekriju novi.