Disleksija nije bolest. Ona je sindrom ili skup osobina primanja, obrade i pohranjivanja informacija u neke osobe zbog kojeg ona ima određeni stil spoznavanja sebe i svijeta oko sebe. U tomu su izvori teškoća, ali i mogućih nadarenosti, o čemu svjedoče mnoge poznate osobe s disleksijom koje su ostvarile natprosječne rezultate u različitim područjima.

Ipak ono s čime se svako dijete s disleksijom najviše mora nositi jesu teškoće u savladavanju vještina čitanja i pisanja, te školskoga gradiva. Ova vještina podrazumijeva tečno i pravilno čitanje, te tumačenje i razumijevanje pisanih poruka. Za djecu s disleksijom čitanje postaje mučna, teško savladiva, a ponekad i nepremostiva teškoća zbog koje osjećaju neuspjeh i zamor što polako prelazi u frustriranost školom i nezadovoljstvo sobom zato jer su drukčiji. Takav razvoj za posljedicu može imati niz psiholoških problema, kao što je nepoznavanje vlastitih potencijala pa to rezultira odsutnošću istinske samosvijesti.

Put do destruktivnog i samodestruktivnog ponašanja u agresiji, delinkvenciji ili ovisnostima što daju lažne nadomjeske temeljnom nedostatku pozitivnog samovrednovanja, svima nam je, nažalost, danas dobro poznat. Zato su pravodobno prepoznavanje, suradnja roditelja, učitelja i terapeuta koji se bave disleksijom, posebno važni. Simptomi disleksije mogu se ukloniti, ublažiti, oblikovati i, samim time, pobijediti jer prestaju biti okosnicom onoga što čini negativni identitet.


Ines Galić-Jušić, prof. logoped

Interesantno je primetiti da moderan svet današnjice postavlja suviše krute granice sposobnosti i time frustrira one koji se u te granice ne uklapaju. Disleksičnost nije uopšte bila bitna osobina tj hendikep do pre pedesetak godina, jednostavno bilo je mnogo nepismenih. Nekom ko se bavio poljoprivredom recimo nije smetala disleksija, naprotiv njegova veća pažnja bila je usmerena na motoričke poslove. Danas je naophodno da društvo nađe novi pristup ljudima koji ne mogu da se uklope u zahteve savremenog obrazovanja i da ih ne deprimira i ne frustrira surovo.

pa 'pismenost' je nuzna zivilizacijska potreba danas, tako da se ovakvoj deci mora mnogo mono mnogo pomoci... prosto je nezamislivo da neko uopste moze validno da funkiconise ako ne zna da cita i pise( ovde naravno ne ubrajam neka africka plemena)

 
Osim što disleksija može postojati samostalno ona zna biti i kombinirana s još ponekim stanjima kao što su poremećaj pažnje, ADHD-deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj, neke vrsta dječjih epilepsija itd. Može biti povezana s tzv. PJT-posebnim jezičnim teškoćama.

Iz tog razloga liječnik pedijatar, nakon što školski logoped ustanovi da je kod djeteta riječ o disleksiji, može zatražiti od roditelja da se napravi dodatna medicinska pretraga, najčešće EEG - elektroencefalografija, kojom se utvrđuje stanje električne aktivnosti mozga.

Ova pretraga uglavnom može potvrditi postojanje specifičnih promjena u toj aktivnosti, ako je riječ o spomenutim stanjima. Ona je razlogom što se dijete šalje neurologu jer on procjenjuje nalaz te pretrage - elektroencefalogram. Dijete s disleksijom koje nema takvih dodatnih smetnja najčešće nema promijenjen EEG.

Ines Galić-Jušić, prof.logoped

Deca sa disleksijom često su od svojih nastavnika i drugova odbačena i ismevana. Vrlo retko nastavnici obraćaju dovoljno pažnje na njih. Škole nemaju posebna odeljenja u kojima se obraća veća pažnja deci koja sporije uče, zbog bilo kog razloga, tako da su ona u nezavidnom položaju da se osim sa objektivnim problemom bore i sa okolinom koja je neprijateljska.

Disleksično dete moje poznanice se nešto lakše uklopilo tek kad je dobilo privatnog pedagoga i promenilo školu. Mada još ima probleme, oni su sad mnogo manji nego pre.

Pa sta je zapravo uzrok disleksije?

Poput mnogih drugih govorno-jezičnih teškoća kao što su npr. posebne jezične teškoće, uzroci disleksiji nisu posve jasno utvrđeni. Može se ipak reći da veliki dio njih leži u konstituciji osobe, ali i u onome što toj konstituciji pridonesu faktori okoline, od najranijih dana intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja u kojem se odrastalo pa do načina podučavanja vještine čitanja. Konstitucija je ono što nasljeđujemo genetskim kodom i ono što stječemo u razdoblju prije i tijekom samog rođenja. Neposredno nakon rođenja svatko od nas ima već svoju specifičnu konstituciju. To je ono s čime dolazimo na svijet. Dio konstitucije jest i sklonost disleksiji.



Što se zapravo događa tijekom čitanja?

Proces čitanja uključuje mnoge naše mentalne funkcije. Potpuno analizirati ono što činimo kada čitamo prema riječima američkog istraživača E. B. Hueya, bio bi gotovo vrhunac znanstvenog postignuća, jer bi to značilo opisati mnoge od najzamršenijih radnja ljudskoga mozga. Čitanje nije postupak koji se može objasniti mehaničkim modelom; znamo da se odvija u nekim određenim područjima mozga, ali ta područja nisu jedina koja sudjeluju u toj zamršenoj aktivnosti. Postupak čitanja, kao i mišljenja, ovisi o našoj sposobnosti da odgonetnemo i koristimo se jezikom, instrumentom uma kojim se misli pretaču u riječi i rečenice. Zbog toga je i traženje uzroka disleksiji prilično teško.

Da bismo razumjeli što se događa nekomu tko ima disleksiju, potrebno je ukratko objasniti što se događa tijekom aktivnosti čitanja i pisanja. Ti su procesi iznimno složeni i u njima sudjeluje više međusobno povezanih sustava. Tako u čitanju sudjeluju vizualni dijelovi korteksa (kore velikog mozga) u kojima se odvija vizualno-prostorna analiza slova i njihovih kombinacija, kojom se nizovi simbola prepoznaju, obrađuju točno određenim redoslijedom, razumijevaju i pohranjuju u radnoj memoriji, koja je poput lako dostupnog skladišta gdje pohranjujemo sve ono što trenutno čitamo. Taj slijed: slovo - riječ - rečenica - niz rečenica, istodobno razumijevanje i memoriranje, ovisan je o radu sukcesivnih funkcija (procesi razlikovanja, pamćenja i reproduciranja vremenskog redoslijeda stimulansa, aktivnosti ili simbola). One su odgovorne za razlikovanje, pamćenje i reproduciranje vremenskog i prostornog redoslijeda nekog podražaja, u ovom slučaju riječi. U čitanju sudjeluju analitički jezični procesi kojima se prepoznaju slova, pretvarajući se u glasove i povezujući se sa značenjima, oblicima i rasporedom riječi u rečenici. Mi, zahvaljujući tim analitičkim procesima, točno znamo čitajući riječ "muka" da slovo "m" tu riječ razlikuje od slične riječi "buka", a da je riječ "šala" drukčija od riječi "sala". Ono što je isto tako presudno u čitanju je neprestana interakcija slušnog i vidnog primanja i obrade informacija, ili vidnog i slušnog procesiranja. Bilo da je riječ o početnom ili razvijenom čitanju, ono se uvijek odvija pretvaranjem slova u glasove.

Disleksija i moždane polovine

Cijeli je niz znanstvenika posvetio proučavanju uzroka disleksiji mnoge godine svojega znanstvenog traganja. Među njima treba svakako izdvojiti Alberta Galaburdu; njega je istraživanje uzroka disleksiji zaokupilo još prije više od dvadeset godina, a i danas se još aktivno njime bavi. Krajem 70-ih godina, zajedno sa svojim kolegom Normanom Geschwindom, postavlja teoriju po kojoj disleksija, mucanje i autizam mogu biti posljedicom kašnjenja u razvoju lijeve moždane polutke. Naime, zbog nekog razloga, u sredini trudnoće (ovi autori su na početku osnovnim uzrokom toga držali višak muškoga spolnog hormona u krvi majke, što njihovim istraživanjem 1985. nije potvrđeno, ali je sam tijek događanja dosta uvjerljiv) dolazi do nedostatne prokrvljenosti mozga. Iz tog razloga stanice određene za govor koje bi se trebale smjestiti u lijevoj polutki, položaju koji je većini dešnjaka mjesto predodređeno za govor i jezik, "detektiraju" da ona još nije pogodna za njihov smještaj, pa se zato premještaju u desnu polutku, manje prikladnu za prihvaćanje govorno-jezičnih funkcija, ali još uvijek bolju od lijeve, koja je, zbog razloga već spomenute slabije prokrvljenosti, u tom trenutku razvoja, sasvim neodgovarajuća. Tako desna strana mozga ostaje neko vrijeme, a u neke djece i trajno, dominantna za mnoge aktivnosti. Kako je desna moždana polutka vezana više uz funkcije sinteze, dakle potpune slike bilo vizualnoga, bilo akustičkog sadržaja, analiza riječi ili pamćenje točnog oblika pojedinačnog slova, koji bi bili više u domeni lijeve polutke, postaju teže dostupni. Stoga, djeca s dominacijom desne polutke imaju drukčiji način primanja, obrade i pohranjivanja informacija ili drugačiji kognitivni stil.

Iako se termin - kognitivni stil - u ovom kontekstu ne podudara s uvriježenim tumačenjem te riječi u psihološkoj znanosti, ovdje ga možemo shvatiti uvjetno, kao svojevrsni kognitivni profil u disleksiji. Taj stil često nije podudaran s načinom podučavanja čitanja u kojem prevladava analitička metoda s krajnje skraćenom fazom sinteze, i to osobito slogovne sinteze. Naime, slog kao cjelina umnogome pomaže spajanju glasova u riječi i jedan je od prijelaznih stupnjeva ka iščitavanju cijele riječi. U našim je školama, na žalost, faza slogovnog povezivanja gotovo potpuno zanemarena, već se tijekom prvog polugodišta prvog razreda prelazi na čitanje cijelih riječi, što je za djecu s disleksijom jako otegotna okolnost.

Ines Galić-Jušić, prof.logoped

ne znam sta da kazem ali zaista je ovo uzasan problem, da ne kazem 'bolest', verovatno ce se uspeti unaprediti istrazivanje danas pomocu magnetne rezonance( ovo govorim jer su naucnici uspeli konacno da detektuju promene u mozgu kod ljudi koji su preziveli udar groma, rezultati su bili zapanjujuci a ticu se upravo elektricnih impulsa, koji su promenili smer, odnosno, koji umesto kod desnjaka da budu sa leve strane, oni se sada javljaju na desnoj strani... jeste da ovo sto sam napisala nema veze sa temom, ali daje neku nadu!)

Za sve roditelje, a naročito one buduće i one koji imaju decu sa posebnim potrebama, od srca preporučujem knjigu "Magic trees of the mind" koju su napisali dr. sc. Marian Diamond i Janet Hopson o tome kako razvijati inteligenciju, kreativnost i zdrave emocije kod deteta od rođenja do adolescencije.
(nisam sigurna da jke prevedena na srpski)