Pioniri maleni (Zakolji ga, Lenjina)

Dok sam imao sedam godina
o vrat mi stavili crvenu maramu,
gadno je stezalo, ja se davio,
pa jos i danas imam traumu.

Nisu ih ucili, nego dresirali.
Nisu ih pomogli, nego trenirali.
Nisu ih stitili, nego zarobili.
Nisu ih vodili, nego zavodili.

refr:
A moji kapci nisu azbestni
A moje zjenice ne od mermera
Moji oziljci bolno potresni
Moja krv, krv je prelila.

Pogrebnik

odvoze obrtnika zaprežnim kolima,
rominja, sipi, joj grozna mulja,
u blato su kola do osovine ušla,
i škripe i cvile, jer jesu bez ulja

bez ulja jesu jer drukčije nije,
prijevoznik šiba dva svoja ata,
od kud ulja, davno ne bi smrti,
oskudna njemu tada je plata

plačnu večinu škripa nervira,
u đepu imaju glavicu luka,
malo šmrcaju, otmjeno štucaju,
koji ne plače, čeka ga bruka

naslada vozaču mrtvog gospodina,
veseli ga ova raskošna tura,
noćas je snio, san vrlo mio,
leševa krasnih cijela garnitura

Pokolj

Pusti suzi mora pasti
Ruža neče više cvasti

Što nju mladu otrgnuše
Kristal vazu ukrasiše

Krvava je sada vaza
Umri zvjeri ratnik kaza

Oj grudi moje majke mile
Zar ste mene vi dojile

Gori selo zemljo ravno
Ja ne vidjeh majku davno.

Sablju on je potegao
I ubio – jer je znao

Krvava je sada vaza
Umri zvjeri ratnik kaza.

Oj ružo odsječena
Zla je sudba tvog sjemena

Grudi moje majke mile
Zar ste mene vi dojile

Gori selo zemljo ravno
Ja ne vidjeh majku davno.

 Pokolj carinika

Jesi li gospode zasluzan
Za paljenje cergi ciganskih,
Za suze polanskih,
Sabru i šatilu;
Jake sabotaze
Jasnih kako putova
Tako i lavirinata
Do moje mladosti

Dam jagode
U doba najvecih suša
Suze, pa umij srce
Kad zamre vec duša;
Tvoja:
Gospode ne prilazi meni

Ratnička pjesma

On je otišao u dobi svoj slatkoj
kad magle se spustile a crvi utekli,
kad htje lijep cvijet uzbrati života
igra se sruši, bogovi ga ukleli.

On je ostavio u barama splave,
krhke ko i sam od stapki kukuruza,
kad PUNK mu znamen išli su oteti
tad tigar posta, ne bi tu suza.

Oštro zamahnu i vrisak proli
svima je zima vene hladila,
da čopor kockara ubit' bi dječaka
želja za igrom ruku mu vodila.

Vlast i moć na nj se okomi,
duge godine, tamnice, ludnice,
svi prisni brati uza nj su stali,
razum i ponos ne uzeše sudnice.

Evo Vam pjesme hrabri drugovi
i krila moja kad pakao pali,
prkosit volji i bijesu oholih
gdje kule grade da biste znali.

Ratnik

Izaslanik Satana a miljenik Boga
Odlučio je umrijeti kao Dječak Punker
Sužanj svojeg srca razbješnjelog
koje nikad nije prihvatilo odluku
Grobar nad nezrelošću vlastita razuma
osakaćenog metodima aktualnih režima
…ovo rekoše neutralna motrenja

On je to!
Čarobnjak plemenite horde osvetničke
i prvi zastavnik vojske bez štita,
protivnik ovisnike a degustator šita.
Bjegunac bez straha daruje slobode luđacima,
heretik smisla u surovoj tuči lancima
Sklješten uz zid, ubica, čuj čelični krik
I u najbezumnijem skoku odbacuje trik.

To je On, nije Napoleon!
Nema kukastog križa na tetoviranom tijelu,
svima je pokazao krvavu guzicu bijelu.
I nije noj, niti pod zemljom krtica,
i neće oboriti glavu ni kad pukne gubica.
Kao pički što je suđeno da bez proljeća cvjeta,
pljuvati će i mrziti svetu nauku svijeta.
Rana sve dubljom bez lijeka postaje,
pred oltarom morala neće da se pokaje.
Kida, lomi, reže, on traje.

Ratno stanje

Sjecam se, bodljikave zice
Sjacam se, automata
Sjecam se, pasa bijesnih
Sjecam se, rata.

Sjecam se, tortura gnjusnih
Sjecam se, kaveza mracnog
Sjecam se, vjesanja neduznih
Sjecam se, rata

refr:
A ratno stanje uveo je Voiceh,
internirani smo ja i Walensa,
Spasili bi Galilea,
i mene ce, jer sam blesav.

Ružinom cvijetu

latica ruže, crvena, divna,
na listu loze, vinove, zelene,
treće jutro, tu, sva je živa,
toliko sunca a ona, ne vene, ne vene

ne vene radi mene, ne vene radi koga,
kako bjeloočnica kričava je
žene na opijumu,
gdje od pupa je pošla, tolika bjelina,
kaplja je rose na crvenom podijumu

to ona živi, to ona živi,
od nekud, od kud, tu se zateče,
tim trećim jutrom sunce zaurla jače,
nestade rosice, opako zapeče

da nije taj listak loze
svojem iščeznuću voljom izabrala,
kad latice sestrice doticati neće,
neće više, ako je znala

il kljun ptičji, nehajni dječak,
il brzi vjetar što čupa korijenje,
jer ona sama, nit htje nit mognu,
daljinu steći bez sestrice voljene.

 S

Ona zna kakav si kad lazeš,
I tuzan, i smiren, i smion i vjeran,
Krupne joj rijeci iz sebe kazeš
I s njom spavaš kad si je zeljan.

Ptica u letu to da je ona
I samo njene usne su takve,
Za darove daješ silu miliona,
A nikad joj, nikad, nece se zaklet.

I dani naši, sve kiše, sparine,
Nemaš strasti kad sa mnom jesi,
Kad ljubavi i dodiri bolne su ruine,
Pitaš za mene, prijatelju gdje si

Sadašnjost

Prošlost je znam
majka budućnosti
Kčerka će majke
istom kurvom biti