Priču o determinizmu i indeterminizmu ovaj ću puta ispričati kroz modernu fiziku. Naš materijalni svijet svi poznajemo kroz zakone uzroka i posljedice (karakteristika usmjerenosti vremena) i kroz činjenicu da dvije stvari ne mogu biti na istom mjestu u isto vrijeme (iz čega slijedi da jedna ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme). Ovo nam zvuči prirodno, sasvim u skladu s našim svakodnevnim iskustvom.

No, kako svaka priča ima svoj "međutim", tako ni ova nije ostala zakinuta. Moderna fizika došla je to otkrića koja graniče sa našom mogućnošću imaginacije pa je i jednog Einsteina navela na to da u nemogućnosti shvaćanja izjavi: Nemoguće! Bog se ne kocka!

O čemu se radi?
Na slici je predstavljena skica eksperimenta kojim su fizičari ispitivali prirodu materijalnih čestica (elektrona u konkretnom slučaju). Koristili su elektronski top koji je u jednom trenutku ispaljivao po jedan elektron. Nasuprot njemu, postavili su fotoosjetljivu ploču koja je sposobna registrirati svaki elektron koji u nju udari. A između, postavili su prepreku sa dva otvora. A onda počeli eksperiment koji je tekao ovako:

U prvom slučaju, otvorili su otvor 1, a otvor 2 su držali zatvorenim. Prema očekivanjima, distribucija udara elektrona na zastor pokazivala je najveće vrijednosti oko prvog otvora.

Ista se stvar ponovila i u suprotnom slučaju; kada je otvor 2 bio otvoren, distribucija je pokazivala maksimum oko otvora dva.

U trećem pak dijelu eksperimenta, ostavili su otvorena oba otvora. I tada su počeli problemi sa mogućnošću objašnjenja. Naime, elektroni se više nisu ponašali prema očekivanjima klasične mehanike prema kojoj bi distribucija trebala izgledati kao zbroj distribucija iz prva dva slučaja. Naprotiv, rezultat na zastoru izgledao je kao da su dva otvora na pregradi zapravo izvori kružnih valova!
Također, dodanu pomutnju unijela je činjenica da mjesto označeno slovom x koje u slučaju otvorenog prvog otvora pokazuje najveću vjerojatnost udara (isto tako i za pripadajuće mjesto x za drugi otvor), ovaj puta kada su otvorena oba otvora ne pogađa niti jedan elektron!
Kada znamo sa sigurnošću da elektronski top u jednom trenu emitira samo jedan elektron, dakle na putu između topa i zastora nemoguće je da se nađe više od jednog elektrona, postavlja se pitanje: Što skreće elektron s puta?
U čemu je razlika koja bi nam objasnila zašto su rezultati drugačiji?
Jedino moguće objašnjenje je da je elektron interferirao (interferencija=međudjelovanje) sa samim sobom! Dakle, da je jedan elektron prošao kroz oba otvora!

U slučaju čestičnog objašnjenja, pitanje glasi: Odakle elektron "zna" da li su otvorena oba otvora ili samo jedan?

Odgovor: Ne znamo.

Da bi se pokušalo objasniti ove nedoumice, uz otvor 1 postavljen je detektor koji daje signal ukoliko elektron prođe kroz njega. Međutim, kako znamo, da bismo mogli mjeriti položaj (ili brzinu) neke čestice, to možemo učiniti samo uz pomoć čestica veće frekvencije. U ovom slučaju, za to je pogodan foton. Uključimo li detektor, uz otvorena oba otvora, dolazimo do novih problema: ovog puta se elektroni u međudjelovanju sa fotonima, ponovno vraćaju prema mjestu x (u koje nikada ne udaraju uz isključen detektor i otvorena oba otvora). A ovo je ipak - previše!

Jedino što iz ovoga možemo zaključiti je ovisnost ponašanja sustava od činjenice da li ga netko promatra ili ne. Također, moramo priznati poraz pred činjenicom da nismo u stanju točno odrediti uzroke i zakonitosti po kojima se nešto događa. I, upravo iz ovog razloga je Einstein izrekao tu svoju čuvenu misao: Bog se ne kocka! Izgleda, ipak, da je bio u krivu.

Njemački fizičar, Werner Heisenberg formulirao je to u svojem poznatom principu neodređenosti: Što točnije mjerimo određujemo položaj čestice, nužno se smanjuje točnost određivanja njenog momenta (brzine).

Odavde se kasnije i izvukao pojam Heisenbergove ćelije koja podrazumijeva područje (vrijednosti) momenata i položaja čestice unutar kojih ne možemo apsolutno ništa tvrditi, drugim riječima - u kojima ne vrijede prirodni zakoni, barem ne u formama u kojima ih mi poznajemo, već nam se događaju potpuno kaotično.

Ovo je pak područje u kojem mogu početi brojne spekulacije, područje koje otvara sasvim nove mogućnosti filozofskih zaključaka o onome što poznajemo pod pojmom slobodne volje; a također, na poseban nas način uvodi i u ovisnosti izvanjskog svijeta od kuta gledanja odnosno naše postavljenosti u njemu. O tome kao i o sustavima pogodnim za registriranje ovih pojava, govori matematika determinističkog kaosa koja sustavima nelineranih diferencijalnih jednadžbi dolazi do reda tamo gdje je na prvi pogled moguć jedino kaos. Upravo su njeno djelo fraktali, kristalne strukture (recimo pahuljice snijega), itd...

Također, ovim saznanjima koristili su se i istraživači koji su eksperimentalno ispitivali mogućnosti utjecaja svijesti živog organizma na neživu prirodu i procese. Koliko uspješno i sa kakvim rezultatima - uskoro...


Autor teksta Dee
Izvor