KAD BIH TI MOGAO REĆI

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

"Stop all the clocks,
cut off the telephone.
Prevent the dog from barking with a juicy bone.
Silence the pianos and with muffled drum,
Bring out the coffin...
let the mourners come.

Let aeroplanes circle, moaning overhead,
Scribbling on the sky the message:
He is Dead.

Put crepe bows 'round the necks of public doves,
Let traffic policemen wear black, cotton gloves.
He was my North, my South, my East, my West.
My working week and my Sunday rest.
My noon, my midnight, my talk, my song,
I thought love would last forever:
I was wrong.

The stars are not wanted now, put out every one.
Pack up the moon and dismantle the sun.
Pour out the ocean and sweep up the wood,
For nothing now can ever come to any good."