Ima li smisla?


Puninu svojih životnih potencijala možemo ostvarivati tek kada se odvažimo biti kreatori smisla.


Čovjek se može naviknuti na svašta. Može imati zdrave navike (naprimjer, svakodnevno razgibavanje) i nezdrave navike (naprimjer, svakodnevno pušenje). U stanju je naviknuti se na užase koncentracijskog logora i na blagodati lagodnog života. Raspon ljudske prilagodbe na različite uvjete života je izuzetan.

Naše navike se ne odnose samo na ambijent, već i na međuljudske odnose. Tako možemo imati naviku izgradnje ovisničkih, optužujućih i destruktivnih odnosa ili ravnopravnih, podržavajućih i cjelovitih odnosa.

Izaći iz zone navike u svakodnevnicu unosi osjećaj nesigurnosti, nelagode, frustracije (ovisno o veličini promjene), bez obzira u kom smjeru taj izlaz vodi – k poboljšanju ili k pogoršanju postojećeg stanja.

Viktor Frankl, jedan od najduhovnijih psihijatara dvadesetog stoljeća, promatrajući oboljenja nekadašnjih zatvorenika koncentracijskih logora (među kojima je i on sam bio), utvrdio je da ne postoji samo patologija stresa, već i patologija rasterećenja.

Iz svojih istraživanja je zaključio da ne treba pod svaku cijenu izbjegavati napetosti, već u život unositi određenu zdravu dozu napetosti. "Nije važna homeostaza pod svaku cijenu", navodi Frankl, "već noodinamika – bipolarno polje napetosti koje se otvara između čovjeka i smisla".

Što je zapravo smisao? Sama riječ s-misao asocira na nešto smišljeno, učinjeno s mišlju. Dakle, logično je za zaključiti da je život za nas netko (Bog, duša, roditelji, sudbina i slično) zapravo već osmislio.
 
Upravo tu leži velika zamka. Jer, ako je nešto već osmišljeno, onda mi ne trebamo kreirati smisao, već samo čekati da nam smisao bude dan ili jednostavno prihvatiti da je život smislen sam po sebi.

Zapravo, i jedno i drugo zvuči lijepo i utješno. Rasterećujuće… Smisao koji će nam biti dan ili smisao koji je već dan jer je stalno i oduvijek prisutan. Kod ljudi koji se bave osobnim razvojem i kojima je uistinu stalo ne propustiti život to najčešće i je jedna od faza razvoja koja divna, ali zapravo statična i zbog toga ne može potrajati.

Daljnji razvoj zahtijeva određene napore, hrabrost za raskidanje postojećih navika i osvještavanje izuzetnih mogućnosti koje nudi ovo dragocjeno, jedno jedino stanje za koje znamo – biti čovjek.

Osnovna razlika između te nove i one prethodno opisane faze jeste da sljedeći korak osobnog razvoja uključuje kreiranje. Čovjek je u stanju živjeti svoju duhovnost (biti u njoj ovdje i sada, a ne tamo negdje, jednom, na nekom dalekom nedostižnom mjestu) tek onda kada se odvaži biti kreator.

Budući da nam je puno toga zaista otpočetka dano (kreirano) – priroda, tijelo i tako dalje, ono s čim možemo uzvratiti tom poklonu jeste usmjerena svjesnost, aktivno kreiranje smisla.

A to je uvijek jedna intimna, osobna, autentična životna priča koja više ne čeka da bude osmišljena, već odašilje, zrači smisao. Takav život ne očekuje da mu bude dano, već postaje davanje.

Tomica Šćavina
Poticaj

ako ljudi imaju svoje JA ,onda sve mogu da urade umesan je tu i svoj alter-ego ali posto niko nije savrsen desava se
takodje tu ima raznih faktora najvise iz proslosti nekih desavanja a jos vise utice nasa psiha shvatanja stvari...