Iluzija odvojenosti :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Iluzija odvojenosti

Nakon nekoliko ključnih zaokreta u svijesti, čovjek može prestati biti pasivan promatrač filma zvanog život i postati aktivan sudionik igre postojanja.

S vremena na vrijeme, u svijesti se dogodi zaokret, kvantni skok nakon kojeg, iako vanjske okolnosti nisu bitno promijenjene, svijet izgleda drukčije. To je ona lampica koja se upali i život odjednom prestane biti zamrznuta slika budućnosti i postane tijek otvorenih mogućnosti.

Mada se u fizici već duže vrijeme spominju izrazi poput jedinstvenog polja ili energije nulte točke i iako je tehnologija u zadnjih desetak godina izuzetno uznapredovala u smjeru olakšanja komunikacije i razmjene informacija, kod velikog broja ljudi je i dalje prisutan snažan osjećaj otuđenosti.

Patnja zbog odvojenosti, unutarnje rascjepkanosti i 'hladnoće' svijeta u kojem živimo postala je uobičajena. Većina se ljudi više uopće ni ne pita: kako promijeniti ili kako pridonijeti, već samo kako što lakše preživjeti.

Prevladavajući stav je da je život borba u kojoj uspijevaju oni koji znaju prave ljude ili teško rade, a osnovna mjerila tog takozvanog uspjeha su materijalno bogatstvo i/ili socijalni status. Trenutna dominantna orijentacija čovjeka je konzumentska – uzmeš, potrošiš, odbaciš. To je 'ono što prolazi'.

I kako se onda, među svim tim unutarnjim i vanjskim zidovima, u svakodnevnim trzavicama 'fragmentirane stvarnosti' osjetiti povezanim?

"Svatko od nas je u stvari cijelo čovječanstvo. Posegnuvši duboko u sebe, možemo doseći samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju jest ključ promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda." Zanimljivo je da to nisu riječi nekog taoističkog svećenika ili kršćanskog mistika, nego našeg suvremenika, kvantnog fizičara Davida Bohma.

Postavlja se pitanje: počiva li taj suptilni doživljaj povezanosti na nekoj klimavoj teoriji ili je to stanje koje je moguće živjeti u običnoj svakodnevnici?

Povezanost o kojoj je riječ nije odvojena od svakodnevnice, već je naš način razmišljanja taj koji nas isključuje iz nje. Navikao na odvojenost, um samu ideju o povezanosti i jedinstvu sa svijetom u kojem živimo etiketira kao apstrakciju. Međutim, upravo je obrnuto - odvojenost je privid, a povezanost gola činjenica. Sav vidljivi i nevidljivi svijet je u gibanju koje je sveprisutno i događa se u bezbroj varijacija, neprestano: kap kiše pada na vlat trave na koju stane pas kojem smeta ogrlica jer ju je gospodar previše zategao jer ga davi žena koja… i tako dalje… i tako dalje…

Naravno, neka djela imaju dalekosežne i jasno vidljive posljedice, a neka imaju utjecaj koji se doima zanemarivim. Ali svaka misao, svaki pomak leptirovih krila (prisjetimo se Teorije kaosa) komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Stara kineska poslovica kaže: "Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir."

Bez obzira na to, prevladavajuće stanje u kojem ljudski rod funkcionira je stanje pasivnosti i rezignacije koje nas čini da se osjećamo kao da se 'ništa ne miče' ili kao da se 'ništa ne može'.

Rado se pitamo: "Pa, što je tom svijetu? Hoće li se napokon promijeniti?", jer problem je uvijek, a gdje drugdje nego - u 'drugima'.

Drže li nas u toj iluziji odvojenosti uistinu gusti oblaci kolektivne svijesti ili prvenstveno naši osobni oblaci (ne)svijesti?

Kako bi povezanost prestala biti puko teoretiziranje i postala topao unutarnji osjećaj, potrebno je osloboditi se vlastitih ograničavajućih načina razmišljanja i otvoriti se novim uvidima.

Putovi za ovakva kolumbovska istraživanja su različiti, kao što su različiti i ljudi koji njima kroče. Kretati se tim putem, između ostalog, znači prestati doživljavati svijet neprijateljskim mjestom, spustiti oružje i razmontirati zastarjele mehanizme obrane.

To znači riskirati poneku posjekotinu i udarac u glavu, no, htjeli ne htjeli, posjekotina i udaraca će tu i tamo biti, pitanje je samo – hoće li nas razbuditi ili onesvijestiti.

Iako rastavljanje unutarnjih mehanizama koji nas drže u iluziji odvojenosti ponekad može biti bolno, baciti se na taj posao predstavlja jedinstvenu avanturu koja može dovesti do zaista vrijednih rezultata – Pinocchio postaje dječak, a čarobnjak iz Oza čovjek.

Tomica Šćavina
Net