Pakao uopste ne zamisljam kao mesto jer takvo mesto kao entitet koje u sebi ima epitet "pakleno" i koje ima svoju vidljivu formu nepostoji po hriscanskom ucenju, ali raj postoji, tj Carstvo Bozije. Gde se nalazi Carstvo Bozije, to ni Hristos nije odgovorio kada su ga pitali, nego je rekao: "Ono niti je ovde niti onde, jer gle ono je tu u vama." (Lk 17,21). Hristos je hteo sa ovim da kaze da su raj i pakao stanje nase duse, odnosno da se raj i pakao vec u ovom zivotu dozivljavaju kao unutrasnje iskustvo, kao posledica moralnog stanja coveka. Raj i pakao dolaze iznutra, iz dubine duse dobrim delima, ili losim delima. Dakle Carstvo Bozije iako od svetih otaca opisano kao nesto nepojmljivo, gde se sav nas svet koji vidimo razumom koji je samo predukus raja, projavljuje u samo malom delicu, jer neopisiva ljepota ceka one pravednike koji se udostoje, za pakao kao neku suprotnost tome nije opisano u Jevandjelju. Dakle vazno je u sebi zadobiti raj, i onda taj spoljasni raj, koji se negde nalazi bice samo pridodat kao nagrada. Onaj ko u sebi ima unutrasji raj, taj je stekao ljubav Boziju, mir, krotost, skromnost i covekoljublje, dok onaj ko u dusi gaji pakao taj je stekao sve suprotno. Mrznju prema Bogu, nemir, podivljalost, strastoljublje, covekomrznju, sujetu  itd. I onda raj i pakao koji dolaze su samo mesta u koja se rasporedjuje svako prema njegovom izboru u zivotu, tj prema stanju njegovog srca.

ih ja mislila da je tako i u pravoslavnoj...ocito je da cu u pakao...   bolje tamo,ionako 99% ljudi koje znam ce me tamo docekati,bar da imam svoje drustvo 

ma neces ni ti, ni tih 99% ljudi u pakao nego cete svi zagrobni, a poslije ko koliko dogura, neki do raja a drugi malo manje (bar ja tako vjerujem)

u stvari ljudi danas skoro i da ne znaju sta je grijeh
grijeh smataraju obicnim manjim moralnim prestupom.
Ja najvecim grijehom smatram gusenje ljubavi, to je najtezi grijeh - odricanje od ljubavi.
ako moralni principi guse ljubav treba ih se obavezno kloniti i prekinuti ih postovati -
jer Bog je ljubav. 
 

ostati u zagrobnom svijetu pakao je, a ne dospjeti doci ni do njega je jos veci pakao za dusu. Te duse niko nemuci do tamne mrlje agresivnih osjecanja na njihovoj dusi.
Sposobnosti takvih ljudi u iducem zivotu bice minimalne.

U stvari grijeh nije u onome sta cinimo nego u onome kako se osjecamo. Govorio sam da su emocije nastale zgusnjavanjem ogromne kolicine informacija. Zamisli, udjem veseo u pakao ! To je ne moguce. Covjek mora biti iscrpljen agresivnim osjecanjima da bi mu se dusa nasla u paklenom stanju. Ako ste ispunjeni ljubavlju nema te sile koja vas moze odvuci u pakao. Ali zivot nije jednolican i mnoga su iskusenja tu. Sto nam je mogucnost veca da ocuvamo ljubav i u najtezim zivotnim situacijama blizi smo blagostanju.   

nego meni nije jasno sto se navode ti hristovi dozivljaji kao cinjenice, pa se jos zna i ko je sta rekao itd itd...
jel' bila neka kamera/ jel' neko hvatao beleske?

lepa bajka, sa sve rajem i paklom i vasksenjem,
nego, sto li su jevandjelja napisana od strane ljudi koji nisu ni upoznali hrista, a kamoli ga culi i videli...
gde su svedocenja onih koji su ga poznavali?

 

ahhhhhhhhhhhhhhh duhovi napadaju... glb

Da, Simon i njegova 2 sina su bili vaskrsnuti i otišli su do Jerusalima a kasnije do Arimateje.
Kada su ih ondašnji visoki sveštenici (u Hrista ne verujući i verujući) isprepadali i dovukli do Jerusalima
da im ispričaju šta se to izdogađalo i kako to da su se oni vratili iz mrtvih,
ovi su pred njima zapisali svoj doživljaj posle smrti i doživljaj Isusovog silaska u Ad.
Sobzirom da su ondašnji sveštenici znali za ove ljude i dok su bili živi a znali si u da su bili upokojeni,
za njih je njihovo vaskresenje i njihovo zapisano svedočanstvo bilo ogroman događaj.
Sobzirom da ni ti ni ja nismo njih poznavali - možemo da
verujemo u vaskrsenje ili ... puj-pike-ne-važi za nas.

Pakao - lep?
 
Sv. Mateja, ex carinik i Hristov Apostol je napisao jedno jevanđelje.
Sv. Jovan, Hristov Apostol je napisao još jedno.

Raspravu o raju i paklu treba prizemljiti. Stereotip da je raj nešto lijepo, a pakao nešto ružno i opasno, izgrađen je na Zemlji, u realnom svijetu. Iskustveno. Naime, mi u svakodnevnom životu imamo smjene rajske i paklenske atmosfere, lijepog i ružnog, bajkovitog uživanja i ogromne patnje. Smrt je ''kriva'' što su te vrlo opipljive i svakodnevne stvari izmještene  u sfere nagrada i kazni, u religioznom smislu. Ako činimo dobro, poslije smrti ćemo u raj, ako činimo zlo, naći ćemo se u ognju pakla. To je bio dobar način da se neuk svijet drži u pokornosti. Religija je odigrala volšebnu ulogu u pogledu instrumentalizovanja čovjekove svijesti tako što mu je utuvila u glavu neki vid egzistencije i poslije smrti. No, još se niko nije vratio sa'' onog svijeta'' da nam objasni kako zapravo stoje stvari. Što se mene tiče, rezonujem ovako. Kako nisam imao pojma o sebi prije rođenja i znatno vrijeme poslije rođenja, prestaće svaki moj pojam o sebi kad umrem. Čovjekov život je ponornica - na jednom kraju izađe, teče i onda opet propadne u Zemljino grotlo. Kad umrem, za mene prestaje svako saznanje o tome da sam bio.