Tuga zbog ljubavi


Predugo traje ovo propadanje
ljubav ga zovu, a zove se bol.
Predugo trazim iskru topline
u moru bjeline snijezne,
usnim da budem sretan na cas,
a sretnem ti oci neizbjezne.
Na javi mora, u snu još gora
daleka ljepoto, što mamiš uzdah.
Klecim pred tobom,
pred kosom tvojom
i trazim ljubav, a nadjem uzmak.

U nejasnom snu


U nejasnom snu, nejasnu zenu,
cjelivah vrelinom istine,
a onda vjetar donese sjenu,
što od sna ostavi ruine.


Kad krenuh da zoru pozdravim budan,
iz stakla oci joj iskriše.
Al' opet vjetar javi se cudan
i moje se srece skršiše.


Onda kroz oblak krenuh
u skute daljine da propadnem.
Al' umilni osmjeh me prenu.
Javi se namah - pa nestade.


Umoran odoh umiti lice
i usnama usne poljubih.
Al' istim putem kud i kapljice,
dodir se usana izgubi.


U nejasnom snu, nejasnu zenu,
cjelivah vrelinom ljubavi.
Al' onda vjetar donese se sjenu
i od ljepote ruine ostavi.

Uzdah


Sve što ne rekoh,
a reci sam htio.
Podjelih s šutnjom
sakrih u nju.


U nadu ljubav
svoju sam skrio.
Sve tople rijeci,
ti kazah u snu.

Buđenje


Na tragu srne plahe
pomamna zora zastane
da jutrom ti po licu prospe
boje zlaćane...


Pa noć tiha pohiti
da suncu se skloni s puta
kad krene do prozora tvoga
da gdjegod ne zaluta...


Pred kućom lipa stara
rasplete vjetru kose
i grane makne u stranu
da suncu ne prkose


U bašči katmer procvao
soba ti nurom okupana
san se bunovan prepao
mirisa jorgovana...


Probudi, probudi se mila
otvori okice snene
pod strehom gutka guče
po sobi blijede sjene


Sanjiva noć je odlepršala
probudi, probudi se grlice
rosa je listove kupala
otvori cvijete latice

Noćas kad zvijezde pokuju svod


Noćas kad zvijezde pokuju svod
i čaške behara zanesu plod
mjesec noć će talasati.
U mojoj sobi goriće svjetlo
divitom hartijom jecaću sjetno
za tobom, dušo, uzdisati!


Svake je noći srcu sve teže
čudne i surove pletu mi mreže
teških, sumornih niti...
Ko vali rijeke titraju dani
na putu sudbine vjerni akrani
koju zaklinjem da pohiti...


Suzu da jednu u oko vrati
kad krene da se sunovrati
iz duše što za tobom grca.
Noćas kad zvijezde pokuju svod
i misli otpočnu mimohod
od moga do tvoga srca...

Suton srca


Uvehla je grana radosti i sanja
u grudima sahat mimo vakta kuca
otišla je sreća; vrijeme radovanja
ostala je pusta, zapuštena kuća...


Ostala je pusta, do duvara gola
pod težinom misli patosi joj škripe
a srce joj hudo prepuklo od bola
uvehlo ko cvijet u avliji lipe.


Svehnulo ko grana lijepog jorgovana
kog sabahom rosa gasuli i mije
dok otužna pjesma starog šadrvana
sanja o radosti srcu najmilije.


Pendžeri tek sinu pod zrakama sunca
al iza njih nema očiju kubeta
nijema postadoše od tespiha zrnca
umrlo je srce, nestalo kuvveta.


Uvehla je grana radosti i sanja
u grudima sahat mimo vakta kuća
otišla je sreća; vrijeme radovanja
ostala je pusta, zapuštena kuća...

Vjetar i lane


Zaljubljen se vjetar zapleo u grane,
zamrsio kose popanulih trava,
zaplesao šumom al' najednom stane,
jer ugleda lane kako slatko spava.


Na minderu lišća, mehke mahovine,
poleglo je sneno pod okriljem noći...
a svaki mu uzdah, izvor je miline,
riznica ljepote i Božanske moći.


Zvijezde na leđima nezgasnute nosi,
il' sestrice zime, pahulje bez kraja
kojim čak i nebu velikom prkosi
okupano srebrom mjesečevog sjaja.


A vjetar se smeo, kleknuo, ne diše,
gledajući lane i njeg' želja minu
tiho spusti glavu, primače se bliže
i radostan usnu u lanetovom krilu.

Za jedan osmijeh tvoj


Za jedan osmjeh tvoj
okeani svijeta bi valom pjenili
zumbuli mirisom baščom jordamili
najljepšu simfoniju vjetar bi skladao
zambak cv'jetom bi ničce padao.


Kiše bi namah padati prestale
bašče mirisnim beharom ocvale
na zalasku sunce bi veselo plesalo
vrelo gorčine na svijetu bi presahlo.


Jato bi lasta nebu prhtalo
moje bi srce ko struna drhtalo
sabahska rosa ko dragulj sijala
a dušu moju ljubav grijala
Za jedan osmjeh tvoj

Da prešutim...


Da prešutim - mogao bih, ali ne znam kako ću.
Kako srce da obuzdam, strah me nijem ostaću!


Kad moja se duša sretna smije, pjeva, raduje,
Stvoritelju hvalu sklada, do neba poskakuje.


Sabahom se budi snena pod okriljem radosti
i sevdiše, egleniše o velikoj slabosti.


Pa doziva pomisao, na te - dušo duše moje
i usne ti vrele sanja, moje sreće perivoje.


Sonatu od snova poje, da te njome cjeliva,
kao jutro mavi zumbul kada rosom umiva.


Tebi mehkoj i zanosnoj, sazdanoj od svjetlosti
melecima divnim nalik po velikoj blagosti.


Pletem mis'o savršenstvu, cv'jetak vrli mirišem
ko grlice jedna drugu uzdahom te sevdišem.


U zlaćana praskozorja buđenje ti sneno slutim
i zaklinjem nebo plavo da se vedro ne pomuti.


Večerima da uz prozor tice pjesmu skladaju
dok po tebi moje misli prve rose padaju.


Miris blagi, bezimeni, pore nek ti ispuni
a sa neba zv'jezda sreće, nek se na te okruni.


Nek te prži svetom vatrom, moje zelje vreo plam
dok obzorja uma muti tvoje kose divan pram


Hrleći pod sreće skute - da prešutim, kako ću?
Kako srce da ugušim, strah me nijem ostaću!