Nekoliko zadnjih desetljeća u modu je došlo pozitivno razmišljanje. Pojavila se brojna literatura koja govori o moći pozitivnog razmišljanja, te mnogi ljudi stječu dojam i izvlače pogrešne zaključke kako nije uredu biti neraspoložen, imati negativne osjećaje ili misli.

Takav stav naravno utječe na odnos koji imaju prema sebi i prema drugim ljudima.

Takve osobe postaju pretjerano službene, a sve u strahu da ih netko ne povrijedi, ne razočara ili ne potakne negativne emocije. A upravo takvim svojim ponašanjem potiču negativne reakcije drugih ljudi.

Ljudi koji smatraju da smiju osjećati samo pozitivne emocije misle da ako se pojavi neka negativna emocija, kod njih ili kod koga drugog, trebaju istog trena blokirati je. A na taj način sputavaju dio sebe ili drugih osoba koji također treba biti viđen, saslušan i procesuiran.

Ipak, negativne emocije ne mogu nestati ili izgorjeti poput papira, nego se prikače za nas i ponovo se aktiviraju u trenutku kada ih najmanje očekujemo.

S jedne strane kada dopustimo negativne emocije dopuštamo sebi da budemo ljudi u punini cijeneći sve misli i osjećaje, te raspoloženja kroz koja prolazimo tijekom dana. Na traj način kreiramo svjesniju vezu sa samima sobom. Zamislite samo koliko bi bilo neprirodno da ne osjetimo tugu gubitka ukoliko nas je partner ostavio nakon dugogodišnje veze.

Umjesto da blokiramo misli i osjećaje koji su etiketirani kao negativni možemo ih prihvatiti, promatrati i zatim ih se osloboditi. Oni će zaglaviti s nama jedino ako reagiramo na njih negativno, potiskujemo ih i skrivamo u podsvjesni dio sebe.

Za nas bi bilo mnogo zdravije  da razvijemo praksu prihvaćanja negativnih osjećaja i procesuiramo ih s optimizmom i pozitivnim mislima. To će vrlo dobro funkcionirati jer su u većini slučajeva pozitivne misli moćnije od negativnih osjećaja.

Umjesto da se »namještamo« tako da nas postaje strah naše podsvijesti, blokirajući sve što nije 100 posto pozitivno, možemo razviti ugodniji stav prema sebi vjerujući kako smo jači od negativnih stvari i da ćemo ih pobijediti, ali prihvatiti i činjenicu da se one ponekad događaju.

Kada prepoznamo svoju unutarnju vrijednost, nekoliko tamnih osjećaja koji prolaze kroz naš život ne mogu poremetiti našu ravnotežu. Vidjet ćemo da su oni samo mali crni oblici koji ne znače mnogo u odnosu na prostranost plavog nebeskog horizonta.

Negativan razgovor sa samim sobom

Naravno da ne možete utjecati uvijek na situaciju u kojoj se nalazite, ali možete na način na koji razmišljate o njoj.

Problem kod razgovora sa samim sobom je što se uvijek doima istinitim. Čak i ako su vaše misli temeljene na nečemu neistinitom, pretpostavljate kako je vaš način percepcije činjenica točan i kako imate točne stavove o nekoj situaciji.

Razgovor sa sobom zna biti dosta negativan i optuživački, a ipak često potpuno pogrešan. Ako  prolazite kroz depresivnu fazu vjerojatno ćete sve stvari interpretirati negativno, pa je posebno u takvim situacijama važno pratiti što govorimo sami sebi i uhvatiti se u koštac s negativnim aspektima razmišljanja.

Možda se ne čini lako, ali s malo vježbe, možete identificirati svoj negativni samo-govor u trenutku kada se pojavi i svjesno izabrati razmišljati o toj stvari na konstruktivniji način izbacujući iz misli iracionalne dijelove, te malo objektivnije i razumnije razmisliti o cijeloj situaciji.

Razgovor sa samima sobom trebate naučiti kontrolirati, boriti se s negativnim i mislima koje vam ne pomažu, te se nositi s problemima na konstruktivniji način. Vjerojatno će vam trebati mnogo vježbe i vremena da biste naučili pozitivno razgovarati sa samima sobom, ali na kraju ćete vidjeti kako se isplatilo. Jednom kada započnete promatrati ono što si podsvjesno govorite vjerojatno ćete se iznenaditi koliko u vašim riječima ima pretjerivanja, nesigurnosti, te samooptuživačkog promatranja situacije.

Kad god ste depresivni, potišteni, ljuti, anksiozni ili uzrujani zaustavite svoje misli i osvijestite razmišljanje. Morate znati da u takvim situacijama pojedini negativan osjećaj utječe na viđenje situacije i reflektira se u vašem razmišljanju. Kako biste testirali svoju točnost i objektivnost u pogledu na trenutnu situaciju postavite sebi neka izazovna pitanja. Ona će vam također pomoći otkriti drugačije načine razmišljanja o situaciji u kojoj se nalazite.

Izazovna pitanja

Postoje četiri osnovna tipa izazovnih pitanja koja sebi trebate postaviti svaki put kada primijetite da negativno razgovarate sami sa sobom.

-1- Provjera realnosti
 *Koji su objektivni dokazi za i protiv mojih misli?
 *Jesu li moje misli činjenične ili se radi o osobnoj interpretaciji?
 *Jesam li prebrzo donio negativne zaključke?
 *Kako mogu saznati koje su moje misli stvarno točne?

-2- Traženje alternativnih interpretacija
 *Postoji li i jedno drugo alternativno objašnjenje za situaciju?
 *Što još bi to moglo značiti?
 *Da sam potpuno pozitivan, na koji način bi mogao promotriti situaciju?
 *Što bi moj izrazito pozitivan prijatelj ili kolega rekao na tu situaciju?

-3- Staviti u perspektivu
 *Je li situacija stvarno toliko loša koliko se meni čini?
 *Što je najgora stvar koja se može dogoditi? Koliko je to loše?
 *Koja je najbolja stvar koja bi mogla na kraju se dogoditi?
 *Ima li išta dobro što bi moglo izaći iz ove cijele situacije?
 *Koliko će mi sve ovo biti važno za pet godina?

-4- Ciljno orijentirano razmišljanje
 *Pomaže li mi ovakav način razmišljanja ostvariti moje ciljeve?
 *Što mogu učiniti kako bi riješio ovaj problem?
 *Postoji li neka pouka koju mogu izvući iz ove situacije ili nešto što mogu naučiti kako bi bio bolji sljedeći put?

Covermagazin

Dokle god je procena realna, a osoba stabilna, nije narocito bitno da li je razmisljanje pozitivno ili negativno...

Ја сам, богме, склона да у себи тражим узрок, повод и разлог за све лоше што се дешава око мене...и док све добро не изаналаизирам,  престајем да мислим да сам сама крива.

Postoje ineteresantna objašnjenja u psihologiji, (konkretnije - u kognitvinoj teroriji atribucija), o tome da su ljudi, shodno tome da li uzoke za loše događaje traže u sebi ili u spoljašnjim okolnostima (to se zove lokus kontrole). Dalje, da li uzrok smatraju specifičnim - da je prisutan samo u toj konkretnoj situaciji, ili globalnim - to jest, prave generalizaciju na sve situacije (mislim da se zove specifičnost uzroka, nisam sigurna); i treće: da li je uzok trajan ili privremen (trajnost uzroka).

Nakon toga, u teorije atribucija ubacuju se istraživanja o depresiji (potkrepljena Beckovom teorijom depresije, Teorijom beznađežnosti, Teorijom beznađa...).  Istraživanja pokazuju da se one osobe, koje uzrok vide u sebi, kao unutrašnji faktor, te koje ga smatraju globalnim i trajnim, češće oboljevaju od depresije.

To je, naravno, samo jedna od implikacija ovih istraživanja, ali prilično konzistentna u daljim proverama.