Kada je Narcis umro, dođoše oreade, gorske vile
i vidješe da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitahu oreade.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa, nastaviše one.
- Konačno, unatoč tome što smo mi stalno trčale za njim po šumi, ti si jedino imalo priliku, izbliza vidjeti njegovu ljepotu.
- A, Narcis je bio lijep? - upita jezero.
-Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše iznenađene oreade.
- Naposlijetku, o tvoje se obale svakog dana naslanjao.
- Na trenutak je jezero zašutjelo, konačno reče:
- Oplakujem Narcisa jer sam mogao, svaki put kada bi legao na moje obale, u dubini njegovih očiju, vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.

iz knjige Alkemičar, P. Coelho