Hrvatski testament

Petar Bosnić Petrus

Knjiga o našoj budućnosti a i prošlosti i o nekim drugim važnim stvrima.

Iz te knjige izvukao sam jednu od kratkih priča.


Tri politike

Nekoć sam bio "aktivni" sociolog i bavio se proučavanjem prostitucije. Nakon što je na Balkanu, tj. u “bivšoj Jugoslaviji” izbio rat, univerzitet mi je ponudio da proučavam ponašanje prostitutki u toj, ratnoj situaciji. Ponuda mi se učinila vrlo zanimljivom, pogotovo stoga što je projekt, pored iznimno visoke plaće za rad na "rizičnom terenu", uključivao i život “na terenu” što je mene, moram priznati, veoma privlačilo. Pored toga, nisam trebao sredjivati rezultate istraživanja, nego samo voditi “intreviewe” i redovito ih slati na univerzitet, gdje ih je sredjivala moja asistentica.
Najprije sam otišao u Beograd. Prvih nekoliko mjeseci proveo sam učeći jezik na tamošnjem univerzitetu. To mi je bio najteži dio posla. Svako prijepodne provodio sam na seminarima, a popodne u hotelskoj sobi, štrebajući i vježbajući nove izraze. No zahvaljujući tom drilu, naučio sam nešto Srpskog, i dosta sam se dobro snalazio kad sam konačno bio izišao “na teren”. Izgovor mi je, naravno, bio takav da je svatko odmah primjetio sa sam stranac. No, na sreću, to mi nije otežavalo posao, nego čak olakšavalo, jer Balkanci su, prema strancima, koji dolaze sa Zapada prilično servilni i stoga puno susretljiviji nego prema svojim ljudima.
Teškoće je stvaralo nešto sasvim drugo.
Kad sam, naime, izišao na teren, nigdje nisam mogao naći prostitutke, pa sam već bio pomislio da ih i nema!?. Problem je bio u mojim starim navikama, a i u ponašanju samih prostitutki. Evo, samo nekoliko riječi o tome.
U našim gradovima, u kojima sam prije toga istraživao običaje prostitutki, one su se otvoreno pokazivale i isticale lako prepoznatljivim odijevanjem i ponašanjem. To je bio način da brzo i bez muke steknu mušterije. Ovdje su se, medjutim, možda zbog “zaostalosti” vlastite sredine, ili nečeg sličnog, “skrivale” u odjeću i ponašanje “poštenih” žena i bilo je teško raspoznavati ih. U početku je bivalo tako da satima nisam bio siguran razgovaram li s prostitutkom ili “poštenom” ženom, pa sam često morao pribjeći direktnim pitanjima o tome da li se žena s kojom razgovaram bavi prostitucijom ili ne. To pitanje izazivalo je katkada i sasvim neočekivane reakcije.
Ali, ne plašite se. Ne kanim vam, pričati cijeli roman, niti vas gnjaviti sa znanstvenim činjenicama, nego samo ukratko pokazati kako je ponašanje prostitutki vrlo slično tekućoj politici koja se vodi u zemlji gdje prostitutke žive i “rade”. Zato sam priči i dao naslov “Tri politike”.
Jednom sam, tako, razgovarao s nekom Sekom, ili Senkom. Ne sjećam se više sasvim točno. I, da bih bio načisto s tim da li se radi o prostituki, upitam ju direktno:
-- Jesi li ti kurva?
Izraz “kurva”, u ovim zemljama nema uvredljivo značenje, ukoliko se specijalno ne naglasi ili upotrebi baš s uvredljivom namjerom, i zamjenjuje izraz “prostitutka” koji gotovo da i nije u upotrebi u ovim slojevima stanovništva koje sam proučavao.
Elem, ona Seka, ili Senka -- naslućujući, po tom pitanju, da nisam mušterija, nego možda nekakav moralista, ili dokono zanovijetalo, koji svoje vrijeme trati na popravljanje drugih ljudi -- podigne pogled, smjelo me i čvrsto pogleda u oči, isprsi se, i uzvrati:
-- Jesam!
Kurva sam, i bit ću kurva, i šta mi ko može !
--Ništa, ništa -- odvratio sam pomirljivo, automatski odustajući i od namjere da joj se predstavim i zamolim ju da odgovara na pitanja od kojih se sastojao "interview”.
I kasnije sam često nailazio na ovakvu reakciju, ako bi neka od mojih ispitanica pomislila da se kanim kritički osvrtati na njen zanat. ili štogod slično.
***
Kad sam došao u Zagreb, susreo sam se sa istim problemom -- prostitutke maskirane u “poštene” ili “normalne” žene i djevojke --  s tom razlikom da se u Zagrebu puno više pažnje posvećivalo maski “poštenja” i nekakve nehajnosti ili opuštenosti, nego samom zanatu i dobiti od njega. To inzistiranje na maski “poštenja” išlo je do apsurda, tako da ste lijepu, mladu, pa čak i profinjenu djevojku često mogli dobiti i za jedno piće ili vožnju automobilom. Zbog te manire, zagrebačke prostitutke zaradjuju vrlo loše, slabo, i više su gladne nego site, a onaj jadni novac kojeg dobiju, spiskaju uglavnom na garderobu i šminku.
Jednom sam jednu od tih djevojaka upitao da li je kurva.
Na to moje pitanje, ona je napravila "uvrijedjenu facu”, digla visoko nos, i, tonom teško povrijeđene osobe, odgovorila:
-- Uf, kak vas ni sram tak se razgovarati s jednom finom damom.-
Bila je jako ozlojedjena i izgubio sam svaku šansu za "interview". Kasnije sam ju vidjao u društvu s oficirima Unprofora, a i s nekim mojim zemljacima, turistima koji nisu gubili vrijeme u postavljanju “glupih pitanja”, nego su jurili za užicima. Ne znam kako joj je bilo pravo ime. Samo se sjećam da su je zvali Maca i da je bila vrlo lijepa. Da nije bilo te glupave zagrebačke manire da pod svaku cijenu glumi “poštenu” curu, mogla je svojom ljepotom zaraditi cijelo bogatstvo i osigurati si život. A ovako, možda je najviše što je “zaradila“ bio sifilis ili AIDS.
***
Kad sam stigao u Sarajevo, već se često pucalo po djelovima grada, ali još nije bilo započelo ono užasno bombardiranje.
I dalje sam radio isti posao. Sada sam već vrlo tečno govorio Srpski, Hrvatski, i “Bosanski”, a prostitutke sam lako i pouzdano raspoznavao od “poštenih” žena.
Jedne večeri, umjesto na posao, otišao sam u kino da tako, barem nakratko, zaboravim na njega i odmorim se. Davala se Copolina “Apokalipsa”. Kupio sam kartu i čekao početak predstave u foyeru. Po navici i nekoj inerciji gledao sam cure i žene i nesvjesno tražio medju njima moguće ispitanice. Tada mi zapne za oko jedna iznimno lijepa žena tridesetih godina. Prvi put nakon vrlo dugo vremena gledao sam neku ženu baš kao ženu, a ne kao neku od ispitanica. Bila je sama i čekala početak predstave. Ne bi se moglo reći da je bila krupna, nego, baš, onako, divan “komad”, sazdan na osnovu neke nevjerojatno graciozne mjere. Lijepo lice bilo joj je uokvireno slapom teške crne kose koji se s obje strane lica rušio na čvrsta, raskošna prsa. Odjeća joj nije bila skupa, niti po posljednjoj modi, ali bila se odjenula vrlo lijepo - klasično i vrlo originalno u isti mah. Svaki pokret graciozan, odmjeren i nekako mudar i blag. Primjetio sam da je melanholična ili, pak, tužna zbog nečega. Doimala se poput neke nesretne boginje, i možda je upravo to bilo ono što me podstaknulo da joj pridjem i ponudim svoje poznanstvo. Takva se gesta na Balkanu ne tretira kao drskost ili nešto neobično, kao kod nas, gdje je potreban netko treći da bi upoznao dvoje ljudi.
Ime joj je bilo Jugoslavija. Veoma sam se iznenadio kad mi je to rekla, jer nikako nisam mogao očekivati da bi i neka osoba mogla nositi to, tada već ozloglašeno ime. No ubrzo sam ustanovio da joj upravo to ime izvrsno odgovara i da naprosto nadopunjuje i zaokružuje sklad i ljepotu od koje je bila satkana. Razgovarali smo o najobičnijim stvarima. Imala je milozvučan glas i znala je lijepo pričati, pa sam ja uglavnom šutio i slušao ju kao opčinjen. Ubrzo se pokazalo da uopće nije neuka, a ona njena šarmantna “običnost” ili jednostavnost dolazila je očigledno od neke mudrosti ili sposobnosti da sve učini jednostavnim i prirodnim, ljudskim. Vjerojatno sam, zbog ljepote joj i privlačnosti u njenom ponašanju i govoru, sasvim nesvjesno odbijao primjetiti one elemente ponašanja koji se susreću kod prostitutki, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve očiglednije, dok na kraju nije probilo moj štit. Kad sam postao svjestan toga, razočarao sam se i čak nekako užasnuo, pa sam ju, onako, sasvim spontano i s jako vidljivim razočaranjem i prijekorom u glasu zapitao:
-- Pa zar si i ti kurva !?
Ona se lecne, zaustavi u po glasa, pogleda me dugim, ispitujućim pogledom, a onda se, nekako rastuži i zasrami i obori pogled.
Šutjela je tako neko vrijeme, gledajući u zemlju, a onda reče sasvim tiho:
-- Znam da to ne valja... Ali, što ću...? Nakon muževljeve smrti, ostala sam sasvim sama i bez ičega, i nisam mogla drugačije prehraniti i školovati djecu. Sada, eto, poštenom čovjeku više ne mogu pogledati u oči. Eh... najbolje bi bilo da me nema. I... da ne moram podizati djecu, ...--
Tu je izda glas i ona zašuti i još dublje pogne glavu k zemlji.
Osjećao sam se krivim što sam ju onako nesmotreno pitao i povrijedio, i upravo sam bio krenuo da joj se ispričam i kažem kako to uopće nema nikakve važnosti, jer ona je, usprkos prostituiranju bila - kako sam doista mislio -, najljepša i najplemenitija žena koju sam sreo. No u taj tren pozvoni zvonce za ulaz u kino. Ja se nekako smetem, a masa koja je krenula u dvoranu ponese me sa sobom. Kad sam se snašao, već je bilo kasno - više je nije bilo na onom mjestu.
Film uopće nisam mogao gledati. Stalno sam mislio na Jugoslaviju i grizao se što sam dopustio da me ono zvono omete, tako da joj se prije predstave nisam uspio ispričati i objasniti da nemam nimalo loše mišljenje o njoj. Nakon predstave, odmah sam odjurio ka izlaznim vratima i gledao da ju nađem. No nisam ju vidio. Možda, sirotica nije ni ušla u kino salu. Sutradan sam opet otišao u ono isto kino, ne bih li ju vidio, ali nisam imao sreće, a niti ikada kasnije.
Nedugo nakon tog dogadjaja počelo je bombardiranje i kaos. Ostao sam još neko vrijeme, no kad mi je ratni nemir počeo onemogućavati daljnji rad, vratio sam se na univerzitet.
Ne znam što je bilo s Jugoslavijom.
Da li je poginula od snajpera ili je stradala pod bombama?
Ko zna?
A ako je završila tako nekako, što je bilo s njenom djecom, i da li će ona ikada saznati kako i koliko im se majka žrtvovala da ih podigne?
Prošle su već mnoge godine od tih dogadjaja, ali ja i danas često mislim na Jugoslaviju, iako sam ju sreo samo nakratko, i, kad god mislim na nju, obuzme me tuga.

Cijeli Hrvatski testament, a i druge moje knjige možete naći na Googlu na stranici pod naslovom: petar-bosnic-petrus - oko 40tog mjesta - keywords: petar bosnic petrus.

Da li ste zainteresirani za još koju priču?

Hrvatski testament

Evo još jedne pričice iz Hrvatskog testamenta koja govri o tome kako prolaze kreativni ljudi na Balkanu.

KNJIŽICA
Nema tome tako davno kako je na ovom bijelom svijetu živio jedan velik učenjak, kojemu se danas, voljom neke čudne sudbine, ne zna pravo ime. Ima pisaca koji tvrde da se zvao Theodor ili Todor, ali većina smatra da mu je pravo ime bilo Simeon ili Šimun. No to sada nije toliko važno, jer ja vam ne kanim pričati o njegovu imenu, nego o životu mu.
Još od rane mladosti, on se, sa nekim neuobičajenim žarom posvećivao onim, takozvanim “umnim stvarima” i nije mario ni za što drugo. Nije da se nije razumio ni u što drugo. Dapače, nije bilo stvari koju on nije znao zadivljujuće vješto i lijepo napraviti, ali ono mozganje o dubokim tajnama, za koje je potreban potpuni mir i dokolica, vezivalo mu je ruke, pa je na kraju ispadalo kao da i nije sposoban ni za što osim za umovanje.
Već kao mladić otkrio je mnoge tajne, a u zreloj dobi zavlada njime silna strast da otkrije kako se stvara bogatstvo.
- Ako mi to podje za rukom - mislio je - usrećit ću cijeli ljudski rod, a i sam ću, zbog tako važnog otkrića, sigurno biti bogato nagradjen.
I tako, mozgajući, i proučavajući ono što je o tome već prije bilo napisano, udubljivao se on u problem koji ga je bio zaokupio. Dugo vremena nije mislio ni o čemu drugom osim o tome. Čak i kad bi sjeo da nešto pojede, misli o tim stvarima nisu ga ostavljale na miru, tako da je jeo i ne znajući da jede, a hodao, pak i ne znajući da hoda, baš kao kakav mjesečar. I kad je spavao, sanjao je o tome, a kad bi se probudio, nastavljao je misliti o onome o čemu je prestao sanjati. Prijatelji i poznanici nisu mogli razgovarati s njim, jer, ili ga nisu mogli prizvati iz tog njegovog svijeta u ovaj, ili su, pak, morali slušati o stvarima o kojima je razmišljao. Zbog takva ponašanja, jasno, stekao je glas čudaka, izgubio prijatelje i postao nevoljnim usamljenikom.
Nakon dugog niza godina, pokaže se da njegov čudni posao ipak nije bio uzaludan. Doista je otkrio pravi, pravcati ključ stvaranja bogatstva. Kad je postao svjestan otkrića i kad je provjerio njegovu istinitost i sagledao sav njegov značaj i veličinu mu, nije se mogao načuditi tome da mu je nešto takvo ipak pošlo za rukom, jer to je bila jedna od onih velikih i važnih stvari za kojima je tragao cijeli ljudski rod sve od svog postanka.
Ubrzo nakon toga napisao je jednu knjižicu u kojoj je, na vrlo jasan i kratak način izložio svoje otkriće. Smatrao je da je dužan svoje ideje  izložiti tako lijepo, jasno i pristupačno da ih može razumjeti svako dijete. Nije žalio truda ni vremena u traženju najboljih načina izlaganja, i u tome je, na kraju veoma uspio.
Potom je pisao ljudima za koje smatrao da bi ih moglo zanimati bogatstvo i bogaćenje i obavještavao ih da će im drage volje prikazati svoje otkriće. Pisao je i vladarima i uvjeravao ih da će ih ono brzo učiniti vrlo bogatima i moćnima, i to, ne samo njih, nego i cio njihov narod.
Time je završio prvi dio njegovog životnog puta i otpočeo onaj drugi i puno drugačiji.
Mnogi su ga, naime, od onih kojima je bio pisao uskoro pozvali da im izloži svoje tajne. Učenjak je počeo putovati i truditi se da svoje ideje prenese onima koji su ga pozivali. I u tom novom poslu bio je nevjerojatno umješan. Činilo se kao da bi on mogao uliti znanje i u drvenu glavu.
Ali, avaj, avaj, kad bi njegovi slušači uvidjeli da im on ne tumači kako bi se, na lak način moglo stvarati zlato, niti im otkriva “trikove” s kojima bi opljačkali narod, te brzo i barem nakratko napunili blagajne, ili pak dobili kredite od bogatih država, a niti išta drugo nalik tim majstorijama, odmahivali bi rukom i govorili:
- Mi smo mislili da ti znaš praviti zlato, ili nešto...tako... A to... To ti je, brate, nauka. Nama to ne treba.
Misleći da ne razumiju kako im on nudi baš ono što oni traže i što im treba, i da ne shvaćaju kako im on pokazuje najlakši način na koji to mogu postići, naš je učenjak ponovo prionuo na mozganje i dotjerivanje one svoje knjižice i tako od nje napravio pravo malo remekdjelo. No ni ta dodatna objašnjenja, kad ih je izlagao svojim slušačima, nisu pomogla da ih uvjeri u vrijednost svojih otkrića, niti da ih zainteresira za njih.
Istini za volju, nailazio je povremeno i na bistre ljude, koji su brzo uvidjali njihovu veličanstvenost i značaj, ali oni nisu imali nikakve vlasti niti utjecaja, pa mu nisu bili ni od kakve pomoći.
Kako je po naravi bio vrlo uporan, nastavio je obilaziti druge učenjake, kuće  imućnih ljudi i vladarske dvorove i stalno iznova pokušavao, najjednostavnijim načinima i primjerima objašnjavati kako se s njegovim zamislima mogu, dosta brzo i dosta lako  stvarati velika bogatstva. I uvijek se iznova, jednako kao i prvi put, čudio tome da ga ne razumiju baš oni koji bi ga trebali razumjeti.
Katkada bi na dvorovima, gdje je izlagao svoje učenje, izbijale prepirke izmedju njega i njegovih slušača Obično bi mu govorili da se po njegovu jadnom stanju najbolje vidi da ta njegova teorija ništa ne vrijedi, jer da vrijedi - govorili su - najprije bi njega samoga učinila bogatim. Često su mu govorili i to da su njegove ideje puka teorija, a da njima trebaju novci, i neka ih on, ako je pravi majstor, dobro providi s novcima, pa će onda vidjeti kako su oni dobri i sposobni gospodari.
Prostodušni Simeon, Šimun, ili kako li se već, jadan, zvao odgovarao bi im da se svaka budala zna snaći s novcima kad ih ima, i da ih zna trošiti, te da za to nikome ne treba nikakva poduka, a da je dobar gospodar samo onaj koji zna stvarati novce i svako drugo bogatstvo i dobro. Onima koji su se zaduživali, govorio je da svoju djecu bacaju u dužničko ropstvo, i da se sigurno ne bi zaduživali kad bi sami morali vraćati svoje dugove. Od takvih odgovora nije štedio ni kraljeve. No kako je živio u vrijeme prosvjećenih vladara, kad je u modi bilo strpljivo podnošenje mušica učenih ljudi i umjetnika, nisu ga davali zatvoriti, išibati ili pogubiti, nego bi ga učtivo udaljavali s dvora i onemogućavali mu da dodje opet.
Prolazile su godine, a i desetljeća. Naš je učenjak i dalje, s jednakom upornošću i s jednakim “uspjesima” pokušavao širiti svoje ideje. Smanjivala mu se jedino snaga i onaj jadni imetak s kojim je raspolagao. Na kraju nije više imao ničega osim odijela u kojem je  hodao po svijetu, a u džepu tog odijela onu svoju knjižicu, koju je čuvao budnije i pažljivije nego sam život. Nadao se da će mu netko, kad tad, dati barem novce da ju štampa i da će tako svoje otkriće i svoju muku spasiti od zaborava.
No zub vremena, koji nikad ne miruje proglođe mu i to odijelo. Jednog dana, kroz proderani džep ispadne mu ona knjižica i izgubi se. Kad je vidio da ju je izgubio, i da se više ni po čemu ne razlikuje od običnog propalice, koji je na neki drugi, ugodniji način proćerdao sav svoj život, dodje mu da se ubije. Nije to učinio samo zato što u blizini nije bilo nikakvog drveta o koje bi se objesio.
Nikako, siromah, i ni u čemu nije imao sreće.
Nakon toga, dugo je, bez iakve pameti i bez ikakve misli u glavi hodao tko zna kuda, dok nije vidio da se obreo u šumi, pred krčmom: “Šumovite planine” *, koja je bila
---------------------------------
"Šumovite planine” je naš prijevod Turskog izraza “Balkan”.

na zlu glasu i za čijeg se gazdu pričalo da je bivši harambaša i mnogostruki ubojica. Kako se smrkavalo i više nije imao kud, zamoli on toga gazdu za prenočište i reče mu da ničeg nema, pa će mu noćenje sutradan odraditi.
No, u toj krčmi nije ostao samo sutradan. Gazda mu je ponudio da tamo ostane za stalno i da mu za uzvrat pere posudje, hrani svinje, čisti, i radi ostale, slične poslove.
Učenjak nije imao kud, pa je pristao. A i da nije, bila bi mu ostala samo skitnja i prosjačenje, pa mu je bilo čak i bolje i sigurnije da bude sudopera i svinjar.
Vlasnik svratišta, tj. te krčme nije ga nimalo poštovao, iako je vidio da je učen i pametan i znao da je bio na mnogim dvorovima i razgovarao s kraljevima, Dapače, baš zbog toga se još više sprdao s njim. Pred nešto uglednijim gostima, kakvi su rijetko  svraćali, hvalio se da njegova krčma nije makar kakva jazbina, jer je njegov sudopera i svinjar, ni manje ni više nego jedan od najučenijih ljudi u cijelom kraljevstvu. A kad bi u krčmu navratili kakvi probisvjeti, vucibatine ili seljaci, i kad bi se ponapili, predstavljao bi im svog učenjaka i tražio od njega da im priča o svojoj knjizi i svojim idejama, i iz toga stvarao nevjerojatan, urnebesan cirkus i komediju.
Znao je dobro iskoristiti Simeonovu pismenost i učenost. Tražio je od njega da nepismenim ljudima piše molbe, pisma i predstavke i to je masno naplaćivao. Simeonu nikad nije dao ni pare od tog “honorara”, posprdno “obrazlažući” svoj stav tvrdnjom:
Da novac kvari ljude i da bi bila velika šteta i grijeh na njegovoj duši, ako bi on dozvolio da se pokvari tako dobar čovjek kao što je Simeon.
Vjerojatno se pitate zašto je Simeon podnosio svo to ruglo i ponižavanje.
A, što mu je drugo, onako starom i onemoćalom još ostalo?
Tješio se mišlju da sve to ima neki dublji i viši smisao kojeg on ne razumije i zahvaljivao Bogu i za nevolje, bijedu i sva poniženja koja mu šalje. A i nadao se, siromah, da će se na kraju netko ipak sjetiti njegovih misli, razumjeti ih i doći po njega, pa ga izbaviti iz te bijede.
No to se nije desilo. Umro je u onoj krčmi.
Ne zna se točno kako je umro, ali šuškalo se da mu je - kad se razbolio i zanemoćao - krčmar “pomogao” da umre, pa ga skuhao u kotlu i njime nahranio svoje svinje. Šuškalo se i to da on nije bio jedini čovjek kojem je krčmar tako “prekratio muke” i “olakšao” zadnje dane. Taj nije dopuštao da mu išta propadne i svako je zlo i svačiju nesreću znao iskoristiti i pretvoriti u svoju jadnu dobit.
Takvu je, eto, nagradu, za svoje otkriće dobio naš učenjak, Todor, Simeon, Šimun, a po nekima, čak i Smith. 
                                                              ***
Ona njegova knjižica, medjutim, prošla je puno bolje.
Našao ju je neki dječak, kad se vraćao iz škole, i sačuvao. Kad je malo porastao, stao ju je čitati. A kako je bio bistre glave, brzo je uvidio je da je vrlo korisna. Nikome ništa nije govorio, nego je samo pomno učio iz nje. Porastavši još malo, počeo je, vrlo obazrivo i oprezno, samo, onako, kao usput, ili slučajno, ocu ukazivati na neke bolje načine namicanja novca i ostalih dobara. I ne primjećujući da ga sin savjetuje i uči, otac ga posluša i poslovi mu krenu puno bolje. Na kraju se, zahvaljujući sinovljevim savjetima, čak i obogati, a uvidjajući da je u maloga bistra glava, pošalje ga da uči "visoke nauke".
“Mali” se tu veoma iskazao, ali kako se više zanimao za onu “praktičnu” stranu života, nakon završenih nauka, posveti se trgovini i gospodarenju. Na tome je radio dan i noć, i nije žalio nikakvog truda. Nikakav mu posao nije bio težak, a ni sreća mu nije bila nesklona, pa stoga i nije prošlo puno vremena prije nego je postao najbogatiji čovjek u državi.
Ali on time nije bio nimalo zadovoljan. Vidio je da bi cijela država mogla biti bogatija i da bi svi ljudi mogli živjeti bolje, pa je odlučio uzeti vlast u svoje ruke. To mu je i uspjelo - sličnim lukavstvima i spretnošću kao i onomad kad je zgospodario s ocem i pomogao mu da se obogati. A kad je došao na vlast, tek se onda svojski dao na posao. Podizao je blagostanje i narod gdje se god moglo i država mu doista postade vrlo bogata i jaka.
Da bi ju održao takvom i da bi ju još više ojačao, naumi i druge ljude uputiti u umijeće stvaranja bogatstva i to iz one iste knjižice iz koje je i sam učio. Stoga ju dade štampati i raširiti medju narodom. Knjižica postade vrlo glasovita i bi’ prevedena na mnoge jezike. Mnogi su učenjaci i državnici učili iz nje i na osnovu ideja onog sirotog učenjaka stvorili ovaj bogati svijet u kojem danas živimo. Nikada se svijet nije tako čudesno brzo podizao i bogatio, kao tada kad su ljudi iz nje učili kako se stvara bogatstvo i blagostanje.
O njoj je, s vremenom, bilo napisano cijelo brdo drugih knjiga. I danas se o njoj više piše i govori nego o drugim knjigama.
No moram vam reći da ona ni danas nije toliko cijenjena koliko stvarno vrijedi, i da i danas ima ljudi koji ne znaju za nju, niti za njenu nauku.
A o onom nesretnom učenjaku već je dječak koji je bio našao njegovu knjižicu, ali tek kad je bio postao vladarem, pokušao nešto saznati i napisati. No, ni on, a ni drugi nakon njega nisu uspjeli saznati puno više od onog što sam vam ja ispričao na početku priče.
***
To je, eto, bio jedan realistički prikaz sudbine kreativnih ljudi na ovim prostorima i u ovim vremenima (a i u onim prošlim). No bilo bi veoma ružno kad bi knjiga završavala tim tonom. Čitatelja koji je imao strpljenja pročitati cijeli tekst, sve do ovog mjesta, nagrađujem jednom fantastičnom pričom: Saga o Arahvatu.

Na ovom podforumu mozes postovati knjige.

Hvala puno. Iskoristit ću Vašu ponudu čim budem u mogućnosti.

Vaš

Petrus B

Hrvatski testament
petar bosnic petrus

Mnogo puta sam čuo jednu, naizgled, poslovičnu misao: da su Romanski narodi bili vladari prošlosti, Germani sadašnjosti, a da će Slaveni biti vladari budućnosti.

To lako može biti samo jedan trik Slavenskog antipovijesnog duha kojim on hoće reći da mu je budućnost već garantirana, pa ne mora ništa činiti da bi je ozbiljio.

Evo jedne pričice koja vrlo slikovito opisuje specifično Slavenski, neoneolitski tip otpora kreativnoj djelatnosti koja stvara umjetno biće:
.
Dakle:
Herr Wilek von Chuchuperine,
Ilitiga, po naški:
Vilek iz Čučuperina

Vilek je bio mladić koji je živio u Staroslavenskom selu Čučuperine. Nije bio, miran i radišan poput ostalih Mladih Slavena, niti je slušao Stare Slavene, nego je povazdan nešto izmišljao i stvarao. Najčešće su to bile razne alatke ili naprave koje su ljudima olakšavale posao.

I premda su se te njegove naprave često pokazivale vrlo korisnima, suseljani su zazirali od njih i od samoga Vileka i izbjegavali ga koliko je to god bilo moguće.

Jednom, prilikom nesretne demonstracije neke napravice za paljenje vatre - demonstracije, pri kojoj se jednom uglednijem seljaku zapalila kuća - čučuperinski seljaci - misleći da ih to Munjobija Perun kažnjava zato što pokušavaju otkriti njegovu tajnu paljenja vatre - otjeraju Vileka iz Čučuperina i zabrane mu da se više ikada vrati.

Otada je Vilek lutao po svijetu i živio od svojih "intelektualnih usluga" raznim ljudima po raznim selima.

Jednom se tako, na jednoj od svojih bezbrojnih skitnji, morao skloniti od ljetne oluje u selo Gaćilezi. No, nije imao sreće. Prije nego je stigao do sela, kiša ga dobro opere i rashladi, tako da je u selo stigao mokar kao mali miš.

Oluja je iznenadila i Gaćiležane. Baš su bili počeli peći vola, kad oblak sasu obilatu kišu na njihovu vatru i ugasi ju prije nego su koju žeravku ili plamićak uspjeli spasiti u Perunovu hramu za čuvanje vatre.

Ostavši tako bez vatre, jako se uplaše i stadoše kukati i naricati.

Ta kako i ne bi !

O vatri im je ovisio život, a nisu ju znali upaliti.

Vilek ih je zatekao baš u toj njihovoj kuknjavi.

Kod sebe je imao onu svoju spravicu za paljenje vatre, pa donese suhe slame i suhih drva iz obližnjih štala i kuća, izvadi kresivo i gubu i... začas je na onim mokrim ugarcima pored ražnja planula vesela nova vatrica.

Vidjevši to, Gaćiležani se razbjegnu i sa pristojne udaljenosti stadoše motriti što to Vilek radi. A on je, kad se vatra razgorjela, stao sušiti sebe i svoju odjeću. Po tome Gaćiležani shvate da on nije, ni Perun, ni nekakav vilenjak ili demon, nego običan, živi čovjek. Ali kako su vidjeli da je taj kadar zapaliti vatru, strah, ih nikako nije mogao minuti, pa mu se nisu usudili približiti, nego su tamo u svojim zaklonima razgovarali nagađajući tko bi to mogao biti.

Napredniji ljudi odmah su utvrdili kako se po njegovoj tehnologiji vidi da je to neki Zapadnjak, koji je, ko zna kako, zalutao na njihovo, Slavensko područje.

-Možda je to neki njihov novi Einstein - govorili su.

-Pa pogledajte samo kako je genijalno riješio problem paljenja vatre!-

-Čisti genije, nema što. Najvjerojatnije, fizičar.-
(O filozofima, Stari Slaveni nisu imali nimalo povoljan sud)

No i bez obzira na takvo mišljenje i divljenje, nisu mu se usuđivali prići, pa svog seoskog učitelja, Uču, koji je bio pismen i kotirao kao učen čovjek, akademik, te koji je razumio i ponešto od stranih jezika, nagovore da stupi u kontakt s njim.
I učitelja je bilo strah, ali kako je morao sačuvati glas i status intelektualca, pristane da ode do Vileka.

Stigavši do njega, stade mu najrazličitijim gestama i kreveljenjem objašnjavati što bi želio reći.

Vilek ga je šutke gledao i čudio se. A kad mu je već bilo dosta tog kreveljenja, na savršeno čistom, Staroslavenskom jeziku zapita Uču:

-Ta što ti je, pobogu brate?

-Jesi li zanijemio ili pobenavio pa ne znaš gostu reći niti to da je dobrodošao u selo, kako je red i običaj u svih nas, nego se tu kreveljiš i bekeljiš?

Sad je Učo zinuo, "zašutio" i neko vrijeme u čuđenju promatrao "gosta", a onda rezignirano i razočarano odmahne rukom i vrati se znatiželjnim, ali opreznim Gaćiležanima.

Oni ga odmah napadnu svojim nagađanjima:

-Neki glasoviti fizičar...a?
Ni govora, svadljivo će drugi.

-Tehnologija paljenja vatre spada u kemiju.-

-Svejedno, fizika ili kemija, ili šta ti ja znam što - žestio se treći - taj je stranac čisti genije.

-Ma hajdete, braćo, što vam je?- odgovori im Učo - To je nekakav luđak.

-Kakav luđak!?-

U čudu će seljani.

-Kako znaš da je luđak?

-Ama, otrijeznite se ljudi.- Opet će im Učo.

-Nije to nikakav Zapadnjak, nego naš čovjek. Malo prije, govorio mi je, tim istim jezikom kojim mi i vi sada govorite.

-Ah, šteta - razočaraju se Gaćiležani - mi smo se već bili ponadali da nas je to posjetio neki svjetski genijalac i da će nam održati neko zanimljivo predavanje o crnim jamama u svemiru, Teoriji kaosa ili... tako nešto...-

-E...baš nemamo sreće... - zaključi jedan od njih. Svi se slože s tim i hrabro se vrate pečenju vola.

Prema Vileku su bili veoma milosrdni, jer Slaveni odvajkada žale ljude koje zadesi nesreća poput Vilekove. Ljubazno su razgovarali s njim, tješili ga, govoreći mu da će sigurno ozdraviti, i raspitivali se odakle je. Čuvši da je iz Čučuperina, neki od prisutnih odmah potvrde kako su čuli da je u Čučuperinama zaista živio neki...hm, hm... nesretnik koji je izmišljao svakakve stvari i da je, jadan vrlo loše završio.

Kad je vol bio pečen, Vileka su lijepo nahranili, napojili ga, dali mu nešto popudbine i sa samilošću i iskrenim sažaljenjem ispratili iz svog sela.

Toliko o općeslavenskom ili panslavenskom otporu kreativnoj djelatnosti.

[/b][b][b][/b]