TIME
EVROPA

ZLOČINI HRVATSKE

HRVATI ISKORISTILI AMERIČKI NAČIN IZJEDNAČENJA
TERENA DA BI ISTJERALI SRPSKU MANJINU

     

... ono što je stajalo iza američke politike podrške Hrvatskoj je da izjednači igralište kojim su vojno dominirali Srbi sa svojim zalihama oružja. Ali, neposredan rezultat je bio etničko čišćenje širokih razmjera koje je počinila hrvatska vojska u područjima uzetim silom, naročito u Krajini. "Granatirali su civile da bi uništili volju Srba za borbu", prisjeća se kanadski pukovnik Andrej Lesli, šef štaba UN-a smještenog u krajiškom gradu Kninu kada je Hrvatska započela avgustovski napad. "Znali su da nema vojnika u nijednom od ovih gradova." Pa ipak, više od 2.000 granata palo je samo na Knin tokom prvog dana. "Za 24 časa", kaže Lesli, "Knin je pao sa 35.000 stanovnika na 500 živih i 500 mrtvih. Potom su potpuno opljačkali grad", dok je većina stanovništva u strahu pobjegla.

Hrvatski zvaničnici, iako priznaju uništavanje širom Krajine, pripisuju to Hrvatima izbjeglicama koji su bili bijesni kada su se vratili i našli svoje kuće uništene od strane Srba. Oni koji su bili svjedoci ovom haranju, kažu da su to bili ljudi u uniformama, a ne civili.

"Ponašanje hrvatskih vojnika je bilo užasno", kaže Lesli. "To mora da je bila vladina politika."

Kao posljedica vojne akcije, nekih 170.000 Srba pobjeglo je iz Krajine te sedmice u najvećem etničkom čišćenju otkako su ratovi na Balkanu počeli 1991. Danas ne više od 7.000 Srba, uglavnom starijih žive u Krajini. Mnogi se kriju. "Tražimo životinje ili tragove stopala u snijegu" kaže Soren Fisk, radnik Crvenog krsta iz Danske. "Ne izlaze iz svojih popaljenih domova. Ne kupaju se. Ne čiste kuće. NJihove porodice su pobjegle. Samo sjede i čekaju da umru."

 
11. mart 1996. godine    

Džejms Džekson

Izvor: http://www.krajinaforce.com/

"Oluja", hrvatsko etnicko ciscenje Krajine

U ČETIRI dana „Oluje“ uništeno je oko:
 - 25.000 kuća
 - 13.000 privrednih objekata
 - 182 zadružna doma
 - 56 zdravstvenih stanica
 - 78 crkava
 - 29 muzeja
 - 181 groblje
 - 352 trgovine
 - 96 trafo-stanica
 - svi srpski industrijski pogoni
 - 920 spomenika
 - 211 ugostiteljskih objekata
 - 410 zanatskih radnji.
 
 - u Krajini je prije „Oluje“ živjelo 450.000 Srba.
 - 1991-1995. ukupno je ubijeno 6.765 Srba.
 - nestalo je 2.670 Krajišnika.
 Upoređenje popisa iz 1991. i 2001. godine pokazuje da u Hrvatskoj nedostaje više od pola miliona Srba.
 
- Srbi su u Hrvatskoj ostali bez 50.000 stanova. Veliki broj oduzetih srpskih stanova hrvatske vlasti poklonile su svojim „braniteljima“.
 
- U Hrvatskoj je procesuirano 4.500 Srba za navodna najteža djela ratnog zločina, sa ciljem da se zastraše povratnici.
 
- Hrvatska državna agencija je na prevaru otkupila više od 100 srpskih kuća za koje bivši vlasnici nisu dobili ni dinara.


Četvrtog avgusta 1995. godine hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Armije BiH, izvršile su agresiju na Srpsku oblast Krajina (sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), u sastavu Republike Srpske Krajine. Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (sektori Jug i Sjever) i da su delegacije RSK, dan prije u Ženevi na sastanku sa hrvatskom delegacijom, pred predstavnicima UN-a i u Beogradu pred predstavnikom SAD, kao vodećom članicom NATO-a, prihvatile prijedlog međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju u Hrvatsku i zauzvrat dobile čvrste garancije da napada neće biti.

Protiv krajiških Srba (oko 220.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika) krenulo je oko 200.000 vojnika iz Hrvatske i HVO-a. Ako se tome dodaju muslimanske i NATO snage, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje 7:1 u korist agresora.


I dok je cijela Krajina bila izložena dotad neviđenoj artiljerijskoj vatri i dok su hrvatski vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko, Vrhovni komadant hrvatske vojske i Predsjednik Hrvatske FRANJO TUĐMAN, preko radija i TV-a, “u ime demokratske vlasti Hrvatske” pozivao je Srbe “da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast”.
Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine (SVK). Narod zapadne Krajine, poučen “istorijskim iskustvom”, kreće u dotad najveću srpsku “seobu” (preko 200.000 ljudi), na istok braći po vjeri i naciji.

Hrvatski vojnici (a za njima nisu zaostajali ni muslimanski) nad Srbima sa kojima su došli u kontakt, upotrebljavali su već toliko puta isprobane metode likvidacija (klanja, spaljivanja, metak u potiljak, bacanje u jame...) ali i neke nove metode (zamrzavanje i spaljivanje hemikalijama).

I kad je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une duboko u teritoriju Republike Srpske. Na putevima kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone ostajali su leševi ubijenih artiljerijskim granatama, avionskim bombama, snajperskim
hicima, noževima...

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.943 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije, od čega 1.199 civila, a među njima 523 žene i 12 djece.
Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je zarobljavanje, od kojih se 15-ak još nalazi u hrvatskim zatvorima, osuđenih za djela ratnog zločina.
Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.

Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili
pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički,
spomenici.
Iako je bilo očigledno da je hrvatska vlast preduzela ovu agresiju zbog optiranja teritorije bez srpske većine koja je na njemu živjela, Savjet bezbjednosti, osim “snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera” (R 1009/95), nije donio, ni ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora.

Predsjednik RH FRANJO TUĐMAN je mogao da, bez bojazni od bilo kakvih posljedica, već 06. avgusta na kninskoj tvrđavi, u pobjedničkom zanosu, uzvikuje da su “Srbi dobrovoljno napustili Krajinu” (samoprognali se!) i da u hrvatskom Saboru 15. januara 1996. godine konstatuje “uspješnim izvođenjem akcije ‘Oluja’ za svagda je riješen glavni unutrašnji problem hrvatske države”.

Najveći paradoks ove agresije, kao uostalom i onih koje su joj prethodile (“Miljevački plato”, “Maslenica”, “Medački džep” i “Bljesak”) nalazi se u činjenici što je agresor bila članica UN-a a Krajina zona pod zaštitom iste organizacije i što su neke druge članice te organizacije odobrile i učestvovale u samoj agresiji.

Devet godina poslije, BIL KLINTON, tadašnji predsjendik SAD i najmoćnije sile na svijetu, u svojim memoarima “Moj život”, ističe da je “navijao za Hrvate” u vrijeme “Oluje”, u čemu ga je podržao jedino tadašnji njemački kancelar HELMUT KOL. Klinton, je zapravo, priznao ono što smo mi krajiški Srbi od početka znali I dobro osjetili na svojoj koži i što nas je koštalo nezapamćenog egzodusa, najvećeg poslije Drugog svjetskog rata.

A gdje smo mi krajiški Srbi danas jedanaest godina poslije izgona?

- I dalje smo (uglavnom) prognanici, beskućnici, apatridi i iseljenici, opterećeni epitetima agresora i ratnih zločinaca.

- I dalje postavljamo ista pitanja: kako možemo biti agresori u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod i kako možemo biti zločinci kada su nas preko 1% pobili, preko 2/3 prognali i uništili nam svu privatnu imovinu i sve istorijske, kulturne i duhovne spomenike.

- I dalje se želimo vratiti u svoj zavičaj, na svoja imanja i u svoje stanove.

- I dalje želimo sakupiti kosti pobijenih rođaka i sahraniti ih po našim pravoslavnim običajima.

- I dalje nas hapse na osnovu izmisljenih optuznica i tajnih potjernica i spiskova, i dalje nas osudjuju u namjestenim procesima. Tri stotine hiljada prognanika iz zavicaja svojih djedova svakog momenta moze da ocekuje da bude sudski proganjano i optuzeno za navodne ratne zlocine od drzave koja nam je otela kuce, vjekovnu imovinu i poubijala desetine hiljada ljudi.

- I dalje im smetamo …


Zelimo da se vratimo na ognjista ali želimo da naš povratak bude dostojan čovjeka na početku trećeg milenijuma.
Svjesni smo da Hrvatska i dalje onemogućava ili otežava naš povratak preko velikog broja diskriminirajućih zakona, na osnovu kojih nam je i oduzela mnoga ekonomska, građanska i politička prava i da dobrovoljno niti želi niti hoće da ponovo naruši etničkim čišćenjem stečenu i dugo očekivanu “demografsku ravnotežu”.
Znamo i da relevantni faktori iz međunarodne zajednice za sve to znaju i da skoro ništa ne preduzimaju preduzimaju da se velika istorijska i ljudska nepravda prema krajiškim Srbima, kojoj su i sami uveliko kumovali, koliko toliko ispravi.

Ipak Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je hrvatske generale (ANTU GOTOVINU, IVANA ČERMAKA i MLADENA MARKAČA) “da su tokom i nakon operacije ‘Oluja’ sa drugima, uključujući i predsjednika FRANJU TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo da se vrate i ponovo nastane u svojim domovima”.
Kada ovakve optužbe budu verifikovane i presudom Haškog tribunala, a vjerujemo da će se i to desiti jednog dana, mi krajiški Srbi, kao konstitutivan narod u Hrvatskoj do 1990. godine, imaćemo puno pravo makar na široku autonomiju po evropskim standardima.
Hrvatska je postala i kandidat za člana Evropske unije. To je nama krajiškim Srbima, vjerovatno, posljednja šansa da, pameću i mudrošću, a ne puškama i tenkovima, povratimo sve ono što nam je silom oduzeto. Zbog toga i ne smijemo dozvoliti da Hrvatska, bez pravičnog rješenja “srpskog pitanja”, i postane dio Evrope.

Izvor: http://www.krajinaforce.com/

Hronika Republike Srpske Krajine

1990. godina

7. januar: trojica maloletnika provalila u pravoslavni hram presvete Bogorodice u Šibeniku, uzeli zastavu Srpske pravoslavne crkve i zapalili je.
15. januar: Sekretarijat za pravosuđe i upravu Socijalističke Republike Hrvatske odobrio je upis SKD Zora u registar društvenih organizacija.
30. januar: u Donjem Lapcu održan skup o političkom organizovanju srpskog naroda. Skupom rukovodio akademik Srpske akademije nauka i umetnosti dr Jovan Rašković, neuropsihijatar. Zaključeno je da se osnuje politička stranka koja će biti povezana sa sličnom strankom u Srbiji.
2. februar: u Kninu održan miting Za Jugoslaviju.
11. februar: u Vojniću održana Osnivačka skupština Jugoslavenske samostalne demokratske stranke (JSDS). Za predsednika izabran mr Mile Dakić, za potpredsednike Milan Vujnović i Mirko Zorić a za generalnog sekretara Vukašin Zorić.
15. februar: u Karlovcu održan skup Srba. Pre i posle skupa, došlo do fizičkih sukoba u Cerovcu i Slunjskim Brdima.
17. februar: u Kninu održana Osnivačka skupština Srpske demokratske stranke (SDS). Za predsednika izabran Jovan Rašković.
18. februar: u Zagrebu osnovan ogranak JSDS-a.
24. februar: u Zagrebu predsednik Hrvatske demokratske zajednice dr Franjo Tuđman, general JNA u penziji, rekao: Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda.
26. februar: u Srbu osnovan mesni odbor SDS-a.
4. mart: na Petrovoj gori održan miting srpskog naroda.
7. mart: u Rijeci održana osnivačka skupština Narodne radikalne stranke, kao ogranka te beogradske stranke, čiji je predsednik ugledni advokat Veljko Guberina.
9. mart: u Zagrebu Jovan Rašković predstavio Srpsku demokratsku stranku. Formiran zagrebački odbor ove stranke.
17. mart: u Topuskom osnovano Srpsko kulturno društvo Sava Mrkalj (SKD Sava Mrkalj). Za predsednika izabran Mile Bosnić. Dogovoreno je da se pokrenu novine Srpski glas.
24. mart: u Glini osnovan opštinski odbor SDS-a.
25. mart: u Iloku na srpskom groblju oštećeno 17 spomenika.
31. mart: u Splitu, na zidovima pravoslavnog hrama, ispisane parole: Pravoslavni, gubite se i Kurvini sinovi.
10. april: u Kninu prihvaćena Odluka o zaključivanju dogovora o udruživanju opština dalmatinskog područja i osnivanju koordinacionog tela. Bio je to početak srpskog samoorganizovanja.
20. april: u Kninu održan predizborni miting komunista i socijalista.
22. april: prvi krug višestranačkih izbora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Najveći broj glasova dobila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
SDS pobedila u Kninu (83% glasova), Gračacu i Donjem Lapcu i dobila pet poslaničkih mesta u Saboru Hrvatske. Bili su to Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac.
Na listi Saveza komunista Hrvatske  Stranke demokratskih promjena (SKHSDP) koji su postali članovi Sabora bilo je i 24 Srbina. 
6. maj: održan drugi krug višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Pobedio HDZ, na čelu s Franjom Tuđmanom, osvojivši 41,5 odsto glasova.
18. maj: u Benkovcu napadnut Miroslav Mlinar, predsednik mesnog odbora SDS-a. Nakon ovog događaja, rukovodstvo SDS-a zamrznulo odnose sa Saborom Hrvatske.
6. jun: Skupština opštine (SO) Knin preporučila formiranje zajednice opština sjeverne Dalmacije i Like.
10. jun: u Vukovaru osnovan opštinski odbor SDS-a.
27. jun: u Kninu formirana Zajednica opština sjeverne Dalmacije i Like. Činilie su je opštine Knin, Obrovac, Benkovac, Donji Lapac, Gračac i Titova Korenica.
1. jul: na dalmatinskom Kosovu, kod crkve Lazarice, proglašena Zajednica opština sjeverne Dalmacije i Like.
3. jul: radnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Knin obavestili savezni i republički SUP da ne prihvataju ponuđene nove (stare) simbole, tj. šahovnicu.
Privremeno predsedništvo Zajednice opština sjeverne Dalmacije i Like uputilo poziv svim opštinama s većinskim srpskim stanovništvom da se priključe ovoj zajednici.
5. jul: u Knin stigli predstavnici SUP-a Šibenik da ubede miliciju da prihvati nove hrvatske simbole. Narod i radnici SUP-a Knin, koje predvodi Milan Martić, na mitingu daju podršku svojoj miliciji. Odlučeno je da se odbace svi pritisci da se u Knin uvedu novi hrvatski simboli.
14. jul: počeli Dani srpske kulture u Kninskoj krajini, koji su trajali do 28. jula.
25. jul: u Srbu Veliki srpski sabor. Usvojene Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća.
Sabor Hrvatske odlučio da šahovnica bude državni simbol Republike Hrvatske.
27. jul: u Okučanima formiran opštinski odbor SDS-a.
8. avgust: Skupština Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) usvojila amandmane na Ustav, po kojima je u državi uveden višestranački sistem.
10. avgust: u Vinkovcima zapaljena knjižara, vlasništvo jedne Srpkinje.
13. avgust: predsednik Predsedništva SFRJ Borisav Jović primio delegaciju Srba iz Knina.
16. avgust: Srpsko nacionalno vijeće odlučilo da se raspiše plebiscit o autonomiji i da se održi 19. avgusta.
17. avgust: Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske poslao policajce u više srpskih opština severne Dalmacije i Like da oduzmu oružje rezervnog sastava milicije i onemoguće pripreme i sprovođenje prvog srpskog plebiscita. Srbi odgovorili podizanjem barikada na prilaznim putevima.
Pre podne predsednik SO Knin Milan Babić, zubar iz Knina, proglasio ratno stanje zbog učestalih hrvatskih napada na srpski narod i zavođenja državnog terora a uveče negirao da je to uradio.
19-20. avgust: održan srpski plebiscit o autonomiji: za 756.549, protiv" 172 i 60 nevažećih listića.
20/21. avgust: u Drnišu planirano rasturanje srpskih barikada oko Knina ali je većina milicionera odbilo izvršenja zadatka.
20. avgust: MUP Hrvatske dao otkaze kninskim milicionerima Milanu Martiću, Mirku Čeniću i Nikoli Amanoviću.
U Donjem Lapcu razgovarali Josip Boljkovac, ministar policije Hrvatske i Milan Babić.
27. septembar: zbog pokušaja da se premesti naoružanje teritorijalne odbrane (TO) iz milicijskih stanica na Baniji, počeli srpski nemiri. Specijalne jedinice MUP-a Hrvatske uhapsile više od 300 Srba. Srbi iz Petrinje sklanjaju se u kasarnu JNA. Ovakvo stanje traje do 30. septembra.
30. septembar: Srpsko nacionalno vijeće, na osnovu plebiscita, proglasilo srpsku autonomiju.
U Zagrebu formirana Radna grupa Sabora Republike Hrvatske za izradu projekta kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj. U sastav su izabrani takozvani predstavnici urbanih Srba Simo Rajić, dr Drago Roksandić, dr Jovo Bamburač, Đuro Zatezalo, Đorđe Pribićević, Miroslav Tuđman i drugi.
3. oktobar: blokirani svi putevi prema Kninu.
22. oktobar: u manastiru Krupa kod Obrovca sastali se predstavnici teritorijalne odbrane Obrovca, Knina, Benkovca, Donjeg Lapca, Gračaca i SDS-a.
21. decembar: Srpsko nacionalno vijeće i Privremeno predsjedništvo Zajednice opština sjeverne Dalmacije i Like proglasili Srpsku autonomnu oblast Krajinu i usvojili Statut SAO Krajine.
22. decembar: Sabor usvojio Ustav kojim je srpski narod u Hrvatskoj stavljen u poziciju nacionalne manjine.
26. decembar: Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajina usvojile skupštine opština Knin, Donji Lapac, Gračac, Obrovac, Benkovac, Korenica i Vojnić.
Skupština Slovenije proglasila samostalnost Slovenije.

 
1991. godina


4. januar: Izvršno vijeće SAO Krajine formiralo Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) Krajine. Za sekretara imenovan Milan Martić.
U Zagrebu osnovano Vijeće za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske.
7. januar: u Šidskim Banovcima formirano Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srem.
8. januar: predsednik SAO Krajine Milan Babić obavestio Sabor Hrvatske i vladu da predstavnici krajinskih opština neće dolaziti u Zagreb.
9. januar: Predsedništvo SFRJ naredilo rasformiranje svih paravojnih formacija u Jugoslaviji. Hrvatska i Slovenija odbile da sprovedu ovu odluku.
10. januar: Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine podržali naredbu Predsedništva SFRJ da se razoružaju sve paravojne formacije.
12. januar: Izvršno vijeće i Predsjedništvo SO Obrovac zatražili zaštitu JNA zbog hapšenja petorice građana srpske nacionalnosti u Karinu.
Počela koncentracija hrvatske policije na granicama SAO Krajine. Na nekoliko mesta došlo do otvaranja puščane vatre izmeću hrvatske policije i srpskih seoskih straža.
17. januar: MUP Hrvatske naredio da svi policajci moraju da potpišu izjavu ako žele da dobiju platu. To je bio način da se Srbi policajci masovno otpuste s posla.
U Šibeniku uhapšena ekipa Radio-televizije Beograd (Krste Bijelić, Tefik Zujović i Damjan Popadić). Uhapšeni i advokati Radomir Kužet, Milan Dupor i Savo Štrbac.
21. januar: u nekoliko kordunaških sela organizovan referendum za izdvajanje iz opština Karlovac i Duga Resa.
Stanovnici Okučana se, posle referenduma, izdvojili iz opštine Nova Gradiška i pripojili opštini Pakrac.
22. januar: Organi bezbednosti JNA uhapsili Đuru Dečaka zbog ilegalnog uvoza oružja u Hrvatsku.
23. januar: Savezni sekretarijat za narodnu odbranu (SSNO) saopštio da će JNA razoružati sve paravojne formacije ako to odmah ne učine vlasti u Hrvatskoj.
Predsednik Srbije Slobodan Milošević u Beogradu razgovarao s predsednikom i potpredsednikom Srpskog nacionalnog vijeća, Milanom Babićem i Milom Dakićem.
24. januar: vojne vlasti u Hrvatskoj uhapsile više lica osumnjičenih da su naoružavali paravojne formacije.
Predsednik Hrvatske Franjo Tuđman na sednici vlade izjavio da će Sabor suspendovati sve savezne propise.
25. januar: Predsedništvo SFRJ naredilo demobilizaciju rezervnog sastava milicije u Hrvatskoj.
Na beogradskoj televiziji emitovan film o ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku, koji je organizovao Martin Špegelj, ministar odbrane Republike Hrvatske.
U Beogradu razgovarale delegacije Srbije i Hrvatske, koje su predvodili Milošević i Tuđman.
Srpsko nacionalno vijeće Slavonije, Baranje i zapadnog Srema uputilo zahtev Slobodanu Miloševiću da svi Srbi ostanu u jednoj državi.
Sobranje Makedonije usvojilo Deklaraciju o nezavisnosti Republike Makedonije.
26. januar: u Borovu Naselju pronađen ubijen Zvonko Ostojić, krunski svedok iz filma o uvozu oružja u Hrvatsku.
Ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Josip Boljkovac izjavio: Mi ćemo upotrijebiti sva sredstva i oružje i Srbi više nikada u Hrvatskoj neće biti ono što su bili dok bude nas.
28. januar: Martin Špegelj izjavio da Hrvatska neće sprovesti Odluku Predsedništva SFRJ od 9. januara o rasformiranju paravojnih formacija.
31. januar: Vojni sud u Zagrebu izdao nalog za privođenje Martina Špegelja zbog ilegalnog uvoza oružja.
U Splitu najavljeno formiranje ustaške mladeži.
1. februar: jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti iz Dalmacije, Like, s Korduna, Banije i iz Slavonije povuklo se iz Sabora Hrvatske.
Predsednik Predsedništva SFRJ Borisav Jović telegramom obavestio Franju Tuđmana da će se u sprovođenju Naredbe Predsedništva Jugoslavije ići do kraja.
2. februar: u Kninu održan protestni miting zbog ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.
3. februar: u Gospiću održan protestni miting zbog ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.
U opštini Vrginmost organizovan referendum o priključenju SAO Krajini.
4. februar: u Karlovcu srpski stanovi obeleženi krstićima.
5. februar: Franjo Tuđman odgovorio na telegram Borisava Jovića, istakavši da Martin Špegelj može odgovarati samo hrvatskoj vladi.
8. februar: u Beogradu zasedalo Predsedništvo Jugoslavije. Predstavnik Hrvatske nije došao, a predstavnik Slovenije napustio sednicu.
12. februar: MUP Hrvatske pokušao da uspostavi policijsku stanicu na Plitvicama, ali je to sprečeno.
15. februar: hrvatski policajci okupirali Plitvice. Sekretar SUP Krajine Milan Martić zatražio da odmah napuste područje Korenice. Kada je to isto zatražilo Predsedništvo Jugoslavije, policija se povukla.
16. februar: u Donjem Lapcu usvojena Deklaracija o položaju i pravima srpskog naroda u Hrvatskoj.
17. februar: u Karlovcu sprečeno održavanje srpskog protestnog mitinga.
18. februar: u Karlovcu uhapšeni aktivisti SDS-a Momir Lazić i Nikola Vučinić.
19. februar: u Kninu održan srpski miting.
21. februar: Sabor Hrvatske usvojio Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SFR Jugoslavije i doneo odluku da u Hrvatskoj savezni zakoni ne važe, s obrazloženjem da nisu u skladu s Ustavom Hrvatske.
25. februar: Milan Babić govorio pred Komisijom za ljudska prava Ujedinjenih nacija (UN) u Ženevi.
26. februar: Srpsko nacionalno vijeće Slavonije, Baranje i zapadnog Srema usvojilo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda.
Vojni tužilac JNA podigao optužnicu protiv ministra odbrane Hrvatske Martina Špegelja za krivično delo oružane pobune.
28. februar: Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine usvojili Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine, koja ostaje u Jugoslaviji.
Jovan Rašković preselio se u Beograd.
Na sednici SO Knin odlučeno da se prekine s uplaćivanjem osnovnog poreza na promet Republici Hrvatskoj.
U Plaškom održan zbor Srba. Odlučeno da se mesna zajednica Plaški izdvoji iz opštine Ogulin i priključi SAO Krajini.
1. mart: predstavnici Srpskog nacionalnog vijeća Slavonije, Baranje i zapadnog Srema na konferenciji u Novom Sadu obelodanili Deklaraciju o proglašenju SAO Krajine Slavonije, Baranje i zapadnog Srema.
2. mart: sukob hrvatske policije i srpskog naroda u Pakracu. Zbog ovog nasilja, održane brojne demonstracije u srpskim opštinama, a posebno u Pakracu i Dvoru na Uni. Istoga dana u Pakrac ušle i jedinice JNA, a intervenisalo je i Predsedništvo Jugoslavije. Hrvatski policajci se povukli, ali ostavili pustoš u zgradi SO Pakrac i u vladičanskom dvoru. Po nekim tvrdnjama, ovo je početak hrvatsko-srpskog rata.
3. mart: u hrvatskom selu Kijevo kod Knina hrvatski civili napali automobil u kojem su bili predsjednik Izvršnog vijeća SO Knin Veljko Popović i predsednik Vijeća udruženog rada Nebojša Mandinić.
U Karlovcu održan protestni skup srpskih intelektualaca s Banije, Korduna, iz Gorskog kotara i Bele krajine.
4. mart: u Pakracu boravili članovi Predsedništva SFRJ Stipe Mesić, Nenad Bućin i Bogić Bogićević, savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Josip Boljkovac i načelnik Štaba 5. vojne oblasti general-potpukovnik Simeon Praščević.
5. mart: policija SAO Krajine uklonila barikade koje su postavili Hrvati sela Kijeva.
Hrvatski specijalci zaposeli most na Savi kod Jasenovca.
6. mart: u Zagrebu Franjo Tuđman najavio formiranje Zbora narodne zaštite.
Predsednik hrvatske vlade Josip Manolić uputio protestnu notu predsedniku vlade Srbije u kojoj se odbacuju stavovi vlade Srbije o događajima u Pakracu.
Uspostavljena direktna autobuska linija Janjevo-Zagreb.
Predsednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga dostavio službeni zahtev Saboru Hrvatske da se posmrtni ostaci poglavnika Ante Pavelića iz Madrida prenesu u Zagreb.
7. mart: u Daruvaru eksplozivom raznesen kiosk Politike.
Forum Srba Bele krajine, Gorskog kotara, Korduna, Banije, Pokuplja i Žumberka istakao da Vojna krajina nikada nije bila hrvatska zemlja.
U Splitu formirana stranka Nezavisna Država Hrvatska.
11. mart: patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle posetio Pakrac.
14. mart: Predsedništvo SFRJ, posle trodnevne rasprave, odbilo predlog Štaba vrhovne komande JNA o podizanju borbene gotovosti. Protiv su glasali Janez Drnovšek, Vasil Tupurkovski, Stjepan Mesić i Bogić Bogićević.
Srbi okupljeni kod zgrade SO Vrginmost tražili zabranu nošenja simbola šahovnice u ovoj opštini.
Delegacija SDS-a Slavonije, Baranje i zapadnog Srema pregovarala s Franjom Tuđmanom u Zagrebu.
15. mart: predsednik SO Sinj Jerko Vukas razgovarao u Kninu s Milanom Babićem.
16. mart: U Gračacu formirana nova stranka: Srpska demokratska stranka Krajine (SDS Krajine).
Član Predsedništva SFRJ Stipe Mesić izjavio: Ova zemlja mora biti savez suverenih država.
17. mart: prosvetni radnici SAO Krajine u Kninu zaključili da je zvanični jezik u SAO Krajini srpskohrvatski.
18. mart: SO Knin, na osnovu Rezolucije o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine, doneo Odluku o primjeni zakona i drugih propisa na području SAO Krajine. To je značilo da se u SAO Krajini primenjuju zakoni i propisi savezne države i SAO Krajine. Na tom zasedanju donesena i Odluka o odvajanju od Republike Hrvatske.
Na vanrednoj sednici SO Knin Milan Babić izjavio da će SAO Krajina priznati Republiku Hrvatsku ako Hrvatska prizna SAO Krajinu.
19. mart: sve opštine SAO Krajine potvrdile Rezoluciju o razdruživanju s Republikom Hrvatskom.
21. mart: Milan Babić rekao da će Srbi Krajine ići svojim putem.
26. mart: Evropska zajednica objavila deklaraciju u kojoj je rečeno da ujedinjena i demokratska Jugoslavija ima najbolje šanse da se integriše u Evropu.
U Zagrebu američki parlamentarci, koji su došli u organizaciji Helsinške komisije za ljudska prava, razgovarali s predstavnicima Srba iz Hrvatske.
U Zagrebu završena istraga protiv Željka Ražnatovića Arkana, Dušana Bandića, Zorana Stefanovića i Dušana Carića, koje je optužnica teretila za pripremanje oružane pobune u Hrvatskoj.
28. mart: u Splitu održan prvi od šest najavljenih sastanaka predsednika jugoslovenskih republika.
29. mart: SO Knin pozvala u Knin predsednika Srbije Slobodana Miloševića.
31. mart: specijalci MUP-a Hrvatske napali srpske položaje na Plitvicama. Na srpskoj strani stradao je Rajko Vukadinović a na hrvatskoj policajac Josip Jović. Po mnogim tumačenjima, bio je to početak hrvatsko-srpskog rata.
U Borovu Selu prihvaćena odluka o prisajedinjenju Slavonije, Baranje i zapadnog Srema Srbiji.
1. april: Izvršno vijeće SAO Krajine donelo odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Srbiji i o raspisivanju referenduma.
6. april: specijalci MUP-a Hrvatske ponovili napad na srpski Pakrac.
12. april: Izvršno vijeće SAO Krajine raspisalo referendum srpskog naroda za prisajedinjenje Srbiji, datum održavanja: 12. maj.
16. april: u Karađorđevu se sastali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
30. april: u Kninu održana konstitutivna sednica Skupštine SAO Krajine. Za predsednika izabran poslanik iz Gline Velibor Matijašević
2 maj: Srbi Borova Sela odbili napad pripadnika MUP-a Hrvatske. Tom prilikom poginulo 13 hrvatskih specijalaca.
Ubijen komandir hrvatske policijske stanice u Polači kod Benkovca.
3. maj: Hrvatske vlasti u Zadru dopustile uništile oko 350 srpskih kuća i lokala, takozvana kristalna noć.
5. maj: Franjo Tuđman u Trogiru pozvao hrvatski narod na pobunu protiv JNA.
6. maj: HDZ organizovao demonstracije protiv JNA u Splitu.
HDZ počeo da prikuplja potpise za uskraćivanje boravka članovima SDS-a u Šibeniku: Jovanu Raškoviću, Branku Popoviću i Marku Dobrijeviću.
U Tvornici elektroda i ferolegura u Šibeniku zatraženo da radnici srpske nacionalnosti potpišu dokumenat o lojalnosti Hrvatskoj.
9. maj: Predsedništvo SFRJ donelo Odluku o postavljanju jedinica JNA između teritorije s većinskim srpskim stanovništvom i ostalih delova Hrvatske.
12. maj: organizovan referendum u Krajini o prisajedinjenju Srbiji.
19. maj: u Hrvatskoj održan referendum o otcepljenju Hrvatske od Jugoslavije.
28. maj: na stadionu Nogometnog kluba Zagreb izvršena smotra Zbora narodne garde Hrvatske.
29. maj: Skupština SAO Krajine izabrala prvu vladu, predsednik Milan Babić, ministar unutrašnjih poslova Milan Martić; proglašen Statut SAO Krajine.
1. jun: zagrebački Vjesnik objavio da je slučaj Mlinar režirao Jovan Rašković i da je Mlinar dobrovoljno glumio žrtvu koju kolju.
17. jun: Hrvatska stranka prava usvojila Lipanjsku povelju u kojoj se traži obnova Nezavisne Države Hrvatske, čije su istočne granice linija Subotica  Zemun  Drina  Sandžak  Boka Kotorska.
21. jun: državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država Džejms Bejker na kraju posete SFRJ izjavio da Amerika podržava celovitu i demokratsku Jugoslaviju.
24. jun: u Banjaluci potpisan Dogovor o privrednoj, političkoj i kulturnoj saradnji SAO Krajine i Zajednice opština Bosanske krajine.
25. jun: Hrvatska i Slovenija proglasile državnu nezavisnost.
26. jun: specijalci MUP-a Hrvatske prodrli u Glinu. Srpske snage izvršile napad na policijsku stanicu.
Savezno izvršno veće objavilo Naredbu o zabrani uspostavljanja republičkih graničnih prelaza unutar teritorija SFRJ. Savezni SUP i JNA zaduženi za provođenje naredbe.
27. jun: jedinice TO Slovenije napale jedinice i kasarne JNA. Počeo kratkotrajan rat u kome je JNA pretrpela znatne gubitke.
Skupština SAO Krajine dopunila vladu Krajine na sednici u Bosanskom Grahovu. Milan Martić postavljen za ministra odbrane, što on nije prihvatio. To je početak svih potonjih nesporazuma između Martića i Babića.
U Bosanskom Grahovu održana zajednička sednica skupština SAO Krajine i Bosanske krajine. Usvojena deklaracija o ujedinjenju.
1. jul: Pod pritiskom Evropske zajednice, Predsedništvo SFRJ izabralo Stjepana Mesića za predsednika (on će na ovoj dužnosti biti do 5. decembra).
4. jul: hrvatske policijske snage ušle preko područja Vrginmosta u Topusko.
6. jul: hrvatske oružane snage napale srpsko stanovništvo u Staroj Tenji.
18. jul: Predsedništvo SFRJ donelo odluku o povlačenju JNA iz Slovenije.
22. jul: hrvatske oružane snage pokušale da okupiraju Plaški, ali su odbijene.
27. jul: srpske snage proterale snage MUP-a Hrvatske iz Gline.
1. avgust: Franjo Tuđman pozvao Hrvate da budu spremni na opšti rat.
Otpočele borbe u Dalju, Erdutu, Osijeku, Dardi, Vukovaru i Kruševu.
3. avgust: u Dalju hrvatske oružane snage izvršile zločin nad civilnim stanovništvom.
4. avgust: na Šarčevom raskršću kod Krnjaka ubijena trojica hrvatskih policajaca.
17. avgust: u Mirkovcima hrvatske oružane snage napale Srbe.
20. avgust: vlada SAO Krajine donela Odluku da se uspostavi jedinstven sistem Teritorijalne odbrane (TO) Krajine  Oružane snage Krajine, kao deo jedinstvenog sistema oružanih snaga SFRJ. Za komandanta TO, po funkciji, imenovan je Milan Babić, za zamenika Milan Martić a za prvog načelnika Štaba Ilija Đujić, general JNA u penziji.
21. avgust: tenkovske jedinice Kninskog korpusa JNA stigle u neposrednu blizinu Zadra. Iz Beograda naređeno obustavljanje daljeg napredovanja.
Jedinice Novosadskog korpusa JNA ušle u Beli Manastir.
22. avgust: u Grubišnom Polju, Pakracu i Daruvaru hrvatske oružane snage izvršile zločine nad Srbima.
Hrvatske oružane snage ušle u nekoliko sela opštine Caprag na Baniji i tom prilikom ubile 15 srpskih civila.
23. avgust: jedinice JNA i TO oslobodile selo Kijevo kod Knina (hrvatski  Alamo). Akciju je planirao potpukovnik Ratko Mladić a sproveo potpukovnik Slavko Lisica.
JNA i TO Slavonije i Baranje oslobodile Baranju i stigle do Osijeka.
1. septembar: Ratno vazduhoplovstvo JNA zaplenilo avion ugandske kompanije s tovarom oružja za Hrvatsku. Uhapšen organizator toga posla Anton Kikaš.
3. septembar: predstavnici 12 zemalja Evropske zajednice dogovorili se u Hagu da bivši ministar Velike Britanije lord Piter Karington bude koordinator mirovne konferencije o Jugoslaviji.
Vode se borbe oko Masleničkog mosta.
4. septembar: u Gospiću hrvatske oružane snage počinile zločin nad Srbima: ubijale, spaljivale, vešale na bandere.
5. septembar: papa Jovan Pavle II pozvao katolike da se mole za spas Hrvatske.
7. septembar: u Hagu počela Međunarodna konferencija o Jugoslaviji.
9. septembar: u Bosanskoj Otoci uhapšen Milan Martić. Hrvatska zahtevala njegovo izručenje, ali je Martić uz posredovanje JNA pušten i prebačen u Knin.
11. septembar: vođene borbe oko Skradina i Masleničkog mosta.
13. septembar: hrvatske oružane snage kod Karlovca zarobile generala JNA Milana Aksentijevića i grupu oficira.
15. septembar: kod Gospića poginuo Đorđe Božović Giška, komandant formacije Srpske dobrovoljačke garde.
21. septembar: na Koranskom mostu kod Karlovca hrvatska policija masakrirala 13 rezervista JNA.
25. septembar: Savet bezbednosti UN izglasao Rezoluciju 713, kojom je uveden embargo na isporuke oružja za područje Jugoslavije.
3. oktobar: Predsedništvo SFRJ proglasilo neposrednu ratnu opasnost.
4. oktobar: u Hagu saopšten dogovor da se problem Srba SAO Krajine rešava u Potkomitetu za nacionalne manjine.
Hrvatska artiljerija prvi put tukla Vojnić.
5. oktobar: vođene borbe u blizini Osijeka, Nove Gradiške, Siska, Pakraca i Dubrovnika.
S Korduna otišla Loznička brigada JNA.
8. oktobar: Sabor Hrvatske doneo Odluku o raskidu državotvorne veze s Jugoslavijom i proglasio državnu samostalnost Hrvatske.
Proglašena potpuna samostalnost Republike Slovenije. JNA dobila deset dana da se povuče.
13. oktobar: na Kordun došla Zaječarska brigada JNA.
16. oktobar: hrvatska vlada dala rok JNA da se povuče s njene teritorije do 10. novembra.
Predsednik Krajine Milan Babić potpisao Ukaz o proglašenju Zakona o osnivanju Privredne komore Krajine.
18. oktobar: u Hagu predložena deklaracija o Jugoslaviji, prema kojoj se republike SFRJ smatraju suverenim i međunarodno priznatim državama.
29. oktobar: ministri inostranih poslova Evropske zajednice odlučili da uvedu ekonomske sankcije Srbiji ako do 4. novembra ne prihvati predloge lorda Pitera Karingtona.
2. novembar: formirane tri kordunaške brigade (2. za Vojnić, 3. za Slunj, 4. za Vrginmost).
3. novembar: hrvatske snage proterale Srbe iz 18 sela u zapadnoj Slavoniji.
4. novembar: kasarna JNA Logorište u Karlovcu evakuisana uz gubitke: 26 mrtvih i 67 ranjenih vojnika.
5. novembar: u Hagu održan sastanak članova Konferencije o Jugoslaviji. Tom prilikom ponuđena je četvrta verzija dokumenta pod radnim nazivom Odredbe sporazuma za konvenciju o budućem ustrojstvu Jugoslavije, u kojoj se predviđalo da Jugoslavija bude zajednička država ravnopravnih republika od od onih republika koje žele da ostanu u njoj. Slobodan Milošević odbio da prihvati ponuđeni dokument s obrazloženjem da se ne može složiti sa ukidanjem Jugoslavije potezom pera.
8. novembar: ministri Evropske zajednice odlučili da Jugoslaviji uvedu sankcije.
9. novembar: Predsedništvo SFRJ uputilo zahtev Savetu bezbednosti o hitnom upućivanju mirovnih snaga u Jugoslaviju.
18. novembar: vlada Krajine proglasila odluku po kojoj se snage međunarodne zajednice mogu razmestiti samo na linije razgraničenja.
Posle višemesečnih borbi, jedinice JNA zauzele Vukovar.
21. novembar: američki ambasador Voren Zimerman pripisao JNA i Srbiji odgovornost za krizu u Jugoslaviji.
U Kninu Skupština SAO Krajine smenila predsednika Velibora Matijaševića i izabrala Milu Paspalja.
23. novembar: u Ženevi Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Veljko Kadijević dogovorili prekid rata i dali saglasnost na dokument poznat pod imenom Vensov plan.
27. novembar: Savet bezbednosti prihvatio rezoluciju 727 na osnovu zahteva vlade Jugoslavije o slanju mirovnih snaga u Jugoslaviju.
28. novembar: kod Cetingrada poginuo komandant 2. kordunaške brigade potpukovnik Tomislav Ranković, koji se zalagao za stvaranje autohtone krajinske vojske a protivio švercu i korupciji.
2. decembar: Savet ministara Evropske zajednice odlučio da ekonomske sankcije budu uvedene samo Srbiji i Crnoj Gori.
5. decembar: hrvatski Sabor opozvao Stjepana Mesića iz Predsedništva Jugoslavije. Mesić je tada rekao: Mislim da sam obavio zadatak. Jugoslavije više nema!
18. decembar: Ministarski savet Evropske zajednice usvojio Deklaraciju o kriterijumima za priznavanje novih država po principima garantovanje prava etničkim i nacionalnim grupama i manjinama u skladu sa obavezama propisanim u okviru Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji, poštovanje nepovredivosti svih granica, koje mogu biti menjane samo miroljubivim putem i zajedničkim dogovorom i Evropska zajednica neće priznati one entitete koji su nastali kao rezultat agresije.
19. decembar: Ustavotvorna skupština SAO Krajine u Kninu usvojila Ustav i proglasila Republiku Srpsku Krajinu (RSK). Prvi predsednik: Milan Babić.
Premijer SFRJ Ante Marković podneo ostavku.
23. decembar: Nemačka priznala Sloveniju i Hrvatsku.
26. decembar: hrvatske oružane snage iz pravca Karlovca krenule u ofanzivu prema Turnju i Kamenskom s ciljem da se probiju kroz Utinjsku dolinu do Vrginmosta i Vojnića. Borbe su vođene tri dana. Poginuo veliki broj hrvatskih vojnika.

Genocid u službi velikohrvatske ideje
VELIKA PODVALA - SRBI SU IZVOR RATA

Piše:
Akademik
Vasilije Đ. Krestić

Iz Hrvatske se, kao neki bauk, neprestano šire glasovi o težnji Srba za stvaranjem neke velike Srbije i o velikosrpskim hegemonističkim namerama. To je stalan pripev svih protiv srpskih istupa ne samo pred jugoslovenskom veći i svetskom javnošću. NJime se, s jedne strane, Srbi i Srbija žele prikazati kao agresori velikih teritorijalnih pretenzija, a s druge žele se prikriti sopstvena agresija i sopstveni teritorijalni apetiti na tuđe etničke, državne i istorijske teritorije.
Takva taktika, kada je reč o hrvatskoj politici, odavno je poznata. Ona je nasleđena od propale Austro-Ugarske, koja je utoliko više demonizovala i satanizovala srpske oslobodilačke i ujediniteljske namere ukoliko je imala većih apetita prema teritorijama na Balkanu i ukoliko je više zastupala nemačku politiku prodora na Istok. Po toj taktici, sve što je srpsko redovno je proglašavano za velikosrpsko s ciljem da se srpski interesi, koji su bili u sukobu sa austrougarskim, u korenu saseku i onemoguće. Sledeći tradiciju austrougarske protivsrpske politike, u kojoj su i sami učestvovali a neretko u njoj i prednjačili, političari velikohrvatskih ambicija svom žestinom i u svim istorijskim razdobljima, od Revolucije 1848. do naših dana, okomljivali su se na srpsku politiku redovno joj dodajući epitet velikosrpske politike. Udarajući po srpstvu i velikosrpstvu, u kojima su videli glavnu konkurenciju hrvatstvu i velikohrvatstvu, hrvatski političari nisu samo snivali o velikoj Hrvatskoj već su na njenom izgrađivanju radili uporno i dosledno, držeći se makijavelističkog principa da su za ostvarivanje tog cilja dozvoljena sva sredstva, čak i genocidno uništavanje Srba.

Stare ideje

Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po prostranstvu koji zauzima, hrvatski narod je ispoljavao velike imperijalne ambicije. O tome dovoljno govore nazivi kao što su: "alpinski Hrvati" (Slovenci), "pravoslavni Hrvati" (Srbi), i "neprijeporni Hrvati" ili "cvijet hrvatskog naroda" (muslimani), zatim "Turska Hrvatska", "Crvena Hrvatska", "Bijela Hrvatska" i "Karantanska Hrvatska", koji se odnose na delove Bosne, na Crnu Goru, Dalmaciju i Sloveniju. Ti nazivi pažljivo su negovani i tokom više stotina godina usađivali u svest hrvatskog čoveka s ciljem da mu razviju uverenje o veličini Hrvatske i brojnoj snazi Hrvata.

Iako je još 1866. godine I. I. Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati "na starim hartijama i na "virtualnim" teritorijalnim tražbinama", politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla biti drugačija nego velikohrvatska. Do kojih ambicija, gotovo paranoidnih, se išlo u teritorijalnim zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava, pokazuje primer pravaškog lista Hervatska. U članku Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa, u br. 6 iz 1871, piše: "Zemlje, što ih obuhvaća deržavno pravo Hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincialnih imenih, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia - ter ove ukupno jesu jednim pravim imenom: Deržava Hervatska. Ove zemlje prostrane su preko 4000 četvornih miljah, a stanovnici im broje do 8 milionah dušah."

Zadojena mladež

Stanovište Hervatske nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara, nije bilo stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodan ishod duboko usađenog i široko rasprostranjenog uverenja. Eugen Kvaternik je još 1869. godine, pisao don Mihovilu Pavlinoviću da, ako se bude sledila politika Stranke prava, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo, onda "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske!"

Zadojena takvim velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a "naoružana" državnim i istorijskim pravom, "hrvatska akademička mladež", iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina: "nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija, hrvatske zemlje!" Jedan od sledbenika tog "specifičnog Hrvatstva" napisao je "da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu."

Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je 1879. godine knjigu Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda, u kojoj je napisao da su Hrvatima naseljene i da su "stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom kotorskom, vilaet Bosna tj. Bosna s Turskom Hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija, napokon i Crna gora sa sjevernom Arbanaskom".

Da bi ostvario težnje koje su se ticale Bosne i Hercegovine, Sabor Hrvatske je 23. avgusta 1878, u adresi upućenoj Francu Josifu, izrazio nadu da će uređenje Bosne biti izvedeno tako da bi se "vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije". Težnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem pisao Račkom 24. marta 1878. godine: "Naši ljudi zagledali se u Bosnu i Hercegovinu ko štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek samo o tomu radi, da nas zametne, da vječiti anatema anemije na nas baci!"

Nepunih dvadeset godina ranije, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatima, Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina, uz pomoć Hrvata i Vojne krajine "pasti u ruke kao zreli plod". Nudeći Bosnu i Hercegovinu Austriji, biskup je želeo te oblasti da otrgne od Turske, ali i da ih u okvirima Monarhije što više približi, a, ako je moguće, u pogodnom trenutku, i pripoji Hrvatskoj. On je smatrao da je Bosna Hrvatska, pa je stoga 1879. godine i napisao banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću: "Što je Bosne, to je i Hrvatske, a što je Hrvatske, to je ujedno i Bosne."
Velikohrvatska nastojanja došla su do izražaja i u programu Stranke prava, koji je sastavljen početkom novembra 1893. godine. U prvoj tački tog programa rečeno je: "Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti: uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rieke, Međumurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške monarhije." (Kurziv - V. K.)


Veliki planovi

Kad se kaže "uzpostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske" i sjediniti je s pomenutim oblastima, to pretpostavlja činjenicu da su te oblasti nekada bile zajedno. Međutim, u želji da stvore veliku Hrvatsku, pravaši su ne samo u ovom programu većinu u mnogim drugim slučajevima falsifikovali istorijske činjenice. Po teritorijalnim zahtevima Hrvata mogu se razlikovati tri kategorije zemalja. U prvu spadaju zemlje koje čine "realni opseg", a to su ondašnja Hrvatska i Slavonija sa gradom Rijekom i okolinom. U drugoj su zemlje na koje je polagano tzv. virtualno pravo, a to su: Međumurje, Dalmacija, Kvarnerska ostrva, deo Istre i severozapadni delovi Bosne. U trećoj kategoriji su zemlje koje su velikohrvatski krugovi želeli da vide u sastavu Hrvatske na temelju "hrvatskog državnog i prirodnog prava". U takve su pravaši u programu iz 1893. godine uvrstili Štajersku, Korušku, Kranjsku i čitavu Bosnu i Hercegovinu, premda one nikada nisu bile u sastavu Hrvatske. U svakom slučaju, plan o izgradnji velike Hrvatske, koja bi nastajala u fazama, potpuno je uobličen u drugoj polovini 19. veka. U potonjim decenijama samo su razrađivane i dograđivane strategije i taktike kojima bi mogli biti ostvareni željeni ciljevi.

Za svaku svoju geomaniju, na primer za Bosnom i Hercegovinom, za Vojvodinom, za delovima Slovenije, za Crnom Gorom, Hrvati su imali mnoga opravdanja: istorijska, prirodna, etnička, geografska, ekonomska, geopolitička i druga. U tom pogledu razradili su čitav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tuđi zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su žestoko napadali i osuđivali. Između ostalog, baš u vezi sa geomanijom, od sredine 19. veka do naših dana Hrvati su se služili, kao što se i danas služe, demonizacijom Srba. Po njima Srbi su hajdučki i razbojnički narod, vizantijski prepredeni i lukavi. Oni su šumadijski banditi i četnici, Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, njima, po raznim osnovama, pripadaju teritorije koje žele a Srbi hoće da ih se domognu bez osnova, zato što su grabežljivci, što su remetilački činilac, izvor kriza, nemira i rata. Na taj način, zadivljujućom upornošću, dobro razrađenom taktikom, ničim neometani, a često i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i državne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom.

Za takvo ponašanje Hrvata Srbi nisu našli adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrivali sa zaprepašćenjem i detinjastom zbunjenošću pitali se zašto ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.

List bosansko-hercegovačkih Hrvata, Hrvatski dnevnik, koji je zastupao čisto rasni pristup u rešavanju teritorijalnih pitanja, objavio je seriju članaka o pripadnosti Bosne i Hercegovine. Ta serija je 1907. godine štampana u Sarajevu u posebnoj knjižici pod naslovom Hrvatska Bosna (Mi i "oni tamo"). Na prvim stranicama te franko-furtimaški zatrovane knjižice kaže se: "Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatstva u Bosni. Ono predstavlja kulturnu vezu između Evrope i istoka, vezu između monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula. Ono predstavlja etničku vezu između onog teritorija, na kom je hrvatsko pleme zasnovalo svoju prvu i ako još malenu državu sa današnjom Hrvatskom; ono predstavlja vezu, koja u vidu državnopravnom daje našemu kralju pravo, da se u Bosni osjeća vladarom, a ne mandatarom, jednom riječi: samo Hrvatstvo, bilo ono Krstove ili Islamske vjere, predstavlja onaj elemenat, koji je zvan, da zajazi onaj jaz, što postoji između Evrope i Balkana.

Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsnuti, jer tvrđa veza no čelična je veza krvi!

Da ćemo u tome naići na borbe, to svak zna: eto nas odavna u večnoj borbi protiv onih elemenata, koji gravitiraju s onu stranu opisanog fatalnog jaza, koje nekakva neodoljiva centrifugalna sila goni iz državne zajednice sa monarhijom, koji su jučer sretali vlast pod krinkom lojalnosti, a danas pletu niti, te ih bacaju preko Drine, koji nas Hrvate zovu braćom, da nam u bratskom zagrljaju otmu historička naša prava i našu narodnost, ne bi li je s čarom prodali - na Terazijama!

Jaz Srba i Hrvata

Ali još stojimo mi s ovu stranu razmeđa, a oni tamo ostati će s onu!" (Sav kurziv V. K.)

Ovakvim duhom su bili prožeti velikohrvatski krugovi, a kakvi bi odnosi vladali u toj fantazmagoričnoj vekovima željenoj velikoj državi, odgovor nalazimo u listu Hrvatstvo. U prvom broju tih novina, koje su se pojavile u Zagrebu 2. maja 1904. godine, u uvodnom članku, naslovljenom sa Naš program, između ostalog stoji: "Borit ćemo se za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakomu napadaju, došao on s koje mu drago strane. Naša će biti zadaća, da se sve u svim granicama javnoga društvenoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu (...) Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo što veće organičko proširenje hrvatskoga državnoga prava (...) U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski." Žestoko se okomljujući na Hrvate koji su bili spremni na saradnju i slogu sa Srbima, Hrvatstvo je pisalo: "Tuj Krist, a tamo Antikrist. Tuj pod hrvatskom zastavom čisto i slavno hrvatstvo, a tamo haos bezglavnih načela i zbrka raznih zastava. Tuj ponos, baštinjen od starih Hrvata, koji nisu dopuštali, ni da im se pedalj zemlje otme bez krvi, a tamo ljudi, koji darivaju hrvatske, hrvatskom krvlju orošene zemlje, kao kakove stare krpe, sve u hatar tobožnje sloge onima, koji ni čuti neće o slozi sa svojim bratom, osim ako si dade odsjeći desnu ruku. Lijepa li bratstva!

Jaz između Srba i Hrvata da će radi nas postati veći! I to nam dovikujete.

A tko je taj jaz dosele premostio? Zar vi? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena! Pa gdje je sloga? Onakovu slogu, kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono, što jesmo i što hoćemo da budemo - Hrvati (...) Što se pako tiče njihovih (srpskih - V. K.) političkih usurpacija, mi se tako dugo s njima ne možemo složiti, dok hrvatskim zemljama ne priznadu ono, što nas i po nagodbi (od 1868. godine - V. K.) ide: jednu zastavu hrvatsku, jedan jezik hrvatski, rečju jedan politički narod hrvatski."

Pored stalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, koje su bile kamen spoticanja među Hrvatima i Srbima, i Srem je postao jabuka razdora posle Revolucije 1848/49, a posebno posle 1860. godine. Ne obazirući se na to što je stanovništvo Srema u nacionalnom i verskom pogledu bilo pretežno srpsko i pravoslavno, Hrvati su na tu oblast isticali svoje istorijsko pravo želeći i nju da ugrade u veliku i etnički čistu a verski - katolički jedinstvenu hrvatsku državu, koja je već u to vreme, kao i mnogo kasnije, svoje jasne obrise dobijala na geografskim kartama. U sporu oko pripadnosti Srema sukobila su se dva principa, dva prava. Srbi su isticali savremenije - prirodno i etničko pravo, dokazujući da je Srem njihov. Hrvati su tome suprotstavljali vremenu manje shodno, u feudalnom društvu nastalo - istorijsko pravo. Koliko su ta dva prava međusobno bila suprotstavljena - toliko su i odnosi Srba i Hrvata, kad je reč o Sremu, u prošlosti bili i do danas ostali sporni i teško rešivi.

Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državnotvorni ideal i misao vodilja Hrvata dokaz je i to što se ovih dana, sa predikaonice crkve Ranjenoga Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je "ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan"

Do Drine i preko Drine

Velikohrvatske težnje nisu bile prigušene ni kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U novim, u mnogočemu izmenjenim okolnostima, velikohrvatstvo je ne samo u potaji već i javno ispoljavano. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, predsednik Hrvatske republikanske seljačke stranke u izjavi datoj londonskom listu Dally Nenjs, objavljenoj 22. jula 1922, sa jasnom tendencijom izneo neistinite podatke da su u oblastima Bačke, Baranje i Banata, za koje je rekao da ih "nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom", "Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini" (!), da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, "već se u njima mora sprovesti plebiscit (pod nadzorom Lige naroda), s jednim pitanjem: "Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb."

Godinu dana kasnije Radić je iz Londona, u pismu koje je poslao 23. septembra 1923. godine Predsedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, zahtevao da se izradi "Zemljovid Hrvatska i Hrvati" i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja "s Krkom i Kastvom" i sve bivše zemlje Austro-Ugarske (Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja), pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj "zemljovid", koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: "Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50% Hrvata (u Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavni crvenim" označiti.

Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. NJemu je bio cilj da od svih "prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Austro-Ugarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u "asocijaciji interesa". Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine. Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936. godine svaka pokrajina: "Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu. Drugim rečima: ako Vojvodina hoće sa Srbijom - dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. A ako hoće izvan nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno opet dobro (...)" O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević. U jednom susretu između kneza i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković - Maček, na pitanje kneza "Šta je za Vas Hrvatska?", Maček je odgovorio: "To su Primorska i Savska banovina". Pri drugom susretu Maček je tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i Hercegovinu.

Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezdovoljni i njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U brzojavu od 4. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se "hrvatske" teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu "već stacionirane hrvatske trupe". Međutim, Italija se tome suprotstavila. Grof Ćano nazvao je ovaj zahtev S. Kvaternika "hrvatskim imprijalizmom". U svom Dnevniku zapisao je 30. juna 1941. godine: "Sad bi Pavelić hteo Novopazarski Sanyak. Besmisleni, neopravdani zahtjev. Spremio sam, od Dučea potpisano pismo, kojim odbijamo ove pretenzije.

Pomoć Brozovih političara

Jedan od ključnih ljudi u garnituri Brozovih političara iz Hrvatske, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND (Bundesnachrichtendienst) Eriha Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju "suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom", u granicama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine. To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kada je reč o pretenzijama da se granice Hrvatske postave na Drini.

Među mnogobrojnim pitanjima koja su opterećivala, koja opterećuju i koja će opterećivati i remetiti odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara, kako ranijeg, tako i sadašnjeg vremena, geopolitički položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na "dobro raskrečenu kobasicu". Izgled Hrvatske neki porede sa bananom, ili mladim mesecom. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Antun Radić je objasnio da bi "ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu (...) a hoćemo li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne". Za Antunovog brata Stejapana Bosna je "kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci neka živi". Po viđenju Frana Supila: "Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama", tj. u Bosni i Hercegovini. Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: "Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju."

Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije današnjih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, poput akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, kako to čini dr Franjo Tuđman, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vrme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne
međurepubličke granice
Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar, poznat pod pseudonimom Sudland, dr Juričić i Florian Lichttrager zapisao je da "sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi. Po oceni Pilara: "Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život." Dr Ivan Pilar, pisac knjige Južnoslovensko pitanje, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom, u brošuri Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar, tj. dr Juričić, napisao je: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koja se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslovenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu." Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske.

Držeći se ove ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. (Vidi kartu u prilogu). Kada je isti taj Zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrdnici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. Samo naivni i stupidni, ili, možda, korumpirani i politički ljigavi srpski članovi redakcije Enciklopedije Jugoslavije mogli su progutati ovu bezočnu hrvatsku geomaniju prema Bosni i Hercegovini.

Bosna u Hrvatskoj

To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina našeg veka nije ništa novo i neuobičajeno kada je reč o apetitima Hrvata prema Bosni i Hercegovini. U tom pogledu imaju oni više nego stoletnu tradiciju. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv "Historički zemljovid celokupne Kraljevine Hrvatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mestah". Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. NJome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije. (Vidi kartu u prilogu).

U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložna je karta "Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama", koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav Hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem. Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. NJome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve.

Želja je Boka Kotorska

Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije današnjih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, poput akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, kako to čini dr Franjo Tuđman, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vrme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice.

U programu nekadašnjih pravaša i franko-furtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, krije se i odgovor na ključno pitanje današnjih odnosa između Hrvata i Srba a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima došlo do rata.
Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatskog naroda. Stoga nije slučajno što je savremeni pisac knjige Politička sudbina Hrvatske. Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske (Zagreb 1995) Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao da je NDH, posle kapitulacije Italije, septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora, teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo "previše nehrvatskog stanovništva". U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj septembra 1943, naglasio je: "Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog htijenja i morala ustaškog revolucionarnog pokreta, koji je takvim državotvornim nacrtom (iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik hrvatskog povijesnog državnotvornog ideala i misli." (Vidi kartu u prilogu). U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izajva dr Franje Tuđmana da je Nezavisna Država Hrvatska stvarno bila izraz "povijesne i tisućljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom". Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike.


Ista muka i danas

Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državnotvorni ideal i misao vodilja Hrvata dokaz je i to što se ovih dana, sa predikaonice crkve Ranjenoga Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je "ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan".

Petar Vučić i dominikanac Lasić nisu usamljenici i zanešenjaci. Oni govore ono što se i kako se u Hrvatskoj razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti države. NJima se pridružio i izvesni Radomir Milišić. U knjizi Stvaranje Hrvatske. Analiza nacionalne strategije (Zagreb, 1995) taj autor je napisao: "Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske, tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji, (jer Hrvati su tamo suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske) to će Hrvatska morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini organizovali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati."

Ilustracije radi naveo sam samo neke primere velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija postavljenih na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, a u Hrvatskoj su oni danas na vlasti, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao I. I. Tkalac, "na starim hartijama i na 'virtualnim' teritorijalnim tražbinama", pokazivali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike, zasnivane na državnom i istorijskom pravu, iskazalo se u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način, pred čitavom svetskom javnošću. Iako je čitav svet tim krvološvom bio iznenađen, preneražen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovde do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.

Upornim zahtevima da Bosna i Hercegovina budu sastavni deo Hrvatske, "kako ona ne bi životarila već živjela", Hrvati su, po oceni Stjepana Radića, "naučili tako misliti da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine". Ako su Hrvati tako mislili dok su se nalazili u okvirima Austro-Ugarske i Jugoslavije, a ovom iskazu Radića treba verovati, onda je sigurno da je danas takva misao još raširenija. Stvaranjem etnički čiste Hrvatske, Hrvati su se primakli bliže ostvarenju svojih geostrateških ciljeva koji se tiču Bosne i Hercegovine. Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutrašnjeg remetilačkog činioca, kako su ih nazivali, oni će sa više snage, a manje smetnji i prepreka, i sa zantno povoljnijim geopolitičkim položajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe i muslimane. Ako Srbi to budu dočekali nespremni, ako ponovo budu dozvolili da ih neko zavede i obmane nekim novim ilirizmom, jugoslavizmom, bratstvom i jedinstvom, ili zajedništvom, svoju naivnost, kratkovidost, površnost, neukost i plitkoumnost platiće skupo i nikad više neće se moći oporaviti, jer odnos snaga bitno će se izmeniti u korist Hrvata. Uz to, sasvim je sigurno da i Srbija, kao država, poput Hrvatske, mora "imati i oko i uho" na području Bosne i Hercegovine, na tom za nju tako vitalnom području. Ako se ona bude preganjala sa tamošnjim Srbima iz raznoraznih razloga (ideoloških, partijsko-političkih i personalnih), a ne bude vodila računa o globalnim državnim interesima, sigurno je da će izgubiti bitku sa Hrvatima, jer takođe je sigurno, Hrvati se neće smiriti dogod ne dopru do Drine i dogod se ne podboče pod Beograd i ne domognu se Zemuna.

Izvor:SRPSKO NASLEĐE,ISTORIJSKE SVESKE,BROJ 15, 16, 17RATNO IZDANJE,JUN 1999.
http://www.srpsko-nasledje.co.yu

Croatia genocide on Serbs

Hrvatski list Feral Tribune od 1. septembra 1997g.

Miro Bajramovic, bivsi pripadnik tzv. Mercepove jedinice, otvoreno svjedoci o zlocinima sto su ih on i njegovi ratni drugovi pocinili na podrucju Pakraca, Gospica, Zagreba, Slanog…
Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani

Zovem se Miro Bajramovic i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom cinjenicom navecer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, medju njima je bilo i devet zena. Nismo radili razliku, nista nismo pitali, oni su za nas bili cetnici i neprijatelji. Najteze ti je zapaliti prvu kucu i ubiti prvog covjeka. Poslije sve ide po sablonu.

Tomislava Mercepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prosli smo puno toga zajedno. Nasa se jedinica zvala "Jesenje kise", odnosno, sluzbeno, Prva Zagrebacka specijalna postrojba pri MUP-u. Medju hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su "Jesenje kise".

LIKVIDACIJE U GOSPICU I SLANOM

Prije odlaska u Pakracku Poljanu, negdje u rujnu 1991., bili smo u Gospicu. U Gospicu je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas vise ne bude. Nasa je grupa dolje likvidirala izmedju 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospic je vrijedila naredba: "etnicki ocistiti"; ubili smo direktora poste, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvodjena metkom u celo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovnistva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospicu.

U Slano smo isli cetiri puta i likvidirano je trinaest osoba, svi su bili Srbi. Od njih trinaest ja sam ih ubio osam. Moju grupu su cinili Sinisa Rimac, Miroslav Brisevac, Igor Mikula i mala Gordana, cije prezime nikada nisam upamtio.

PAKRACKA POLJANA: "OBRADA" ZATVORENIKA

U Pakracku Poljanu stigli smo 6. Listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospica. Zatvorenike smo drzali u podrumu osnovne skole, a kad ih je bilo vise, onda bi smo ih stavljali i u ucionice. Za njih su najgore bile noci, kad smo ih operativno obradjivali, a to je znacilo da smo pokusavali pronaci najbolji nacin da im nanesemo sto vecu bol kako bi sto vise priznali. Znate li koji je najbolji nacin? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete otcom, a to radite uglavnom po genitalijama i ocima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina prikljucite na to. Radi se o istosmernoj struji, ne moze ubiti, ali stvara neugodan osecaj kod covjeka. Pitas onda tog prikljucenog Srbina odakle je, on ti kaze iz Dvora na Uni, a ti onda, okrecuci poljski telefon nazoves Dvor na Uni. Zatvorenicima se znao u guzicu gurati petozicni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali nauciti "Lijepu nasu", a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolic koji danas, jednako kao i Suljic, ima restorane po Hrvatskoj. Kad se sjetim svih tih mucenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male cavale pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od covjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ljudi su pod takvim mucenjima priznavali sve sto su znali i sto se od njih trazilo. U pocetku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napisu sve sto znaju, a trazilo se sto vise imena i lokacija.

Tomislav Mercep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Mercep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je citao sve sto smo mu mi pisali u izvjescima, premda je vecina informacija priopcavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmaticna osoba. Nekoliko nam je puta rekao: "Nocas ocistite sva ta govna." To je znacilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi ucinio sto je naredjeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakrackoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plasili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po celu noc slusalo jauke i zapomaganje iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam nista nisu smijeli reci. Svi su znali da bi, ako nesto priupitaju, i sami mogli zavrsiti u zatvoru.

Jednom sam rekao da su svi koje sam ubio umirali sretni, jer sam im ja na malom bloku pisao potvrde da mogu proci nase straze i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja cekao snajperom. Umirali su nasmijani.

Mi Srbe nismo djelili na vojnike i civile; ako smo nasli pusku bilo gdje sakrivenu, on je za nas bio cetnik. Srbi su u to vrijeme jako tesko mogli opstati, jer ne vele badava da kud mi prodjmo, trava ne raste. Koliko ja znam, vise od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u uzem Mercepovu krugu - Rimac, Suljic, Mikula, Hodak, ja…

Relativna je stvar koliko smo dugo drzali zatvorenike. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli iscrpiti. Vecinom smo ih prije ubijanja drzali izmedju dva i pet dana. Oni da su i prezivjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, sluzili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puskomitraljez. Jednom je jedan od zatvorenika, bio je iz Kutine, kazao da mu je to petnaesti ili sesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije da broji nego da kopa.

Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak islo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo cistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su isli neki koji su se nazivali mercepovcma i koji su krali i palili kuce. Takvi su bili Mardjeralo, Rukavina…Mercep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novac koje nadjemo u njihovim kucama moramo predavati u stab za kupovinu naoruzanja. Medjutim Trusic, Mercep, Rukavina zvani Pop i Nedeljko Posavec su dijelili novac izmedju sebe. Kako to znam? Dan prije ubistva Pave Mlinarica, jedan na drugog su pucali Posavec i Rukavina, jer nisu podijelili novac na jednake dejelove. Posavec je maknut iz postrojbe, ali mu nisu uzeli novac, a tu nije bilo tisucu ili sto tisuca DEM, tu je bilo mnogo vise.

Ne bih mogao reci da su u Pakrackoj Poljani vrsena masovne likvidacije, radilo se o grupama od sedam do deset ljudi. Zapravo sve je ovisilo koliko se ljudi nalazilo u zatvoru. Ponekad smo znali likvidirati u kucama, a kucu potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je puno takvih kuca, najvise u selu Bujavici.

U to je vrijeme bilo ovakvo razmisljanje: Ubij srbinu dijete, jer on nice na minus dvadeset. U ono vrijeme uopce nisam imao osjecaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni neciji ocevi, braca, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim sto je Suljic ubio Aleksandru Zec. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je proslo i desetak zena. Osim Marine Nuic, secam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubacena medju nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kuci nadjen snajper. Osim te starice sve su ostale zene silovane pa ubijene. To je istina.

Moje je duboko uvjerenje: da nije pobijena obitelj Zec, nista se ni dan danas ne bi znalo o Pakrackoj Poljani. Bio je to glavni kljuc i glavni razlog da se na jedinicu gleda kroz drukciju prizmu. A Pakrackih je Poljana u Hrvatskoj bilo jako puno…

UMORSTVO OBITELJI ZEC

Za mene je samo jedno nepojmljivo - zasto od obitelji Zec cine karizmaticne osobe? Jako se dobro zna da je Mihajlo Zec radio za protivnicku stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac i premda je pokusavao pomoci hrvatskoj vojsci. Cinjenicno stanje je takvo da smo mi cuvajuci punktove u selu Dobrovcu kod Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov brat, svake noci iz Subotske vraca doma spavati. I mi smo ga jedne veceri sacekali u njegovoj kuci u Dobrovcu.

Mozemo razgovarati na koji smo nacin mi vrsili operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni - tu se batinalo, maltretiralo, iznudjivalo se priznanje na bilo koji nacin. Tada je on nama priznao za svoga brata Mihajla, sto i za koga radi.

Kad sam dosao u Zagreb dao sam zapovjed da se privede Mihajlo Zec, a ja sam tu zapovjest dobio od Tomislava Mercepa. Nama je Mihajlo Zec vise vrijedio ziv nego mrtav. Ali onda se grupi koja je trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne po zapovjedi, prikljucio Munib Suljic, koji je te veceri bio nadrogiran i pijan. Ja sam Sinisi Rimcu rekao da samo u slucaju otpora privodjenju likvidira Mihajla. On je pokusao bjezati, Rimac ga je pustio (premda je meni nepojmljivo da mladic od 19 godina nije mogao sustici jednog takvog covjeka i savladati ga, ali dobro, mozda je sve to bio trenutak) i onda je pucao u njega.

Tad se iz jednog plavog kombija bez registracije, jer smo mi u privodjenju po Zagrebu isli u neobeljezenim uniformama i autima bez registracija, pojavio Munib Suljic koji se vratio po malu Aleksandru i po gospodju Zec. Najprije ih je odveo u hotel Panorama, odatle na Sljeme i tamo ih likvidirao.

Neki dan je u Nacionalu izasao Suljicev demanti da on to ubojstvo nikad nije priznao. Tacno je da je Suljic po uhicenju sve ispricao, sve priznao, te je s djelatnicima Policijske uprave iz DJordjiceve otisao na Sljeme i pokazao grobove. I tad je priznao da je on ucinio likvidaciju. Najzalosnije je sto je on prijetio Nebojsi-Hodaku-Ceni, Igoru Mikuli, Sinisi Rimcu i maloj Snezani Zivkovic iz Gospica te natjerao Mikulu da ispali dvadeset metaka u malu Aleksandru i gospodju Zec. Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da zakopaju leseve.

Samo su zbog toga oni umijesani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi javno priznao: "Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u drugo me ne mesajte." To je istina. Danas se od Mihajla Zeca cini nekog heroja i govori se da je on uzaludno poginuo, a da se ja nesto pitam, da ja tiskam nekakve novine, ja bih vise pisao o Marini Nuic, jer je ona nevino poginula.

IZDAVANJE ZAPOVJEDI

Demantirao bih rijeci Ivana Vekica iz proslog Ferala. On laze, on je sve znao. Ja mu mogu reci koliko je nasa jedinica dobila naredbi od njega. On bi rekao "od vas trazim da napravite to, to i to". Nikad se nismo vratili da nismo izvrsili zadatak, a najvise se radilo o likvidacijama. Njegova je zapovjest da se ubije Milos Ivosevic, a zbog njega je trebalo biti ubijen i jedini prezivjeli Srbin iz Poljane, Stevan Brajanovic. Ponavljam, Ivan vekic je sve znao.

U zatvoru sam bio od drugog sijecnja do 30 travnja 1992. godine. Meni je bilo najzalosnije sto je 15. sijecnja Hrvatska priznata, a ja u Remetincu. Oslobodjeni smo kad je Seks postao javni tuzilac, ali smo pusteni u dvije grupe. Mikula, Hodak, Snjezana Zivkovic, Suljic i Rimac su ostali cetrdesetak dana duze u zatvoru zbog Zeca. Prvi mjesec u zatvoru su se prema nama ponasali okrutno. Ne, nitko nas nije smio dirati, jer da je nad nama bilo neko fizicko izivljavanje, ja mislim da danas policiska zgrada u DJordjicevoj ne bi postojala. Tu je veliki utjecaj imao Mercep, koji je organizovao nasu obranu, te Ivan Vekic, koji danas istupa s kojekakvim glupostima. U to je vrijeme bio na nasoj strani. Mozda sam to vec kazao, ali ponavljam da su istrazni suci Jvanovic i Horvatinovic bili prilicno korektni, nisu ih zanimali detalji.

Veliki sam vjernik. Imam na ruci prsten-krunicu iz Medjugorja. Bog sve prasta do odredjene granice. Ja mislim da sam dosad dovoljno kaznjen za sve sto sam pocinio. Zivotna bi mi satisfakcija bila da mi djeca imaju egzistenciju, jer jako dobro znam sto ce mi se dogoditi nakon ove price, ali samo bih volio da neko povede racuna o mojoj djeci. Stvarno imam prekrasan brak i prekrasnu obitelj, dvoje divne male djece. Moja supruga zna za sve sto sam ja radio, jer samo tako mozemo zajedno zivjeti.

Nije mi lakse kad sam vam sve ispricao. Plasim se svoje postrojbe. To su prekaljeni profesionalci, koji ne promasuju cesto. I znam da mi Haag ne gine.



O ovom svedocenju Miro Bajramovica, zamenika Tomislava Mercepa, koje ste procitali informisale su skoro sve zapadne medije - izuzev svedskih.

Redakcija emisije vesti svedske televizije "Aktuellt" izricito je odbila da i jednom recju pomene ovo svedocenje o sistematskom, i od politickog vrha Hrvatske planiranom likvidiranju neduznih srpskih civila i unistenju srpskog naroda uopste u tadasnjoj republici Hrvatskoj, koja je u vreme zlocina o kojima Bajramovic svedoci, jos bila u sastavu bivse Jugoslavije.

---

TO WHOM IT MAY CONCERN
Independent weekly journal Feral Tribune published on September 1, 1997, an interview with Miro Bajramovic, ex- subcommander of the Croatian special police forces who was active during the war in 1991 in Pakracka Poljana. He directly accused some of the then high officials of the Croatian army and government.

President of the Croatian Helsinki Committee for Human Rights, Ivan Zvonimir Cicak, reacted immediately by writing a letter on September 1, 1997, at 10:57 am to the President of the Republic of Croatia, dr. Franjo Tudman, which we herewith enclose and as a consequence of which the following was undertaken: Miro Bajramovic was arrested that same day at 6 p.m. Later on four more persons, whose names were mentioned in the interview and who were directly involved in killings and executions in Pakracka Poljana were also arrested.

The editorial office of one of the most important informative programs on the state-controlled television "Motrista" severely attacked the CHC President, I. Z. Cicak for writing the letter and denunciating the Croatian state once again.

Feral Tribune, Split, Croatia, September 1, 1997
Editor's note:
There comes the time when the yesterday's bakers, painters, poets, chimney-sweepers and engineers turn into cold-blooded murderers over night. This is a story about one of them.

A phone rang in the editorial office of Feral. Forty-year-old Miro Bajramovic, mechanical engineer, father of four. Later it will be seen that besides these benign facts, Miro Bajramovic is, by his own confession, responsible for the death of 86 people, out of which he killed 72 with his own hands. He was a member of Mercep's unit "Autumn Rain" in Gospic, Pakracka Poljana serving a 4 month prison term. Unlike some of his fellow soldiers, who have in the meantime built restaurants and have been awarded medals from the President, Bajramovic is rejected and today has nothing except - as he says - a wonderful family.

He wanted to tell his story to the public, a story which certainly in this country is not the only one, but is nevertheless no less horrifying. We talked with him at several different locations (from Tuesday to Friday). That which follows is his complete story.

Introduction
My name is Miro Bajramovic and I am directly responsible for the death of 86 people. I go to bed with this thought, and - if I sleep at all - I wake up with the same thought. I killed 72 people with my own hands, among them nine were women. We made no distinction, asked no questions; they were "Chetniks" [Serbs] and our enemies. The most difficult thing is to ignite a house or kill a man for the first time; but afterwards, everything becomes routine. I know the names and surnames of those I killed.

I was born 1/30/1957 in Zenica [Bosnia-Hercegovina]; I have no memory of my father, and my mother died in 1990. I finished mechanics school in Zenica and moved to Zagreb, where I got a job in Janko Gredelj, in steam locomotives department at the main railway station. Later on I got a job in the "Rade Koncar" factory, where I was given a chance to further my studies. I graduated from the University for Mechanics. In 1990 I lost my job and soon received an invitation from the Ministry of the Interior.

I met Tomislav Mercep in 1991 in the village of Dalj. We fought together from that time on, and had been through many things together. Our unit was named "The Autumn Rains" i.e. officially the 1st special unit of MUP. Croatian soldiers knew very well who was in "Autumn Rain" units.

EXECUTIONS IN SLANO AND GOSPIC
Before going to Pakracke Poljane, somewhere in the autumn of 1991, we were in Gospic. We conquered the military base, headed towards Lovinac, but were ordered to return. It was enough to be a Serb in Gospic to mean that you did not exist anymore. Our unit liquidated some 90 to 100 people in less than a month there. Therefore, it is not true what Vekic said - in an interview published in your newspapers - that 170 people were killed in Gospic; nobody was there at that time performing the liquidation except us.

That story about a doctor from Gospic is also false: he was not killed, he committed suicide. It is also untrue that we burned 50 Serbs in one house. We did kill but never by means of burning.

The role of Tihomir Oreskovic; I think he is a good man and it was good working with him. Due to our friendship I'd rather not talk about him. The order for Gospic was to perform "ethnic cleansing", so we killed directors of post offices and hospitals, a restaurant owner and many other Serbs. Executions were performed by shooting at point blank range since we did not have much time. I repeat, orders from the headquarters were to reduce the percentage of Serbs in Gospic.

We went to Slano four times and liquidated 13 persons there, all Serbs. Their centre was in the village of Vukovici, between Slano and Dubrovnik. I killed 8 out of 13. I was together with Sinisa Rimac, Miroslav Brisevac, Miljenko Zadro, Igor Mikula, and little Gordana (I cannot recall her family name).

PAKRACKA POLJANA: "PRISONER INTERROGATION"
We arrived in Pakracka Poljana on October 6, 1997 after returning from Gospic. In the beginning, the fire station served as our headquarters and prison. At that time a photographer arrived from Zagreb and filmed our location; within few days, the site was bombed, and so we moved our headquarters to the end of the village and the prison in the school in Me­uriľi, towards Kutina. I must say that it was not our decision that our base be situated in that place; we were ordered to keep the territory around Pakrac safe; later on when Boljkovac (then the minister of the Interior) and Mercep arrived on the site, they agreed that the base be placed there (in Pakracke Poljane). Our first action was an assault on a Serb base in Kukunjevac, a village 18 km long, which we fired on for four hours.

We kept prisoners in the school cellar; and when we had more prisoners, we would put them in classrooms. Nights were the worst for them, since it was then that we "interrogated them" ...; this consisted of finding the best way to inflict the greatest pain in order to make them confess the most amount of information.

Do you know which is the best way? Burning prisoner with a flame, pour vinegar over their wounds, mostly on genitalia and on the eyes. Then there is that little inductor, field phone, you plug a Serb onto that; it is a direct current which cannot kill, but it is very irritating. You ask him where he comes from, he says from Dvor, and you then dial a number in that place. Or, a five-wire cable would be stuck into a prisoner's rectum and was left there for hours so that they couldn't sit.

Wounds were opened and salt or vinegar scattered over them; we did not let the bleeding stop. The prison commander Mijo Jolic forced them to learn on the same day the Croatian anthem; today he possess- just like Suljic- restaurants all over Croatia. Why don't I have anything?

When I recall all that torturing, I wonder they managed to think of all of those methods. For example, the most painful is to stick little pins under the nails and to connect it to the three-phase current; nothing remains of a man but ashes. I would never think of that, although I do know of the Lenz law. I was doing the interrogation of prisoners, but I never harassed them nor did I enjoy that; but some did, as Munib Suljic for example. We only cared about the results he would get, we did not bother with the means he used. After all, we knew that they would all be killed, so it did not matter if we hurt him more today or tomorrow. During the torture, people would confess all they knew, or what they were asked for. We did play some kind of a democratic police at the beginning and would give papers to Serbs to write all they knew, for instance names or locations.

PAKRACKA POLJANA: THE EXECUTION OF CROATS
T. Mercep was commander of Poljane, I was the subcommander. Mercep knew everything. He did not participate directly in the liquidation, but he read about what we did in our reports, though most of the reports were conducted orally. He knew about each execution, because he was a commander and was a very charismatic person. He told us several times: "Tonight you have to clean all these shits." This meant that all prisoners should be executed. If you did not carry out everything that was ordered, then they said that you were a traitor. We killed both Serbs and Croats in Pakracka Poljana. The village was echoing with screams. People heard cries and whines coming from prisons but were afraid to tell us anything. Everybody knew that if they asked anything at all, they would end up in prison.

Who were these Croats? Well, the most beautiful one was Marina Nuic. Then Aleksandar Antic, although many incorrectly claimed that he was a Serb. Ten police ID cards were found in his car. He was accused of being a traitor and was executed. Zvonimir Trusic gave orders for his execution. Antic told Mikula: Please, I would like you to kill me. And he did. A bullet from a magnum to his head. He had to dig his own grave before the execution. Suljic, Rimac and Mikula beat him terribly at the Velesajam (the collective centre), it was only when he was brought down that he was really interrogated.

Then there was Ilija Horvat, whose only sin was to invite both Croats and Serbs into his home. Then there was an Italian, because there is an Italian village in the vicinity of Poljana. And this Italian, like all Italians, was corrupt. We arrested him and killed him without any discussion. I personally killed him.

Once I stated that every person that I killed, died happy. I issued them release forms written on tiny bits of paper and let them go home. Then I waited for them with a sniper. They died with a smile. This Italian stole an automatic rifle, which was kept in the school building and which he sold to the Serbs.

PAKRACKA POLJANA: THE EXECUTION OF SERBS
We did not separate Serb civilians and soldiers from each other. If we found a rifle hidden in his/her house, we considered him/her a Chetnik. Serbs at the time could not survive, because there is a saying: wherever we trod, the grass does not grow again. As far as I know, more then 50 Serbs were taken to Poljana from Zagreb. The closest of Mercep's associates - Rimac, Suljic, Mikula, Hodak and I were in charge of bringing them to Pakracka Poljana. We worked in two groups, one was in charge of taking them to Velesajam, and the other of taking them further. I mostly attended arrests, because I am a rhetoric and I tried to be civil in such occasions. I always told prisoners that I was only doing my job. I even have a witness for this - his name is Stevan Barjanovic - he can boast that he was the only Serb who survived Pakracka Poljana.

First, we arrested Milos Ivosevic, state director of customs. When we came to his office and talked to his secretary, a Croat, she was afraid to tell us his whereabouts. We found him on Rudeska cesta while he was building a house, and he told me: "In the end you Croats will be cleaning our shoes." He was directly responsible for the attack on the Krnjak police station, where 11 of our fellow-soldiers died, so we did not have any mercy towards him. We interrogated him for 4-5 days, after which he mentioned the name of Stevan Barjanovic.

I came to Stevan' s house on the day of his mother's death. I deeply apologised for the things I was doing. He started off towards Velesajam with his Toyota, and he had a smoked ham in his car. I, acting like an idiot, took this ham from him and took it to the bar "Stela" and gave it to Zvonko Trusic and told him to slice it up for our boys. Later on, in the course of his investigation, Stevan said that I treated him well; but then he asked about his ham. Fuck the ham! This is how I nearly ended up as a war profiteer, although I never even tasted it.

I cannot call Serb a gentleman, but I admire him for the fact that in the course of the investigative procedure he held to truth and facts, and in fact he could have said all kinds of things against us. I do not know whether he did it because he was afraid, because at the time we executed a majority of witnesses. Barjanovic is maybe not aware that he is the only Serb who survived Pakracka Poljana. He survived because he was accidentally wounded in prison, and Dzemal Peles, the idiot, took him to the hospital in Kutina, instead of killing him. He became crown witness later and he could have told everything. O.K, such was the order coming from the highest authorities and investigative judges did not insist on details.

PAKRACKA POLJANA: THE DISTRIBUTION OF MONEY
It is difficult to say how long we held prisoners. This depended on how long it took us to wear them out. In most cases we held them 4-5 days before we killed them. If they had survived, they would not have been normal. Serbs, who were good and loyal served us by digging graves, we told them that they were digging covers for machine guns. Once, one of the prisoners from Kutina said that this was the 15th or 16th cover that he was digging. He was executed on the spot. It wasn't up to him to count but to dig.

Self-interest was very popular at the moment. Thirty of us went some 50 meters in front of the first tank. We cleaned and executed everyone. After us there were others who called themselves "mercepovci", who stole from the houses and then burnt them. These were Ma­eralo and Rukavina ... Mercep told us to take everything away from the Serbs, and the money we found should be handed over to Headquarters for purchasing arms. However, Trusic, Mercep, and Rukavina, who was called Pop and Nedeljko Posavec, divided the money amongst themselves. How do I know that? A day before the murder of Pavo Mlinaric, Posavec and Rukavina shot at each other because they did not split the money equally. Posavec was removed from the unit, however the money was not taken away from him, and it wasn't merely a question of 1000 or 100000 DM, but much more.

I could not say that mass executions were carried out in Pakracka Poljana. These were mostly groups of 7 to 10 people. It actually depended on how many people were in the prison at the time. Sometimes we executed people in their homes, and then blew up the house. There were no bodies left. There were many houses like this, mostly in the village of Bujavica.

We were thinking along these lines at the time; kill the children of a Serb because they survive at 20 degrees below freezing. I did not have any feelings at the time towards Serbs as being human beings like us, that they are somebody's father, brothers, children....No, we did not kill children, except for Suljic who killed little Aleksandra Zec. I saved 10 children by my own hands in Vocin. I would not be able to look into my little daughter's eyes if I had killed children.

According to my estimate, there were 280 people all together killed in Poljana, including 10 women. Besides Marina Nuic, there was a Nada from the village of Kusonja who was infiltrated among us. There was a very old lady also in whose house they found a sniper. Besides this old lady, all women were raped and then killed. That's the truth.

It is my firm belief that if it hadn't been for the Zec family, nothing would have been known about Pakracka Poljana. It was the main key and the main reason why the unit has been looked at from this angle, and there were many Pakracka Poljanas in Croatia.

THE MURDER OF THE ZEC FAMILY
There is only one thing that I cannot understand - why do they make the Zec family seem charismatic? It is a well known thing that Mihajlo Zec worked for the other side, for the Serbs, although he belonged the HDZ party and tried to help the Croatian army. The fact is that while we were holding our positions in Dobrovac near Lipik we found out that Milorad Zec, Mihajlo's brother, was returning home every night from Subotska to sleep there. We even waited for him one night in his house in Dobrovac.

We can talk about the way we conducted the interrogation of our prisoners - but there are no secrets here - we beat and physically abused prisoners in any way possible in order to extort their confession. That is when he confessed for whom and what his brother did.

When I came to Zagreb, I issued an order for Mihajlo Zec's arrest. Mercep gave me this order. Mihajlo Zec was more worth to us alive then dead. However, Munib Suljic, intoxicated and drugged out, joined on his own initiative, the group which was supposed to arrest Mihajlo Zec. I told Sinisa Rimac that only in case of resisting the arrest should M. Zec be executed. He tried to escape, Rimac let him go, although it is very hard for me to understand how a 19 year old man like him could not stop Zec. Well, maybe it was just a question of the moment, and then he shot him.

Then suddenly Munib Suljic appeared driving a blue van, without licence plates, because our arrests around Zagreb were carried out by vehicles without licence plates and in uniforms without insignias, to pick up little Aleksandra and Mrs. Zec. He first took them to the Panorama hotel, then to Sljeme and then he killed them there.

A few days ago Suljic's statement issuing a denial that he had never confessed the crime was published in Nacional. It is true that upon his arrest, Suljic told everything, confessed everything, and then took the police officers to Sljeme and showed the location of their graves. Then he confessed that he himself did the killings. The most tragic thing was that he threatened Nebojsa Hodak-Cena, Igor Mikula, Sinisa Rimac and little Snjezana Zivkovic from Gospic, and he even forced Mikula to fire 20 bullets at little Aleksandra and Mrs. Zec. This was in order for him to be sure, and then he forced them to bury the bodies.

This is the mere reason why they were involved in this affair. Rimac publicly admitted in the course of the investigation: I killed Mihajlo Zec, but do not accuse me of other things". That's the truth. Today they make Mihajlo Zec look like a hero and tales are told that he died in vain. If it were up to me, if I were the one to publish some newspaper, I would write more about Marina Nuic, because she is the one that really died in vain.

MURDER OF MARINA NUIC
Who killed Marina Nuic? By name and surname? Igor Mikula. He was following orders which were issued by Dzemal Pelesa, the former doorman in the Zagreb Transportation Services. There were certain improvisations concerning the attempts to assassinate Tomislav Mercep, who was at the time at the Rebro hospital. She was raped 19 times by Munib Suljic and executed. She did not say a word. She only said: "Miro, let them kill me at once". I can show you her grave. Her parents still do not know where she was buried. The place is called Janja Lipa and is situated near Pakracka Poljana.

However, let us see the reasons why she was killed. Branko Caric Kosa, Mikula and I think Rimac and Ceno guarded Mercep at the hospital, you know, stood in front of his door, because, Mercep was visited by more then 200 people daily. Then information leaked out that Mercep was supposed to get a pen from Marina Nuic and that that pen would kill him.

Marina came with the Rijeka brigade and she was, my God, only 5 days with us. One night she called me, and invited me for a drink, my witness is Franjo Nemet, in the one liquor store called "Domovina", and it was one of the places where we drank. We met there that night. She had beautiful hair that night, straight falling on her back, mahogany colour. Mercep was wounded in Lovska a few days earlier. The troops from Rijeka failed to protect us, and we found ourselves surrounded by enemy troops. People from Cazma were slaughtered there. She looked at me for a very long time and said: "When will this war end, and what is still ahead of us?"

I told her like this: "Marina, there is only tomorrow for us and nothing else, and the day will come". She was later arrested. I did not know that this would happen. They put her in our detention centre in Me­uric. She was a woman and she was beaten there severely...

I would like to contact Marina's parents, because I am a father too, and I would like to know everything about my child. Marina came to our unit together with 200 people from Rijeka, because at the time we had many problems with a shortage of men. There were many soldiers at the time in Zagreb, but they mostly waged war drinking at the bar.

When it came to the point to go into the field to fight, few of them actually came. We were rather well-known at the time, that we were mostly engaged in clearing the territory and that we fought direct battles with Chetniks, that we confronted tanks at a distance of 50 meters and that we simply did not fool around. We started off towards Lovska. Thirty-two of us fell into a trap. However we counted on 500 people from Rijeka, who were 500 meters behind us, and if one of them had fired only one shot, we would have been able to get out of it. However, when they heard that we had lost our first tank, they turned around and ran away. We somehow managed to get out of there and found people from Rijeka some 8 kilometres behind us. They threw away their arms and we made them leave for Rijeka the following morning. We did not need soldiers like that. However, I chose among all of them some 10 people who deserved to stay. That is how Marina stayed and today I feel sorry for not letting her go. She was so innocent, she did not know how to cry, she only wept.

Her execution was not ordered by her name or surname, but it was merely said that the prison should be cleansed, and that meant that prisoners should be executed, among them Marina.

GIVING ORDERS
I would like to issue a denial of the statement made by Ivan Vekic in the last Feral. He lied, he knew everything. I can tell him how many orders our unit received from him. He would say: "I demand that you do this, this and this". We never returned without completing the order, and these were mostly executions. It was his order that Milos Ivosevic should be killed, and because of him we had to kill the last living Serb from Poljane Stevan Brajanovic.

It is not the case, as Vekic stated, that there was a separate Mercep and Mika unit. Mika Cvitanovic took over the unit after Mercep dissolved it on January 30, 1992 and after the unit became a part of the First National Guard Brigade. This is when Mika made some sort of insignia which indicated that this was both Mercep's and Mika's brigade. This made Mercep very angry. Our unit was called "Autumn Rain". I repeat, Ivan Vekic knew everything.

THE INVESTIGATIVE PROCEDURE
I was in prison from January 2nd to April 30th of 1992. It was the saddest moment for me when Croatia was recognised on January 15 and I was in the Remetinec prison. We were released when Seks became public prosecutor, but we were released in two groups. Mikula, Hodak, Snjezana Zivkovic, Suljic and Rimac remained for forty days longer in prison because of the Zec case.

The first month in prison they behaved rudely towards us. No, nobody could touch us, because if there would have been some physical misconduct, I think there would no longer be a police station in đordiceva Street. Mercep had a lot of influence in this, as he was the one that organised our defence, as well as Ivan Vekic, who is now going public with all sorts of nonsense. At that time he was on our side. Maybe I have already said this, but Justice Jovanovic and Justice Horvatinovic were very co-operative and they did not ask for any details.

THE MOTIVES FOR BEING A WITNESS
I was silent about this for a long time, expecting that someone in this country would remember that I exist. My children eat just like Mercep's do, yet he has two houses in Zagreb, two apartments and a house on Brac, and he came from Vukovar without a Kuna (a dime) in his pocket. Then, Stipe Spajic, Manderalo ŕ how did they earn all that they now possess. Let them tell me how I should earn something as well. I am ready to dig and I will dig, I do not find this disgraceful. I expect that Tudman will invite me personally after all this and that he will ask me why all this was necessary. I will tell him: "Only for my children". I am only looking for a job and that my family have a roof over their head.

I am a big believer. I have on my finger a rosary-ring from Medugorje. God forgives everything to a certain limit. I think I have been punished enough up to now for what I did. My lifelong dream would be satisfied if my children have their subsistence ensured, because I know very well what will happen to me after this story, but I would like somebody to take care of my children. I really do have a beautiful marriage and a beautiful family, two small children. My wife knows about everything I did since this was the only way that we could live together.

I do not feel any sense of relief after telling you my story. I am afraid of my unit. These are experienced professionals who do not miss often. And I know that the Hague is unavoidable as well.

TRANSLATED BY: CHC FOR HUMAN RIGHTS Zagreb, September 2, 1997

President of the Republic of Croatia
Franjo Tudman
10 000 Zagreb
Pantovcak 241

Esteemed Sir,

A shocking interview with the engineer Miro Bajramovic, a former member of the special police forces which had been active in the homeland war, was published in the weekly journal Feral Tribune on September 1, 1997.

The fact that Mr. Bajramovic very thoroughly depicted and described the events which occurred during the war and which are punishable as war crimes under the Criminal Code of the Republic of Croatia, as well as the Statute of the International War Tribunal, I request that Mr. Bajramovic and his family be given full protection.

Namely, Mr. Bajramovic has announced a possibility of retaliation against himself on behalf of his former fellow-soldiers. Since Mr. Bajramovic delivers some facts in his interview which will jeopardise certain persons who held very high positions in the Croatian government, the Committee demands that you personally use your authority and position in order to protect Mr. Bajramovic, not only as a potential witness in domestic and Hague tribunals, but as well as a possible defendant, since he himself admitted that he had personally executed 72 persons, of which 9 were women.

By respecting the legal principles of the state, the Croatian Helsinki Committee for Human Rights does not wish to influence in any way the work of the legal institutions in the Republic of Croatia, however we freely believe that there are more then enough elements which can be found in Bajramoviľ's statements which public prosecutor, Mr. Hranjski, should take into consideration while at least initiating criminal investigation against Mr. Bajramovic. We wish to inform you that the Committee has informed the Prosecutor's Office in the Hague concerning the content of the interview.

Finally it is our opinion that this would be the best protection for Mr. Bajramovic from the retaliation of his fellow-soldiers. Since the Committee, at the same time, understands the practical realism of the whole situation in which the Croatian society and the state on the whole is placed, we wish to inform you that in case something "accidentally" happens to Mr. Bajramovic, the Committee will hold you responsible.

Lastovo, September 1, 1997

For the Committee:
Ivan Zvonimir Cicak
President

Ms Louise Arbour
Prosecutor's Office
Churchillplein 1
2517 JW The Hague
P.O. Box 13888
2501 EW The Hague
Netherlands

Esteemed Ms. Arbour,

As announced in our letter of 01/09/1997, we submit herewith the translation of the text published in the September 1, 1997 issue of the weekly Feral Tribune.

As you already know, the CHC President sent a letter on 01/09/97 at 10, 57 a.m. to the President of the Republic, dr. Franjo Tudman concerning the matter.

The TV evening news informed the public about Mr. Bajramovic's arrest, under suspicion of committing criminal acts liable to punishment.

Executive Director
Bozo Kovacevic

http://www.ex-yupress.com/feral/feral45.html

Korijeni genocida (1)

Dr Milorad EKMEČIĆ

TRGOVINA MRTVIM DUŠAMA



Genocid nad Srbima ne bi se mogao tako surovo ostvariti 1941. 1945. da nije duboko pripreman iz istorije, na idejama etničkog čišćenja bliskim ustaštvu, podržavanom od Svete stolice - odlučujuće i u određivanju granica NDH do Drine

Korijeni istorije genocida 1941-1945. godine su u dubokoj prošlosti vezani za one motive koji su konstituisali modernu hrvatsku naciju, kaže poznati istoričar dr Milorad Ekmečić u svom predgovoru Zborniku radova o Jasenovcu, objavljenom povodom nedavno održane Međunarodne konferencije u Banjoj Luci

Dva priloga o genocidu, objavljena u Zborniku radova sa Četvrte Međunarodne konferencije o Jasenovcu, održane 30. i 31. maja ove godine u Banjoj Luci, sadržaj su novog feljtona "Glasa Srpske".

Prvi je Predgovor, pod tim naslovom, dr Milorada Ekmečića, o istorijskim korijenima genocida 1941 - 1945, nad Srbima, Jevrejima i Romima, duboko usađenim u prošlost iz koje su ponikli, razvijali se i jačali.

Jugoslavija je nakon 1945. bila jedina država u svijetu čija vlada nije prebrojala svoje mrtve. Zbog kulturne i nacionalne politike, vođene u toj zemlji, srpska nauka nije mogla dati konačan odgovor na istoriju genocida, osuđena na trajan napor koji se ne sme smatrati završenim, nego kao uvek napor koji je u toku", kaže poznati istoričar.

Da je suočavanje sa istorijom nužnost, neizbježna za naciju odlučnu da stvori uslove kako se zlo nikada više ne bi ponovilo, pokazali su Nijemci poslije sloma nacizma, o čemu govori drugi prilog Balkanska verzija 'laži o Aušvicu' autora Vladimira Umeljića, koji se osvrće na vrijeme NDH, ulogu Vatikana, minimiziranje žrtava Jasenovca, skorašnje hrvatske prilike...

Čitanjem ovih priloga otvara nam se još jasnije jedan prostor iz prošlosti iz koga su se ispilile fašistoidne ideje, objeručke prihvaćene u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, čijim znamenjem se i danas povremeno s ponosom oglašavaju njene pristalice, koristeći za to estradne i druge oblike masovnog okupljanja mladih.

M. M.

Srpska nauka je posle Drugog svetskog rata bila prikraćena da do kraja istraži istorijske korenove genocida koji je izvršen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom. Jugoslavija je nakon 1945. bila jedina država na svetu čija vlada nije prebrojala svoje mrtve. Improvizovalo se sa uspostavljanjem ustanova za ispitivanje broja mrtvih; grobovi i jame (foibe) na kraškom području nisu otvoreni, sve do rasula države 1991. To je ostavljalo vidljive tragove na sve pokušaje da naučnici umisle naknadno i sami da rekonstruišu istoriju genocida i njegove stvarne posledice.

U isto vreme, u kulturi je počela najpre prikrivena, a zatim sve otvorenija gogoljevska trgovina mrtvim dušama. Uporedo sa revizionističkom istoriografijom u zapadnom svetu da se umanji značaj holokausta i broj jevrejskih žrtava svede na neku meru koju bi potomstvo lako prihvatilo kao propratnu pojavu svakog rata, a ne samo moderne ideologije fašizma, u jugoslovenskoj kulturi su impulsi revizionističke nauke sa Zapada počeli dobijati smisao zastrašujućih političkih poruka.

Sumiranje ovih napora je izvršio nekada zvanični istoričar gerilskog rata i general Franjo Tuđman knjigom "Bespuća povijesne zbiljnosti" 1989. Knjiga nije usamljen balkanski proizvod napora kultura država koje su doživljavale istorijsku krizu rasula svoje ideologije i celog ekonomskog sistema. U nevidljivom stroju iza njene pozadine stoje dugački redovi evropskog katoličkog klerikalizma.

Tuđmanova statistika pokazuje da je u logoru Jasenovac stradao deset puta manji broj žrtava nego je 1946. zvanična komisija hrvatske vlade 15. novembra 1945. napravila svoju i objavila godinu dana kasnije pod naslovom "Zločini u logoru Jasenovac". Predsednik te komisije je bio dr Venceslav Celigoj, a sekretar dr Ante Štokić. Komisija je zaključila da se egzaktan broj žrtava nikada neće ustanoviti, s obzirom na to da su tragovi uništavani i ubijeni delimično bacani u reku Savu da ih odnese. Broj od 500-600.000 je minimum koji se merodavnim naučnim ispitivanjima dokazuje.

Ni jugoslovenska vlada, niti vlade republika u kojima je genocid izvršen nisu ovaj zadatak dovele do kraja. Kasnije betoniranje otvara jame (foibe) u kraškom području, a naročito izbegavanje ranijih sloboda da se istražuje odgovornost Rimske kurije, naročito nakon državne posete predsednika Tita Vatikanu 1971, proizveli su u celoj kulturi onu plimu koja je završila sa sintezom generala Tuđmana.

Ovakva pozadina stanja u srpskoj nauci je ostavljala trag i na celu kulturu i nacionalnu politiku. Posledica je da se nijedan naučni skup, bez obzira na to koliko će velikih svetskih autoriteta okupiti, ne može smatrati naučnim poprištem koje će dati konačne odgovore na istoriju genocida 1941-1945. Cela srpska nauka je osuđena da bude trajan napor koji se ne sme smatrati završenim, nego kao uvek napor u toku.

Korenovi istorije genocida 1941-1945. su u dubokoj prošlosti i vezani su za one motive koji su konstituisali modernu hrvatsku naciju. Ona je izrastala u procepu sukoba interesa velikih evropskih sila u okviru "Istočnog pitanja", posebno od početka vremena rasula Osmanlijskog carstva od 1683. U svim mirovnim ugovorima Habzburškog carstva sa Osmanlijskim carstvom, od Karlovačkog mira 1699. do Berlinskog kongresa 1878, postoji pravilo da se muslimanska i jevrejska manjina na području koje je zauzeto od Turaka ne toleriše.

Gvozdeni zakon prisiljavanja muslimanskog stanovništva na seljenje iz zauzetog prostora bio je na snazi sve dok interesi Habzburškog carstva iza 1878. nisu dobili novi smisao.

(Nastaviće se)

Glas Srpske

Živojin Mišić (1855 – 1921)

o Hrvatima

Izveštaj kralju Aleksandru po povratku iz Splita
(Iz beleške sekretara Živojina Mišića, g. Milorada Pavlovića)

„Iz svega sto sam čuo i video ja sam duboko zažalio sto smo se mi na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice… Svi oni jednako misle, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojaviš….. stvar je propala…..

Ništa se ne može zajažiti, ničim što bi joj se ponudilo.

Ja sam sa tim načisto. Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravnu, pa neka lome glavu kako znaju, a drugo je, upravo prvo, da u zemlji zavedemo vojnu upravu za dvadeset godina i da se zemlja sva baci na privredno i ekonomsko podizanje, daleko od svih politickih uticaja. Ako to ne može, onda se otcepiti, dati im njihovu državu.

Granice će biti gde ih mi povucemo, a mi ćemo ih povuci ne onde gde naše ambicije izbijaju na povrsinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu; gde kaže jezik i običaji, tradicija i najzad gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će biti i pravo i Bogu drago.

A Italijani? Neka im je sa srećom. Neka se oni Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usrećiti... Ti su ljudi svi odreda, prozirni kao čaša, nezajazljivi i u toliko meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi.

Ne zaboravite Visočanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite siguran sam da ćete se ljuto kajati.”

Unprofor: Medački džep - etničko čišćenje
Ponedeljak, 29. oktobar 2007. 13:39



U izveštaju pripadnika Unprofora, koji je pročitan na sudjenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, vojna akcija Medački džep okarakterisana je kao planirano etničko čišćenje za koje je bio odgovoran optuženi Ademi.

"Etničko čišćenje obavljeno je temeljito i sistematično s jasnim ciljem da se zona za odredjeno vreme učini nenastanjenom", navodi se u izveštaju kanadskog bataljona Unprofora koji je pročitan na sudskoj raspravi na Županijskom sudu u Zagrebu.

Kanadski vojnici su, prema navodima detaljnog i vrlo precizno sastavljenog izveštaja, zločine zatekli 16. septembra u srpskim selima gde su ušli nakon povlačenja Hrvatske vojske.

Prema tom izveštaju, na području Medačkog džepa u roku od samo 12 sati uništene su 164 kuće i 148 privrednih zgrada, većina ih je spaljena ili raznesena eksplozivom, pobijena je gotovo sva stoka, a bunari su zatrovani.

Kanadjani su na tom području pronašli i 16 leševa, medju kojima je bilo žena izmedju 15 i 25 godina, najpre ubijenih iz vatrenog oružja, a zatim spaljenih.

Kako je u obilasku terena pronadjen veliki broj odbačenih hirurških rukavica i otkopanih rovova, Unproforovi predstavnici su zaključili da je hrvatska strana veći deo leševa pokupila i odnela na drugo mesto.

To dokazuju podatkom da je neposredno nakon akcije, koja je sprovedena u septembru 1993. godine, Hrvatska vojska srpskoj strani predala 52 tela, a da je 16 leševa koje je Unprofor pronašao bilo na nepristupačnim i zabačenim mestima.

Zbog pojedinosti oko etničkog čišćenja, potrebne logističke podrške ali i činjenice da je u zločinima učestvovalo više vojnih jedinica, Unprofor je zaključio da zločine nije mogao isplanirati niko niži od zapovednika vojne oblasti.

Zbog toga su konstatovali da je za planiranje i sprovodjenje akcije razaranja najvjerovatnije odgovoran Ademi, koji je tada bio na funkciji zapovednika vojne oblasti Gospić.

U izveštaju se navodi i da se od hrvatskih vlasti mora zatražiti kažnjavanje odgovornih, a kao najmanju meru predložili su Ademijevo smenjivanje.

Advokati drugog optuženog, Mirka Norca prigovorili su na pročitane izveštaje, ističući da su pristrasni, nestručno napisani i utemeljeni samo na informacijama prikupljenima isključivo s neprijateljske strane.

Optuženi Ademi izneo je prigovori, tvrdeći kako su netačne činjenice vezane za jedan sastanak koji je održan tokom akcije, a ispravio je i podatak da je u to vreme bio brigadir, a ne general, pa ispada da Unprofor nije znao s kim se sastaje.

(Beta/ Na slici: Rahim Ademi)

Izvor: MTS-Mondo

Hrvatska: Opelo za Pavelića
Subota, 29. decembar 2007. 11:28



U splitskoj crkvi Svetog Dominika i ove godine održana je već tradicionalna misa zadušnica (opelo) za ustaškog poglavnika Antu Pavelića koju je služio katolički monah Luka Prcela.

Opelo je ove godine bilo najavljeno i oglasom na stranicama čitulja splitskog dnevnika "Slobodna Dalmacija".

Informacija o opelu počinje podsećanjem kako je "na današnji dan pre 48 godina preminuo... poglavnik NDH dr Ante Pavelić", a da ne bi bilo zabune o kome se radi objavljena je i njegova fotografija.

Iako se zamenik glavnog urednika Mladen Krnić pravdao kako je najava objavljena u delu novina koji se ne realizuje u redakciji, priznao je grešku rekavši da je običaj da se redakcija konsultuje kod spornih tekstova ili fotografija. Da je redakciju neko konsultovao tekst i slika ne bi bili objavljeni, dodao je on, jer se protive osnovnim stavovima uredjivačke politike "Slobodne Dalmacije".

Krnić je izjavio da će se utvrditi zašto je došlo do takve situacije i da će se čitaocima dati objašnjenje.

Opela za Pavelića, koji je umro 28. decembra 1959. na datum koji je u Katoličkoj crkvi označen kao praznik Nevine dečice u pomen na decu koju je na vest o rodjenju Hristovom pobio kralj Irod (herod), bila su uobičajena su u Splitu i Zagrebu gde ih je služio monah dominikanskog reda Vjenčeslav Lasić.

On se jednom prilikom zaneo pa je u propovedi naglasio "kako nas Pavelić zajedno s nevinom dečicom gleda odozgo".

Iako su mediji upozoravali na takva opela, u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na uzbudjuju se oko toga.

Njihov portparol Zvonimir Ancić konstatovao da ne zna da li se takve mise održavaju i danas, ističući da je stav katoličke crkve da ne postoji osoba za koju se ne može održati takva misa jer je to molitva za dušu te osobe.

On je rekao da bi za sve što se tom prilikom kaže, odgovorna bila nadležna biskupija kojoj pripada crkva u kojoj je to održano.

(Tanjug)

Izvor: MTS-Mondo