Hehehe,interesantna tema....
Nego,nekako svi posmatraju sami cin masturbacije...ali mislim da crkva ne govori o tome...Govori o zavisnosti od takvog uzitka..o zavisnosti od uzitaka uopste...Svako ko masturbira dva-tri puta dnevno,sigurno je navucen...Zavisnost je u pitanju...
Eto,da biste proverili probajte da masturbirate tri dana a zatim tri dana pravite pauzu......Nece biti nimalo lako...
Covek izgubi moc da kontrolise nagon...a to je valjda ono sto ga odvaja od zivotinje....
Otud osecaj grize savsti posle masturbiranja(neki ga vise verovatno i nemaju al jbg....)

Tako da,ok je masturbirati ukoliko to mozesh da kontrolises...ok je priustiti si bilo koje zadovoljstvo ukoliko mozesh da ostanesh svestan i racionalan i ne dozvolish da te ono obuzme....

A posmatrajte i sa prakticne strane...Gandi kaze da se za samo jedan cin masturbacije utrosi neverovatna kolicina zivotne energije....jednaka danu provedenom u radu na njivi...

Ево шта Глас Концила мисли о самозадовољавању.

Hoće li me Bog kazniti zbog samozadovoljavanja?

Već sam zašla u godine, nisam uspjela ostvariti brak a imam snažni neukrotivi nagon.  Naprosto se ne mogu uzdržati od samozadovoljavanja.  Crkva kaže da je to grijeh, ali to je jače od mene.  Pokušavam misliti da time ipak nikoga ne vrijeđam, da ne ugrožavam ničiji brak ni ičiji ugled ili zdravlje.  Je li moguće da će me Bog zbog toga kazniti, da sam u smrtnom grijehu?

Čitateljica

Samozadovoljavanje je bez sumnje nered, zloporaba spolnosti koja ima sasvim drugi smisao.  Ona je naravno čovjekovo svojstvo koje ga usmjerava da se ostvaruje darujući se drugoj osobi i stvarajući obitelj koja je prva naravna stanica ljudskoga društva i kolijevka novih života.  Na žalost je tako da grijehom ranjena ljudska narav često ne uspijeva u cjelini se ostvarivati po Božjemu naumu.  Samozadovoljavanjem se osoba zatvara u sebe, uzalud troši Božji dar, što može voditi stanovitom kržljanju ili čak izobličenju osobnosti.

U slučaju kakav je Vaš, uvijek se može postaviti pitanje je li riječ o naravnom prejakom nagonu ili o ovisnosti koja se razvila odustajanjem od svladavanja.  U novije se vrijeme od odgovarajućih stručnjaka češće čuje da je neobuzdanost na seksualnom području izraz stečene ovisnosti.  Kao što čovjek postaje ovisnik o drogi, tako može postati i ovisnik o seksu.  Svaka takva ovisnost znači stanovito robovanje, smanjenje slobode i bijeg od životne stvarnosti.

Crkva, dakle, s pravom ostaje pri učenju da je čin samozadovoljavanja po sebi objektivno grešan, čovjeka nedostojan.  Koliko je pak svaki takav čin subjektivno grešan, koliko je pred Bogom ubrojiv kao grijeh za koji je čovjek odgovoran i kojim gubi milost posvetnu, na to se pitanje ne može općenito odgovoriti.  Ovisi i o snazi nagona i o sposobnosti svladavanja i o čovjekovoj namjeri.  I u starim udžbenicima moralne teologije, primjerice kod Noldina, stoji da nedovoljno poučeni ljudi mogu ne biti svjesni objektivne zloće samozadovoljavanja (»pueri et rudes possunt nescire malitiam polutionis«), što znači da grešnost takva čina nije toliko evidentna da bi u svakom slučaju bila ubrojiva.  Tko bi prezirao što Crkva o tome uči, ne bi se mogao smatrati odgovornim kršćaninom.  Tko se pak nastoji te ovisnosti oslobađati moleći od Boga snagu, pristupajući sakramentima i ne mireći se s navikom, ne smije gubiti pouzdanje niti se smatrati osuđenim niti se proglašavati bezgrešnim.

Sasvim ste u pravu smatrajući da je samozadovoljavanje daleko manji grijeh od preljuba i bludničenja, jer ne uvlači u grijeh druge osobe i ne oštećuje izravno opće dobro.  Ipak, u stanovitoj mjeri, nanosi štetu osobi samoga grešnika, što znači da oštećuje vrijednost koja je Bogu važna.

Ne gubite pouzdanje, nego se vježbajte u svladavanju i neka to bude bez panike i samoprezira.  Najbolje je imati stalnoga razboritog ispovjednika i biti s njime sasvim iskren.  On je stručno osposobljen tako da se ne čudi niti sablažnjava, nego grešniku pomaže provjerenim sredstvima milosti.  Redovito primanje sakramenata sigurno će Vas ojačati te će Vas uspjesi u svladavanju mnogo više zadovoljavati nego samozadovoljavanje.

Crkva nebi bila ono što jeste da neide do krajnosti u fanatizmu.Ono što priroda stvorila,i ono što je prirodno, to nemože biti grešno.
Još malo pa će proglasiti i malu i veliku nuždu za grehom,jer je to prljavo i pošto to nerade ni čisti anđeli.
Suprostavljanje prirodi je još veći greh,što vidimo kroz sveštenike koji posle nasrću na decu,i čujemo za razne bludne radnje od strane njih.Što su i na vestima objavljivali.Dog god smo ljudi na zemlji po potrebi moramo da vršimo i mali nuždu,i veliku nuždu i da radimo ono što priroda,hormoni itd od nas traže.Nebi bilo sve to u nama prisutno da je to grešno.Kada budemo kao anđeli,onda nećemo morati na sve to da mislimo.