Prozvana po velikoj rijeci na kojoj su bila smještena mnoga njena mjesta i gradovi, civilizacija Inda (2550-1750 p. n. e.) se proetezala na prostoru većem od starog Egipta ili Mesopotamije. Poznata kao i Harapska civilizacija i kultura po jednom od najvažnijih nalazišta, pokrivala je područje u obliku trokuta od otprilike preko milion kvadratnih kilometara. Većina od 150 poznatih nalazišta ove kulture bronzanog doba se nalaze u modernom Pakistanu. Dva najveća nalazišta, Mohendžo-daro u Sindu i Harapa u Pendžabu su bila dva glavna centra. Civilizacija Inda bila je nepoznata sve do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su vršena potonja iskopavanja u Mohendžo-Daru i Harrapi. Ustvari, ovo potonje nalazište je prvo otkriveno u 19. st., ali njegov značaj se nije shvaćao a bilo je i poharano zbog šljunka koji se nasipao kada se gradila željezinica za Lahore. Godine 1931. iskopan je drugi grad u Čahu-daro, bliže ušću Inda. Od tada otkrivaju se nova nalazišta, uključujući Kalibangan u sjevernom Radžastanu, Lotalu i Rodždi na području oko Kambaja i u Sutkagen Doru, koji se nekad nalazio na makaranskoj obali. Također su ponovljena iskopavanja Mohendžo-Dara i Harape.






Skoriji arheološki nalazi, posebno oni iz Mehrgaha ukazuju na to da je civilizacija sa Inda bila konačna faza razvitka lokalnih kultura u neprekinutom lancu od Neolitika do kraja 8. milenija pr. n. e., kroz Halkolitik (oko 5000-3600 pr.n.e.) i Rani harapski period (3600-2600 pr. n. e.), pa sve do početka Kasnijeg Harrapskog perioda 2550 pr. n. e. Time je ozbiljno uzdrmana ranija tvrdnja da se ta civilizacija pojavila iznenada već u razvijenom obliku.

Trenutno nismo u mogućnosti da govorimo o istoriji ljudi sa Inda. Iako se koristilo hijeroglifsko pismo, ono još uvijek nije dešifrovano. Zapisi, koji su prekrasno izrezbareni – obično sa životinjskim motivima – na pečatima, su kratki, i njihovo dešifriranje vjerovatno ne bi dalo mnogo podataka. Pisari sa Inda su vjerovatno pisali na trošnom materijalu kao što je drvo, koji je odavno nestao. Dakle, dok imamo ruševine, alatke, razne fragmmente i kosti, ne postoji nijedan pisani izvor iz kojeg bi saznali nešto o cvjetajućim danima velikih harapskih gradova, kao i o njihovim graditeljima.


Poput civilizacija Mesopotamije, Egipta i Grčke i Harappa se razvijala zahvaljujući poplavama plodonosne rijeke – Inda. Prvobitni gradovi i mnoga manja mjesta su, kako se čini bili izgrađeni direktno uz riječne obale. Ipak, Ind, čije su poplave nepredvidive i destruktivne, često je uzrokovao ogromne štete gradovima. Mohendžo-Daro na jugu, gdje poplave znaju biti veoma učestale, bio je obnavljan, koliko se zna, šest puta, a Harapa na sjeveru pet puta.

Stanovnici doline Inda bili su poljoprivrednici, čijom je ekonomijom u potpunosti dominirala hortikultura. Ostaci masivnih ambara, pronađeni su u svakom gradu, što ukazuje na mogućnost postojanja složenog birokratskog sistema, koji se bavio rasposjelom hrane. Rijeka Ind je danas prilično presušila, ali je očigledno bila mnogo veća u vrijeme kada su tamo obitavali Harapani. To se zaključuje i prema vrsti cigle kojom su građeni gradovi. Radi se o pečenoj cigli, a ne sušenoj na suncu koja je jeftinija i lakša za napraviti, što nas upućuje na zaključak da su Harapni uvijek bili pripravni za elementarnu nepogodu. Osim toga, na mnogim pronađenim pečatima nalaze se slike životinja koje obitavaju u vlažnom i močvarnom okruženju, kao npr. nosorozi, slonovi i tigrovi. Pored toga stanovništvo je držalo mnoge domaće životinje: kamile, pse, mačke, koze, ovce i goveda.


Svi gradovi bili su pažljivo planski izgrađeni – Harappani su zapravo prvi ljudi koji su planirano podizali svoje gradove. Kad god bi neki grad stradao u poplavi, bio bi ponovo građen potpuno isti kao što je bio – pravilna mreža ravnih ulica, koje su sjekle manje uličice; većinu gradskog prostora zauzimale su rezidencije. Život u gradovima je, primjetno, bio dobar. Iako su prostorije bile skučene, što je tipično za drevne gradove, stanovnici su svakako imali na raspolaganju vodovod, kanalizaciju i, čak, nužnike.


Ono što je još karakteristično za civilizaciju Harape jeste njena neagresivnost. Naravno pogrešno bi bilo njene stanovnike smatrati potpuno nemilitariziranima. Odbrambene fortifikacije su postojale, kao i oružje – koplja, mačevi i municija od terakote za praćke. Ali, uprkos tome, čini se da je velika civilizacija živjela u miru i da dugo vremena nije imala spoljnje neprijatelje. Ne zna se ništa o društvenom i političkom sistemu, ali kulturno jedinstvo koje se očituje na svim nalazištima ukazuje na ortodoksan politički sistem. Međutim dokazi su dvosmisleni i otvoreni za daljnja tumačenja. Moguće je da je društvom dominirala moćna sveštenička klasa, koja je stanovništvom upravljala religioznim konceptom, koji su ljudi, kao u kasnijem hinduizmu slijedili ne pod prisilom, već iz uvjerenja.

Neki naučnici tvrde da za ovakvu tvrdnju ne postoje čvrsti dokazi, što je donekle tačno jer pismo još uvijek nije dešifrovano – ali ako se u obzir uzmu pečati a kojima se jasno vide svešteničku rituali, goli sveštenici koji predvode rituale u čast golih rogatih bogova, onda možemo zaključiti da je sveštenstvo, ako ništa, imalo visoko rangiran status u harapskom društvu. Još jedna interesantna posebnost jeste nepostojanje dokaza o kraljevima. Nigdje nisu pronađene velike grobnice sa sahranjenim kraljevima i kraljicama, niti krune i dragulji. To može biti odraz tipa vladara koji su imali. Domorodačka tradicija Indije prije Maurijanskog Carstva i prije 6. st. p. n. e. bila je zasnovana na velikom broju janapada – aristokratskih republika, pa je stoga moguće da su harapski gradovi bili raniji primjeri janapada. To jeste samo spekulacija, ali bi moglo biti jedno od objašnjenja nedostatka kraljevskih grobnica i oznaka. Moguće je da su imali starješine ili neku formu uprošćene republikanske vlade, tj. svešteničku oligarhiju iz koje je vođa dolazio sistemom rotacije. Sve te predpostavke nisu nemoguće.

Civilizacija je neupitno imala trgovinske odnose sa zapadnim kulturama. Nekoliko harapskih pečata pronađeno je u iskopinama sumerskih gradova, kao i crteži životinja kojih u Mesopotmaiji nije bilo, npr. tigrova. Za sada, međutim, nije pronađeno neko naročito obilje mesopotamskih predmeta u gradovima Inda. Harapsko pismo bilo je piktografsko, ili se barem tako čini, ali, kako je to već rečeno, do sada ga niko nije uspio dešifrovati, ili definitivno utvrditi o kojem se jeziku radilo. Najlogičnije rješenje jest da se radi o ranoj formi dravidskog jezika, ali taj zaključak, koji ne mora biti istinit, još uvijek nije pomogao u dešifrovanju pisma, jer je ono, kao i ostatak harapske civilizacije izbrisano iz ljudskog sjećanja nakon nestanka harapske civilizacije.

Religija

O religiji stanovnika Doline Inda, također se ne zna mnogo, mada na osnovu poznatog materijala, dolazimo do fascinantnih zaključaka. Naučnicima sa prof. V. Knorozovim na čelu, pošlo je za rukom da izdvoje serije “ikonografskih” scena koje prikazuju mitološka shvatanja stanovnika Harape. Upoređenje pojedinih motiva i sižejnih “blokova” s kasnijim svjedočanstvima, zabilježenim i u tekstovima i na likovnim spomenicima, omogućili su da se zaključi da su se protoindijske mitološke i kosmografske predstave i odgovorajući ikonografski sistem, istina u izmjenjenom obliku, “ulili” u kasnija religijska učenja, prije svega u hinduizam, a isto tako u budizam i džainizam. Na mnogim pečatim prikazane su scene prinošenje žrtava bogovima u vidu svetih životinja i bilja, vezane za praznične i ritualne ceremonije. donatori drže u rukama ritualne pehare, ponekad kleče ispred božanstva «koje se spustilo sa nebesa», žreca ili vladara koji sjedi na prijestolu. Na jednom pečatu je prikazan oltar.



U Kalibanganu, u južnom dijelu tvrđave, hinduski arheolozi su otkrili površine od cigle na kojima su se nalazili oltari. Na istom mjestu su bile pronađene posude sa ostacima pepela i proizvodi od terakote, koji su se, kako se čini, obredno darivali božanstvu. Ritualni karakter tih objekata ne podliježe sumnji. Po svoj vjerovatnoći, tu se nisu vršili pojedinačni obredi, već veleljepne ceremonije uz učešće žreca. Istraživači harapske kulture smatraju da su neke zgrade u glavnim centrima na Indu imale očigledno sakralni karakter. Prema mišljenju M. Vilera, «serija građevina» na istok od tvrđave u Mohendžo-Daro, činila je dio kompleksa hrama (u jednoj prostoriji je još ekspedicija Dž. Maršala pronašla poprsje «bradatog muškarca» koji se u naučnoj literaturi uslovno naziva «žrec»). Sudeći prema lingvističkom materijalu, arheološkim i književnim spomenicima, vršenje religijskih obreda kod Indoarijevaca, u početnom periodu njihovog raseljavanja u Indiji, nije bilo povezano sa izgradnjom velikih oltara i kompleksa hramova. Oni su počeli da se izgrađuju u postvedskoj epohi i naročito u periodu formiranja hinduizma, što bi se moglo objasniti uticajem doarijevskih vjerovanja domaćeg stanovništva.




Već odavno pažnju naučnika privlači crtež na pečatima tzv. rogatog boga koji sjedi na prijestolu ili na zemlji. On ima neobičnu pozu – noge kao da su priljubljene uz tijelo, pete se dodiruju – tipična «asana» u jogi. Na glavi božanstvo ima dva roga, između njih je drvo; okružuju ga tigar, nosorog, slon, zebra. Na jednom pečatu oko glave ima dvije izbočine, koje su, prema mišljenju Dž. Maršala još dva lika tog Proto-Šive. Dobro je poznato da se u hinduizmu Šiva često prikazuje u liku Pašupati – zaštitnika stoke, gospodara prirode – i prikazuje se kao trolik. Odaju mu poštovanje kao vođi jogina. Sličnost između «rogatog boga» i Šive, u hinduizmu je toliko velika, da gotovo nije moguće odricati uticaj «harapanskog prototipa».

Prema tvrdnji niza indijskih naučnika, uticaj harapske i uopšte doarijevske tradicije izražen je i u praksi Indoarijevaca da prikazuju bogove u čovjekolikom obliku, a isto tako čitav niz predstava vezanih za asketizam. Kod Indoarijevaca (i kod Indoiranaca), ako bismo se oslanjala na najstarije tekstove i lingvističke podatke, nije postojala asketska praksa, koja je očigledno bila lokalnog porijekla (joga poza Proto-Šive – jedno je od svjedočanstava da je takva praksa postojala u epohi Harape). Od protohinduske civilizacije vjerovatno potiču kasnije rasprostranjeni kultovi kao što je kult majke-boginje, koji se posebno razvio u hinduizmu kao obožavanje vrhovnih boginja, poštovanje zmija, svetog bilja i životinja. Bila je izrečena predpostavka da bi nosorog, koji se često sreće na harapskim pečatima, mogao da bude prototip jednoroga Višnu-vepra – avatari, glavnog boga višnuizma. R. N. Dandekar, jedan od najpoznatijih indijskih teologa i sanskrtologa, vidi u harapskoj religiji začetke hinduizma i karakteriše je kao «protohinduizam».

Propadanje

Jedan od složenih problema koji se tiču istorije civilizacije koju proučavamo jeste problem njenog «propadanja», iako bi pravilnije bilo govoriti o napuštanju glavnih centara na Indu, jer su u drugim krajevima njena naselja postojala tokom dugog vremena. U skladu s tradicionalnim stanovištem, kraj ove kulture bio je izazvan neposredno «arijevskom najezdom», dolaskom u zemlju plemena koja su govorila indoarijske jezike. Nove iskopine su ubjedljivo pokazale da se «proces propadanja» otegao i tekao na razne načine u raznim regionima. Nije isključeno, da je nekoliko faktora dovelo do slabljenja gradskih centara (periferija je manje osjećala njihov uticaj).


Gharial proždire ribu - pličica iz Mohenjo-Dara

Naučnici navode na primijer, klimatske uslove – zasoljenost tla, poplave, tektonske potrese, ali jedva da su te pojave mogle imati odlučujuću odluku u čitavoj ogromnoj civilizaciji. Potrebno ej istaći nešto drugo: u poznom periodu periodu harapske kulture, u glavnim centrima na Indu, primjećuju se ozbiljne promjene (i u gradskoj i u materijalnoj kulturi), pogoršava se kvalitet kermaike, slabi gradska kontrola, zanemaruje se društvena izgradnja. Opada trgovina, naročito sa drugim zemljama. Sve to, čini se, ukazuje na to da je postojala duboka unutrašnja kriza.
Sudeći po iskopinama, u to «nemirno» i teško vrijeme u indijske gradove u malim pojedinačnim grupama počinju prodirati stranci – doseljenici iz Beludžistana, o čemu svjedoči arheološki i paleoantropološki materijal. Moguće je da su došljaci dovršili proces propadanja pojedinih velikih gradova (konkretno Harape i Mohendžo-Daro), ali malo je vjerovatno da su oni suštinski uticali na sudbinu većine naselja. Njihova napuštenost primjećivala se već i u Sauraštri i na Kathijavarskom poluostrvu, iako to ovdje nije bila posljedica prolaska stranaca. Podaci dobijeni putem karbonske analize, izvršene prilikom iskopavanja u Rangpuri i Lothali, pokazali su da suse prvi znaci opadanja javili u Lothali – važnom sjedištu pomorske trgovine još u XIX vijeku p.n.e. a naročito se pojačali u XVIII-XVII vijeku pr. n. e. kada su prekinuti neposredni kontakti sa gradovima na Indu. Pred naučnicima stoji zadatak da otkriju prave razloge «propasti» harapske civilizacije, ali se već sada može tvrditi da je prodor Indoarijevaca nije bio odlučujući faktor. Dugo je vremena u indologiji dominirala teorija M. Vilera, prema kojoj su ratovi i bitke koji se opisuju u himnama Rg-vede bili izazvani navalom Arijevaca na harapske gradove, navalom koja se završila uništenjem te civilizacije. Međutim, lingvistički materijal, književni spomenici i arheološki nalazi daju nam mogućnost da tvorce Rg-vede otkrijemo u Pendžabu i da njihov dolazak na Ind datiramo na kraj II milenija pr.n.e. Na taj način je između ovog događaja i propadanja osnovnih centara u Indiji (XIX-XVII vijeka pr.n.e.) postojao veliki hronološki prekid. Tek posljednjih godina je otkriveno nekoliko naseobina, gdje je poznoharapska kultura «doživjela» dolazak stvaraoca «kulture sive, ukrašene keramike». Taj senzacionalistički materijal na nov način postavlja pitanje o uzajamnim vezama Indoarijevaca i lokalnih substrata. Istovremeno, dugotrajno postojanje pozno i postharapskih naselja izvan zone stanovanja Indoarijevaca svjedoči o dugim putevima uticaja harapskih tradicija na docniju duhovnu i materijalnu kulturu naroda sjeverne Indije.

KO SU BILI STANOVNICI HARRAPE I MOHENGO-DARA?

Konjski argument protiv Arijaca

Često je bilo ukazivano da je potpuno odsustvo prikaza konja na pečatima civilizacije Inda, inače vrlo karakterističnim po prikazivanju različitih životinjskih vrsta, dobar dokaz o njenom nearijskom karakteru. Asko Parpola podupire taj dokaz vrlo autoritativnim radom Richarda Meadowa da za sada ne postoji ni jedan pronađeni arheološki dokaz u koji bi potvrđivao prisustvo konja u Južnoj Aziji prije 2. milenija pr.n.e. Divlji srodnici konja i magarca nisu domorodni u Južnoj Aziji, a domaće životinje dovedene su u region sa zapada i sjevera. Porpola ističe da je “konjski argument” najbitniji za ovo pitanje. Proto-Arijske riječi za konja i druge tehničke termine povezane sa ratnom dvolkolicom mogu se solidno upotrjebiti pri rekonsktrukciji Proto-Indoevropskog. Ovo je dobar lingvistički dokaz da su Vedski konj i dvokolica potekli isključivo iz Proto-Indoevropskog naslijeđa. Taj dokaz također jasno ukazuje da kultura sa Inda nije bila arijska.

Dravidska hipoteza

Brahui, dravidski jezik, kojim i dan danas govori veliki broj stanovnika
Balučistana i susjednih područja u Afganistanu i Iranu važan je faktor u identifikaciji Civilizacije Inda kao dravidske. Brahui lingvistički pripada Sjevernodravidskoj grupi jezika sa nekoliko inovacija pod utjecajem Kurukha i Maltoa. Zajedničkih dijalektalnih karakteristika sa Južnodravidskim i Centralnodravidskim jezicima nema. Stoga, Parpola zaključuje da Brahui predstavlja ostatke lokalnog dravidskog jezika kojeg su govorili potomci Harapske populacije. Uticaj prožimajućeg dravidskog substrata na stari indo-arijski jezik, također je važan trag prisustva dravidijanskog jezika u sjeverozapadnom regionu od najranijih vremena. Utvrđeno je i prisustvo nekoliko dravidskih posuđenica u Rg-vedi, čije su fonološke i sintaktičke karakteristike također preuzete iz dravidskog. Među dokazima koje je Parpola predočio još su retrofleksni glasovi, gerund te kvotativne i onomatopejske konstrukcije. Prakritski dijalekti također su pretrpjeli radikalnu simplifikaciju Indo-Arijske silabičke strukture kroz asimilaciju konsonanata i nametljivih samoglasnika, što se najbolje može objasniti, kako je to Parpola objasnio, prilagodbom fonologiji dravidskog substrata. Sačuvani toponimi obično su dobar indikator lingvističke prehistorije regiona. Parpola izdvaja nekoliko toponima u sjeverozapadnom regionu, kao nagara, palli, pattana i kotta, sa dobrom dravidskom etimologijom.


Iravatham Mahadevan međutim nije uvjeren u Parpolinu tvrdnju da riječ Meluha (kako se civilizacija Inda naziva u mesopotamskim klinopisnim tekstovima), potiče od dravidskog mel-akam, “Vrhovna država”. Parpola još naglašava da je sintaktička analiza induskih natpisa rezultirala otkrićem dravidskih tipoloških karakteristika (npr. atribut stoji prije glavne riječi). Svi ovi dokazi upućuju na dravidski kao najvjerovatniji jezik civilizacije Inda, te Dravide kao njezine nosioce. Problem «pradomovine» Dravida zasad nije riješen, ali lingvisti su došli do slijedećih zaključaka o vremenu i putevima njihove migracije: raspad protodravidskog jezičkog jedinstva potrebno je staviti na početak IV milenijuma pr. n. e; u III. mileniju pr.n.e. Dravidi osvajaju dolinu Inda, sredinom II. milenija prodiru u centralnu Indiju, i odatle, krajem istog milenija u Dekan. Ako su te predpostavke, koje se uglavnom oslanjaju na glotohronološke proračune tačne, onda bi se moglo smatrati da su Dravidi (Protodravidi) bili tvorci halkolitskih (eneolitskih) kultura u centralnoj i zapadnoj Indiji, a također i sjevernom Dekanu.

Aglutinativni jezik i moguća altajska veza

Profesor Ahmad Hassan Dani, iako ne odbacuje Parpolinu dravidsku hipotezu per se, nudi i drukčiju mogućnost. Svi istraživači se slažu da iz samih analiza induskog pisma proizizlaizi da se radilo o aglutinativnom jeziku. Dani ukazuje na upadljivu sličnost ranih turkmenistanskih kultura u Centralnoj Aziji (period Kot Didji) i ranih faza Induske civilizacije i, s obzirom da su altajski jezici koji su i tada bili u upotrebi u tom regionu, također aglutinativni, ne vidi zašto jezik induske epohe ne povezati sa tom ili nekom drugom grupom aglitunativnih jezika.


PISMO

Indusko pismo ima 400 znakova i uglavnom je piktografskog karaktera. Ipak, postoje mnogi znakovi previše stilizirani ili simplificirani da bi se mogli identificirati kao piktografski. Dvije glavne karakteristike pisma su modifikacija znakova dodavanjem dijakritičkih oznaka i kombinacija dva ili više znakova u jedan jedinstveni komponirani znak. Prema Parpolinom istraživanju, oko polovine znakova su glavni, dok je druga polovina komponirana. Mnogi od znakova pokazuju i neznatne grafičke varijante, koje su nastale kao posljedica različitih stilova pri pisanju ili materijala na kojem se pisalo.





Nalazi induskog pisma redovno su kratki natpisi na malim artefekatima, uglavnom na kamenim pečatima i keramici. Prema Parpoli do sada je poznato oko 3700 natpisa iz četrdeset harapskih i dvadeset inostranih nalazišta. Svi pronađeni natpisi su izuzetno kratki i ne prelaze pet znakova u jednom tekstu. Parpola vjeruje da su duži induski natpisi mogli biti zapisivani na palminom lišću ili na tkanini, materijalu koji je vremenom satrunuo.

Parpola je sažeo sve dosadašnje dobro utvrđene rezultate istraživanja, dokazujući tako da je generalni pravac pisanja bio s desna na lijevo. Spoljnji dokaz pravca pisanja nalazi se u kraći natpisima koji redovno počinju na desnoj ivici, ostavljajući prazan prostor blizu lijeve ivice, te razmještaj najljevljih znakova, tj. njihovo prebacivanje u slijedeći red u slučaju nedostatka prostora. Do unutrašnjeg dokaza dolazimo upoređujući jednolinijske i dvolinijske sekvence identičnih natpisa.

Ni jedan dvojezični natpis, koji bi pomogao dešifriranju induskog pisma do sada nije pronađen. Jedni spoljnji tragovi koji su dostupni jesu oni arheološki, zatim tipologija objekata u samim natpisima, te prateći piktoralni motivi. Piktoralni motivi uglavnom su oni životinjski, naročito tzv. jednorog, ali i mnogi drugi npr. bik, bizon, slon, tigar, nosorog, antilopa i nekoliko mitskih čudovišta. Također postoje neki interesantni religijski i mitološki motivi, koji predstavljaju božanstva i scene žrtvovanja. Koristeći Proto-Dravidski kao predpostavljeni jezik na kojem su natpisi napisani, Asko Parpola pomoću natpisa sa «ribljim» znakovima pokušava, bar djelimično, dešifrirati neke od njih. Naime, u gotovo svim današnjim dravidskim jezicima riječ za ribu je meen, a ta riječ ima dvostruko značenje, jer znači također i zvijezda. Na nekim induskim pločicama prikazana je riba, a zatim određen broj crtica (brojevi su bili naznačavani crticama što je definitivno utvrđeno). Parpolin argument se zasniva na tome da broj naznačen pored ribe nije slučajan već da prestavlja broj zvijezda u određenom sazviježđu. Tako npr. riba+6 predstavlja Plejade, a riba+7 Ursa Maior (velikog medvjeda). Prema istoj predpostavci razne varijante ribe predstavljaju planete Merkur, Saturn, Veneru, te zvijezdu Aldebaran istaknutu u kasnijoj Hindu mitologiji.


Pokušaj sistematizacije harrapanskih piktograma
profesora Aska Parpole


Nedavna arheološka otkrića potvrdila su domaće porijeklo induskog pisma, iako se ranije, u nedostatku nalaza koji bi ukazao na bilo kakvu raniju (isključivo piktografsku) formu logo-silabičnog induskog pisma, razmarala mogućnost da je ono stranog porijekla, tj. da je sama ideja pisanja uvezena sa nekog drugog područja. Takozvani «biljkoliki» i trostruko oblikovani znakovi urezani na fragmentima grnčarije starim 5500 godina, pronađeni su u iskopinama Harrape. Najranije poznato pismo bilo je urezivano na vrčeve, prije nego što bi bili ispečeni. Stručnjaci su zaključili da bi znakovi mogli označavati sadržinu vrča ili posvetu božanstvima. Prema Dr. Richardu Meadowu sa Harward University, direkotra Harappa projekta arheološkog istraživanja, ovi primitivni natpisi mogli prethoditi svim ostalim poznatim pismima. Rezultati karbonske datacije smještaju ih u 3300-3200 g. p.n.e., što i čini istovremenim ili nešto ranijim od prvobitnog pisma koje su Sumerani razvili oko 3100 p.n.e.

Ali, uprkos svemu, jedna je činjnica jasna. Čak i ako pismo bude u potpunosti dešifrirano, to neće donijeti mnogo više saznanja od onih već arheološki poznatih. Doduše, lingvističko pitanje bi bilo riješeno što je veoma važno. Međutim, nedostatak hronika, legendi, epike i drugih kohezionih činilaca historiografije (iz kojih znamo da su Sumerani imali naprednu matematiku, računali su elipse, imali Ep o Gilgamešu), čini civilizaciju Inda prilično nijemom.

Izvor