26. 07. 2008. | 18:13
Karadžićev odvjetnik: Izručenje Haškom sudu u srijedu ili četvrtak
izvor: vecernji.hr
      
Branitelj haškog optuženika Radovana Karadžića odvjetnik Svetozar Vujačić izjavio je da će Karadžić Haškom sudu biti izručen vjerojatno u srijedu ili četvrtak.

Usprkos tome što je beogradskoj "Politici" Vujačić u petak navečer potvrdio da je poštom poslao žalbu na rješenje istražnog suca o ispunjenosti pretpostavki za Karadžićevo izručenje Haškom sudu, u subotu novinarima ispred Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu to nije htio potvrditi.

"Da sam jučer rekao medijima da ću žalbu podnijeti sinoć u bilo kojoj pošti, ta žalba bi već bila odbijena i Karadžić bi danas bio prebačen u Den Haag", rekao je Vujačić.

Glasnogovornica Okružnog suda u Beogradu Ivana Ramić izjavila je u subotu za Radio B92 da ne može reći kad će točno odluka o Karadžićevom izručenju biti donesena.

"Tijekom jučerašnjeg dana, odnosno do isteka radnog vremena u petak žalba nije stigla na sud. Međutim, rok za žalbu isticao je u petak u ponoć, što znači da je po završetku radnog vremena suda ona mogla biti upućena i poštom, a dan i sat predaje pošti se računa kao dan i sat predaje sudu. S obzirom da je vikend i da su neradni dani i za poštu i za sud, više informacija imat ćemo u ponedjeljak", kazala je Ramić.

O žalbi na rješenje o ispunjenosti uvjeta za izručenje Haškom sudu odlučuje izvanraspravno vijeće Specijalnog suda za ratne zločine u roku od tri dana, a na odluku vijeća žalba nije dopuštena, te konačnu odluku o izručenju potpisuje Ministarstvo pravosuđa Srbije.

Tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević u petak je izjavio da bi Karadžić Haškom sudu mogao biti izručen najranije u ponedjeljak.

Ignjatović: Nakon Karadžića pred ICTY-em sigurno Mladić i Hadžić
Nakon uhićenja haškog optuženika Radovana Karadžića "sasvim je sigurno" da će se i odbjegli Ratko Mladić i Goran Hadžić naći na Haškom sudu, izjavio je u subotu Dušan Ignjatović, direktor Ureda Nacionalnog vijeća Srbije za suradnju Haškim sudom.

"Sada je samo pitanje dana kad će se i preostala dvojica naći u Hagu. U ovoj situaciji najvažniji je Ratko Mladić. Sada, kad je uhićen najvažniji haški bjegunac Radovan Karadžić, bit će teško bilo kome iz međunarodne ili domaće javnosti reći da Srbija ne želi surađivati s Haškim sudom", kazao je Ignjatović beogradskom dnevniku "Danas" od subote.

Neimenovani izvor tog lista tvrdi da je Karadžićevo uhićenje, zapravo, uvod u uhićenje Mladića, kao i to da postoje informacije da su Stojan Župljanin, Radovan Karadžić i Ratko Mladić bili vezani s istom skupinom ljudi. Pri tome je ključni trenutak bilo uhićenje Župljanina 11. lipnja ove godine, jer je upravo njegovo uhićenje otkrilo, odnosno upotpunilo sliku sigurnosnih službi o mreži Mladićevih pomagača.

(ič/Hina)

Кад је то поскупело млеко, хлеб,месо? Што сам са жутима не организујеш протесте?Одеш лепо код Мишковића ''чика Мишко лепо си смислио то национално помирење,а смањи мало цену леба...''
ево ја ћу да будем на протесту у уторак и ниједног новинара нећу да пребијем!А ти,момак, ако си храбар иди у Израел па назови неког Јеврејина фашистом/нацистом па да видиш да ли ћеш се наносити главе на раменима?

Bez savjesti i morala možeš biti dobričina


Piše: Miljenko Jergović



Empatija i strpljivost kojima se zadnjih nekoliko godina odlikovao ‘D. D. Dabić’ nisu nove - pokazivao ih je i Karadžić neposredno prije nego što se s uspjehom upustio u uništavanje zemlje i grada koji su mu sve dali

Moglo je to biti rano proljeće 1990, našli smo se u kavani nekadašnjeg Hotela Pošta, nakon neke pjesničke manifestacije održane dvadesetak koraka dalje, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković. Zapadne je republike već propuhao vihor demokratizacije, ali kod nas kao da je sve još bilo po starome.

Bosna kao Jugoslavija u malome, kolijevka bratstva i jedinstva, koje propovijedaju svi, od rudara do taksista, a pjesnici su, naravno, svi odreda za Antu Markovića, koji nam je već donio bolji život, sedam dinara za dojč marku, i uvjereni su, kao i golema većina građana, da će, budemo li i mi, kao i Slovenci i Hrvati, prisiljeni na višepartijske izbore, pobijediti stranka kojoj će on stati na čelo.

I tako, nošeni takvim mislima i osjećajima, spojismo stolove i posjedasmo, nas sedam ili osam bosanskih pjesnika, da popijemo - netko pivo, netko stock, a netko kavu - i porazgovaramo o svemu, osim o onome o čemu razgovora nije bilo.

Bake i unuci

Šutjelo se o politici, jer se sve najednom podrazumijevalo i jer smo svi, uključujući i njega, bili protiv uskogrudnoga zatvaranja u vlastiti - kako se to tada govorilo - nacionalni tor.

Sjeo je leđima okrenut prolazu, ne plašeći se da bi mu netko mogao prići. Kao ni inače, nije se nametao u razgovoru, nego je slušao i podržavao govornika potvrdno kimajući. Podizao je obrve i slijegao ramenima, pokazujući kako se u toj priči, svejedno je kojoj, ništa ne može učiniti i kako su ljudskost i čovjekova duša poraženi, jer više nema ni dobrote ni razuma.

A onda je govorio tiho, prijatnim dubokim glasom, o tome kako mu je nedavno umrla punica. Baka njegovo dvoje djece. I kako je to za njih strašan gubitak, nešto čime se on zadnjih dana sasvim zaokupio. Pričao je o tome što znači izgubiti baku.

Bajrami i Božići

Tada sam posljednji put sjedio za stolom s Radovanom Karadžićem. Možda sam ga još koji put te i sljedeće godine sreo na bajramskim i božićnim primanjima (znate već onu bosansku kako smo uvijek jedni drugima išli na blagdane…), ali tada bih ga jedva i pozdravio, jer je on već bio u svome toru. A u vrijeme dok smo sjedili u Pošti, ili mjesec-dva kasnije, bio je među osnivačima Stranke Zelenih.

U svome rječniku nismo tad još imali kinesku riječ En-Dži-Ou, niti smo uopće i znali što su to Nevladine organizacije, ali da su nam rekli što je to, sigurno bismo prstom pokazali u njega. Ako je u tih dvije-tri godine pred demokraciju itko bio En-Dži-Ou, onda je to bio Radovan Karadžić. Prije nego što su ga zaokupile ekološke teme, sa suprugom Ljiljanom bio je osnivač i voditelj prvoga SOS telefona u Bosni i Hercegovini.

Zamislite kakvo je to u ono vrijeme bilo čudo! Ako te muž tuče ili te strah vratiti se doma na kraju školske godine s osam jedinica, samo nazoveš SOS telefon. Jednom je, na tu temu, gostovao u cjelonoćnoj radijskoj emisiji. Rekao je da najviše nazivaju potencijalni samoubojice. Kolike li je, Bože mili, Radovan Karadžić spasio da se ne ubiju dok je bio En-Dži-Ou.

Hrvojev šarmer

On nije bio prvi kojemu će Dobrica Ćosić ponuditi mjesto predsjednika Srpske demokratske stranke. Nije bio ni drugi, a ni treći. Jedni su, poput Nenada Kecmanovića, budućeg čelnika Markovićevih reformista, odbili Dobricu jer su krivo procijenili razvoj političkih događaja, a drugi - koji se nikada više neće ni pojavljivati u politici - odbili su ga jer je takva stranka bila protivna njihovim uvjerenjima. Karadžić je prihvatio, i od tog je trenutka započelo nešto što je, manje ili više, poznato svima.

Stotinjak tisuća mrtvih (po vrlo preciznim nalazima komisije koju vodi Amor Mašović), više od milijun trajno i zauvijek raseljenih, uništenu i trajno dekultiviranu i demoraliziranu zemlju, te subjektivni osjećaj da je on odredio sav tvoj život: mjesto na kojem živiš, posao kojim se baviš, tvoje svakodnevne misli i osjećaje. Bez njega niti bismo mi bili mi, niti bismo bili tu gdje jesmo.

Moralno indiferentni tipovi poput Hrvoja Šarinića pamte iz ratnoga vremena jednoga drukčijeg Karadžića. Hvale njegov šarm, komunikativnost, odlično obrazovanje. Dok govori o njemu, Šarinić podsjeća na engleskoga kolonizatora, koji je upravo stigao iz Londona u Indiju i usred masovnoga klanja ljudi čija imena ne bi mogao izgovoriti čak ni da ih zna, on susreće vođu ubojica, džentlmena s besprijekornim smislom za humor.

Rakijanje nad smrću

Veli tako Šarinić da su u Dobanovcima kod Beograda njih dvojica, i još neki njima slični, nakon pregovora proveli noć uz pjesmu i rakiju. To je bio samo jedan od, priznaje Hrvoje, desetak njihovih susreta. Za to vrijeme dok se u Dobanovcima pilo i pjevalo (koje pjesme? ustaške ili četničke? ili jednu našu pa jednu njihovu?), negdje malo dalje, u Bosni, umirali su ljudi. Stotine, tisuće, desetine tisuća, pa ni cijela stotina tisuća nije bila dovoljna da u jednome Hrvoju Šariniću, makar s petnaestak godina zakašnjenja, probudi moralni refleks. On je i danas fasciniran Karadžićem, ozari se dok o njemu govori. Kao što je i Radovan Karadžić fasciniran Hrvatima. Naravno, ne onim bosanskim, nego pravim zagrebačkim, hrvatskim Hrvatima.

Te fascinacije prepun je Karadžićev roman, objavljen u vrijeme njegova skrivanja, “Čudesna hronika noći”, toliko da je i glavnome liku, svome alter egu, pridavao neka hrvatska svojstva i obilježja. To šarinićevsko hrvatstvo, ravnodušno prema zločincu ali zadivljeno zločinčevom duhovitošću i šarmom, zapravo je neka vrsta psihološkoga zrcala za kojim Radovan Karadžić žudi i u svome romanu, a možda i u životu. Kao što i Hrvoju Šariniću nedostaje karadžićevsko srpstvo, koje njegovom sitnom duhovnom i nacionalnom stasu pruža iluziju o važnosti i veličini.

Usputni genocid

Koliko god se u posljednjih šesnaest godina, kako među Bosancima tako i među strancima, inzistiralo na začudnosti Karadžićeve pretvorbe - ili demokratske tranzicije - od En-Dži-Oua, psihijatra i pjesnika koji može shvatiti što unuku znači izgubiti baku, do ponesenog, zažarenog i ideološki savršeno izdizajniranog masovnog ubojice, riječ je o nečemu što je, već i zbog tolikih drugih slučajeva, sasvim obična i ljudskoj prirodi bliska stvar.

Kako u samo nekoliko mjeseci ekolog koji se gnuša nacionalizma i svakoga verbalnog pretjerivanja postane nacionalistički vođa, a godinu i pol kasnije cijelome jednom narodu prijeti istrebljenjem, koje će zatim, u naredne tri godine, i provoditi? Lako, samo je važno da čovjeku stigne ponuda koja će biti veća od svih njegovih snova i pretpostavki o vlastitim mogućnostima. Uz malo odvažnosti svaki će amoralan tip lako postati masovni ubojica.

Istrebljujući muslimanski narod (koji će se usred genocida nazvati bošnjačkim) Karadžić je onako, kao više usput, po Bosanskoj Krajini, Banjoj Luci i Prijedoru, a onda i Sarajevu i širom Bosanske Posavine, istrebljivao i Hrvate. Na kraju će se pokazati da ih je toliko temeljito istrijebio da ih, trinaest godina kasnije, u Bosni neće biti ni za čestitu nacionalnu manjinu, a kamoli za što veće od toga.

Time njegovo divljenje prema Hrvatima, onim u Zagrebu i Hrvatskoj, nije postalo ništa manje, kao što ni Šarinićeva fascinacija Karadžićem nije izgubila na uvjerljivosti nakon što su mu stizale vijesti o etničkome čišćenju bosanskih Hrvata. Ni za Radovana, ni za Hrvoja oni nisu subjekt priče, čak ni kada ih se ubija. Oni rakijaju po Dobanovcima, izvan sebe od sreće jer ih je sudbina počastila mjestom u ljudskoj hijerarhiji kakvo po svojim sposobnostima i kvalitetama među životinjama nikada ne bi dobili. To ih obojicu, svakoga na svoj način, čini moralno indiferentnim i hladnim prema tuđim patnjama.

Naravno, mogli bismo u ovoj priči Karadžića sparivati i s nekim drugim tipusom sa “suprotne” strane, ali svojim javnim istupanjima nakon njegova hapšenja Hrvoje Šarinić sam se ponudio.  

No, rat je prošao, prošle su godine, možda je Šarinić i stekao nekakav moralni refleks, ali ga nije u stanju retroaktivno primjenjivati. Međutim, pravo pitanje, na koje nema tako jednostavnog odgovora jest: je li Dragan David Dabić, simpatični bjelobradi trol, doista Radovan Karadžić. Forenzički, mikrobiološki i pravno gledajući sigurno jest. Provjerili su: Dabić i Karadžić imaju identičan DNK. Ali sve drugo im je različito. Ovaj čovjek bavi se alternativnom medicinom i duhovnim vještinama, izmislio je neku svoju meditaciju i nazvao ju tihovanje (što je, inače, termin koji se često pojavljuje u srpskopravoslavnim religijskim tekstovima), zagovara zdrav život i spreman je za male, ili nikakve novce pomagati ljudima.

Raduje ga kada mu časopis Zdrav život objavi članak, drži predavanja na skupovima alternativaca, pomaže narodu kojemu je takva pomoć potrebna. Dragan David Dabić živi kao slobodan čovjek, on se ne sakriva, niti je njegovo bavljenje alternativnim učenjima dio nekakve strategije da se izbjegne Haag. Suprotno, to je njegovo životno ispunjenje, kao što su rat i mitraljiranje Sarajeva u društvu pisca Eduarda Limonova predstavljali ispunjenje onoga Radovana Karadžića. Naravno da se Dabić sve vrijeme morao sjećati sebe kao Karadžića, ali to ga nije opterećivalo. Da jest, tada ne bi mogao ni biti alternativac Dabić. Krivo misli svatko kome se čini kako savjest ima nekakve veze sa sjećanjem.

U ovoj priči, kao i u tolikim sličnim pričama o ratnim zločincima i moralno indiferentnim ljudima, vrlo neobično su postavljeni i pojmovi dobra i zla.

Nemamo razloga sumnjati da je Radovan Karadžić bio zao. I ne trebamo se previše zaokupljati zagonetkom kako je od miroljubivog ekologa postao mahniti ubojica.

Davidovo tihovanje

Međutim, Dragan David Dabić vjerojatno je bio u duši dobar čovjek, na kojem i nije ostalo posljedica od toga što je prethodno bio zli Karadžić. Preboljeno zlo lakše se podnosi od zaušnjaka. Karadžićeve žrtve nisu pohodile Dabićeve snove, niti mu je u Beogradu, dok bi prolazio pokraj Barjakli džamije, padalo na um da je digne u zrak, kao što je u zrak digao sve i jednu na teritoriju Republike Srpske. Vrlo je vjerojatno Dragan David Dabić tihovanjem pomogao kojoj od preživjelih žrtava Radovana Karadžića.

Griješe oni koji drže kako je Karadžić tako uspješno mogao provesti svoju transformaciju zato što je psihijatar i pjesnik. Nevjerojatno je da takve gluposti mogu iznositi ljudi koji su i sami psihijatri. Njegova transformacija nema nikakve veze s njegovim posebnim znanjima i umijećima, ali ima s nečim što danas stalno spominjemo, s moralnom indiferentnošću.

Kada je predao funkciju predsjednika Republike Srpske i obećao Richardu Holbrookeu da se ni na koji način neće pojavljivati u javnome i političkom životu, Karadžić je započeo svoju transformaciju. Nešto od nje vidi se i u romanu “Čudesna hronika noći”, u kojemu više nema ni traga brutalnoga nacionalizma i velikosrpske mitomanije.

Fashion Dabić

Kako se radi o socijalno osjetljivom čovjeku, koji se uvijek ponašao u skladu s društvenim normama i prevlađujućim ideološkim modama, tako je bilo i prirodno da postane bjelobradi trol, guru, vrač i iscjelitelj. U biti, nije nemoguće zamisliti ni to da nas na stranicama ovih novina Dabić uči svome lifestyleu, nudeći nam koncept sto trideset godišnjega života, a nakon toga smrti bez bolesti.

Njegova duša toliko je čista da mu, recimo, neće na um pasti kako je smrt bez bolesti omogućio tisućama srebreničkih muškaraca. Dabićev, kao ni Šarinićev um nije toliko banalan da bi mu dolazile takve usporedbe. Ako bismo, međutim, išli do kraja, mirne bismo duše, u skladu s vokabularom i stilom naših novina, mogli reći da je Dragan David Dabić bio Life Coach, na jednak način na koji je Radovan Karadžić bio Death Coach. Njih dvojica nemaju nikakve veze, osim te što su, de jure, isti DNK.

Razglednica s Jadrana

Naravno, neki ljudi u Srbiji sve vrijeme znali su ono što mi znamo danas. Oni su pomagali da Radovana Karadžića nitko ne ometa u njegovoj transformaciji i tranziciji. Ali to ne mijenja ništa na suštini. Moglo se dogoditi i to da Karadžić dođe u Hrvatsku na godišnji odmor, i sigurno je da nije imao nikakvih problema, kao što ga imaju neki obični ljudi koji iz Srbije dođu na Jadran. Draganu Davidu Dabiću nitko ne bi zapalio auto, niti bi ga išta upitao o ratovima iz devedesetih.

Takva se pitanja, čak ni kod nas, ne postavljaju ljudima koji se bave alternativom i koji vam nude svoj koncept sreće. Oni nemaju vjeru, naciju, ni ideologiju, i predstavljaju jedno veliko planetarno bratstvo. Mogao je Dabić i u Hrvatskoj, recimo u Splitu ili na Braču i Hvaru, održati seriju predavanja. Njegova uvjerljivost ovisila je o uvjerljivosti njegovih osobnih dokumenata, a barem to su mu mogli priskrbiti njegovi zaštitnici i čuvari iz tajnih službi. U svemu drugome bio je siguran i zaštićen vlastitim čudaštvom i specifičnom dobrotom ljudi koji ne jedu meso, groze se krvi i vjeruju u reinkarnaciju. Kako i ne bi vjerovali kada je, evo vidimo, Karadžić u jednome tijelu proživio barem dva života.

Čudno sam se osjećao kada sam pročitao agencijsku vijest da su u beogradskome pritvoru Dabića ošišali i obrijali. Skoro da mi je bilo i žao. Tim činom dokrajčena je jedna lažna i bezazlena egzistencija, a s njome i jedna odvratna planetarna laž, po kojoj se ne zna gdje je Karadžić i sve obavještajne službe ovoga svijeta ne mogu ga uhvatiti.

Peruška smrti

U ime svjetske pravde i istine činom šišanja i brijanja probuđen je zločinac čiji se zločini više nemaju čime izmjeriti, jer više nema zemlje i naroda koje je ubijao. Nema ih, jer eno, na sarajevskoj glavnoj ulici, radujući se Karadžićevom uhićenju, mladići koji se na početku rata nisu još ni rodili, mašu turskim zastavama. Njihovu stariju braću i očeve, žitelje bivše zemlje i bivšega svijeta, vrijeđalo bi najviše od svega kad ih je 1994. ili 1995. Karadžić nazivao Turcima. Nema više ni svijeta u ime kojega bi se provela pravda nad Karadžićem. Dokrajčen je u godinama njegova skrivanja.

Od svega mi je, ipak, najupečatljivijom ostala slika Gorana Kojića, urednika i vlasnika Zdravnog života, moga dragog bivšeg sugrađanina i poznanika, dok ustreptalo objašnjava kako u Dabiću nije prepoznavao onog drugog. Izgledao je Goran kao da mu je smrt, onako od šale, prešla peruškom preko lica.

http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,7,26,,127836.jl

dalje nisam mogao

aca puca apis

ajde jos nesto tako 

Aндроид који је ово писао већ има довољно проблема у ''љепој њиховој'',зато га заобиђи!

 

http://www.kurier.at/nachrichten/181561.php

ko je tebe dirao
btw. citiraj celu recenicu da se vidi kontekst

За Николу

Прочитај У НИН-у, ако можеш да га нађеш у ЗГ, чланак Дениса Куљиша о Миљенку Јерговићу.
Толико.

  Pera Pera...Pero!! Hrvat Karadzic, a ja Heroja....