>>>Anarhizam<<< :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Kako anarhisti vide moguci svijet
baziran na slobodi, ravnopravnosti i solidarnosti?

Istinski slobodno društvo mora funkcionirati kako u radnim kolektivima tako i na razini lokalnih zajednica, komuna, u kojima ce svaka osoba biti ukljucena putem opcih skupština, u rad i vodenje istih. Iako ce radni kolektivi biti važni, za razliku od anarhosindikalista, mi smatramo da ce prije svega oni morati biti podredeni interesima i potrebama zajednice u okviru kojih egzistiraju jer one ipak predstavljaju cjelokupni sukus potreba interesa pojedinaca koji žive na odredenom podrucju. Isprepletenost sustava omogucit ce jednostavnije prepoznavanje i zadovoljavanje potreba ljudi ukljucenih u njega.

Ono što anarhisti, žele, je decentralizirano društvo stvoreno na bazi slobodnih asocijacija koje može osigurati prije spomenute vrijednosti: slobodu, ravnopravnost i solidarnost. Zato podržavamo kolektive bazirane na direktnoj demokraciji koja prakticira jedini ispravni principi društvene ukljucenosti pojedinca – «jedan covjek, jedan glas».

Anarhisticko društvo (i organizacije) ce voditi masovne skupštine svih ukljucenih, bazirane na iscrpnim diskusijama, debatama i kooperativnom konfliktu ravnopravnih. Da bi osigurale jednostavnije funkcioniranje takvih masovnih skupština one ce izabrati komitet nadležan za iskljucivo administrativne poslove. Ti ce komiteti biti sastavljeni od mandatnih, opozivih, privremenih delegata, ciji ce se zadaci obavljati pod nadzorom skupštine koja ih je izabrala, a koju cine svi oni koje žive u doticnoj zajednici, ili koji rade u doticnom radnom kolektivu ako se radi o poslu. Delegati moraju dolaziti iz zajednica koja predstavljaju ili u slucaju radnog kolektiva, moraju biti njegovim aktivnim clanom. U slucaju da delegati prekorace ovlasti svog mandata i pokušaju proširit svoj utjecaj izvan onog koji im je odredila skupština, oni ce biti istog trena opozvani, a njihove odluke poništene.

Na takav nacin organizacija ostaje u rukama onih koji je cine, za razliku od hijerarhijskog državnog predstavnickog sustava gdje gradani na temelju praznih obecanja biraju na izborima «svoje» predstavnike, koji jednom kada dodu na vlast zaboravljaju vlastita obecanja odnosno gdje su gradani lišeni bilo kakvog utjecaja na njihov rad (osim ponovnih izbora za cetiri godine. Svjesni smo da znate koliko se štete u tolikom razdoblju može pociniti).

Naše slobodne zajednice, stvorene slobodnim sporazumima, bi takoder ulazile u konfederacije s drugim slobodnim zajednicama. Takve bi konfederacije bile upravljane odozdo prema gore, s odlukama odnesenim na osnovnim-bazicnim, jedinim relevantnim skupštinama zajednica, te dalje distribuiranim prema gore. Konfederacijom bi se jednako upravljalo kao i sa pojedinacnim zajednicama. Održavale bi se regionalne, nacionalne, internacionalne konferencije o svim važnim pitanjima i problemima vezanim za zajednice ukljucene u doticnu konfederaciju.

U pojedinim situacijama bi se osnivali ad-hoc komiteti/odobri, kada je to potrebno, da koordiniraju i upravljaju odlukama pojedinih zajednica i njihovih skupština pod striktnom kontrolom odozdo prema gore. Delegati u takvim tijelima imat ce ograniceno trajanje mandata, odnosno imat ce vezani i ograniceni mandat kao uostalom i delegati pojedinih zajednica u koji sudjeluju u radu regionalnih, nacionalnih skupština, te nece moci donositi oduke u ime zajednice koju predstavljaju kao delegati. Bit ce opozivi u svakom trenutku od strane skupština zajednice koje su ih izabrale. Na taj ce nacin svi komiteti uvijek biti kao što je to Malatesta govorio «pod kontrolom stanovništva».

I najvažnije, skupštine osnovnih temeljnih zajednica, mogu nadglasati bilo koju odluku donesenu na konferencijama konfederacija (regionalnih, nacionalnih…) i napustiti bilo koju konfederaciju. Sve što delegati odluce na konferenciji mora proci ratifikaciju na osnovnim skupštinama. Bez ratifikacije zakljucci doneseni na razini regije (ili šire) jednostavno ne obvezuju zajednicu koja je delegirala pojedinog delegata za obavljanje odredenog posla ili zadatka. Skupštine mogu zatražiti sazivanje nove konfederalne konferencije da rasprave novi razvoj situacije (u slucaju odbijanja ratifikacije i slicno), te da obavijeste ostale zajednice o promjeni stava te da ih upute što predlažu za daljnji tok rasprave, te razvoj novih ideja.

Razlika izmedu delegata i predstavnika je u tome što delegat prenosi zakljucke donesene, na osnovi rasprave, u kolektivu zajednickom odlukom, i ništa više, dakle nema mogucnosti bilo kojim svojim ponašanje vezati zajednicu za obvezujucim odlukama. Njegova je uloga iskljucivo izvješcujuca. On izvještava Kongres konfederacije o zakljuccima zajednice koju predstavlja i obrnuto, izvještava zajednicu koja ga je birala o prijedlozima Kongresa konfederacije.

Kriticari samoupravnog, decentraliziranog sustava cesto kao svoj najjaci argument isticu da je centralizirani sustav prikladan u pitanjima velicine, jednostavnosti i konstrukcije, ali mu nedostaje najvažnija stvar – pojedinac više ne pripada sebi u takvom sustavu, ne može osjetiti svoj znacaj, a o njegovom životu se ne vodi nikakav racun.

Samo u direktnoj demokraciji (za koju se zalaže vecina anarhista) moguce je pojedincu izreci samog sebe, prakticirati kriticku misao i samoupravljanje, razvijajuci svoje intelektualne i eticke potencijale do maksimuma. Za povecanje individualne slobode i njenih intelektualnih, etickih i socijalnih posljedica bolje je biti ponekad u manjini nego uvijek biti podreden volji svoga šefa.

«Umjesto zakona stavit cemo ugovore(slobodne dogovore). Nema više zakona donesenih od strane vecine, cak ni jednoglasno; svaki gradanin, svaki grad, svaka industrijska unija stvara svoje zakone.»

Ne mislimo da svojom podrškom sustavu direktne demokracije, anarhisti misle da je vecina uvijek u pravu. Daleko od toga. Kljucno za sustave predstavnicke demokracije je, ne to da je vecina u pravu, vec to da se nijednoj manjini, u takvim sustavima, zaduženoj za vodstvo, ne može vjerovati da nece pretpostaviti svoje interese dobrobiti svih. Iako smo protiv diktata manjine, mi shvacamo da vecine, itekako, mogu i cine pogreške i zato podržavamo snažno pravo manjine u našem društvenom sustavu.

«Ako vecina pocini nešto u lošoj vjeri…tada ce manjina morati pokrenuti politicku akciju ukljucujuci akciju politickog neposluha, ako je potrebno, da zaštite svoje gradanstvo i nezavisnost i samo politicku organizaciju….Politicki neposluh je samo jedan od mogucih nacina izricanja aktivnog gradanstva na cemu je sustav samoupravne demokracije i baziran…Društvena praksa obecavanja ukljucuje pravo na odbijanje i promjenu obveza; slicno je i s praksom dobrovoljnih samo preuzetih politickih obveza, koja je besmislena bez prakticnog priznanja prava manjinama da odbiju ili povuku svoj pristanak ili gdje je to potrebno odbiju poslušati…»
Carol Pateman

Kao što je Malatesta rekao:

«anarhisti odricu pravo vecini da upravlja ljudskim društvom opcenito. Manjine mogu napustit asocijacije kad to žele i ne moraju se pokriti odlukama vecine prije nego što su uopce imali priliku saznati kakve su to odluke.»

Po takvim ce principima anarhisticke zajednice funkcionirati na tri razine. Prvo nezavisne komune na osnovi teritorijalnih odrednica, zatim federacije i konfederacija sindikata ili radnih kolektiva za organiziranje žena i muškaraca u skladu s njihovim razlicitim funkcijama, te kroz društva i organizacije za zadovoljenje svih mogucih ljudskih interesa i potreba od onih ekonomskih, preko zdravstvenih, obrazovnih, zajednicke zaštite, širenja ideja, umjetnosti, do zabave.

…ovo su samo neke od ideja anarhizma, no njegovo bogatstvo upravo leži u cinjenici da je anarhisticki pokret obojen mnogim slobodarskim idejama i vizijama kako suvremenog tako i nekog budeceg društva. U zajednickim promišljanima, raspravama i akcijama treba tražiti rješenja, za ono sa cime se suocavamo danas, ako i za ono sa cime cemo se suocavati u buducnosti.