Objavljeno: 7. jul 2014. u 19:15 /

Grobnica Avelja, drugog sina Adama i Eve, za koju se vjeruje da je u blizini Damaska, glavnog grada Sirije, svojim dimenzijama neosporno potvrdjuje legendu da su u prošlosti na našoj planeti živeli divovi!


divovi- more- okean- kostur 1

Početkom 2005 godine, grupa ruskih naučnika, sa profesorom Ernstom Muldasheyom na čelu, organizirala je naučno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka. Posjetivši mnoge interesantne arheološke lokalitete u Egiptu, Libanonu i Siriji, ruski su učenjaci pokušali otkriti najveće misterije ljudske civilizacije. Iako do kraja nisu uspjeli i materijalnim dokazima potvrditi svoje naučne teze o najstarijoj prošlosti ljudskog roda, istraživanja su dovela do senzacionalnih nagovještaja.

Istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jeste otkriće gigantske otisaka ljudskih stopala koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Siriji. Na konferenciji za štampu, organizovanoj po povratak u Moskvu, nastao je intervju sa profesorom Ernstom Muldasheyom.

Jedinstveni sarkofazi

- Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi pripovjedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Zašto u prošlosti nikada nije pronađen nijedan materijalni dokaz, niti kostur za koji bi se moglo tvrditi da je pripadao prahistorijskim džinovima?

Praistorijski džinovi možda nisu sahranjivali svoje mrtve u zemlju na način na koji mi to danas radimo. Različiti narodi i plemenske zajednice na našoj planeti i danas sahranjuju mrtve na različit način. U Indiji je običaj da se mrtvi zapale a pepeo baci u rijeku. Tibetanci i dan-danas praktikuju ‘nebesku sahranu’, tijela svojih mrtvih uključujući i kosti komadaju i tucaju, te ostavljaju na visokim stijenama da bi ih pojeli orlovi-lešinari. Pripadnici nekih plemena u Papui Novoj Gvineji sve do sredine prošlog stoljeća jeli su svoje mrtve.

Meni se čini da su ljudi iz prastarih vremena koji su pripadali plemenima gorostasa, mrtva tijela svojih sunarodnjaka pohranjivali u specijalne sarkofage u kojima su tijela – na neki čudan i neobjašnjiv način – dematerijalizirana i pretvarana u neku vrstu energentskih kapi koje su se koristile u različite svrhe.

- Vratimo se Vašim dugogodišnjim istraživanjima. Da li ste Vi ikada pronašli ijedan nepobitan trag o postojanju džinova na našoj planeti? Možda neku džinovsku kost ili lobanju?!

Ne, nisam. Ali pronašli smo grobnicu za koju bi se moglo ispostaviti da je pripadala toj neobičnoj rasi ljudi.

- Možete li nam detaljnije objasniti tu svoju tvrdnju?

Grobnica Avelja, drugog sina Adama i Eve, je najpoznatija i najsignifikantnija grobnica. Locirana je u neposrednoj blizini Damaska. Veliki broj hodočasnika iz cjelokupnog svijeta stiže ovdje da bi iskazali svoje poštovanje. Druzi, članovi neovisne religiozne krsćanske sekte su čuvali grobnicu posljednjih 300 godina. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima.

To je jezik kojim još uvijek govore pripadnici ‘istočne crkve’. Tim jezikom se u svoje vrijeme služio i sam Isus Krist. Nadgrobni kamen na Aveljovoj grobnici je uistinu impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.80 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih – ako im se približite – možete osjetiti čudan zadah.

- Da li je u novije vrijeme iko pokušao da otvori grobnicu i prouči njen sadržaj?

Muslimani nikada neće dozvoliti nikome da otvori grobnicu. Na to bi se gledalo kao na oskrvnjavanje grobnice.

- Spomenuli ste nekoliko grobnica divovskih razmjera za koje tvrdite da je otkrila vaša ekspedicija?

grobnica Abela fggfgg355

Tako je. Dugo istraživanje konačno je rezultiralo otkrivanjem nekoliko gigantskih grobnica lociranih u blizini starog sirijskog grada Aleppa. Grobnice se smatraju muslimanskim svetim mjestima do čijih lokacija krsćanima nije dozvoljen pristup. Međutim, od nekih stanovnika Alepa saznali smo da su prije nekoliko godina neke grobnice u velikoj mjeri oštetili pripadnici muslimanskih radikala. Neke su, navodno, buldožerima pregazili i uveliko oštetili. Mi smo od zvaničnih sirijskih instucija tražili dozvolu da bismo počeli sa iskopavanjima na lociranim mjestima ali dozvolu nikada nismo dobili. No, zahvaljujući jednom profesoru iz Alepa koji nam je želio pomoći, uspjeli smo locirati jednu od džinovskih grobnica.

Ona je smještena na vrhu brda nekih dvadesetak kilometara od uništenog groblja. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva ‘grobnicom 7.5 metara dugog muškarca’. Div se navodno zvao Muhammad Attaul ili Muhammad Veliki. Najstarija predanja govore da je div poticao iz Yemena i da je za života ljudima pomagao kao iscjeljitelj. Bio je neobična osoba, koja je bila upućena u mnoga tajna magijska znanja i vještine, a govorio je starim arapskim jezikom koji se koristio i poslanik Muhammad.

Njegov život se završio tragično, ubijen je i sahranjen na lokaciji, dvadesetak kilomertara od Alepa. Tragači za skrivenim blagom u prošlosti su dosta oštetili grob, a posljednji pokušaj da se u njega prodre i provjeri da li u sebi skriva bajoslovnu riznicu desio se prije nekoliko godina. Pljačkaši su uhvaćeni i bačeni u zatvor. Lokalni seljaci sada pokušavaju restaurirati grobnicu. Oni su već postavili nekoliko kamenica oko nje i sagradili kamenu ogradu.

Neosporne činjenice

- Da li uistinu vjerujete da su gigantski ljudi bili zakopani u grobnice koje pominjete?

Bojim se da vam na to tipanje danas niko ne može sa sigurnošću odgovoriti. Tako će biti sve dok se grobnice ne otvore i ne nađu posmrtni ostaci umrlih. Nažalost, sirijske vlasti još uvijek nisu spremne da udovolje znanstvenicima i izdaju im neophodne dozvole za otvaranje grobnica. Ali, i bez toga, postoje brojni podaci koji indiciraju da su uistinu na zemlji u prošlosti živjeli divovi. I to ne tako davno. Na primjer, u Aziji, možete naći veoma detaljan opis Bude. Jedna od knjiga nosi naziv “60 pojedinosti i 32 karakteristike Buddhe“. Ona kaže da je Buddha bio veoma visok, da je imamo membraozne prste na rukama i nogama i da je imao 40 zuba.

Te karakteristike se slažu se sa osobinama rase ljudi prethodnih generacija, npr. Ljudi koji su nazivani Aranteansima… Zašto smo mi u prošlosti, po svaku cijenu, opovrgavali legende o postojanju divova i titana?!… Zašto džinovske otiske stopala u Ain Daru ne bismo smatrali autentičnim dokazom o njihovom postojanju?!… Ili, zašto ne bismo grobnice u Siriji, smatrali istinskim dokazom o postojanju divova na našoj planeti? Zašto su, konačno, obični ljudi te grobnice obožavali još od momenta kada su u njih položena mrtva tijela posljednjih džinova na planeti Zemlji?!… To su pitanja na koja valja čim prije odgovoriti.

(Nacionalna Geografija)

Национална географија...

Da li ste Vi ikada pronašli ijedan nepobitan trag o postojanju džinova na našoj planeti? Možda neku džinovsku kost ili lobanju?!

Ne, nisam.



Skloni bre ovo sa istorije, kakva crna istorija. Moze tamo na zanimljivostima da se postavi...

- Velike grobnice ne dokazuju ništa, možda je bila stvar statusa pokojnika.
- Nema nikakvog stvarnog dokaza da je biblijski Avelj sahranjen u pomenutoj grobnici. Čak i da jeste on je bio čovek a ne div (po bibliji divovi su deca anđela i ljudi).
-Džinovski tragovi mogu poticati od nečeg drugog, ili su falsifikat.
- Legende koje govore o divovima istovremeno pominju zmajeve, grifone, sirene, krakene, kentaure, jednoroge, krilate konje, minotaura... Da li to znači da su sva ta bića postojala?

To je tacno da ne mozemo biti sigurni u grobnicu koju pominju.

Da su navodno ljudi ranije bili visi, postoje neka istrazivanja, sto opet ne mora imati nikakve veze sa biblijskim licnostima 

Која?

Ел су и она са националне географије?

Какво закључивање. На основу великих гробница, они закључују да су дивови постојали. Па, и пирамиде су гробнице, зар не? 

Тако си мени Аријада причала да су људи раније дуже живели, ја кад сам причао кад раније, ти си ми рекла да сам спамер. Нож си ми у срце забола.  Отад не веруем твојим сумњивим истраживањима док ми не даш линк.. 

Но, шта фали Нешнл Џиографику? И је л' ово из њиховог магазина или телевизије?

Еминентан извор...

http://nacionalnageografija.com

Нема никакве везе са Нешнл Џиографиком...воле ти фантомски сајтови тако да праве та слична имена па да обмањују људе...

Па ово није ниједно ни друго, шта је ово?

Едит: А, окет, нисам сконтао овај сајт.

То је Лазо зона сумрака.

кафић у Доњим Пискавцима 

Nešto sa ovih prostora


Gdje su sve nalažene "duge kosti" i šta se
zbilo sa tim?

Otkrića grobnica sa “dugim kostima” su
epizode stare antropološke enigme koja je
vezana za širi crnogorski prostor

Priča o Orašanima podno Sokolskih
krša dovela nas je do prastare
suvomeđne crkve iznad Prnih Dolova,
nedaleko od Lokenske pećine, gdje su u
staroj grobnici prije oko šest i po
decenija pronađene neobično duge
kosti.
Taj nesvakidašnji događaj odveo nas je
sličnom otkriću koje se dogodilo oko
1925. u Donjim Pelešima u Dobrskoj
Župi, kao i jednako intrigantnom
otkriću skeleta sa dugim kostima na
štitarskom groblju oko 1977/78. godine.
Ova tri mjesta su blizu jedno drugome
- od Štitara do Orašana ima oko tri-
četiri kilometra, dok od Orašana do
crkvišta u Dobrskoj Župi ima oko pet-
šest kilometara.
Jovićevićeve bilješke
Vjerovatno je u bližoj i široj okolini
bilo još ovakvih događaja i stoga
vjerujem da će pomenuti podaci dovesti
do toga da se objelodane i uvežu i
druga slična otkrića u brdskom zaleđu
Riječke i Lješanske nahije. Ono što u
svemu čini veliku prepreku je
elementarna neistraženost. Zbog toga
je uputno da se prisjetimo Jovićevićeve
bilješke o otkriću stare grobnice.
Načinjena je početkom prošlog vijeka i
najvjerovatnije se odnosi na Riječane
u blizini Rijeke Crnojevića.
„Jedan Stijepović“ je Andriji Jovićeviću
saopštio kako je „razbijajući jednu
njivu, naišao na veliki kamen, koji je
izvadio i pod njime našao grob i u
grobu kosti i jednu poveliku paru,
koliko današnji petokrunaš, pa priča da
je s jedne strane imala mušku glavu a s
druge prasicu sa sedmoro prasadi. Para
je bila malo ugnuta i on je počeo
ispravljati i udarati nečim, ali ona
prsne u sitne komade“. Jovićević je uz
ovo dao pojašnjenje da je u pitanju
„rimski novac od cara Antonina Pija
kovan u god. 140-143. poslije
Hr“ („Riječka nahija“, 1999, str. 181).
Jovićević je ostavio bilješku i o sličnom
otkriću u Starim Matagužima početkom
prošlog vijeka. “Pri raskopavanju
zemlje ljudi su ... nalazili i srebrne
novce sa likom krmače i krmadi” (“Zeta
i Lješkopolje, CID, 1999, 21). U Starim
Matagužima se, kako znamo, nalaze
ostaci velikog iliro-helenističkog
naselja koje još nije iskopano.
Slučaj u Zagori
Ali, naša tema nijesu rimski novci, već
“duge kosti” - o čemu u Jovićevićevim
zapisima, na žalost, nema ni pomena.
Što jasno ukazuje da prilikom
istraživanja nije naišao na takav slučaj,
niti na kakvo predanje o tome, jer je
riječ o fenomenu koji obično izaziva
veliku senzaciju u narodu i čuje se
nadaleko - baš kao što je slučaj sa
otkrićima u Dobrskoj Župi i
Orašanima.
Uvecaj! Stara grobnica u selu Zagori
Postoji mogućnost da je sa ovim
osteološkim fenomenom povezano
jedno interesantno otkriće o kojem mi
je pričao Ivo Božović iz Zagore. Dok
smo u tom selu 2013. obilazili stara
crkvišta u dnu brdske strane, pomenuo
je da je u polju prije oko dvije decenije
naišao na grobnicu prilikom
poljoprivrednih radova. Važan detalj je
da je skelet bio položen u pravcu
sjever-jug, što se poklapa sa drugim
otkrićima. Nijesam ga tada pitao za
veličinu kostiju. Moguće je da i nijesu
bile naročito dugačke. Sumnjam da bi
Ivo to propustio da naglasi, jer se takve
stvari obično ističu u prvi plan.
Nepoznata groblja
Otkrića grobnica sa “dugim kostima” su
zapravo epizode antropološke enigme
koja još nije razjašnjena. Ova
zagonetka je vezana za širi crnogorski
prostor. Jer, neobično dugačke kosti su
tokom prošlog vijeka, osim u rubnom
dijelu Riječke i Lješanske nahije,
nađene i na nekoliko mjesta u Zetskoj
ravnici i obodnim djelovima
Bjelopavlićke ravnice.
Obično se to dešavalo prilikom
infrastrukturnih radova, kada su
prokopavani dublji rovovi, kanali ili
jame, kao i prilikom kopanja bunara. U
nekim situacijama radovi su vršeni na
mjestima na kojima nije bilo nikakvih
grobnih obilježja, niti je lokalno
stanovništvo imalo bilo kakva saznanja
ili predanja da se tu nekada nalazilo
groblje. Dakle, radilo se o vrlo drevnim
grobljima koja su se krila pola metra ili
još dublje pod zemljom.
Narodska radoznalost
Ovdje treba istaći jedan detalj. Stara
groblja su obično vidna i nalaze se na
rubovima naselja ili po šumarcima.
Zarasla su u korov ili prekrivena
lišćem, ali se za njih ipak zna i često
nose naziv “grčka groblja”. Važan
momenat je što seosko stanovništvo
vremenom upoznaje i ispituje svaku
stopu bliže i šire okoline i to znanje
dalje prenosi u vidu usmene predaje. U
svakom našem selu postoji cijeli splet
priča, koji ovaj ili onaj detalj iz okoline
vezuje za događaje iz prošlosti. Osim
toga, narod je daleko zainteresovaniji
za arheološke ostatke nego što se
pomišlja u prvom momentu - koliko god
to neobično zvučalo, početni
“arheološki” poduhvati su na mnogim
lokalitetima vezani upravo za čobansku
radoznalost.
Da skratimo, u selima se obično
detaljno zna za sve ono što je na
površini, pa čak i za ono što se skriva
duboko po pećinama i jamama.
Slučaj u Glizici
Ali, na nepoznata groblja koja prekriva
tanji ili deblji sloj zemlje, za koja baš
niko ne zna, nailazi se rjeđe. Jedan
takav slučaj dogodio se u selu Glizici, u
bjelopavlićkim brdskim stranama
prema Ljututuku. Istoričar Radoslav
Raspopović, koji je odatle porijeklom,
pričao mi je kako je u tom selu prije
oko dvije decenije, tokom prokopavanja
kanala, otkriveno potpuno nepoznato
groblje. Skeleti su bili očuvani i sa
izuzetno velikim kostima, koje su bile
neobično žute - baš poput onih koje je
Đuro Čičarević 1977/78. pronašao u
Štitarima.
Uvecaj! Suvomeđno crkviše u
Orašanima
Otkriće u Glizici je, poput sličnih
događaja, izazvalo veliko interesovanje
u narodu. O tome se naširoko
prepričavalo, a načinjen je i poneki
zapis. Bilo je i pokušaja da se objasni
boja kostiju pa se pojavila i jedna
prilično “tanka” teorija - da je žutina
posljedica nekonzumiranja svinjskog
mesa - što je potpuni promašaj, najprije
zbog toga što ovi skeleti potiču iz
mnogo starijeg vremena. Zapravo,
držim da ove neobično velike skelete
treba dovesti u blisku vezu sa starim
suvomeđnim crkvama (bez apside), što
nas vraća duboko u srednji vijek,
mnogo prije crnojevićkog i otomanskog
vremena.
U Glizici i pored velikog interesovanja
nije došlo do arheoloških istraživanja.
Sve se svelo na internu razmjenu
mišljenja među stručnjacima-
poznanicima. Na koncu je pitanje tog
prastarog groblja, kao i u drugim
slučajevima, svedeno u okvire
intrigantnih tema o kojima se
povremeno sa žarom pripovijeda na
śjednicima.
Miško Đukić
Fenomen “dugih kostiju” mi je, kao i
mnogima, poznat već par decenija. Ali
ruku na srce, nijesam tome poklanjao
veću pažnju. Štaviše, namjerno sam
zaobilazio to pitanje, baš zbog toga što
je ta tema vrlo pogodna za
mistifikovanje. Trezvene glave će
razumjeti šta želim da kažem. Ali,
nakon što sam od vrlo ozbiljnih i
pouzdanih osoba saznao za slične
pronalaske na rubu Riječke i Lješanske
nahije, ovo me je pitanje zaintrigiralo,
jer je riječ o prvorazrednoj
antropološkoj enigmi.
U namjeri da što bolje razjasnim ovu
nedoumicu, obratio sam se mom
prijatelju Mišku Đukiću, pasioniranom
istraživaču prošlosti, od koga sam
poodavno čuo za ove priče. Miško je
prošle godine objavio vrlo zapaženu
knjigu “Balkanska traganja” kao plod
nezavisnih istraživanja koja sprovodi
duže od tri decenije (nedavno je
objavljeno i drugo izdanje - sa
srećom!).
Poenta je da je Miško Đukić, kao rijetko
ko, upoznat sa arheološkim
lokalitetima u široj okolini Skadarskog
jezera, Bjelopavlićkoj ravnici i drugim
djelovima Crne Gore. Osim toga, vrlo je
zanteresovan za očuvanje kulturne
baštine - prije četiri godine sam
svjedočio njegovim upornim
pokušajima da spriječi raznošenje
kamena sa gradine na Malom Brdu
iznad Podgorice.
Đukić je, osim toga, vrlo blisko povezan
sa mnogim arheolozima, istoričarima,
planinarima i istraživačima prošlosti,
među kojima ima i nekoliko izvrsnih
poznavalaca terena. Zahvaljujući
ovom istraživaču mnogi nepoznati
detalji su i izbili na svjetlo dana i ušli u
nauku.
Božina Ivanović
Ovog puta su me zanimala Miškova
iskustva sa otkrićima dugih kostiju, o
čemu su glasine počele da kruže još
prije oko tri decenije. Riječ je o
skeletima koji su izbili na površinu u
Malesiji u Vuksanlekićima, kao i u
dijelu prema Dinoši ispod Planinice.
Mještani Vuksanlekića su tada
svjedočili da su prilikom kopanja
bunara, naišli na ostatke prastarog
bunara na 11 metara dubine.
Đukić je o tome početkom devedesetih
načinio i video zapise, koji još uvijek
postoje. Jasno je da takvi materijali, s
obzirom na tadašnji i ukupni stepen
neistraženosti, predstavljaju
dragocjena svjedočanstva i da bi im
trebalo posvetiti mnogo veću pažnju.
Ono što nas u vezi toga najviše zanima
su pionirski pokušaji da se fenomenu
dugih kostiju priđe sa naučne strane.
Naime, to pitanje je na prelasku u
devedesete veoma zaintrigiralo i
pokojnog akademika Božinu Ivanovića,
koji je kod nas prvi započeo
paleoforenzička i paleoosteološka
istraživanja. Ovaj naučnik se obično
pamti po ispitivanju Njegoševih zemnih
ostataka. Manje je poznato da je
spektar njegovih interesovanja bio vrlo
širok. Pouzdano možemo reći da je
Ivanović posjedovao velika saznanja i
o neobično velikim skeletima.
Međutim, ta tema je u to vrijeme
jednostavno bila nezgodna za naučno
publikovanje.
Matrica
Kako bilo, Ivanović je često obilazio
teren sa Miškom Đukićem - da bi se na
licu mjesta uvjerio u fenomen o kome
nauka do tada nije progovorila ni
riječi. O tome je pravio i bilješke i
izvlačio zaključke. Koliko mi je
poznato, od toga nije ništa objavljeno.
Ko zna šta se dogodilo s tim?
Uglavnom, u literaturi još uvijek
nemamo bilo kakvih rezultata na tu
temu.
Uvecaj! Suvomeđno crkviše u
Orašanima
Ovakav rasplet izgleda predstavlja
“matricu” po kojoj su se odvijala
mnoga otkrića ovog tipa.
Na primjer, kada je otkriven skelet
ženske osobe u staroj grobnici pored
đalačkog crkvišta, došao je stručnjak -
osteolog iz Beograda i odnio kosti na
analizu, ali izvještaj o tome nikada nije
objavljen.
Kako bilo, sva je prilika da još ima
puno sačuvanih starih grobnica, kao i
da bi se uzorci lako mogli pribaviti.
Jedna znalačka i iscrpna
paleoforenzička i DNK analiza bi nam
sasvim sigurno pružila važne odgovore
o ovim “kolosima”.
Toliko o “dugim kostima”. To pitanje je
učinilo da se poprilično udaljimo od
Orašana i Sokolskih krša. Sada se
vraćamo tim zagonetnim predjelima,
jer treba pomenuti još puno ostataka
daleke prošlosti.
(Dvadeset šesti nastavak u narednom
neđeljnom broju)
Autor: Slobodan Čukić
Objavljeno: 10.08.2014 15:43


http://m.vijesti.me/vijesti/gdje-su-sve-nalazene-duge-kosti-sta-se-zbilo-sa-tim-clanak-790468

Proslog vikenda u Zikinoj sarenici prica o Rtnju... i pojavljuje se neki lik "strucnjak" koji tvrdi da je Rtanj piramida jer su stranice pomalo strme...

Da ponovim: Zikina sarenica, RTS, "strucnjak", Rtanj, prica o teorijama zavere u udardnom terminu....

Мислим да се та емисија ни не прави са циљем да буде у сагласју с... мозгом. 

Sta koji kurac 


--
Elem..

nefalimi- divovi jesu postojali ali avelj nije bio od njih

http://en.wikipedia.org/wiki/Gigantopithecus

 

E, sad, nesto je i postojalo:

Unicorn lair 'discovered' in North Korea

 


Pa ne moze samo Bosna da ima piramide 

Откако постоји фотошоп, докази су све убедљивији, а жене све лепше...

Zapravo , citao sam ranije jedno objasnjenje o mogucnosti postojanja divova koje ih neiskljucuje a meni je donekle logicno.

U proslom veku pocelo se o tome voditi belezenje , o veoma visokim ljudima , neprirodno visokim.

Doktori , naucnici , dokazali su da je to poremecaj koji je prenosan kroz porodicnu liniju tako da nije iskljuceno da se negde nekome nazad kroz vekove slican poremecaj desio.

Cak i danas mi budemo zapanjeni necijom visinom ali tome dajemo blag znacaj ali zamislite kako je to bilo nekada , kako su ljudi na to regovali ?

Nakua ne iskljucuje niti potvrdjuje postojanje divova.

Evo sa wikija LJUDINE

LJUDINE

Цар Душан је имао значајно преко два метра, на пример, и био је див међу савременицима (као када би данас неко имао нпр. 2,5 метара).