Svi znamo kada nesto ucinimo ili pomislimo da li je to lose ili dobro. I nikada nema greske. Ma kakav da je covek u pitanju, osetice, znace sta je greh, makar to i uradio ili pomislio.
Eh, drago mi je da su zazivele i ove teme, do juce su bile mrtve. A drago mi je ne zato sto sam ih ja postavio, nego zato sto su odgovori svih nas smisleni, jednostavni, logicni...
Slažem se sa Sashom da su svi odgovori lijepi, no trebamo razlikovati nabrajanje grijeha, a to se ovdje događa i stvarnost grijeha, tj. suhoparno rečeno, definiciju grijeha, a ta definicija nije moguća izvan govora o Bogu, tj. izvan vjerskog područja. Barem tako mislim. Zašto? Zato jer o grijehu možemo govoriti samo onda kad neki čin/djelo krši najviše dobro, a najviše dobro je Bog, bez razlike bili vjernici ili ne ili htjeli to priznati ili ne. Nijedna druga stvarnost nema tu mogućnost nazivanja najvišim dobrom. Sad možete povući argument ljubavi i sl. i proglasiti grijehom sve ono što se protivi ljubavi, no upravo je to sadržano u govoru o Bogu, ali i još mnogo toga. Glavna karakteristika grijeha je odvračanje od najvišeg dobra izabiranjem nekog drugog "nižeg" dobra i tim izabiranjem čovjek sebe stavlja izvan zajednice, tj. grijeh ima i društvenu dimenziju jer svakim grijehom netko trpi, osim nas samih. S druge strane kad netko krši koji propis ili kakvu zapovijed on istina odvaja sebe od zajednice, ali nema tu dimenziju "odbacivanja", možda teško rečeno, najvišeg dobra, tj. Boga. Zapravo, u neku ruku ima, jer kršeći propis ili zakon mi se odvajamo od pozitivnog božjeg zakona, naravno, vjerujući da je zakon ili propis donešen na tom temelju, i time od Boga, a za to moramo prepoznati korijene svakog propisa i zakona.
\" Brini se više za svoj karakter nego za svoj ugled. Karakter je ono što uistinu jesi, a ugled je ono što drugi misle da jesi.\" * John Wooden *
\" Kad bi rajčice poželjele biti dinje pretvorile bi se u farsu. Strašno me čudi što toliki ljudi tako silno žele biti netko tko nisu. Ima li smisla pretvoriti se u farsu?\" * Mitsuo Aide *