Miris kise na Balkanu

Gordana Kuic



   Jest, tako ih mi starosjedioci zovemo, ali to nije lijepo, jer smo
i mi davno dosli ovamo samo sa kuferima. Dakle, bas tada, nona Sara se
razbolila i ubrzo umrla. Svi su tugovali, a kada je doslo proslo vrijeme
zalosti, nonu poce da se raspituje 'dje ima mladih Sefarda. Najzad mu
rekose da mnogi zive ovdje u Saraju. Posto je svakako htio unucice,
sakupio je svojih sedam kceri, sedam sluzavki i dvadeset jedan kovceg
i posao na dug put. Poslije mnogo dana i noci stigao je u ovaj grad na
kaldrmu i blato, medj narod koji je mahom govorio nerazumljivim jezikom.
Domacini su ih zabezeknuto gledali zbog njihovih sirokih sukanja i
cipaka, sesira, kapica i rukavica. "Ko da padose s onog svijeta!"
uzvikivali su, dok su nonu, kceri i sluskinje zaibretili (zacudili)
kad su culi srpski i vidjeli salvare. Ali, nasli su sto su trazili:
obilje sefarskih mladica za zenidbu. Svaka kci i svaka sluzavka izabrale
su po jednog princa iz snova. Tako su se, draga, sve poudavale, zivjele
sretno i izrodile mnogo djece. A sto je najvaznije i zbog cega je nonu
prevalio taj dugi put, produzavale su sa svojim obicajima, praznicima
i jezikom. Nisu naucile srpski, bas kao ni ja, al' to im nije smetalo,
jer svi koje su volile, govorili su ladinu. Granalo se stablo sefardsko
preko jos jedne velike porodice...



    Tokom ledene i duge sarajevske zime sneg bi napadao toliko da
je stvarao smetove na ivicama plocnika od kojih prolaznici nisu
mogli videti drugu stranu ulice. Rat se sve vise osecao, i kao sto
me mama Estera predskazala, zivjeti je postalo sve manje prijatno.
Nedostajalo je hrane. Jeli su hleb od nekog cudnog brasna iz koga
je curila voda. Nemastinu su osecala i deca. Po vetrovitom vremenu
Blanki je isla u kratkom mantilicu, sto joj je najmanje smetalo,
jer je imala "toplu krv", pa su je sestre zvale i "vrucider". Samo
jednom, dok se sankala, osetila je kako joj palci na nogama trnu.
Tiho je plakala u cosku trpezarije, sve dok je mama nije primetila,
pa joj istrljala prstice nekom mirisljavom tecnoscu, a zatim ih
uvila u komad vune. Bolovi su prosli, ali Blanki nikad nije povratila
osecaj na dodir u noznim palcima. Taj nedostatak joj je ostao kao
uspomena na ratno doba. Upravo kao i osecaj na bolno cupanje u
stomaku, koje bi jedino hrana mogla odstraniti. Dok su druga deca
plakala i trazila od mame hleba, Blanki je cuteci podnosila glad.



   Ne placi, kcerkice - rekla je uzevsi je na krilo i brisuci joj
suze. - Zivot je s jedne strane surov, sa druge lep... od svega
pomalo, malo smijeha, malo boli, malo pravde, malo nepravde, malo
grubosti, malo njeznosti... A rasti je bolna stvar! Danas si porasla
i jos mnogo treba da sasvim odrastes.



   E pa zato sto je borba za djevojku oduvijek postojala. To je
vitestvo koje se, vjerujte, cesto zavrsava krvoporlicem. Jer momci
iz jednog sela zabranjuju onima iz drugog da dolaze kod njih na asik.
Tek kad momak dokaze svoju hrabrost, dolazi do prosevine. Tad Srbin
njenima nosi rakiju, dok musliman nudi halvu, kahvu, secer i duhan.
Postavlja se sofra i uz jelo i pice domacini se dogovaraju kad ce
svatovi doci po djevojku. Na odlasku, ona ih kiti rupcima, cevrmama,
pazljivo i sa ljubavlju izvezenim. Vezla ih u tisini svog djevojastva
i cistote sa strahom i zeljom u srcu da bude izabrana od onoga na
koga je oko bacila. U znatizelji i iscekivanju, svaki bod priblizava
je casu koji ce joj, po zakonu i obicaju, promijeniti zivot i dati
joj svrhu opstanka. Kao i uvijek, tuga i radost pomijesani. Strah
od novog i zelja za promijenom. Tako ona trepti i ceka, povija se pod
tezinom nove odgovornosti, a da i ne zna sasvim jasno u cemu se ona
sastoji. A onda svatovi dolaze po djevojku: konjanici i pjesaci. Nose
pite i ostalu hranu , ploske, a ponekad i burad rakije. Uz pucnjavu
i pjesmu udaraju bubnjevi i obijesti, krv kljuca, a glasovi se uplicu
u cipku sto je vezu opanci u sitnom kolu.

   A onda dolazi najvaznije: otac i mladozenja stanu na kucna vrata
svaki s pojedne strane, pa uhvativsi se za ruke, primoraju mladu da
sagnuta udje u kucu. Time ona dokazuje da ce biti pokorna i slusati
muza i njegove roditelje. Mlada se pokloni pred ognjistem i poljubi
ga...


   ... kako muslimani kradu djevojku. Prvo dolazi ceznutljivo saputanje
dvoje zaljubljenih izmedju kojih se isprijecio musebak (drvena resetka
na prozoru), kao neki zastitnik i cuvar djevojacke casti. Lisce susti
u tihoj ljetnjoj noci, usne uznemireno podrhtavaju, a djevojka iza
musebaka obasjana mjesecinom izgleda zanosnija i privlacnija nego vila.
Eto, bas kao vi veceras! Momak trepti, topi se, a poslije vatrenih
ljubavnih izjava ona mu daje amanet. U tom trenu zanosa ona ucini
odluku za cijeli zivot. Svu'dje vam je isto, jal muslimani, jal'
katolici, jal' Srbi... Ljubav vam je svu'dje lijepa, zanosna, nepono-
vljiva... dok traje. Ali, cesto, roditelji ne daju pristanak, pa se
mladji dosjetili i stvorio se obicaj kradje djevojke na bi li natjerali
starije da im kazu ono " Da Bog da hairli ( sa srecom) zeljeli to oni
ili ne. U gluho doba noci mladic krade djevojku, koja ponese samo
najpotrebnije u jednoj bosci. Kasnije se ugovara "mijer" za koji
mladozenja mora ispeci ovna ili krmka, pite, kolaca i hljeba, sto sve
nosi mladinom ocu u znak pomirenja.